- Peščanik - https://pescanik.net -

Odluka Haga nije uverljiva

Žalbeno veće Međunarodnog krivičnog suda za bivšu Jugoslaviju (MKSJ) je u petak saopštilo svoju verovatno najkontroverzniju odluku do sada.

Većinom od tri prema dva glasa, sudije su preinačile jednoglasnu presudu Pretresnog veća iz aprila 2011. godine, kojom su dva hrvatska generala, Ante Gotovina i Mladen Markač, proglašeni krivima za zločine protiv čovečnosti.

Navodni zločini su počinjeni protiv srpskih civila u avgustu 1995. godine, na kraju oružanog sukoba u Hrvatskoj. Žalbeno veće je zaključilo da nijedan od optuženih nije kriv i naložilo je da budu pušteni na slobodu.

Činjenica da je Žalbeno veće odluku donelo većinom od samo jednog glasa pokazuje da je bilo suočeno sa stvarnim izazovom, činjeničnim i pravnim. Veće je nesumnjivo pred sobom imalo kompleksan zadatak, no nije učinilo uverljivim svoje ključne nalaze.

Istorijat predmeta Operacija oluja

Prema prvostepenoj presudi, Gotovina, zapovednik u Hrvatskoj vojsci, i Markač, komandant snaga Specijalne policije, učestvovali su u zajedničkom zločinačkom poduhvatu (ZZP) čija je svrha bila proterivanje srpskih civila iz delova Hrvatske koji su do tada bili pod srpskom kontrolom. Ta su područja činila deo entiteta kog su srpski pobunjenici nazivali Republika Srpska Krajina.

Prema prvostepenoj presudi, Gotovina, koji je predvodio vojnu akciju nazvanu Operacija Oluja, je predvodio protivpravne napade na civile u četiri glavna grada u tom delu Krajine, uključujući politički i vojni centar Knin.

Napadi su, prema Pretresnom veću, bili protivpravni zato što su uključivali nasumično granatiranje Knina i ostala tri grada – Obrovca, Benkovca, i Gračaca. Prema presudi, intenzivno dvodnevno granatiranje je nateralo desetine hiljada civila da napuste svoje domove i celu Hrvatsku. Pošto je akcija preduzeta sa diskriminatornom namerom, radilo se o progonu (persecution), zločinu protiv čovečnosti.

Nakon odlaska srpskih civila, vojske, i policije, pripadnici Hrvatske vojske, policije, i druge osobe upustili su se u rasprostranjeno uništavanje i pljačku srpske imovine, ubivši pri tome veći broj starih osoba koje su ostale u tom području.

I za te zločine je Pretresno (prvostepeno) veće proglasilo Gotovinu i Markača krivima, tretirajući zločine kao prirodnu i predvidljivu posledicu ZZP-a čiji je cilj bio proterivanje srpskog stanovništva.

Slučaj o kom nije bilo lako doneti odluku

Dugo vremena je bilo gotovo nemoguće imati racionalnu raspravu o tome što se ustvari dešavalo početkom avgusta 1995. godine i u narednim mesecima, zbog izrazito emocionalnog odnosa većine Hrvata i Srba na području nekadašnje Jugoslavije prema Operaciji Oluja i zločinima – stvarnim i navodnim – počinjenim u toku akcije.

U uslovima koji bi bili povoljniji za odvijanje racionalne rasprave, bilo bi jasno od početka da sudsko telo koje ispituje te događaje ne može imati lak zadatak.

Oni koji su ubeđeni da su srpski civili bili žrtve proterivanja trebalo je da budu svesni činjenice da je ogromna većina Srba otišla pre no što je došlo do bilo kakvog fizičkog kontakta između njih i hrvatske vojske i policije.

