Odgovornost medija za ratne zločine (1)
U svakom društvu postoje vrijednosti, kao što su, između ostalih, sloboda i sigurnost, koje se štite kaznenim zakonodavstvom. Napadi na ove vrijednosti podliježu kaznenoj odgovornosti. U pravnom sustavu bivše Jugoslavije postojale su brojne odredbe koje su štitile sigurnost ljudi i imovine, ali isto tako su postojale odredbe koje su ograničavale slobodu govora, izražavanja, okupljanja, organizovanja i djelovanja. Jedan važan dio ljudskih sloboda vlasti su reducirale i oduzele od građana i nacija pod izlikom da se tako štiti njihova sigurnost. U okviru ovog pravnog sustava nije postojao balans između sigurnosti i slobode. Ove univerzalno zaštićene vrijednosti slobode i sigurnosti su bile suprostavljene.
Međunarodni pravni autoriteti i istraživači danas ukazuju da je to bilo „vrijeme globalne političke debate između Istoka i Zapada u vrijeme “hladnog rata” u kojem je za Zapad od ključnog značaja bilo načelo „slobode govora“ dok su istočne zemlje više brinule zbog prava na život, jednakost ili zabrane diskriminacije.
U okviru takve debate Istoka i Zapada, unutar Ujedinjenih naroda, formulirana je koncem 1948. Konvencija o sprečavanju i kažnjavanju zločina genocida, koja je usvojena na Općoj Skupštini Ujedinjenih naroda 9. prosinca iste godine. Iznesena su različita mišljenja predstavnika SAD i Sovjetske delegacije. Članovi jugoslovenske delegacije, koju je predvodio dr. Milan Bartoš podržali su sovjetske stavove. Svojim prijedlozima amandmana na prijedlog Konvencije, sovjetski pravnici su nastojali da pojačaju odredbu o zabrani izravnog i javnog poticanja genocida. Tražili su da bude kažnjivo ne samo poticanje na zločin počinjen na određenom mjestu, u određeno vrijeme, protiv određene grupe osoba, već i zabranjeno generalno poticanje na genocid, kada takvo poticanje uzima oblik narodnog obrazovanja ili oblikovanja javnog mišljenja razvijanjem rasne, nacionalne ili vjerske mržnje“. Bartoš je naglašavao da „propaganda koja širi mržnju mora biti kažnjena jer je ona sam izvor genocida“.
U konačnom tekstu članka 3. Konvencije o sprečavanju i kažnjavanju zločina genocida se kaže da su kažnjivi genocid; dogovor o provođenju genocida; izravno i javno poticanje provedbe genocida; pokušaj genocida i sudioništvo u genocidu. Tako je po prvi put u jednom međunarodnom sporazumu propisana kažnjivost za djelo izravnog i javnog poticanja provedbe genocida.
Konvencija je stupila na snagu 1951. godine. Jugoslavija je potpisala Konvenciju 1948. i potom je ratifikovala 1950. godine.
U prosincu 1966. godine je usvojen Međunarodni pakt o građanskim i političkim pravima. U članku 19. se naglašava pravo na slobodu mišljenja i izražavanja, koje može biti podvrgnuto nekim ograničenjima samo pod zakonskim uvjetima radi zaštite prava drugih. U članku 20. ovog Pakta se naglašavaju dva stavka.
U prvom stavku propisano je da svaka propaganda za rat treba da bude zabranjena. Stavkom 2. regulirano je da „svako pozivanje na nacionalnu, rasnu ili vjersku mržnju koje predstavlja podsticanje na diskriminaciju, neprijateljstvo i nasilje treba da bude zakonom zabranjeno.
Međunarodni kazneni sud za ratne zločine počinjene na teritoriju bivše Jugoslavije u svom Statutu, usvojenom 25. svibnja 1993. godine, navodi u članku 7. stavak 1. poticanje na izvršenje nekog kaznenog djela kao oblik individualne kaznene odgovornosti.
U formuliranju Rimskog statuta Međunarodnog kaznenog suda iz 1998. godine postojali su prijedlozi da se kažnjivost poticanja proširi na zločine protiv čovječnosti, ratne zločine i agresiju. Nije postignuta međunarodna suglasnost o tome i ove odredbe nisu uključene u Statut Međunarodnog kaznenog suda. Time nisu okončana nastojanja da poticanje na najteže zločine postane kazneno djelo po međunarodnom pravu.
