- Peščanik - https://pescanik.net -

Okupacija kao antidemokratski pokret

Foto: Occupy London

Nije lako na papir preneti svu čudnovatost skupa „Okupiraj Londonsku berzu“, održanog na stepeništu Katedrale sv. Pavla prošlog vikenda. Sve je bilo tako britanski – ljudi su na trotoaru kuvali kašu – istovremeno odajući počast protestima Okupiraj Volstrit. Londonski demonstranti su čak preuzeli i koncept „ljudskog mikrofona“ kakav se koristi u Zukoti parku – masa ponavlja sve što govornik kaže, tako da oni iza mogu da čuju – uprkos činjenici da megafoni i mikrofoni nisu zabranjeni u Londonu. Efekat, koji se može pogledati na sajtu Gardijana, bio je otprilike ovakav:

„Potreban nam je proces!“ (Potreban nam je proces!)
„Postoji razlog za ovaj skup!“ (Postoji razlog za ovaj skup!)
„Znamo da ste tamo!“ (Znamo da ste tamo!)
„I solidarišemo se sa vama!“ (Solidarišemo se sa vama!)

Ovo nenamerno podseća na scenu iz Monti Pajtonovog filma Žitije Brajanovo, gde Brajan, za koga ljudi veruju da je mesija, viče publici, „Svi ste vi pojedinci!“ Masa odgovara: „Svi smo mi pojedinci!“

Za moje američko uho sličnost je utoliko veća jer su svi govornici Britanci, pa ionako zvuče kao da su u Monti Pajtonovom filmu. Ali ovo nije neobično: pokreti „okupacije“ – u Evropi poznati i pod nazivom Indignados, po španskim protestima koji su počeli proletos, u različitim zemljama zadobijaju različite nacionalne odlike. Demonstranti na skupu Okupiraj Tokio izvikivali su parole o nuklearnoj energiji. Pokret Okupiraj Sidnej se ugasio jer, kako je jedan portparol sa žaljenjem priznao, “kod nas u Australiji kriza nije toliko duboka”. U Rimu, gde je radikalna politika kroz istoriju podrazumevala nasilnu marginu, skupovi su se već pretvorili u nerede, i izazvali štetu od više miliona evra.

Razume se da ovi međunarodni protesti imaju mnogo toga zajedničkog, i međusobno i sa antiglobalizacijskim pokretom koji im je prethodio. Slični su po nedostatku fokusa, po nedovršenoj prirodi, a pre svega po odbijanju komunikacije sa postojećim demokratskim institucijama. U Njujorku su demonstranti vikali „Ovako izgleda demokratija“, ali, u stvari, demokratija ne izgleda tako. Tako izgleda sloboda govora. Demokratija je mnogo dosadnija. Demokratija zahteva institucije, izbore, političke partije, pravila, zakone, pravosuđe, i mnoge neglamurozne aktivnosti koje traže vreme, i koje nisu ni približno zabavne poput kampovanja ispred Katedrale sv. Pavla ili izvikivanja slogana na ulici Sen Marten u Parizu.

Ali u izvesnom smislu, može se razumeti zašto međunarodni okupatorski pokret nema zdrave zakonodavne predloge: i izvori globalne ekonomske krize i njena rešenja, po definiciji su izvan domašaja lokalnih i nacionalnih političara. Kao što sam pre nekoliko godina napisala u vreme prvih grčkih nereda, niko nema mnogo poštovanja za lidere bez vlasti. Niko ne vidi poentu glasanja za ljude koji ne mogu da spreče sledeći talas ekonomskog haosa koji se valja iz Pekinga, Briseka ili Njujorka. Ako je neko uznemiren merama štednje koje njegovoj zemlji nameću zadužene banke sa suprotnog kraja sveta, nije logično žaliti se gradonačelniku Sevilje.

