- Peščanik - https://pescanik.net -

Pacov na trbuhu

U susret 11. maju

Radikali i perspektive

Dva elementa u političkom delovanju radikala otklanjaju svaku mogućnost da bi oni po eventualnom osvajanju vlasti 11. maja Srbiji mogli da donesu bilo kakav boljitak: 1. njihova politička biografija u kojoj se ne može pronaći ništa drugo do razaranje; 2. izostanak bilo kakve ideologije. Ova dva momenta ukazuju, dakle, ne samo da Srbija sa radikalima na vlasti ne bi načinila bilo kakav smisleni pomak, već da bi bila uvedena u novi krug pakla.

Šta će se, dakle, dogoditi sa zemljom ako radikali posle 11. maja budu u stanju da obrazuju Vladu (sami, sa DSS, ili SPS) sasvim je izvesno. No, šta će se dogoditi sa samim radikalima? Zemlja će, premda teško oštećena, nekako preživeti (da li ćemo i mi da preživimo drugo je pitanje). Radikali, međutim, kao politička organizacija, neće (što je slaba uteha, ali ovaj tekst i nije tu da bi pružio utehu). Posle eventualne pobede radikala usledila bi destrukcija državnih, političkih, ekonomskih i demokratskih institucija i instituta (kao i demokratskih pravila igre), ionako teško ozleđeno društveno tkivo radikali bi nastavili da cepaju (pošto im u biografiji ne stoji da išta drugo umeju), ali bi se upravo spektakularnom brzinom sunovratili i oni sami i to ne samo stoga što bi, kao pokazatelj sunovrata, na nekim narednim izborima bili kažnjeni (a bili bi, jer bi se sva silina radikalske političke kreativnosti sručila najpre na glave njihovih birača kao socijalno najosetljivijeg sloja, odnosno oni bi prvi i najteže osetili učinke radikalske demagogije), nego pre svega zato što nemaju teorijski i kulturni kapacitet da uobliče bilo kakav pozitivan program. Radikali, naprosto, nemaju ideologiju i upravo zbog toga su obespokojavajuće opasni. (Pod ideologijom ovde ne treba razumeti nekakvu marksističku “iskrivljenu svest” – jer ako ima iskrivljene svesti onda niču pretendi na to da nam objasne koja je to prava, autentična, supstancijalno određena svest – već je ideologija, naprosto, pozitivan projekt, skup vrednosti na kojima, u ovom slučaju, počiva politička organizacija, prema kojima se ravna i na osnovu kojih deluje.)

Ako neko sumnja u to da bi nam radikali doneli bilo šta drugo do destrukcije neka samo baci pogled (još jednom) na odgovor što ga je Tomislav Nikolić, sa uobičajenom brutalnošću, dao Politici od 16. marta 2008, a na pitanje o tome da li bi u njegovu eventualnu vladu ušli i ministri iz onog čuvenog, dekadentnog Miloševićevog saziva iz 1998: „Kako da ne. Da se nisu Jorgovanka Tabaković, Zoran Krasić ili, recimo, Petar Jojić obrukali?“ Ma neeeeeeeee, kakvi. To su baš ljupki likovi zbog kojih se i danas, deset godina posle, poneko ume probuditi iz sna obliven hladnim znojem. Pa ako mogući prvi ministar neke moguće buduće Vlade nema problema sa jednim od najgorih perioda u savremenoj istoriji Srbiji – doduše, zašto bi pa imao kada je ne malom silinom svojih kreativnih mogućnosti, zajedno sa rečenim likovima + Šešelj + Vučić, lično učestvovao u razaranju ove zemlje – teško je pretpostaviti da bi svoj mandat potrošio na drugo do na ono što najbolje zna: razaranje čega se kod dotakne. No, to je izvesno i utoliko nezanimljivo. Mogućnost da radikali za ovu zemlju učine bilo šta smisleno, ravno je mogućnosti da Sunce ne izađe sutradan. Dakle, to je moguće i zamislivo, da Sunce ne izađe, ali verovatnoća da će se to dogoditi baš sutra zanemarljivo je mala.

