- Peščanik - https://pescanik.net -

Osmehivanje u snu

Fotografije čitalaca, Predrag Trokicić

Povodom razrešenja direktorke Kulturnog centra Požega

„Što SNS započne, neka niko ne ospori“. Ovako je glasila poruka u vremenskoj kapsuli, koju je Tomislav Nikolić položio u kamen temeljac svoje stranke 2008. godine. Prema tom obrascu radi se u svim resorima koje drže naprednjaci, a i sama predizborna propaganda obojena je Nikolićevom maksimom, bilo da je reč o „otvaranju“ železničke stanice „Prokop“, Centru izvrsnosti Univerziteta u Kragujevcu ili o odnosu naprednjaka prema ionako nezavidnom kritičkom potencijalu domaće javnosti. Kontroverzni poslanik Vladimir Đukanović je upravo te opozicione glasove ovih dana okarakterisao kao „celu jednu mašineriju u koju su upregnute strane agenture, takozvani intelektualci i nevladine organizacije“. Ova čvorovićevska leksika iz ne tako davnih vremena nije mnogo uplašila premijera Vučića, koji je i pored tog upozorenja rekao da njemu, naprotiv, ne silazi osmeh s lica, čak ni dok spava. Pa zašto bi i ostao bez osmeha kada sistem funkcioniše mnogo bolje nego što se to moglo pretpostaviti. Upravni odbori se biraju uprkos zakonima verovatnoće, a kada se izaberu, rade u skladu sa citatom iz vremenske kapsule. Pustoše sve pred sobom, a da to niko ne može osporiti. Još malo pa više neće ni biti mesta gde bi to moglo da se učini. Tako je vest o konačnoj smeni direktorke Kulturnog centra Požega, Slađane Petrović Varagić, objavilo tek nekoliko medija. Naposletku, UO KC Požega smenio je direktorku ne zbog „porasta gledanosti rijalitija“ u toj opštini, što je istaknuto kao glavni problem na početku naprednjačke kampanje, već zbog toga što ona „nije iskoristila pravo da zatraži povraćaj akcize za nabavku lož ulja“ koje se potroši tokom grejne sezone. Iako se radi o mogućnosti a ne o zakonskoj obavezi, članovi UO koji su po obrazovanju uglavnom poljoprivredni i hemijski tehničari, iskoristili su to kao alibi za „čišćenje“ KC Požega. Zaista, takvi kadrovi i ne mogu da se bave nečim drugim osim pitanjem gledanosti rijalitija ili cenom lož ulja. Nije se, dakle, odmaklo daleko od prvobitnog razloga, jer između loženja masa i loženja peći nema mnogo razlike, jedino je pitanje povratka akcize sporno.

Sada već bivša direktorka Slađana Petrović Varagić javno se zahvalila svim članovima UO KC Požega, čestitajući im na obavljenom poslu. Takođe, čestitala je i predsedniku Opštine Požega, Milanu Božiću koji je postigao zavidan uspeh, budući da je na to mesto imenovan krajem oktobra prošle godine, kada je došlo do „upodobljavanja lokalne vlasti republičkoj“. Ova operacija je izvedena zahvaljujući prevaspitanju dvojice odbornika iz DS-a (Ljubivoje Diković i Stevo Ješić), koji su zajedno sa odbornicima iz SPS-a odlučili da se priklone agresivnom SNS-u. Da je ostatak odbornika pružio otpor, svakako bi se aktivirao scenario, koji je nešto kasnije realizovan u Beloj Crkvi. Ovako je jedini otpor u Požegi pružen iz sfere kulture, zapravo iz Kulturnog centra, koji je tom prilikom dobio i podršku šire kulturne zajednice u zemlji. O samoorganizovanju građana već je bilo reči na stranicama Peščanika, no ono što je usledilo kao politički odgovor na kulturni bunt predstavlja paradigmu vladanja naprednjaka. Pošto finansijska inspekcija nije uspela da pronađe kriminalne radnje u vođenju KC Požega, predsednik Milan Božić i njegov UO odlučili su da promene taktiku borbe, pa su odbili da usvoje program rada ove institucije koji je dirketorka Petrović Varagić krajem decembra predložila za 2016. godinu. Sačekali su da praznici prođu a onda su sazvali sednicu UO za 22. januar, kada je usvojen program sa finansijskim planom ove inače uspešne institucije. Pod tačkom razno bilo je pokrenuto pitanje smene direktorke Petrović Varagić, ali do te smene nije došlo sve do 26. januara, kada ja na vanrednoj sednici UO, nakon izmišljanja lož ulja tokom vikenda, izglasano nepoverenje direktorki Kulturnog centra.

