U susret 11. maju

Prema mišljenju profesora Žarka Puhovskog (Danas, 3-4 maj, 2008.) dolazak radikala na vlast zapravo bi bila manje loša mogućnost od neke slabe, neradikalske vlade. Zbog čega? Najpre, neradikalska vlada će se godinama nervozno okretati preko ramena i propuštati prilike, kaže Puhovski, dok radikali nisu ni po čemu gori nego HDZ 2001. A ako dođu na vlast biće dovoljno jaki da učine stvar s evropskim integracijama i povuku neke poteze koje takozvane demokratske ne mogu.

Voleo bih da je profesor Puhovski u pravu, barem kada su radikali u pitanju, ali teško mogu da vidim otkud profesor crpe optimizam. Ne znam, naravno, kakav je HDZ bio 2001, ali intenzivno sumnjam da je Sanader imao tako zapaženu biografiju kakvu imaju prvaci radikala, kao što sumnjam da je HDZ te 2001. imao toliko istaknutih nacionalnih radnika koji su se proslavili za vreme Tuđmanovog režima. Uz to, koliko god bio fašistički, HDZ je bio pobednička stranka, što se za radikale teško može reći. Najzad, uza sve razlike, na hrvatskoj političkoj sceni nije bilo dileme kom kontinentu, kojem dobu i kojoj planeti pripada Hrvatska.

Puhovski, u međuvremenu, kao da previđa da je na srpskoj političkoj sceni svojim punim, predsmrtnim sjajem zasjala zvezda padalica DSS, te da nas svojom izvornom, nepatvorenom, svojom zastrašujućom ratničkom retorikom, svojom spremnošću da nas sve zajedno otera u pizdu materinu, a zarad malo, još malo, još samo malo vlasti, direktno nas gura u ralje radikala, što će, kao kombinacija (DSS + radikali) biti eksplozivna smesa respektibilnih razaračkih mogućnosti.

Entuzijazam sa kojim DSS razara društveno, državno, nacionalno tkivo (videti tekst Pacov na trbuhu II), fanatična ubeđenost sa kojom vodi najprljaviju, najbeskrupulozniju kampanju koja je, od pada Miloševića, viđena na ovim prostorima, kao i to što će se, sasvim prirodno, stopiti sa radikalima, ne ostavlja gotovo nikakakav prostor za optimizam.

U trenutku kada nastaje ovaj tekst (utorak, 6. maj), na naslovnoj stranici najuticajnijeg dnevnika u Srbiji (i najstarijeg lista na Balkanu), imamo priliku da vidimo sliku čoveka koji, po svemu sudeći, stoji iza javnog (plakatskog) poziva na ubistvo Tadića i Đelića, a koji, onako usput, poziva srpsku policiju da ga uhapsi, samo ako može, pošto čovek boravi u Kosovskoj Mitrovici. Tu bi, verovatno, mogao da pomogne Samardžić dr Slobodan, ministar za KiM, samo kada ne bi pokazivao visoku dozu razumevanje za čoveka. Ovako, sva silesija srpskih policajaca na Kosovu – a koji, razume se, nisu tamo, kao što ih nije bilo ni u Bosni za Miloševićevog vakta – ne samo da ne bi pomogla u privođenju, nego bi, verovatno, sve učinila da čoveka zaštiti. Patriota je to. Ministar u Vladi, profesor na Univerzitetu, doktor nauka, dakle, usudio se da izgovori tu zastrašujuću rečenicu, usudio se da javno iskaže razumevanje za poziv na ubistvo, za političko ubistvo, za ono što se, inače, zove veleizdajom i za šta se, u principu, ide na dugogodišnju robiju i oduzimaju sva građanska prava: Samardžić ima razumevanja za sluđene nesrećnike koji prete ubistvom, ali, kako se izvoleo izraziti, ne i za Tadića i Đelića!

I ako Samardžić sutra bude (ponovo) na vlasti, verovatno će, kao onomad Mihajlov, da se pravda kako se, eto, malo zaneo u žaru predizborne kampanje. Ili možda neće? Možda će da zažali što je, nadati se, sve ostalo na lepljenju plakata. Da li uopšte ministar i prvi ministar i ministar magistar, onaj koji je poturao leđa pod pendreke da bi srušio radikalsku vlast, uopšte pamte mesece pre nego što je Đinđić ubijen? Da li su ministri i magistri svesni svoje retorike građanskog rata? O da, jesu, i te kako su svesni svoje šmitovske retorike, i te kako su spremni da disciplinuju neposlušni deo svoga naroda, zarad to malo, još malo, još samo malo vlasti.

Dodamo li tome bizarne ideje gospođe Pop-Lazić o uvođenju reda u medijskoj sferi (tu će joj, razume se, od neprocenjive pomoći biti iskustvo Vučić Aleksandra, ministra informisanja u Vladi Milošević Slobodana, koji se, kako reče Nikolić Tomislav, nije obrukao… i nije, uradio je sve kako je trebalo, strogo se pridržavao besramnog zakona o informisanju i gotovo pogušio sve što nije radikalski disalo tih godina), te kreativnom radu na obrazovanju mladih – ako sam dobro razumeo tako što će, najpre, da disciplinuje nepoćudne medije, a potom će da pušta vaspitno-obrazovne sadržaje radikalskog nadahnuća, veoma je, zaista veoma teško gajiti bilo kakvu nadu u to da bi radikali na vlasti mogli, čak i izdaleka, da se ponašaju poput Sanaderovog (ne, dakle, Tuđmanovog) HDZ. (Sadašnji radikali su Šešeljvi radikali, isti onakvi kakvi su bili oduvek.)

Da li zaista iko veruje da čovek koji se usuđuje da izgovori rečenicu: čovek nigde ne ide bez svoje žene (Tomislav Nikolić u Nišu, šaljivo), misleći na to kako Srbija ne sme otići u Evropu bez Kosova, da li iko veruje da taj i takav političar, koji se, u međuvremenu, ubi pokazujući kako će radikali da brinu o ženi, čovek, dakle, koji ne izgovara reč “muškarac” u paru sa reči “žena”, nego kaže “čovek” – pošto žene ionako nisu ljudi, otkrivajući ono što je inače bilo neskriveno, naime da je reč o nepopravljivoj, ponižavajuće krutoj patrijarhalnoj strukturi – da li iko veruje, osim profesora Puhovskog, da radikali mogu da budu išta drugo do onoga što su uvek, od svog nastanka do danas, bili: pacov na trbuhu sopstvenog naroda.

Profesor Puhovski, doduše, nudi još jedan rukavac mogućeg scenarija u slučaju da radikali oforme Vladu. Možda bi, kaže profesor, u početku bilo natezanja sa Evropom, oštre retorike i koječega sve ne, ali kada bi Evropa dobila dovoljno dokaza da radikalska vlada neće praviti mnogo veću štetu nego neka druga, krenule bi pare, retorika bi se umirila, a strah Evrope od srpske crne rupe, koja bi, pak, podsećala na Vajmarsku republiku, senzibilisala bi Evropu za srpski problem, te bi, zapravo, sve bilo super i u poretku. Možda. S jedne strane verovatno je da Evropska unija ne bi mnogo zakerala ako bi se radikali + Koštunica pokazali kao normalni sagovornici. Ali i dalje ostaje pitanje u kojoj meri je moguće da histeroidna ratnička retorika, pre svega Koštuničine ekipe, može iznenada da se unormali? Kako je to moguće? Šta ukazuje na to? Princip pragmatizma i realnosti? Iskustvo? Gledanje u pasulj? Šta?

 
Peščanik.net, 07.05.2008.

Nastavci: