- Peščanik - https://pescanik.net -

Odbrana bića i jezika

Shadow Art Ilusion: Wild Mood Swings, Tim Noble & Sue Webster

Prilog za razumevanje nove kulturne politike

Iskustvo nam je palanačko, rekao bi Aleksandar Vučić, a kada on nešto kaže ili zahteva, onda se svi slažu s tim. Bilo da je reč o tvrdokornom Mlađanu Dinkiću, ili još tvrdokornijem Bratislavu Dikiću, Milutinu Mrkonjiću ili naposletku Bratislavu Petkoviću. Jedino ministar Žarko Obradović ostaje “sa očima izvan svakog zla”, jer upravlja najzapuštenijim resorom pa prema tome niko nema volje da otvara to pitanje, a Vučić još uvek nije prešao na obimno Biće i jezik što bi mu svakako pomoglo da uvidi neophodnost dubinske reforme prosvete u Srbiji. To bi se jednog dana moglo uistinu i dogoditi, ali do tada će još mnogo morati da se čita. Sada je evidentno da će ministar kulture Bratislav Petković biti smenjen u tekućoj rekonstrukciji Vlade. Mediji se uobičajeno najmanje bave licitacijama ličnosti koje bi mogle doći na njegovo mesto. Blic je u jednom trenutku plasirao informaciju da bi to mogao biti aktualni VD upravnika Narodne biblioteke Srbije, ali isto tako i režiser Srđan Dragojević. Kultura je, dakle, na klackalici između naprednjaka i socijalista. No za sada, sve su to neprovjerene glasine. To će se svakako znati na kraju, odnosno za 10 do 15 dana, kako je to naglasio prvi potpredsednik Vlade i bivši ministar odbrane. Logično je da ako želimo nešto da menjamo, onda treba početi od sebe kako je Aleksandar Vučić i pokazao svojim primerom. On je svojim činjenjem i čitanjem, međutim, postavio neke standarde koje će novi ministri morati da slede i nadmašuju ih u svakom smislu.

Šta bi ministar kulture mogao da nauči od Aleksandra Vučića, i to od novog Vučića iz perioda jul 2012 – jul 2013. Gledajući unazad, to je Petković zadnjim atomima snage pokušao da manifestuje usmerivši pažnju javnosti na “zloupotrebe prilikom izvođenja radova na rekonstrukciji Muzeja savremene umetnosti”. Bio je to zapravo jedan jedini poen koji je Petković zaradio kod svog lidera za prvih godnu dana Vlade. Sve do tada je tumarao u mraku između Oplenca i Patrijaršije. Probudio se suviše kasno, ali ono što je započeo, neki sledeći ministar bi mogao itekako da razvije, jer velikih otvaranja muzeja (koje je jednom prilikom pomenuo i sam Vučić) po svemu sudeći neće biti, bar ne u sledećih četrdeset godina. Šta onda da se radi, kada su ekonomske prilike tako jadne? U svakom slučaju, ostaju policija i marketing. Može se, kao što je demonstrirano, preispitati rad prethodnih ministarstava i učinak svih ministara kulture, bar ovih demokratskih, jer oni iz epohe Slobodana Miloševića više nikome nisu zanimljivi osim kao suvenir iz prošlih vremena, kada je bilo “lepše s kulturom”. Dakle, jedan aspekt rada novog minsitrastva kulture mogao bi biti policijsko-istražiteljske prirode,  dok bi drugi, mnogo zabavniji, mogao proisteći, kako je to koleginica Milica Jovanović odlično primetila, iz Vučićevog spektakularnog pojavljivanja u Andrićgradu, što je u većini medija tretirano kao senzacionalna vest. Sila koja se iznenada pojavila preko Drine i rešila stvar u zakočenim Kusturičinim poslovima, koji se samo pre nekoliko dana, skupa sa Dobricom Ćosićem, “zauvek povukao iz javnosti”. Pored osnivanja Andrićevog instituta i Andrićeve nagrade (Zbog čega se sada Zadužbina Ivo Andrić iz Beograda nije pobunila kao u sporu sa Maticom hrvatskom iz BiH 2007?), Vučić je trasirao politiku novog ministarstva kulture: reč je o jubileju povodom sto godina od početka Prvog svetskog rata. Idealna je prilika da se i Srbija kao baštinik viška istorije iz tog doba prikopča na evropski voz, ali na svoj način, koji je Vučić uz škrgut zuba, objasnio ovako: “Vi znate da je to sto godina od početka Prvog svetskog rata. Srpski narod svoje junake ne može da zaboravi. Srpski narod će svoje junake da slavi. I ne možemo da prihvatamo onakve revizije istorije u kojima bi ljude koji su nosili najlepše slobodarske ideje neki danas da proglašavaju za teroriste. Dakle, mi ćemo učiniti sve da sačuvamo i odbranimo srpski nacionalni duh.”