Vrijednosti slobode izražavanja i sigurnosti nisu suprostavljene i moguće je u uređenoj pravnoj državi imati i slobodu i sigurnost. Ali ove zaštićene vrijednosti se ne čuvaju samo instrumentima kaznene politike. Ključno je pitanje „preovladavajuće moralnosti u zemlji o kojoj je riječ“. Ako u jednom društvu preovladava univerzalistička i tolerantna moralnost, onda nema velike opasnosti od govora mržnje jer će svaki takav govor biti izoliran i odbačen od samog društva. Ali, kada u raspadu jedne složene države u društvu preovladavaju etnička i vjerska mržnja te antagonizmi, govor mrženje postaje posebno opasan i njega je nužno kriminalizirati.
Uoči raspada socijalističke Jugoslavije, dakle nekoliko godina prije nego je došlo do sukoba na području bivše Jugoslavije, tadašnje društvo je ubrzano osvajalo nove slobode dok su se dotadašnje mjere kontrole i sigurnosti raspadale.
U vrijeme raspada Jugoslavije govor mržnje je postao oblik javnog i političkog govora. Često je korišten kao vid ideološkog pravdanja zločina koji su pripremani ili su se već desili. U državi koja se ubrzano raspadala nije bilo društvenih i političkih snaga koje bi osigurale kriminalizaciju takvog govora.
Korištenje medija radi namjernog podsticanja mržnje i nasilja nazivamo govorom mržnje. Postoje brojne definicije govora mržnje, ali se izdvaja definicija napisana u jednoj preporuci Vijeća Evrope: izraz „govor mržnje” podrazumijeva sve oblike izražavanja koji šire, raspiruju, podstiču ili pravdaju rasnu mržnju, ksenofobiju, antisemitizam ili druge oblike mržnje zasnovane na netoleranciji, uključujući tu i netoleranciju izraženu u formi agresivnog nacionalizma i etnocentrizma, diksrimininacije i neprijateljstva prema manjinama, migrantima i ljudima imigrantskog porijekla.
Od 1993. do 1997. godine, kada je ova definicija usvojena, napravljena je razlika između uloge koju mediji mogu imati u širenju mržnje, na jednoj strani i u borbi protiv netolerancije, na drugoj strani.
U periodu od 1991. do 1995. godine na području bivše Jugoslavije bili smo suočeni sa brojnim javnim oblicima izražavanja i prenošenja mržnje, te poticanja na zločine. Mediji su korišteni i za podsticanje mržnje i nasilja i za ratnu propagandu. Potrebno je razlikovati zabranjeni „govor mržnje“ od dozvoljenih oblika ratne propagande. Postoje posebni testovi kojima se može utvrdili razlika između govora mržnje i ratne propagande, zabranjenog i dozvoljenog oblika. Takođe postoje međunarodne konvencije koje relugiraju legitmno prihvaćeni sadržaj ratne propagande. Svaki oblik propagande koji uključuje opravdanje etničke ili vjerske supremacije jedne grupe nad drugom je neminovno zabranjeni i kažnjivi oblik.
U ovim ratnim godinama mediji, pogotovo televizija, je potpuno potisnula svoju informativnu funkciju i postala je propagandno sredstvo, propagandni servis vlasti. Mnogi novinari su tada zaboravili da postoji kodeks, da postoji obveza novinarska o točnom i objektivnom izvještavanju i poslužili su nekim drugim ciljevima. Ti drugi ciljevi su bili izazivanje etničke mržnje. To je, naravno, olakšalo da se taj rat rasplamsa, da se vodi, da se ocrne svi drugi. U tim novinarskim iskazima, u tim reporterskim izvješćima, uvijek je bilo – postoje dobri i loši momci. Dobri su naši, oni nisu agresori, nisu ubice, pripadnici su nebeskog naroda, herojskog naroda. Drugi su ubice, drugi su činili zločine nama, iza drugih stoji svjetska zavjera. Dakle, krivica je na drugoj strani, krivi su drugi narodi. Nesporno je da je nacionalistička politička propaganda, čiji su nositelji bili sredstva informiranja, pripremala i kondicionirala javno mijenje za rat, dajući na taj način svoj doprinos izvršenju kaznenih djela protiv čovječnosti i vrijednosti zaštićenih međunarodnim pravom. Bila je to priprema krvavog pira kome smo svjedočili, osobito u Bosni i Hercegovini, Hrvatskoj i Kosovu.
Sa stajališta oružanog sukoba, od ključnog značaja su bili elektronski mediji, posebno radio i televizijske stanice. Prija početka rata u Bosni i Hercegovini, glavne političke snage se nisu mogle suglasiti o načinu reforme informativnog sustava u Bosni Hercegovini. Nastajali su novi listovi, časopisi, ali i radio i televizijske stanice na lokalnoj, republičkoj i federalnoj razini. Većina medija nije imala jasnog titulara vlasništva, nego se radilo o društvenom vlasništvu. Stoga je političkim i vojnim prilikama u određenoj zajednici bilo predodređeno tko će preuzeti kontrolu nad pojedinim medijem. Dio medija je korišten za govor mržnje, dio medija je prikrivao ili pružao ideološko i političko pravdanje počinjenim ili pripremljenim zločinima, a dio medija je bio samo sredstvo pod kontrolom vojnih i političkih struktura ili interesnih grupa.