U tom pogledu, ovaj slučaj se razlikuje od brojnih drugih predmeta u kojima se MKSJ bavio zločinima prisilnog premeštanja i deportacije. U tim drugim predmetima, bilo je relativno lako dokazati izvršenje radnji usled kojih su pripadnici manjine na datom području morali da odu. Takve radnje su uključivale ubistva, nezakonita zatvaranja, izbacivanje ljudi iz kuća uz pretnju oružjem, uništavanje i pljačku imovine, i slično.

Dodatni faktor koji je nalagao oprez pred olakim zaključivanjem o proterivanju bio je sadržan u činjenici da su neutralni posmatrači koji su bili u Kninu neposredno nakon odlaska Srba primetili malo materijalne štete u gradu.

Prvostepena presuda takođe sadrži iskaze nekoliko stranih posmatrača koji su bili iznenađeni time da nisu uočili veliku štetu. Ovo je značajno, zato što se bitan deo argumenta Tužilaštva odnosio na navodno nasumične napade na civile i civilne objekte u Kninu.

Ograničena šteta navodi na pomisao da bi dokazivanje da je grad bio podvrgnut napadu bez izbora ciljeva (indiscriminate attack) moglo predstavljati izazov. Osim toga, izgleda da je broj civilnih žrtava bio relativno mali – broj još nije utvrđen, ali nije verovatno da je bio veći od nekoliko.

U isto vreme, bilo je dobro poznato da su pripadnici hrvatske vojske i policije – nekažnjeno – činili brojne zločine protiv civila koji su ostali u tom području.

Takođe, transkript sa sastanka hrvatskog vojnog i političkog rukovodstva, održanog nedelju dana uoči početka Operacije Oluja (‘Brionski transkript’), sadržavao je delove iz kojih je bilo moguće zaključiti da su lideri priželjkivali, i pripremali se za, masovni odlazak srpskih civila.

Napokon, nije bilo predmet ozbiljne sumnje to da su, godinama nakon 1995. godine, vlasti u Hrvatskoj nastojale da spreče povratak Srba. Sve je ovo ukazivalo na stvarnu mogućnost da srpski civili jesu bili proterani iz ovih područja.

Da li je granatiranje bilo protivpravno?

Žalbeno veće se prvenstveno bavilo time da li je granatiranje Knina, Obrovca, Benkovca i Gračaca bilo bez izbora ciljeva, ili ne.

Pozitivan odgovor bi, zajedno sa ostalim dokazima uvedenim pred Pretresnim većem, doveo Žalbeno veće do zaključka da je granatiranje imalo protivpravnu svrhu – proterivanje civila. Ovo bi ostavilo netaknutim i nalaz Pretresnog veća da je ZZP postojao, i da su u njega bili uključeni najviši predstavnici političkog, vojnog, i policijskog establišmenta u Hrvatskoj.

Odluka Žalbenog veća sledi sledeću logiku: postojanje ZZP zavisi od toga da li je granatiranje gradova bilo nezakonito; ocena zakonitosti, pak, bitno zavisi od toga na koju udaljenost od legitimnih vojnih ciljeva su padali projektili.

Onako kako Žalbeno veće tumači prvostepenu presudu, ova prihvata da je ključni faktor u oceni postojanja ZZP to da li je granatiranje Knina, Obrovca, Gračaca, i Benkovca bilo protivpravno.

Ostali dokazi se odnose na Brionski transkript, zapaljive govore tadašnjeg predsednika Hrvatske Franje Tuđmana, zločine ubistva, uništavanja imovine, i pljačke, počinjene nakon 4.-5. avgusta 1995. godine, te na pravne i političke more koje su hrvatske vlasti preduzele da bi sprečile povratak Srba.

Kada Žalbeno veće, za ocenu o nameri proterivanja, naglašava krucijalni značaj toga da li su napadi bili protivpravni, ono ispravno čita presudu Pretresnog veća.

Kao što je Pretresno veće to formulisalo, u onim gradovima i selima u kojima su napadačke snage ciljale samo vojne mete, “veće nije moglo da na odlučujući način utvrdi da su oni koji su granatirali činili to sa namerom da prisilno rasele” civile (presuda Pretresnog veća, pasus 1755). Drugim rečima, ono što čini mogućim zaključak o postojanju namere da se civili proteraju je nasumična priroda granatiranja.

