- Peščanik - https://pescanik.net -

Odgovornost

Foto: Peščanik

Politički diskurs ne možemo razumeti bez pojmova performansa i pozornice, pri čemu treba razlikovati „glavnu scenu“ i prostor „iza kulisa“, koji je još važniji za analizu delovanja aktera u političkom polju. Na „glavnoj sceni“, pak, jedan od ključnih pojmova je odgovornost. U savremenom jeziku globalne politike koncept odgovornosti doživljava svoje zlatno doba, što pokazuju istraživanja britanskog profesora i politikologa Ričarda Berdsvorta. Profesor Berdsvort razlikuje moralnu i političku odgovornost. Retorika moralne odgovornosti, tokom poslednjih 20 godina, odnosi se na krize, sukobe, klimatske promene, globalno siromaštvo, a kada je koriste vodeći političari, u stvari, služi kao paravan za manjak političkog dejstvovanja s obzirom na te iste izazove i krize. Retorika političke odgovornosti se vezuje za spoljni suverenitet (nezavisnost od drugih država) i unutrašnji suverenitet (poštovanje osnovnih ljudskih i građanskih prava).

Nakon masovnih ubistava u Srbiji, koji su izazvali talase protesta i nemira, čuje se neprestano poziv na odgovornost. Na odgovornost pozivaju organizatori protesta „Srbija protiv nasilja“: i to moralnu – traži se ostavka konkretnih odgovornih političara, i političku (institucionalnu) – traži se ukidanje svih medija koji promovišu nasilje, nemoral i agresiju, a imaju podršku države preko nacionalnih frekvencija, te smena Saveta REM-a (Regulatorno telo za elektronske medije). Na odgovornost pozivaju i roditelji iz OŠ „Vladislav Ribnikar“: i to, utvrđivanje lične odgovornosti i smena direktorke, školskog pedagoga i psihologa, kao i utvrđivanje odgovornosti „ljudi koji su izneli u javnost spisak sa imenima dece iz odeljenja, a koji je obišao ceo svet, kao i fotografije roditelja i dece, kao i da se, zbog takvog postupka, odgovorni sankcionišu u skladu sa zakonom“. Na moralnu, političku i krivičnu odgovornost sistema i lokalne uprave pozivaju i stanovnici Mladenovca i Dubone. Da li postoji pojam odgovornosti u političkom diskursu predsednika i vladajuće partije?

Istog dana nakon masovnog ubistva u OŠ „Vladislav Ribnikar“, u 3.05 Aleksandar Vučić se obratio naciji iz Predsedništva. Njegova diskurzivna strategija bila je pozivanje na odgovornost, utvrđivanje uzroka i predlaganje mera: „Srbija je nažalost u tuzi ujedinjena. Ta tuga je tolika da ne pamtimo veću. Ali kada smo u tuzi ujedinjeni, moramo da sagledavamo uzroke, odgovornost svakog od nas i tražimo rešenja da nam se ovako nešto, ma koliko bilo nepredvidivo, i da ne kažemo, nikada više ne ponovi, ali da se broj tragedija smanjuje… Nisam žurio. Niko danas nije žurio sa izjavama, da sagledamo gde je sistem pogrešio, a gde je odgovornost svakog od nas, jer decu roditeljima da vratimo ne možemo.“