I sami mediji su bili žrtva nasilnog preuzimanja u kome su brojni novinari zbog nacionalne pripadnosti ili uvjerenja gubili radna mjesta i živote. Kazneni progon osoba osumnjičenih za ratne zločine treba da konačno odgovori na pitanja o brojnim zatvaranjima, pogibijama, ubistvima i smaknućima novinara od 1992. do 1995. godine, od Kjašifa Smajlovića koji je ubijen 9. aprila 1992. u Zvorniku do Jadranka Božanovića koji je ubijen 1995. godine u Zavidovićima. Takvo nasilje nad medijima i novinarima koji su časno radili svoj posao bilo je preduvjet uvođenja brutalne kontrole nad medijima i novinarima, koje je omogućavalo ratnu propagandu i govor mržnje.
Svo to medijsko previranje nastavljeno je u tijeku samog rata, kada je povećan značaj medija za ostvarenje različitih vojnih i političkih ciljeva. Istina je postala prva žrtva medijskog rata koji je pripremao stvarne ratove na području bivše Jugoslavije. Medijski rat nisu vodili sami novinari, mada su neki od njih bili svojevoljni izvršitelji. Medijski rat je vođen kao dio različitih oblika doktrine specijalnog rata u okviru tadašnjih koncepcija i vojnih doktrina. Bio je to produžetak političkih sukobljavanja, antagonizama i priprema vojnih sukobljavanja. Mediji su postali žrtva zlouporabe jer nisu imali razvijene vlastite profesionalne standarde rada, niti ekonomsku samoodrživost i političku neovisnost. U nekim slučajevima opredjeljenjem samih urednika i novinara. No u većini slučajeva kao poslušnici vladajućih struktura političke i vojne vlasti. Nesporno je da su mediji korišteni kao ratno oružje, odnosno kao glavno oružje propagande za ostvarivanje političkih ciljeva za osvajanje teritorija silom, etnička čišćenja, ubojstva , mučenja, silovanja… ne videći u tome ništa nemoralno ili pogrešno, jer su slijedili ideje preovladavajućeg morala u čijem kreiranju su i sami sudjelovali. Sistematska uporaba lažnih informacija, poluinformacija, odsustvo medijskog pokrivanja određenih događaja, omogućilo je da se u nacionalne zajednice udahnu i uliju mržnja i strah. Mediji su pripremali teren za narastanje međunacionalne mržnje, pretvorivši se u oružje po izbijanju rata.
Sve ovo nam olakšavaju uvid u odnos pojedinog medija prema stvarnom zločinu koji je počinjen na određenoj teritoriji. Rijetka su istraživanja o odnosu medija prema pojedinim zločinima. Uglavnom su dostupna istraživanja generalne naravi koja govore o kontroli vlasti ili pojedinih osoba nad medijima. Malo je dostupnih podataka o ratnom statusu medija. S obzirom na vojnu i radnu obvezu u ratu, moguće je pretpostaviti da je većina vlasnika medija, direktora, urednika i novinara bila u statusu radne ili vojne obveze. Već tim statusom u ratu oni su bili dio jedne vojne i političke strukture.
Iz brojnih izvješća, studija, članaka i svjedočanstava, nesporno je da su mediji u bivšoj Jugoslaviji, osobito od kraja 80-tih godina pa do kraja dvadesetog stoljeća, postali najvjerniji promicatelji interesa nacionalnih, bolje reći nacionalističkih programa i stranaka. Krajem osamdesetih i početkom devedesetih godina prošlog stoljeća na prostorima bivše Jugoslavije doista se razbuktavao propagandni rat. Mediji su po svojoj naravi i funkciji u to uključeni i upregnuti. Naravno, ne svi i ne svi jednakim intezitetom, obimom i sadržajem. Rezultanta takvog stanja i opće društvene klime je da je istina postala prva žrtva rata.
Tadeusz Mazowiecki, specijalni izvjestitelj Ujedinjenih naroda je u Specijalnom izvješću o medijima iz prosinca mjeseca 1994. godineupozorio na negativan utjecaj određenih sredstava javnog informiranja na javno mijenje bivše Jugoslavije, ističući da „od početka sukoba, informacije koje su objavljivali mediji u bivšoj Jugoslaviji u suštini su se sastojale u nacionalističkom govoru i sveprisutnim napadima i uvredama uperenim protiv drugih naroda i da ne iznenađuje što je taj fenomen direktno doveo do užasnih zvjerstava na bojištima, kao i na cijelom teritoriju“.