Ako bi se, međutim, ispostavilo da nema uverljivog dokaza da su napadi na Knin, Benkovac, Obrovac, i Gračac bili protivpravni, troje sudija u većini u Žalbenom veću bi učinili da se tvorevina koju je podiglo Pretresno veće uruši.

To je ono što se na kraju dogodilo. Žalbeno veće je odlučilo da je Pretresno veće pogrešno zaključilo da je granatiranje Knina bilo bez izbora ciljeva. Pošto je tako, zločin proterivanja nije dokazan, a nalaz Pretresnog veća o ZPP – čija je svrha proterivanje Srba – ne može da opstane.

Standard 200 metara

Žalbeno veće je odbacilo nalaze Pretresnog veća o nezakonitim napadima, zbog neodgovarajućeg standarda koji je to veće koristilo u oceni protivpravnosti. Žalbeno veće je taj standard nazvalo ‘standard 200 metara’.

Granatiranje 4. i 5. avgusta je najvećim delom bilo koncentrisano na Knin. U toku jednog-i-po dana, Hrvatska vojska je ispaliila oko 900 projektila na grad. Pretresno veće je utvrdilo da je bar 50 artiljerijskih projektila palo na mesta udaljena 300 do 700 metara od najbližeg cilja sa liste artiljerijskih ciljeva koju je imala Hrvatska vojska.

Za sudije Pretresnog veća, jedino razumno objašnjenje za tako veliki broj projektila koj su pali daleko od identifikovanih artiljerijskih ciljeva je to da oni koji su gađali nisu ciljali konkretne ciljeve. Da bi osnažilo taj zaključak, Pretresno veće je iz svedočenja tri eksperta zaključilo da 200 metara predstavlja prihvatljivu marginu greške.

Žalbeno veće je, međutim, ocenilo da je Pretresno veće usvojilo marginu greške koja nije bila vezana za dokaze koje je izvelo, kao i to da Pretresno veće nije dalo obrazloženo mišljenje o osnovi za prihvatanje margine greške koju je usvojilo (presuda Žalbenog veća, pasus 61). Žalbeno veće je do ovog zaključka došlo jednoglasno.

Petoro sudija se, međutim, potpuno razišlo u oceni značaja, ako ikakvog, greške Pretresnog veća. Za tročlanu većinu koja je glasala za oslobađajuću presudu – predsednika MKSJ, Teodora Merona (iz Sjedinjenih Američkih Država), bivšeg predsednika Haškog suda Patrika Robinsona (iz Jamajke), i dugogodišnjeg člana Žalbenog veća Mehmeta Gineja (iz Turske) – u odsustvu obrazloženog mišljenja Pretresnog veća o tome na osnovu čega je izgradilo ‘standard 200 metara’, “činjenica da je relativno veliki broj projektila pao više od 200 metara od statičnih artiljerijskih ciljeva može biti konzistentna sa bitno većom marginom greške” (presuda Žalbenog veća, pasus 65).

Štaviše, prema većini, Pretresno veće nije objasnilo kako je moglo da isključi mogućnost da su bar neki od projektila koji su pali na udaljenosti većoj od 200 metara od statičnih vojnih ciljeva u Kninu bili namenjeni pokretnim ‘oportunim ciljevima’ (‘targets of opportunity’), poput policijskih vozila (presuda Žalbenog veća, pasus 63).

Sudije sa protivnim mišljenjem ne prihvataju ‘greške’ u granatiranju

Dvoje sudija sa protivnim mišljenjem – Karmel Ađius (sa Malte) i još jedan bivši predsednik MKSJ, Fausto Pokar (iz Italije) – popuno su odbacili stav većine, pri čemu argumenti ove dvojice sudija deluju uverljivije.