U kome ili čemu, dakle, predsednik traži odgovornost? U policiji i državnim institucijama. Međutim, ne nalazi je: „Policijski službenici su obavili posao i pre nego što se sve dogodilo. Obezbeđenje dobro“. Kasnije isto tvrdi: „Državne institucije su, možda se slučajno pogodilo, u ovom slučaju uradile svoj posao“. U obraćanju, međutim, predsednik daje detaljnu analizu uzroka, koje traži u porodici i psihološkom profilu i biografiji dečaka-ubice. Iako sve prebacuje na nesrećni slučaj („Nekada se tragedije dogode poput saobraćajnih nesreća“) jedan uzrok se, ipak, pronalazi u porodici – otac je vodio maloletnog sina u streljanu: „Tri puta je sa ocem bio u streljani. Koristio je zbrojovku 9 milimetara. Bio je dobar strelac“. Uzrok zatim traži u dečaku-ubici. Iako razmatra vršnjačko nasilje („Bio je najbolji učenik i svi su ga izbegavali… Kada govorite o nasilju, jednom je dobio ćušku na školi glume“), ipak ni to se ne čini kao uzrok. Da ne bi bilo dileme, pročitao je izveštaj lekara pri povredi dečaka nakon udarca u školi glume 2021 (i zbog toga kasnije bio kritikovan jer je neovlašćeno iznosio podatke o maloletnoj osobi). Pravi uzrok nalazi, pak, u uticaju društvenih mreža, američkih filmova o masovnim ubistvima i pucačkim igricama: „Dva problema vidimo. Jedan je naravno odnos u porodici i šta radi dete koje nema 14 godini u streljani, a drugi je što vi po shemi koju je nacrtao vidite da je igrao neku vrstu igrice. U tim igricama oni imaju više života. Vidite da on ne razume šta je učinio. On je za neke na društvenim mrežama postao heroj“. (Traženje uzroka u uticaju „Zapada“ i američke kulture razrađivaće u danima koji dolaze). Na kraju predlaže mere koje uglavnom obuhvataju reviziju liste posednika i dozvola za oružje, kontrolu rada streljana, pooštravanje sankcija za nepoštovanje propisa medijskih sadržaja, obavezne šestomesečne testove za narkotike u školama, posebne službe i mobilne timove za vršnjačko nasilje, zabranu pristupa darknetu i slično. Predlaže i mogućnost snižavanja starosne granice za krivičnu odgovornost sa 14 na 12 godina.

U prvoj izjavi za medije koju je dao 3. maja, ministar prosvete Branko Ružić takođe se bavio objašnjenjem uzroka – i to, naravno, preko uticaja „Zapada“: „Kao što znate, Srbija je takođe, nažalost, deo onog sveta u kojem se ovakve stvari sve češće događaju. Evidentan je kancerogen, poguban uticaj interneta, video igrica, takozvanih zapadnih vrednosti i svima nama je jasno da je potreban krupan preokret, pooštravanje mera, ali i sistemsko iznalaženje rešenja kako ova tragedija ne bi, ne daj bože, prerasla u društveno prihvatljiv način ponašanja, kakav je nažalost slučaj u nekim zapadnim društvima“. Istoga dana, gostujući na RTS-u, pozvao je na odgovornost, ali ne konkretnu, nego uopšteno – svih nas i uokvirio dešavanja kao globalni fenomen – dakle, odgovorni smo svi i dešava se svuda: „Odgovornost nosimo svi mi zajedno i ovo je slučaj koji na neki način podseća na one slučajeve koji se događaju u nekim zapadnim društvima, ali i na Krimu, Aziji, Australiji i to je tzv. kopiket mantra (oponašanje) koju primenjuju, ali prvi put se tako nešto dogodilo u našoj zemlјi“. Ove izjave su izazvale burnu reakciju opozicije, nevladinog sektora i javnosti, nadovezujući se na prethodne javne skandale u prosveti (vršnjačko nasilje i nasilje nad profesorima, gostovanje osuđenog kriminalca Kristijana Golubovića u osnovnoj školi itd). Opozicija je pozvala na odgovornost celog društva i posebno vladajućih političara i ministra Ružića; zatražena je njegova smena ili ostavka.