U takvom ponašanju i djelovanju treba tražiti i nalaziti uporišta i dokaze za kazneni progon osoba koje su pisanom rječju, izvještavanjem, izravno i javno poticale na zločin.
Kazneni progon neće uspjeti da zaštiti vrijednosti društva ako zaštitom slobode govora ne ostavi mogućnost slobodnog suočavanja i preispitivanja pitanja prošlosti. Kazneni progon treba da napravi jasnim razlikovanje između zabranjenih oblika govora mržnje i dozvoljenih oblika javne debate. Kazneni progon treba da podstiče ozdravljenje društva, a ne daljnje sukobljavanje različitih grupa. Kazneni progon se temelji na uvjerenju o neprihvatljivosti poticanja na zločin, kako u pojedinom ubojstvu, tako i u masovnom zločinu. Zbog toga je svakom tužitelju danas i ubuduće tako potrebna i značajna pomoć i potpora medija u rasvjetljavanju svakog ratnog zločina i mijenjanju preovladavajućeg stanje moralnosti u Bosni i Hercegovini i dolaženju do istine koja je osnov pravičnog postupka i pravedne sankcije. Neophodno je fokusiranje na univerzalne i tolerantne moralne vrijednosti koje će omogućiti procesuiranje konkretnog zločina umjesto beskrajnog politiziranja i nacionaliziranja pitanja kaznenog progona ratnih zločina. Takvo politiziranje i nacionaliziranje pitanja progona konkretnih slučajeva ratnog zločina predstavlja svojevrsnu opstrukciju pravde.
Slobodna sam izraziti osobno mišljenje da, novinari, pa i mediji za koje pišu u ne malom broju slučajeva nisu na visini svog inače vrlo odgovornog i značajnog zadatka i uloge. Nerijetko se ne razlikuje uloga tužiteljstva od uloge suda. Nedovoljno se shvaća da je tužiteljstvo ravnopravna stranka u postupku, a da sud izriče presude.
Opravdane su frustracije žrtava i javnosti na sporost procesuiranja izvršitelja ratnih zločina. Ali temeljita i kvalitetna istraga i utemeljena optužnica je najbolja, pa i jedina garancija da će krivce stići ruka pravde.
Neophodno je fokusiranje i istrajavanje na uneverzalnim pravima, pravdi i pravičnosti koje će omogućiti procesuiranje konkretnog zločina umjesto beskrajnog politiziranja.
U ratu u Bosni i Hercegovini ljudi su protjerivani sa svojih ognjišta, protivpravno zatvarani, ubijani, mučeni, silovani… Novinari su kroz izgovorenu i napisanu riječ, proizvodeći mržnju i strah postali akteri rata, vojnici s druge, ne manje bitne strane bojišnice. Nijihova je riječ često bila ubojitija od metka. I stoga novinari, urednici i vlasnici medija koji su korišteni kao oružje u ratu podliježu kaznenoj odgovornosti.
Odgovornost medija za ratne zločine (2)
Za kazneni progon osoba koje su izravno i javno poticale na zločin potrebno je utvrditi odnos te osobe prema konkretnom zločinu, te njen status u vojno-političkoj strukturi koja je kontrolirala određeni medij, odnosno potrebno je prvo utvrditi status pojedinog medija – da li je bio i ako jeste pod čijom kontrolom u trenutku kada je govorom mržnje putem tog medija poticano nasilje, progon ili izvršenje određenog kaznenog djela, kao i status osobe (novinara) koja je govorom mržnje putem medija poticala na izvršenje kaznenog djela ratnog zločina, odnosno kaznenog djela protiv čovječnosti i vrijednosti zaštićenih međunarodnim pravom.
Kazneni zakon Bosne i Hercegovine za ratne zločine inkrimiše osobe koje organiziraju i pozivaju, te potiču druge da čine ratne zločine. Naime, odredbom članka 176. ovog Zakona je regulirano da je kažnjivo organiziranje skupine ljudi i poticanje radi izvršenja kaznenih djela Genocida, Zločina protiv čovječnosti, Ratnog zločina protiv civilnog pučanstva, Ratnog zločina protiv ratnih zarobljenika i Ratnog zločina protiv ranjenika i bolesnika.
Članak 176. stavak 4. Kaznenog zakona Bosne i Hercegovine glasi: – „Ko poziva ili potiče na učinjenje kaznenih djela iz članka 171. do 175. ovog Zakona (a to su kaznena djela Genocid, Zločini protiv čovječnosti, Ratni zločin protiv civilnog pučanstva, Ratni zločin protiv ranjenika i bolesnika i Ratni zločin protiv ratnih zarobljenika, kaznit će se kaznom zatvora od jedne do deset godina“.