Nakon svega, kao u svim pričama o političkim smenama, akteri ovakvih nemilih događaja ostaju sami dok kulturna i akademska zajednica nastavlja da brine svoje brige. Ipak, smena Slađane Petrović Varagić nije samo njen problem, kao što nije samo problem kutlurne zajednice u Požegi, već je problem funkcionisanja sistema generalno, a pre svega Zakona o kulturi za čiju se primenu brine resorno ministarstvo. Svojevremeno je Petrović Varagić ukazivala na to da imenovanje novih članova UO nije u skladu sa zakonom, ali to nije bio ni prvi ni poslednji put da se na mesto stručnih i obrazovanih ljudi postavljaju partijski kadrovici koji će u svom radu slediti samo programsko načelo svoje partije. Uvažavanje stručnog mišljenja ili stavova stručne javnosti je ionako samo floskula političara u predizbornoj kampanji. Tako smena direktorke Petrović Varagić predstavlja metonimijski isečak iz svakodnevnog funkcionisanja kulture u Srbiji. Kada poljoprivredni tehničari počnu da se bave pitanjima kulturnih programa, a predsednici opština počnu da procenjuju tv program, onda ministru kulture i državnim sekretarima ostaje samo da neprestano navijaju satove i daju prazna obećanja o terminu kada će se nešto zaista promeniti. Ovako je kultura prepuštena hrabrim pojedincima i mikrozajednicama, koji se u skladu sa građanskom odgovornošću suprotstavljaju bahatosti sistemskog nasilja koje se u njoj vrši. Što je najgore, takvih ljudi poput Slađane Petrović Varagić u Srbiji nema previše, tako da ostaje sve manji broj onih koji će biti spremni da se zarad odbrane viših vrednosti i opšteg dobra suprotstave sistemu. Povrh svega toga, oni rizikuju da budu etiketirani kao teroristi ili kao deo „mašinerije“ koju je poslanik Đukanović video u kritički orijentisanim intelektualcima. Stoga treba jasno reći da je naprednjačka vlast u Požegi napravila vandalski čin, za koji smo saznali samo zahvaljujući odluci Slađane Petrović Varagić da činjenice o tom nedelu podeli sa javnošću. Sasvim je izvesno da se u Srbiji dogodilo još mnogo takvih smena mimo našeg znanja. Većina tih kulturnih centara je spremna da poput glasovitog Kulturnog centra Republike Srbije u Parizu promoviše naprednjačku četničku „kulturu“ koja se jedino brine o očuvanju „srpskog koda“. Još jedan od razloga za osmeh na premijerovom licu.

Peščanik.net, 29.01.2016.

Srodni link: Saša Ilić – Estetika otpora


The following two tabs change content below.
Saša Ilić, rođen 1972. u Jagodini, diplomirao na Filološkom fakultetu u Beogradu. Objavio 3 knjige priča: Predosećanje građanskog rata (2000), Dušanovac. Pošta (2015), Lov na ježeve (2015) i 3 romana: Berlinsko okno (2005), Pad Kolumbije (2010) i Pas i kontrabas (2019) za koji je dobio NIN-ovu nagradu. Jedan je od pokretača i urednik književnog podlistka Beton u dnevnom listu Danas od osnivanja 2006. do oktobra 2013. U decembru iste godine osnovao je sa Alidom Bremer list Beton International, koji periodično izlazi na nemačkom jeziku kao podlistak Tageszeitunga i Frankfurtera Rundschaua. Jedan je od urednika Međunarodnog književnog festivala POLIP u Prištini. Njegova proza dostupna je u prevodu na albanski, francuski, makedonski i nemački jezik.

Latest posts by Saša Ilić (see all)