U drugom obraćanju naciji predsednika Aleksandra Vučića, koje je usledilo sledećeg dana – 4. maja, nakon masovnog ubistva u okolini Mladenovca, odgovornost nije pomenuta ni kao retorička figura. Umesto toga, predsednik daje kvalifikaciju čina kao terorističkog i pominje stidljivo teoriju zavere („Da sam pobornik teorija zavere svašta bih imao da kažem, ali pošto nisam samo ću saopštiti mere i činjenice i stvari koje ćemo uraditi.“) Fokus u drugom obraćanju je opet na merama: hapšenje direktnog počinioca, opšte razoružavanje i kažnjavanje širenja lažnih dojava. Kao krajnju meru on predlaže smrtnu kaznu, ali retorički, jer „to ne možemo po tim nekim mnogo pametnim konvencijama“. Od pokušaja da razume i objasni moguće uzroke za ponašanje počinioca iz prvog obraćanja, u ovom obraćanju na delu je dehumanizacija: „Pravde će biti, ni ovaj mali monstrum, niti ovaj veći monstrum (neće pobeći)“. Dehumanizacija je, takođe, poznata diskurzivna strategija koja oslobađa od odgovornosti, jer kako monstrum to jest čudovište može biti odgovorno? Monstrum pripada svetu neljudskog ili nadrealnog, nešto poput prirodne kataklizme, pa tu ne možemo tražiti odgovornost. Monstrum – ta omiljena reč naših tabloida i brojnih on-line komentatora – takođe oslobađa i od traženja uzroka, jer kako racionalno objasniti natprirodno? U ovom obraćanju provlači se jedan interpretativni ram, a to je povezivanje drugog počinioca s ideologijom nacizma: „Kada uhapsite čoveka vi vidite da on, da nosi majicu „Hajl Hitler“, generacija 88. u Srbiji se diviš Hitleru“. (Kasnije će predsednik i tabloidi do detalja razvijati ovaj interpretativni ram, mada je brzo dokazano da majica potiče sa školske ekskurzije.) Strategije traženja glavnih uzroka u uticaju „Zapada“, terorizmu i nacizmu predstavljaju, zapravo, pokušaj prebacivanja odgovornosti na „drugog“. Ovo obraćanje zaključuje pozivom da pobedimo i promenimo sebe: „Od ponedeljka ili utorka moraćemo da nastavimo da živimo i radimo i sistemski pobedimo sebe… Moramo sebe da promenimo. Nije nam potrebno oružje, već znanje. Trebaju nam živa, a ne mrtva deca“.

Ipak, 7. maja, ministar prosvete Branko Ružić (neočekivano) podnosi ostavku – koju je ocenio kao „lični, ali i politički čin“, dakle implicirao je svoju moralnu i političku odgovornost. Međutim, desio se još jedan retorički obrt: „Zapad“ je od etalona za društvo nasilja i društvenog „kancera“ u ostavci Ružića postao etalon razvijenog i civilizovanog sveta, u odnosu na koji se naš region ispostavlja kao nazadan: „Ostavka je lični, ali i politički čin, u razvijenim demokratskim društvima odlika snage, a u našem regionu vrlo često odlika slabosti. Neka javnost sudi.“

U odgovoru na zahtev za političkom i moralnom odgovornošću REM-a, već 6. maja, Judita Popović, članica Saveta REM-a, pored odgovornosti svih nas i dugoročnih uzroka za stanje u društvu, prepoznaje i vrlo konkretnu politizaciju REM-a i medija s nacionalnom frekvencijom: „Način na koji vlast manipuliše medijima ne vodi ničem dobrom. U pitanju je propaganda koja se vodi samo s jednim ciljem, da se stvori jedan jedini vođa s jednom jedinom ideologijom. Ta propaganda stvara jedan vrednosni sistem koji nije ni približan civilizovanom sistemu vrednosti“. Prema njenom iskazu ispolitizovani mediji su „izvođači radova“, koji promovišu „nasilje, primitivizam, kriminal i prostituciju“, odnosno sve ono „što ovo društvo uništava i izjeda“: „Odgovornost REM-a je ogromna i zbog toga što je REM preuzeo ulogu da bude u funkciji vlasti. REM stoji po strani i ne radi svoj posao, a kada i nešto radi na šta ga obavezuje zakon, to čini nevoljno i selektivno i time daje podršku televizijama s nacionalnom pokrivenošću koje zarad sopstvenih profita i zarada krše zakone na sve moguće načine, bez ikakvih sankcija“. Nekoliko dana kasnije, pak, predsednica ovog Saveta, Olivera Zekić, odbacuje odgovornost, odnosno pribegava strategiji njenog prebacivanja na „drugog“ – javnost, opozicija i mediji koji pozivaju REM na odgovornost sprovode, u stvari, etiketiranje, dehumanizaciju, „nastavak nasilja“: „Zašto se pravi taj performans, zašto je mnogima tako lako da u njemu učestvuju, otkud tolika krvožednost kod onih koji tvrde da su civilizovani, da su protivnici nasilja, pitanje je upravo za kreatore te atmosfere linča.“