Kako je to izrazio Ađius, Žalbeno veće je, nakon što je ustanovilo da je ‘standard 200 metara’ pogrešan, propustilo da utvrdi odgovarajuću marginu greške, da primeni taj standard na raspoložive dokaze, i da na tom osnovu da svoj nalaz o tome da li je granatiranje bilo protivpravno, ili ne. U odsustvu bilo kakvog standarda koji bi zamenio odbačeni ‘standard 200 metara’, nejasno je kako je Žalbeno veće moglo da kaže da projektili koji padnu 700 ili 800 metara od artiljerijskih ciljeva mogu da predstavljaju grešku.

U korist Žalbenog veća ne ide to što je, kako većina u veću tvrdi, u Kninu velika udaljenost mogla biti rezultat nastojanja hrvatskih snaga da pogode pokretne ‘oportune’ ciljeve. Najpre, Pretresno veće je zaključilo da je, zbog ograničenog prisustva srpske vojske i policije u Kninu, bilo premalo ‘oportunih’ ciljeva 4. i 5. avgusta 195. godine da bi to moglo da objasni veliki broj projektila koji su završili daleko od statičnih ciljeva.

Štaviše, u odnosu na Benkovac, Gračac, i Obrovac, Pretresno veće je zaključilo, a Žalbeno veće to prihvatilo, da nema bilo kakvih dokaza o prisustvu pokretnih legitimnih ciljeva u tim mestima (presuda Žalbenog veća, pasusi 62-63). Pri tome, neki projektili u ova tri grada su završili na udaljenosti od 450, 500, 700, ili 800 metara od legitimnih vojnih ciljeva (Ađiusovo protivno mišljenje, pasus 23).

Iako margina greške artiljerijskog oružja predstavlja tehničko pitanje, deluje neverovatno da je bilo koji projektil koji je pao tako daleko od najbliže vojne mete mogao biti ispaljen greškom.

Nijedan od trojice svedoka koji su pred Pretresnim većem govorili o razumnoj margini greške, uključujući Marka Rajčića, komandanta artiljerije Vojnog područja Split od aprila 1993. do juna 1996. godine, nije svedočio da bi margina greške mogla da bude veća od 400 metara.

Kao što ukazuje sudija Pokar, propust Žalbenog veća da artikuliše pravni standard kojim bi veće ocenilo granatiranje učinio je nemogućim da se oceni da li je napad na Knin, Benkovac, Gračac, i Obrovac bio u skladu sa pravom ili ne (protivno mišljenje sudije Pokara, pasus 14).

Sudije sa protivnim mišljenjem su, takođe, kritikovali većinu zbog toga što je ostale dokaze za ocenu granatiranja tretiralo izolovano, umesto u međusobnoj vezi. Ti dokazi uključuju: naređenje Ante Gotovine od 2. avgusta 1995. godine hrvatskim snagama da granatiraju četiri grada i druge lokacije; dokaze o sprovođenju Gotovininog naređenja od strane jedinica Hrvatske vojske; dokaze svedoka koji su se nalazili u Kninu u toku granatiranja; i, dokaze o proporcionalnosti artiljerijskih napada čija je meta bio Milan Martić, kao vrhovni komandant vojske hrvatskih Srba.

Međutim, ovaj deo u mišljenjima dvojice sudija je manje uverljiv nego deo u kom kritikuju propust većine da oceni rastojanja na kojima su padali projektili, s obzirom na to da postoji prostor za razumno različite ocene o značaju i značenju tih ostalih dokaza.

Bogdan Ivanišević je advokat u BDK Advokati/Attorneys at Law u Beogradu. Radio je kao istraživač organizacije Human Rights Watch i kao konsultant Međunarodnog centra za tranzicionu pravdu (International Centre for Transitional Justice).

Balkan Insight, 19.11.2012.

Peščanik.net, 21.11.2012.

OLUJA
SLUČAJ GOTOVINA