Kada se govori o mogućim zakonskim okvirima za procesuiranje medijskih djelatnika kao odgovornih za ratne zločine, treba imati u vidu članak 172 . (1) (h) koji definira kazneno djelo Zločin protiv čovječnosti izvršen progonom, a koji glasi:
„Ko, kao dio širokog i sistematičnog napada usmjerenog protiv bilo kojeg civilnog stanovništva, znajući za takav napad učini progon bilo koje grupe ljudi ili kolektiva na političkoj, rasnoj, etničkoj, kulturnoj, vjerskoj, spolnoj ili drugoj osnovi koja je univerzalno prihvaćena kao nedopustiva po međunarodnom pravu, u svezi sa bilo kojim kaznenim djelom iz ovog stavka ovog članka, bilo kojim kaznenim djelom propisanim u ovom zakonu, ili bilo kojim kaznenim djelom u nadležnosti Suda BiH, kaznit će se kaznom zatvora najmanje deset godina ili kaznom dugotrajnog zatvora”.
Na temelju Kaznenog zakona Bosne i Hercegovine, djelatnici medija mogli bi eventualno biti procesuirani kao saizvršitelji u izvršenju kaznenih djela protiv čovječnosti i vrijednosti zaštićenih međunarodnim pravom ukoliko bi se moglo dokazati da je postojao zajednički dogovor više osoba da će se počiniti neko od ovih kaznenih djela i da je na temelju teorije podjele rada postojala stvarna i na činjenicama utvrđena uloga novinara kroz javno izgovorenu riječ, kroz izravno poticanje izvršenja kaznenog djela, odnosno da su radnje svake osobe koja sudjeluje u izvršenju djela tako međusobno povezane da izvršeno djelo i nastala protivpravna posljedica predstavljaju rezultat zajedničkog djelovanja svih sudionika i da je na strani svakog saizvršitelja postojala svijest i volja da djeluje sa drugima na ostvarenju zajedničkog kriminalnog cilja.
Isto tako Kaznenim zakonom Bosne i Hercegovine propisano je da onaj tko drugog s umišljajem potiče odnosno podstrekava da učini kazneno djelo kaznit će se kao da ga je i sam počinio. Općeprihvaćeno stajalište teorije i prakse je da poticanje može biti izvršeno svakim sredstvom i djelatnošću kojima se može utjecati na volju drugoga u donošenju odluke o izvršenju kaznenog djela.
Također, novinari mogu odgovarati i u okviru udruženog zločinačkog poduhvata. Nepobitno je da udruženi zločinački poduhvat predstavlja institut međunarodnog običajnog prava koji je postojao i bio u primjeni mnogo prije izbijanja rata na teritoriju bivše Jugoslavije. Iako ni KZ BiH, pa ni Statut MKSJ ne pominju izričito udruženi zločinački poduhvat kao oblik kaznene odgovornosti, taj se koncept našao u brojnim presudama MKSJ, a pojavljuje se i u predmetima koji se vode pred Sudom BiH, kao i u presudama tog Suda. Imajući u vidu da su odredbe međunarodnog običajnog prava, pa tako i one koje se odnose na udruženi zločinački poduhvat bile obvezujuće i za Bosnu i Hercegovinu, a prije toga i za SFRJ, zbog činjenice da oba Ustava i Ustav Bosne i Hercegovine i Ustav Federacije Bosne i Hercegovine propisuju direktnu primjenu potpisanih ratificiranih međunarodnih ugovora, pa tako i onih iz oblasti međunarodnog humanitarnog prava (uključujući i Ženevske konvencije i oba Dopunska protokola, a posebno Martensovu klauzulu koja osigurava zaštitu građanskih osoba i boraca sukladno međunarodnom običajnom pravu) primjenom doktrine udruženog zločinačkog poduhvata primjenjuju se pravila međunarodnog običajnog prava.
Kroz dosadašnju praksu MKSJ i Suda BiH iskristalizirala su se tri oblika udruženog zločinačkog poduhvata i to: „osnovni”, „sistematski” i „prošireni”.