Nakon dva masovna protesta u Beogradu, predsednik Aleksandar Vučić je, 14. maja, poručio da ne vidi odgovornost ministra Gašića, nego ima samo reči hvale za njega, dok o medijima može da se „razgovara“: „Ne pada nam na pamet da smenjujemo Gašića, koji odlično radi svoj posao, ali možemo da vam izađemo u susret i da smenimo vladu, ali morate da sačekate 26. maj. Možemo o svemu da razgovaram – rijalitiji, REM, ali vi nećete da razgovarate.“

U skupštinskoj raspravi, 19. maja, povodom masovnih ubistava, na kojoj je opozicija tražila odgovornost za stanje u zemlji, ministar unutrašnjih poslova Bratislav Gašić navodi da je policija blagovremeno reagovala, u oba slučaja, te da je podnosila prijave protiv U. B., njegove porodice, kao i da je njegovom ocu oduzimano oružje. (O odgovornosti makar lokalne uprave policije koja je toliko puta postupala prema ocu i sinu nasilniku, pa ih opet puštala na slobodu i vraćala im oružje – ni pomena.) Upitan da li snosi odgovornost za sve što se dogodilo, ministar Gašić je odgovornost generalizovao i preneo, opet, na sve nas: „Da, snosim i ja, snosite i vi. Svi mi zajedno snosimo odgovornost“. I opet je na delu bila strategija relativizacije: poziv na moralnu i političku odgovornost se relativizuje i generalizuje – krivi su svi, dešava se svuda, mi moramo da se promenimo. Tokom iste rasprave, premijerka Ana Brnabić je pribegla oprobanoj strategiji prebacivanja odgovornosti na „drugog“, odnosno opozicione medije i aktere. Naime, za širenje nasilja i govor mržnje nisu odgovorni Pink i Happy (koji imaju nacionalnu frekvenciju), nego N1 i Nova S; nisu odgovorni nosioci vlasti nego izjave univerzitetskog profesora Jove Bakića u Utisku nedelje, od 14. maja.

Da rezimiram: veliki deo javnosti i opozicije traži konkretnu moralnu i političku odgovornost za masovna ubistva, koju prepoznaje u odgovornosti za stvaranje društvene klime u kojoj se nasilje i javni nemoral normalizuju, ne sankcionišu i, čak, promovišu. Predstavnici vlasti je ili odbacuju ili relativizuju ili prebacuju na „drugog“. U međuvremenu nam se sa bilborda obraća MUP Srbije sa sloganom: „Budi odgovoran, predaj oružje“. Ko da bude odgovoran? Neki anonimni posednik oružja? Da, može i on, ali ne i predstavnici vlasti. Za njih, kada su na „glavnoj sceni“ odgovornost postoji kao retorička figura. Ono što se dešava „iza kulisa“ svakako nije otkriveno za analizu političkog diskursa. Ipak, protesti koji se nastavljaju šalju jasnu poruku: Ovo neće proći bez polaganja odgovornosti.

Autorka je viša naučna saradnica Instituta za filozofiju i društvenu teoriju Univerziteta u Beogradu.

Peščanik.net, 26.05.2023.

3. MAJ 2023.