Dakle, pojava međunarodnog protestnog pokreta bez koherentnog programa nije nikakva slučajnost: ona otkriva dublju krizu, bez očiglednog rešenja. Demokratija se zasniva na vladavini prava. Demokratija funkcioniše jedino unutar sasvim određenih granica i među ljudima koji smatraju da pripadaju istoj naciji. Globalna zajednica ne može da bude nacionalna demokratija. A nacionalna demokratija ne može obuzdati globalni hedž fond od milijardu dolara, sa sedištem u nekoj poreskoj oazi, i sa zaposlenima raštrkanim po čitavom svetu.

Za razliku od Egipćana na trgu Tahrir, sa kojima se i londonski i njujorški demonstranti otvoreno (i besramno) porede, mi u zapadnom svetu imamo demokratske institucije. One su osnovane da bi reflektovale, makar delimično, želju za političkom promenom unutar određene države. Ali one ne mogu da usliše potrebu za globalnom političkom promenom, niti mogu da kontrolišu šta se dešava izvan njihovih granica. Iako još uvek verujem u ekonomske i duhovne prednosti globalizacije – i u otvorene granice, slobodu kretanja i slobodnu trgovinu – globalizacija je očigledno počela da podriva legitimitet zapadnih demokratija.

„Globalni“ aktivisti će, ako ne budu obazrivi, ubrzati ovaj sunovrat. Demonstranti u Londonu uzvikuju „treba nam proces“. Pa, već imaju proces: zove se britanski politički sistem. I ako ne nauče da ga koriste, samo će ga dodatno oslabiti.

Anne Applebaum, Slate, 18.10.2011.

VOX POPULI

Ova kolumna je objavljena na nekoliko desetina sajtova, a samo na sajtu lista Washington Post izazvala je preko 3.000 komentara, pretežno negativnih:

– Problem sa analizom g-đe Eplbaum krije se u njenom poslednjem pasusu. Na svetu zaista postoje neki sistemi i neki su ljudi zaista naučili kako da ih koriste. Nažalost, krajnji rezultat ovog „nedovršenog“ sistemskog sklopa jeste neproporcionalno bogaćenje manjine. Koherentnost ovih protesta nije u njihovim različitim „ciljevima“ već u zajedničkoj potrebi da se ne dozvoli jednom procentu da neprimećeno nastavi svoj oligarhijski pohod, potpomognut političkom klasom. Vrhunsko je licemerje ne odati im na tome priznanje, nakon podrške date Arapskom proleću, koliko god se njihovi uzroci međusobno razlikovali.

– Protesti se organizuju kada građani smatraju da ih niko ne čuje. Naši građani imaju mnogo razloga da se osećaju obespravljenima. Jedino iznenađenje je što demonstracije nisu ranije izbile. Ljudi koji šetaju ulicama i izražavaju svoje nezadovoljstvo, neće odvući civilizaciju u propast, već će možda posramiti naše političare i korporativne lidere. Možda će se onda potruditi da nešto urade.

– U ovoj kolumni se naivno pretpostavlja da mi imamo funkcionalnu demokratiju. Nemamo je. Imamo plutokratiju ili korporatokratiju, a ukoliko ovi pokreti dovedu do kampanje za reformu propisa o finansiranju izbora, demokratija će biti obnovljena, a ne oslabljena.

Pa, već imaju proces: zove se britanski politički sistem. I ako ne nauče da ga koriste, samo će ga dodatno oslabiti. Zaista je zapanjujuće da neko bude u tolikom raskoraku sa stvarnošću. Ako niste primetili, „britanski politički sistem“ je – kao i američki – potpuno disfunkcionalan, takav je već godinama, i njegovo stanje se ubrzano pogoršava. Demonstranti na to ukazuju. Trebalo bi češće da izlazite.

– Eto ti sad. A ja sam mislio da su pravo na mirno okupljanje i pravo na obraćanje vladi zapravo deo demokratskog procesa, a ne neki sramni primer sunovrata demokratije.

Preveo Ivica Pavlović

Peščanik.net, 28.10.2011.

OCCUPY WALL STREET