„Osnovni“ oblik udruženog zločinačkog poduhvata podrazumijeva postojanje nekoliko elemenata, odnosno, neophodno je sudjelovanje više osoba, postojanje zajedničkog plana ili projekta koji predstavlja ili uključuje počinjenje kaznenog djela koji ne mora biti izričito formuliran niti ranije dogovoren, te da je potrebno da optuženi sudjeluje u ostvarivanju zajedničke svrhe, bilo tako što izvrši neko konkretno djelo iz članka 171. (Genocid), 172. (Zločini protiv čovječnosti), 173. (Ratni zločin protiv civilnog stanovništva), 174. (Ratni zločin protiv ranjenika i bolesnika), 175. (Ratni zločin protiv ratnih zarobljenika), 177. (Protupravno ubijanje i ranjavanje neprijatelja), 178. (Protupravno oduzimanje stvari od ubijenih i ranjenih na ratištu) i 179. (Povrede zakona ili običaja rata), bilo tako što na drugi način doprinosi izvršenju iste.
„Sistemski“ udruženi zločinački poduhvat predstavlja varijantu osnovnog oblika udruženog zločinačkog poduhvata, s tim da, kao dodatni element, zahtijeva znanje optuženog o postojanju organiziranog sustava zlostavljanja i namjeru optuženog da se isti ostvari, dok se treći oblik („prošireni“ udruženi zločinački poduhvat) odnosi na slučajeve u kojima postoji zajednička namjera da se počini neko kazneno djelo, ali jedan ili više izvršitelja počine i ono djelo koje je, iako van okvira zajedničkog cilja, bilo prirodna i predvidiva posljedica ostvarenja tog cilja.
Poštovana gospodo, činjenica je da smo svi mi imali mogućnost izbora. Mogli smo biti suci, tužitelji, novinari, vojnici, ali prije svega imali smo izbor da budemo i ostanemo ljudi, da svoj posao i u ratu radimo zakonito, profesionalno i objektivno poštujući tuđi život, pravo svakog čovjeka na tjelesni i psihički integritet, njegovo pravo na dom. I stoga za svoj izbor moramo snositi odgovornost i to svi, bez izuzetka.
Dodatak
1. Međunarodne konvencije i praksa suđenja novinarima u svijetu.
U suđenjima u Nirnbergu, nakon Drugog svjetskog rata održavana su suđenja ministrima propagande i radio-difuzije zbog njihove uloge u zločinima nacističkog režima. Primjer procesa u Tribunalu u Nirnbergu za zločine protiv čovječnosti iz članka 6. Pravilnika Nuremberškog suda, je suđenje Juliusu Streicheru, osnivaču i uredniku anti-semitskog magazina „Der Sturmer“, koji je osuđen za progone, kao zločin protiv čovječnosti za njegovo podstrekavanje na ubojstva i istrebljenje. Hans Fritzsche, viši zvaničnik Ministarstva narodnog prosvjetljenja i propagande te šef Odjeljenja za Radio ovog Ministarstva je optužen za poticanje na izvršenje ratnih zločina, ali je oslobođen. Hans Fritzsche je naknadno osuđen od strane Okružnog suda I u Nirnbergu na 9 godina prisilnog rada zbog njegovog sudjelovanja kao jednog od najutjecajnijih i najodgovornijih osoba nacističkog režima i jednog od intelektualnih utemeljitelja sistema. Otto Dietrich je bio Naci propagandist i šef Odjela za štampu III Rajha i državni sekretar Ministarstva za obavještavanje i propagandu. Kontrolirao je Odjel za štampu pri tom ministarstvu. Zbog svoje antisemitske propagande i podstrekavanja, Vojni sud Sjedinjenih država, ustanovljen pod kontrolom Zajedničkog kontrolnog zakona br.10 ( koji je bio skoro identičan u svom sadržaju sa Pravilnikom Nurmberškog suda), osudio ga je za zločine protiv čovječnosti. Ovi slučajevi kaznenog progona su postavili brojna pitanja koja su relevantna sve do danas.
Međunarodni kazneni sud za Ruandu, u svom dosadašnjem radu, procesuirao je nekoliko predmeta koji se odnose na kazneno procesuiranje novinara, urednika i vlasnika medija.
Da bi se bolje razumjela cjelokupna situacija, treba znati da su sudski procesi u Ruandi vođeni protiv osoba koje su bile osnivači, novinari ili urednici pri Radio Television Libre des Milles Collines (“RTLM”), koji su optuženi da su djelujući kao medijski djelatnici pozivali na istrebljenje pripadnika plemena Tutsi, te da su u svojim medijskim izvještajima javno publicirali spiskove imena Tutsi obitelji, te pozivali na njihovo ubojstvo. Također, optuženima se stavlja na teret da su javno objavljivali lokacije na koje su se sklonile pojedine izbjeglice, te pozivali na njihov pronalazak i uništenje. Proces se vodi i protiv nekadašnjeg glavnog urednika novinskog izdanja pod nazivom “Kangura” zbog pozivanja na neprijateljstvo, međuplemensku mržnju i istrebljenje.