Po svemu sudeći, Aleksandar Vučić je imao na umu ubistvo Franca Ferdinanda i njegove žene Zofi Hotek u Sarajevskom atentatu 1914. Iz njegovog iskaza moglo bi se zaključiti da zvanična srpska kultura ima dve funkcije, a to je proslava srpskih heroja i odbrana srpskog nacionalnog duha koji svoj izvor pronalazi u samom činu ubijanja, pod maskom slobodarskih ideja. Svako odstupanje od tog narativa predstavlja reviziju istorije sa kojom se mi, razume se, nećemo složiti. Stoga je posao srbijanskog ministarstva kulture da na domaćem terenu iznese ovaj preteški posao odbrane mitomanskog viđenja stvari od stranih i štetnih natruha. Naravno, uz čarobnu formulu: “da se potroši što manje novca, a da ga opet bude dovoljno”. Čitava književna, pozorišna i filmska produkcija trebalo bi da bude usmerena ka tom cilju, što nekoj budućoj raspodeli sredstava za “projekte i programe” već daje grube konture. Zanimljivo je, recimo, uporediti najave nekih umetnika sa ovim Vučićevim programom. Dramska spisateljica Milena Marković je nedavno za Glas Srpske objasnila da upravo radi na drami o Sarajevskom atentatu u kojoj će Gavrilo Princip biti oličenje mitskog zmajeubice. Kako spisateljica kaže, “trudila se da ovu priču podigne u jednu mitsku ravan izvan i iznad dnevnopolitičke regionalne igranke”. Spisateljica je pritom prenebregnula notornu činjenicu da se narativ o Principu i Sarajevskom atentatu već nalazi u mitskoj ravni, u kojoj pomenute događaje razumeva i sam Vučić. Zaista, zgodno viđenje stvari i u svetlu nove kulturne politike – vrlo lukrativno. Ne sumnjam da će odziv umetnika biti enorman zbog čega će budući ministar kulture biti na mukama, jer treba usaglasiti čarobnu finasijsku formulu sa iskustvom palanačke umetnosti.

Peščanik.net, 30.07.2013.


The following two tabs change content below.
Saša Ilić, rođen 1972. u Jagodini, diplomirao na Filološkom fakultetu u Beogradu. Objavio 3 knjige priča: Predosećanje građanskog rata (2000), Dušanovac. Pošta (2015), Lov na ježeve (2015) i 3 romana: Berlinsko okno (2005), Pad Kolumbije (2010) i Pas i kontrabas (2019) za koji je dobio NIN-ovu nagradu. Jedan je od pokretača i urednik književnog podlistka Beton u dnevnom listu Danas od osnivanja 2006. do oktobra 2013. U decembru iste godine osnovao je sa Alidom Bremer list Beton International, koji periodično izlazi na nemačkom jeziku kao podlistak Tageszeitunga i Frankfurtera Rundschaua. Jedan je od urednika Međunarodnog književnog festivala POLIP u Prištini. Njegova proza dostupna je u prevodu na albanski, francuski, makedonski i nemački jezik.

Latest posts by Saša Ilić (see all)