Zanimljivo je nešto drugo. Zašto bi radikali prionuli na nezahvalan posao razaranja sopstvene zemlje? Čak se ni ja ne bih usudio da pretpostavim njihove loše namere. Ako bismo govorili o namerama radikala moglo bi se govoriti o opasnim namerama, ali to još uvek ne znači da su one, te namere, loše. Uostalom, put do pakla, kako je to prilično davno primećeno, popločan je dobrim namerama. Smelo ću, čak, pretpostaviti da radikalska upravljačka ekipa nije okrenuta samo pljački – za razliku od slavnih vremena vladavine sa SPS-om, recimo, kada su to valjda odradili – nego da ima nekakvu ideju o tome kako treba upravljati Srbijom. No, problem se pojavljuje na ovom mestu: koju ideju?

Dakle, čak i ako bi pobedili, radikali bi propadali brzinom kojom propadaju srpska država, srpska nacija i srpski narod. Kao opozicija oni nisu uspevali da nametnu onaj tempo destrukcije koji bi postigli da su bili na vlasti – premda se ne može reći da se nisu trudili (o Nikolićevih pet, ili koliko već dana na položaju predsednika skupštine, ni da ne govorimo) – ali sa legitimnim polugama vlasti u svojim rukama njihov destruktivni kapacitet porastao bi do respektabilnih razmera. I to ne zbog toga što bi radikali želeli da uđu u otvorenu destrukciju državnih, demokratskih, nacionalnih i ekonomskih institucija, već zato što nemaju nikakav ideološki kapacitet da u destrukciju ne uđu. Možda ovo deluje odveć akademski, ali radikali nemaju teorijske osnove da Srbiji donesu bilo kakav boljitak. Njihov teorijski i kulturni kapacitet ne postoji. Zato se njihova politička organizacija i percipira kao grupa ljudi opasnih namera. Njihovo političko delovanje ne počiva ni na kakvom obrazloženom, još manje razvijenom skupu vrednosti koji se može povezati u snop pozitivnih usmerenja.

Radikalska politička delatnost ne počiva na principima, već na sasvim brutalnoj volji za vlast i načinima na koji se do vlasti dolazi. (Utoliko je radikalskobraniteljski blok, u čiju se iskrenost analitičkih motiva mora sumnjati, potpuno u krivu kada radikale smatra sistemskom partijom, e zbog toga što, eto, radikali poštuju demokratska pravila igre. Taj sled izvođenja zaključaka je, naprosto, pogrešan. Iz toga što radikali igraju po demokratskim pravilima igre ne sledi da su oni sistemska stranka, a što bi, jel’ da, značilo da i oni dele demokratske vrednosti, odnosno da učestvuju u konsenzusu o tome da se demokratska pravla igre ne smeju menjati. Iz toga što radikali igraju po demokratskim pravilima igre sledi samo to da po tim pravilima igraju, jer po kojim bi drugim pravilima igrali? Šta bi radikali drugo mogli da rade, u ovom trenutku, osim da igraju po demokratskim pravilima igre? O radikalskom se upravljačkom telu može reći gotovo sve, osim da su glupi, a samo bi glupi ljudi, u proteklom periodu, pokušavali da nekom drugom, nedemokratskom tehnikom, ostanu na političkoj sceni ili pokušaju da “alternativnim načinima” dođu na vlast.

Otud i ona potpuno beslovesna egzaltacija posle Nikolićevog „državotvornog“, mirnog priznavanjem poraza na predsedničkim izborima. Pa šta je mogao da uradi? Da ne prizna poraz? Da pozove radikalsko glasačko telo na ulice? Ne, Nikolić, kao čovek inteligentan, drugo nije smeo da uradi. No, s druge strane, ne vidi se nijedan momenat, čak naprotiv, na koji su radikali pokušali da doprinesu učvršćivanju demokratskih pravila igre, osim, dabome, deklarativnom upućenošću na demokratiju, ali, zapravo, nema dokaza, nema ni nagoveštaja, da oni jesu igrači koji ne bi, samo ako dođu u priliku, pokušali da promene pravila igre. Uostalom, ako je demokratija jedna od temeljnih vrednosti Evrope, u koju oni nemaju nameru da vode ovaj narod, onda je njihovo zalaganje za demokratiju sve samo ne neupitno.) A bez pozitivnog momenta u politici, bez vrednosti koje politiku razlikuju od institucionalnog nasilja, radikali na vlasti naći će se u poziciji pacova na stomaku srpskog naroda. Poklopljeni odozgo metalnim poklopcem koji se, pod izolacijom u koju ulazi Srbija nakon njihove eventualne pobede, zagreva spolja i njihov položaj čini nepodnošljivim, pritisnuti zahtevima (vrlo krupnog) domaćeg kapitala da se poklopac skloni, pritisnuti snažnom i, nadati se, manje šizofrenom opozicijom, zaglušeni krčanjem iz gladnog trbuha, radikali će, sve i da to ne žele, izlaz potražiti tako što će da krenu u sam trbuh (pravdajući potez Kosovom, nacionalnim i državnim interesima, čime već) tako što će da pregrizu trbušne mišiće i da ulete u trbuh mahnito proždirući unutrašnje organe sopstvenog naroda.