U MKSR procesi protiv novinara i medijskih djelatnika vođeni su u predmetima protiv:
– Ferdinand Nahimana (ICTR-99-52-T) – Jean-Bosco Barayagwiza (ICTR 99-52-T) – Hassan Ngeze (ICTR 99-52-T) – George Henri Ruggiu (ICTR-97-32)
– Optuženi Nahimana bio je profesor povjesti , te direktor Ureda za informiranje Ruande i osnivač stanice RTLM.
– Optuženi Ruggiu bio je novinar na radiju RTML u periodu od 06.01.1994. pa do 14.07.1994. godine.
– Optuženi Barayagwiza bio je jedan od osnivača i član Odbora radio-stanice RTML.
– Optuženi Ngeze bio je osnivač i glavni urednik novina „KANGURA“.
Neki od ovih predmeta su pravomoćno okončani a neki su u žalbenoj fazi.
Prilikom prezentiranja dokaza, sudu je predočeno preko 700 snimaka emisija, u kojima se pozivalo na mržnju, ubojstva i neprijateljstva. U optužnicama protiv navedenih osoba podignutim sukladno pravilima i statutu Tribunala za Ruandu navodi se da se optuženi terete za zavjeru sa namjerom činjenja genocida, izravno i javno podržavanje činjenja genocida, saučesništvo u genocidu i zločine protiv čovječnosti.
Kako se navodi u presudi žalbenog vijeća u predmetu protiv Hassana Ngeze, Ferdinand Nahimane i Jean-Bosco Barayagwiza br. ICTR-99-52-T na strani 15:
– „Sudsko vijeće zaključuje da je radio-tv stanica RTML pokrenula etničko označavanje sa namjerom za počinjenje zločina nad populacijom Tutsija, i pozivala slušatelje da „izađu van, uzmu oružje i krenu na neprijatelja“. Kao neprijatelji su definirani pripadnici skupine Tutsi i protivnici Hutu-a. Ova RTV stanica je eksplicitno pozivala na istrebljenje pripadnika etničke skupine Tutsija.
Tijekom 1994. godine, prije i nakon 6. travnja/aprila, RTV stanica RTLM je objavljivala imena pojedinih Tutsija i njihovih obitelji, kao i političkih protivnika Hutu-a koji su podržavali Tutsije. U nekim slučajevima ove osobe bile su nakon toga ubijane. Specifična uzročna veza je bila uspostavljena između objavljivanja imena putem RTV stanice RTLM i ubojstava ovih pojedinaca, ili putem manipuliranja njihovim kretanjem i direktivama da se oni ubiju, kao skupina.
– Vijeće je zaključilo da su članici i uređivačka politika lista „Kangure“ pridonijeli preziranju i mržnji prema etničkoj skupini Tutsija, naročito prema ženama Tutsija. U jednom od izdanja „Kangure“ promovirano je nasilje podržavanjem poruke da se “mačete trebaju iskoristiti za eliminaciju Tutsija, jednom zauvijek”. To je bio poziv za uništenje etničke skupine Tutsija kao takve. Kroz zastrašivanje i propagandu mržnje, „Kangura“ je prokrčila put za genocid u Ruandi, bodreći Hutu populaciju da ubija bjesomučno, zaključuje u presudi Žalbeno vijeće.
Presuda žalbenog vijeća je glasila: – optuženi Ferdinand Nahimana osuđen je na kaznu doživotnog zatvora – optuženi Hassan Ngeze osuđen je na kaznu doživotnog zatvora – optuženi Jean-Bosco Barayagiza osuđen je na kaznu od 35 godina zatvora.
Međunarodni krivični sud za ratne zločine počinjene na području bivše Jugoslavije u svom statutu i nizu presuda navodi podsticanje na izvršenje nekog kaznenog djela kao oblik individualne kaznene odgovornosti. Haško tužilaštvo se nije odlučilo za kazneni progon bilo kojeg novinara, urednika ili direktora medija sa područja bivše Jusgolavije, ali jeste koristilo ovaj oblik individualne kaznene odgovornosti u nizu kaznenih postupaka protiv odgovornih vojnih i političkih rukovoditelja, koji su optuženi ili osuđivani zbog podsticanja drugih na činjenje ratnih zločina. Ne postoji, nažalost, detaljna analiza optužnica i presuda Haškog tirbunala sa ovog stajališta.
2. Mogući osnovi odgovornosti medija za ratne zločine u BiH
“Progon bilo koje grupe ljudi ili kolektiva na političkoj, rasnoj, etničkoj, kulturnoj, vjerskoj, spolnoj ili drugoj osnovi koja je univerzalno prihvaćena kao nedopustiva po međunarodnom pravu, u svezi sa bilo kojim kaznenim djelom iz ovog stava ovog članka, bilo kojim kaznenim djelom propisanim u ovom zakonu, ili bilo kojim kaznenim djelom u nadležnosti Suda BiH.”
