- Peščanik - https://pescanik.net -

Odgovor Muharemu Bazdulju

Fence of pencils, Design & DIY Magazine

Prošle nedelje sam na svom Fejsbuku i na Peščaniku objavila tekst povodom Bazduljevog prikaza sabranih dela Dušana Kecmanovića u Vremenu, koji mi se nije dopao. Bazdulj mi je na to odgovorio, ali ne ni u Vremenu, ni na Fejsu, ni u Pešćaniku, več u Politici i to pismom uredništvu. Uvek sam i mislila da su Žarković i Smajlović jedna glava, a eto mi sad i dokaza: Bazdulj se čak nije ni potrudio da fingira kako su u pitanju odvojene redakcije, već jedna ista s jednom istom idejom vodiljom: obračunati se sa onim što ti ljudi vole zvati “drugom Srbijom”.

U ovom svom tekstu Bazdulja opet ne zanima tema, on se samo, kao i obično, ad hominem ostrvljava na neistomišljenika. Sada tvrdi kako ja ne znam ni o čemu ništa, ali mi kao, između redova ipak priznaje drame. Ja bih uzvratila istom merom, ali književno delo Muharema Bazdulja ne poznajem, sporadično pratim samo njegov novinarski rad i to me dovoljno uznemirava.

To kako ja ne znam ni o čemu ništa, Bazdulj je odlučio da potkrepi dvema mojim neoprostivim greškama – prva je činjenica da sam u tekstu navela da je njemu njegov badi Ćirjaković ćestitao što je skovao pojam “autošovinizam”, a u stvari je bilo obrnuto: Bazdulj je Ćirjakoviću ćestitao tu stvar. To što ni jedan ni drugi nisu autori inače krajnje problematičnog pojma i to što ja to objašnjavam u svom tekstu, nema veze. Izvinjavam se što nisam pazila na času kad su pljuštale međusobne serdare vojvodo pohvale Politikinih kolumnista, učila sam celu noć, sve mi se pomešalo: i Bazdulj i Ćirjaković, Smajlović i Žarković, Katarina Đorđević i Miroslav Lazanski. Ne znam da li je to zaista samo moja krivica?

Bazdulj mi, kao drugi dokaz da ne znam ništa, takođe zamera što sam pomešala dvojicu Saša – Ćirića i Ilića, što sam i sama, kako je uobičajeno u online tekstovima, naglasila sledećom fusnotom: “EDIT: Greškom sam napisala da je u pitanju Saša Ilić, a ne Ćirič, a zapravo je i nebitno, jer bi i Saša Ilić, baš kao i Saša Ćirić bio napadnut na isti način, jer je jedino bitno da su obojica saradnici Peščanika”. Ta je moja pogreška upravo i argument za ono o čemu govorim, jer u Bazduljevim nastupima umesto imena Saše ĆIRIĆA, koga nazva “zločudno tupim” i “moralno tupim” kao i “beskrajno odvratnim” može stajati i neko drugo, na primer: Dejana Ilića, Saše Ilića ili moje, potpuno je nebitno. Jedino što je bitno je što smo svi mi objavljivali ili još uvek objavljujemo na Pešćaniku.

To što me Bazdulj s podsmehom naziva “profesorkom”, tek ne razumem. Ja jesam profesorka, to mi je zanimanje i to mi piše u radnoj knjižici; od toga ne znam ni kako ni zašto da se branim.

Sveukupno, Muharem Bazdulj zaključuje da sam generalno glupa, pa ne znam ni elementarno značenje reči koje koristim. To je ponekad tačno: kada sam pisala da ne razumem kako neko, ko objavljuje u ozbiljnim medijima i živi od književnosti, uopšte može da koristi sintagme kao što su: “roman na dlanu”, “daleko od zavičaja”, “jezik koji vibrira” kao Bazdulj u svom prikazu dela Dušana Kecmanovića, stvarno mi nije do kraja bilo jasno značenje ovih reči. “Roman na dlanu koji vibrira daleko od zavičaja” bi mogao biti i neki koncept vredan beleške Ipolita Tena, da nije pitanja koja razoružava: kako jedan relativno mladi pisac 2015. godine može ozbiljno da iznese tvrdnju da je ovo ili ono “čista književnost”, a da pri tom ne padne mrtav od smeha? Priznajem: stvarno ne znam značenje reči “čista književnost”. Štaviše, bila sam ubeđena da tako nešto više ne postoji, osim u književnim klubovima uglađenih gospođa što se nađu jednom mesečno da diskutuju o Velmarkama ili za sofrom na slavi Vasilija Krestića. Izvinjavam se i zbog ove zablude.

Da sumiram, kolumnista Politike smatra da je Edit dugme na Fejsu za ribice, i da pravi autori, kako sam kaze, ukucaju u hardkopi šta imaju i posle nemaju pravo da menjaju. Ja sam, kao što svi vidite, disgrafičarka, mešam č i ć i još neka slova, ali samo u kucanju. Kad govorim i kad pišem rukom, nemam taj problem. Po sto puta pogledam i ispravim, a opet mi prođe nešto. Kad mi tekstovi izlaze na Peščaniku, administrator ljubazno sredi dijakritike, a pristup medijima sa lektorima i korektorima – nemam. Protiv ovog ključnog argumenta da je moje pisanje, mišljenje i način objavljivanja – bezvredno, nemam odbranu. Izvinjavam se svima što ispravljam slova koja ne prepoznajem.

Ćista kolumnistika, bato moj, čista kolumnistika.

Peščanik.net, 21.02.2015.

Srodni link: Biljana Srbljanović – Roman na dlanu