Romanopisateljka skenirala Karadžića pre nego što je javno proguslao? Karadžić lečio u Beču, letovao u Dalmaciji, rašljario po Havajima, izronio srpsku piramidu kod Nove Gvineje? Akuna matata? Kud se denu banalnost zločina, taman kada smo je konačno svi pročitali, i kada je postala standardni deo mislenog aparata kojim se služimo da zločin opišemo? Samo pitanje vremenskoga zasuka: Hana Arent je Ajhmana posmatrala tokom suđenja, i banalnost detektovala upravo iz pitoreskne prošlosti moći, nadutosti, besramne samouverenosti, cirkusa uniformi, oružja, rituala, bahatoga gacanja po krvi.
Folklor Ajhmana je doduše sasvim različit od guslarskoga, a ništa manje sulud i ekscentričan. Banalnost je ostala kada je sve ostalo oljušteno, na suđenju: tu banalnost ćemo sada gledati u suđenju Karadžiću. Retorika te banalnosti će se samo po performansu razlikovati od Šešeljeve. Razlika u drčnosti? Itekako: Ajhman se bojao smrtne kazne, haški optuženici toga straha nemaju.
Zato mi dozvolite da uopšte ne krenem po klizavome putu koji direktno vodi u divljenje jatačkoj mreži, običnim ljudima ali Srbima, inventivnim nacionalnim mozgovima koji su sve te trikove smislili, uverenju da smo im “opet smestili” (svima drugima), itd. Karadžić je, zaštićen silama i institucijama koje su smatrale da poseduju patriotske kriterijume u takvim oblicima da pomoću njih mogu kukavički ubiti predsednika vlade i ispasti junaci, izvodio svoju malu i bednu predstavu.
U prvoj seriji Cirkusa Montija Pajtona pojavljuje se provincijalni policajac, koji na početku proganja zločince, ali se zatim gubi u svojoj umetnosti prerušavanja, pa na kraju samo nastupa kao: završnica ove briljantne karijere je, ako se ne varam, da se pojavljuje kao “Ratty”, u kostimu pacova. Epizodu prate sjajni prikazi u novinama, koji samo podcrtavaju potpuni apsurd transformacije. zaštićen pomenutim silama, Karadžić je do mile volje mogao paradirati i u pacovskome kostimu, sa ogromnim uspehom u medijima i na javnoj sceni, u dubokoj narkozi od proleća 1999. Mogao je čitati pesme u Udruženju književnika Srbije, mogao je izlagati referate u SANU, mogao je poučavati versku geografiju na sastancima Obraza pa i na Bogosloviji, mogao je voditi seminare o relaksaciji za službenike banaka, prepoznat ili ne, sasvim je svejedno. Nije mu bila potrebna nikakva zavera svih vernijeh Srbalja, dovoljno mu je bilo da ga čuvaju mnogo, mnogo bolje nego Đinđića ili, jezik pregrizla, Tadića.
Jedino su se njegovi čuvari mogli bojati ponekoga nekontrolisanoga stranca ili domaćeg izdajnika. Drugim rečima, u takvom “okruženju” mogao je stalno i dosledno biti banalan, što je osnovna odlika njegovog uma. Tu istu odliku prepoznajemo kod većine vođa-vojnika-ubica jugoslovenskoga rata, bilo da su ozbiljno mešali karte, nameštali u pozadini, ili samo sudelovali u poboljšanju kulturnoga života na frontovima. Posvuda je primetan isti nivo “snalažljivosti” karakterističan za banalne i priglupe, naime priču na dve ravni: laž za one koji nisu deo grupe razumevanja, kulture intimnosti kako je naziva Majkl Hercfeld, čija je knjiga objavljena i na srpskome (XX vek Ivana Čolovića), istina uz namig za “naše”.
Primera radi, radikali obećaju redare i strogu kontrolu protiv nasilja na demonstracijama, i onda na najmanjim demonstracijama u poslednje vreme, bude ranjeno najviše policajaca – ikada. Neću ići tako daleko da tvrdim da su policajci, naklonjeni toj političkoj opciji, sami podmetali svoja tela – naprotiv, reč je o političkoj grupaciji koja po definiciji, hladno i banalno, zastupa, priprema i izvodi nasilje koje je jedini izraz mislenosti grupe. Stvari su teže nego što izgledaju: u Holandiji je onomad zbog odgovornosti za srebreničke pokolje pala vlada, ali su se vojni zapovednici izvukli upravo na tome da su im Mladić i Karadžić prostački i banalno – lagali.
Laž je deo bele, pretežno protestantske kulture, severnoatlantskoga sveta sa obe obale, i smatra se lošom, koliko god mnoga društva na toj osnovi boluju od hronične hipokrizije. Naročito se smatra lošom ako je otkrivena. U kulturnoj intimnosti balkanskoga tipa, prepoznatljivoj i u mnogim islamskim kulturama, laž je deo kodifikovane komunikacije, i smatra se uspelom ako je otkrivena – ali je neko vreme delovala. U banalnoj pripremi za svoje nastupe u Hagu, Karadžić već gusla o pretnji otrovom od strane Holbruka: uspeh kod naših je garantovan.
Zato se ne čudim, još manje divim romanopisateljki, publici guslarenja, i gadi mi se namigivanje naših našima. Karadžić je ušao u proces u kojem su mogućnosti da ode nekažnjen realne koliko i mogućnost da sedi koliko mu je dosuđeno. Biće dosadno, banalno, žalosno, žrtve će patiti još jedanput, ocenjivaće se njihova uverljivost, umetnica će u “projektu” porediti njihovo sećanje i realnost mrtvih, da bi utvrdila, u korist Karadžiću, da je njihovo sećanje netačno: dakle, žrtve ne postoje. Samo je jedna uteha: Hana Arent je imala pravo.
Peščanik.net, 01.08.2008
- Biografija
- Latest Posts
Latest posts by Svetlana Slapšak (see all)
- Dubravkin rođendan - 27/03/2024
- Beskonačni 8. mart - 08/03/2024
- Najbolji dečki - 02/03/2024