Dakle, što se tiče Kaznenog zakona Bosne i Hercegovine, djelatnici medija mogli bi eventualno biti procesuirani kao saizvršitelji u kaznenom djelu ukoliko bi se moglo dokazati da je postojao zajednički dogovor više osoba da će se počiniti neka od ovih kaznenih djela i da je na temelju teoriji podjele rada postojala definitivna uloga novinara kroz javno izgovorenu riječ, kroz izravno podržavanje izvrđenja kaznenih djela ratnog zločina.
Sa stajališta žrtava kao i sa stajališta samih pravnika, posebno tužitelja, od posebnog interesa je mogućnost kaznenog procesuiranja zbog govora mržnje kao progona određene grupe osoba. Veliki broj osoba je iz razloga nacionalne i vjerske pripadnosti, porodičnih okolnosti ili političkog uvjerenja doživljavao govor mržnje prenošen medijima kao progon i sebe i grupe ljudi kojoj pripada.
Za medije je stoga posebno važno da razvojem svojih profesionalnih standarda izvještavanja i osvajanjem ekonomske samoodrživosti i političke neovisnosti sami onemoguće pretvaranje u propagandna sredstva za podsticanje nasilja i mržnje te postanu profesionalni i neovisni glas. To je najbolji način na koji novinari sami sebe mogu da zaštite od kaznenog progona i sami odbrane čast svoje profesije.
3. Sprečavanje zloupotrebe medija i stvaranje zakonske regulative u budućnosti
Zakonska regulativa i pravosudni sistem žive su materije koje se u svome društvenom postojanju dograđuju i mijenjaju kako bi mogle odgovoriti izazovima mogućih društvenih situacija.
U demokratskim državama u svijetu, pa i u Bosni i Hercegovini, postoje regulatorna tijela čija je zadaća kontroliranje i nadziranje medija, te sprečavanje emitiranja neprimjerenih sadržaja.
Postojanje regulatornih agencija, Vijeća za štampu i sličnih institucija dobro je i pozitivno kako bi se osiguralo postojanje regulative koja će imati mogućnost za sankcioniranje zlouporabe medija.
Međutim postojanje ove vrste regulative moguće je i dovoljno samo unutar demokratskih društava i u mirnodopskim situacijama.
U Bosni i Hercegovini, regionu, Europi i svijetu, kazneno zakonodavstvo tj. Zakon o kaznenom postupku i kazneni zakon u stalnim su fazama izmjena i dopuna. Pojave suvremenih oblika kriminala, kao što su internet kriminal i novi oblici počinjenja kaznenih djela, iziskuju izmjene zakona i pravosudne regulative, kako bi se države mogle suočiti sa novim oblicima kriminala.
Zbog složenih mogućnosti zlouporebe medija i sredstava informiranja, realno je očekivati da bi u budućnosti i kazneno zakonodavstvo moglo biti izmijenjeno u pravcu da se jasno definiraju eventualne pojave zlouporabe medija koje će se tretirati kao počinjenje kaznenih djela.
Također, realno je očekivati da će pojedine države, ali i cjelokupna međunarodna zajednica i čovječanstvo, poučeni tragičnim iskustvima zloupotrebe medija i sredstava komuniciranja prilikom počinjenja ratnih zločina diljem svijeta u bliskoj prošlosti, u budućnosti razmatrati donošenje regulative u vidu konvencija koje će striktno definirati rad medija i onemogućavati njihovu zloupotrebu u ratnim sukobima.
U povijesti čovječanstva donošenje različitih konvencija najčešće je bilo posljedica traumatičnih i stravičnih iskustava, pa je sjelokupno čovječanstvo osnivanjem UN-a i usvajanjem npr. Ženevskih konvencija tražilo način kako da se zaštiti od neke opasnosti u budućnosti.
Možda upravo svjesnost pojedinih država i međunarodne zajednice bude inicijator donošenja regulative u budućnosti, koja će se odnositi upravo na sprečavanje zloupotrebe medija u oružanim sukobima.
Tekst je predstavljen na debati “Odgovornost medija za ratne zločine” održanoj 24.juna 2009. u Mediacentru Sarajevo.
Autorka je tužiteljica Posebnog odjela za ratne zločine Tužiteljstva Bosne i Hercegovine.
Media Centar Online, 06.07.2009.
Peščanik.net, 14.08.2009.
SLOBODA MEDIJA, SLOBODA GOVORASREBRENICA