Da se podsetimo: isto su radili i za Miloševićeve vlasti, s tim što su tada imali prilike da se hrane i na drugim mestima, u okolini. Sada tu mogućnost nemaju. Ostaje im samo meki trbuh njihovog ljubljenog naroda.

Svoje političko delovanje radikali zasnivaju na negativnim određenjima, oni su, naime, uglavnom protiv, a sve što staje u rubriku za nije drugo do skup demagoških tričarija. Sve što će radikali da ponude nudi svaka šuša na srpskoj političkoj pijaci, e da bi se uopšte kvalifikovala (šuša, to jest) za političko nadmetanje. Osim toga – ništa. Radikali, naprosto, nemaju ideologiju kao pozitivan projekt. Na ovdašnjoj sceni verovatno je LDP ideološki najprofilisanija stranka koja se zalaže za liberalni politički i ekonomski koncept. Iako je DS trenutno u šizofrenoj fazi, verovatno bi, ako se potrudi, mogao da se pokrpi nekakvom socijal-demokratskim pričom, manje ili više nagnutom udesno (desno u evropskom kontekstu, ne ovdašnjem). Čak bi i SPS mogao da baštini nekakve socijalističke ideje, premda samo na demagoškoj ravni s obzirom na neprevladanu zločinačku prošlost. DSS više ne postoji kao relevantan igrač (uostalom upravo zbog odustajanja od jasnog ideološkog projekta liberalno-demokratske partije konzervativnog tipa, tako da DSS odlazi sa srpske političke scene kao skupina muljatora bez ikakve ideje), a radikali, kao što je rečeno, ne nude ništa. Odnosno nude ništa. Njihov, u osnovi republikanski program, potpuno je zamrljan destruktivnim delovanjem.

Možda zvuči i paradoksalno, ali trenutna snaga radikala počiva na odsustvu ideološke pozicije, što radikalima daje upravo beskonačan prostor za svaku vrstu najtvrđe, nabesramnije demagogije, u rasponu od socijalne problematike (mogu da pričaju, doslovno, štagod im volja, čak i da će hleb da bude 3 dinara samo ako dođu na vlast), jer ih ne obavezuje ništa, ni skrupule, ni logika, ni zdrav razum, a naročito ne nekakav program, do nacionalnih i državotvornih pitanja, u čijem su se rešavanju, inače, istakli (videti zapadne srpske granice na potezu Karlobag – Karlovac – Virovitica). Ni o čemu ne moraju da brinu, a naročito ne o Kosovu koje su izgubili upravo oni. Opuštena situacija, im, međutim, omogućava da svaku priliku iskoriste za opsenjivanje prostote. Nedostatak ideološke perspektive, međutim, ma koliko im, u ovom trenutku, obezbeđivao pokretljivost, njihova je naslabija tačka. Ta nemogućnost da artikulišu pozitivan program, taj upravo ogoljeni idiotizam žudnje za vlašću, odsustvo bilo kakve perspektive, jednostavno će im se vratiti kao ubistveni bumerang.

(Problem je, naravno, što će bumerang i nas da zvekne po glavi, ali to smo, verovatno, i zaslužili. Pobede li, radikali će nas još jednom provozati po nekom od krugova pakla. No, možda je to samo dostavljanje završnog računa, možda je to ona poslednja vožnja, posle koje će naša deca, za nekih dvadesetak godina, moći da se nadaju nečemu, bilo čemu, makar samoj nadi.)

 
Peščanik.net, 10.04.2008.

Nastavci: