- Peščanik - https://pescanik.net -

Par reči o Rolsu

Foto: Predrag Trokicić

Da li demokratska država može da bude nepravična? Uzmimo da je kriterij pravičnosti sadržan u Rolsovim načelima pravde. Da li bi trebalo očekivati da bi se demokratskim načinom odlučivanja došlo do toga da se poštuju ta dva načela pravde? Odgovor je negativan. Pravo pitanje je pod kojim uslovima demokratija može da bude pravična.

Rols je smatrao da se pod određenim uslovima u ustavotvornom postupku može doći do toga da se svi izjasne za usvajanje dvaju načela pravde. Skraćeno, mada ne i pojednostavljeno, prvo je načelo jednakih sloboda i prava. Drugo je načelo sastavljeno iz dva dela: od načela jednakih mogućnosti i od načela najvećeg mogućeg poboljšanja dobrobiti onih koji su u najgorem položaju. Prvo načelo ima prednost nad drugim dok prvi deo drugog načela ima prednost u odnosu na drugi deo. Prednost je leksikografska, što znači da se ne može umanjiti više u korist nižeg načela.

Izbor ovih načela nije demokratski već racionalan, individualno racionalan.

Pod specifičnim ustavotvornim uslovima svakome bi bilo u interesu da ozakoni upravo ta dva načela pravde. Uzmimo da ne znate kako ćete proći u životu, nemate ni predstavu o verovatnoći da li ćete biti uspešni ili neuspešni, bogati ili siromašni, manjina ili većina, i tako dalje, sve je neizvesno, racionalno bi bilo, smatrao je Rols, da ustavom zagarantujete ova dva načela pravde i posebno da se osigurate za slučaj da budete među onima čiji su životni izgledi najgori. To je racionalno za svakoga, dakle u specifičnim uslovima, pod velom neznanja, svako bi izabrao ta dva načela. Mnogi ne prihvataju Rolsovo shvatanje racionalnosti, ali to je druga tema.

Da li bi se demokratskim postupkom mogla prekršiti ta dva načela pravde ili odnos prednosti između njih? I jedno i drugo je moguće iz istog razloga iz kojeg se ne može očekivati da se demokratskim postupkom dođe do toga da se ta dva načela prihvate ili ozakone.

Stvarna raspodela interesa je drukčija od one hipotetičke, pod velom neznanja, jer svako zna ko je, sa čim raspolaže i šta može da očekuje. Može se raspravljati da li bi se dugoročno posmatrano stabilna demokratija približila pravičnom društvu u Rolsovom ili nekom drugom smislu, kao što se može raspravljati da li se dugoročno posmatrano može očekivati da demokratije budu uspešnije od alternativnih političkih sistema.

Kada je o ovome poslednjem reč, i ako se uspešnost prikazuje stopom rasta, režim, demokratski ili autokratski, utiče na dugoročnu stopu rasta pre svega izborom mera privredne politike. Teorijski može da izgleda da autokratije imaju prednost jer su troškovi izbora privredne politike manji, dok demokratije imaju prednost jer je arbitrarnost odlučivanja manja. Empirijski, međutim, nedostatak legitimnosti autoritarne vlasti često vodi oslanjanju na privrednu politiku koja utiče negativno na dugoročni privredni rast. Na drugoj strani, u demokratijama, postoji problem neodlučnosti koji može da oduži usvajanje i primenu valjane privredne politike, ukoliko već nije praktično deo privrednog sistema. Rolsu sve to nije bilo nepoznato, pa otuda izbor načela pravde pod velom neznanja.

Načela pravde se odnose na sticanje i upotrebu primarnih dobara u koja spadaju sopstvene sposobnosti, slobode i prava, i sva druga dobra (dohodak, bogatstvo, dostojanstvo, pristup poslovima, privatnim i javnim) kojima se ostvaruju životni ciljevi i dobrobit kojima pojedinci teže. Pojednostavljeno rečeno, to su dobra čije posedovanje i korišćenje ne bi trebalo da bude diskriminisano ni po kom osnovu.

Ni ustav niti demokratija nisu primarna dobra. Ustavna demokratija je politički sistem u kojem bi Rolsova načela pravde trebalo da budu održiva. Zašto? Uzmimo da se ozakone Rolsova dva načela pravde, onda bi trebalo da je u interesu svakoga pojedinačno i svih zajedno da donose demokratske odluke u skladu sa tim načelima jer su im interesi isti kao što su bili pod velom neznanja. Jer da je moguće poboljšanje ustava, ono bi bilo moguće i pod velom neznanja. O tome da li je to racionalno može se raspravljati. Rols razlikuje racionalno od razumnog, i ta bi razlika ovde mogla da bude korisna. Tako da je racionalno izabrati ta dva načela pravde, a pridržavati ih se je razumno.

Naravno da bi imalo smisla ceniti održivost načela pravde ona bi morala da budu u ustavu neke stvarne demokratije. Ona bi trebalo da je stabilna u odnosu na demokratske odluke, što ne znači da autokratska uzurpacija vlasti nije moguća. U tim uslovima je uzurpacija vlasti, kršenjem ustava, nužno sredstvo uspostavljanja autokratije. Čak i u Srbiji, gde ustavna demokratija nikada nije uvedena, o stabilnosti da se i ne govori, zavođenje autokratije je zahtevalo uzurpaciju vlasti kršenjem ustava.

Više stolica

Ovo da ne pišem novi tekst. Uzmimo da mala zemlja hoće da sedi na četiri stolice. Ili stuba kako je ranije govoreno. I uzmimo da je to zato što računa da će time povećati cenu u očima svakog od tih stubova, a to su velike sile. To bi bio rđav savet, ako bi ga neko nudio.

Jer zašto bi se ti konkurenti nadmetali za naklonost te male zemlje? Zato što im je ona potrebna kao sredstvo u međusobnom nadmetanju. Što bi mala zemlja htela da izbegne sedeći na više stolica. Koliko dugo to može da traje? I mnogo važnije, da li se konačna cena lojalnosti prema svakom od četiri stuba povećava sa vremenom ili ne? Jer će u nekom času biti potrebno da mala zemlja posluži jednom od tih stubova u sukobu sa drugima. Posebno ukoliko se ravnoteža između velikih sila menja ili usklađuje uz pojačanu netrpeljivost. Tako da je politički promiskuitet rizičan za malu zemlju.

Ponekad se misli na jugoslovensku politiku, posebno privrednu, gde je navodno bilo korisno što se moglo poslovati i sa Zapadom i sa Istokom. Jugoslavija je, međutim, gore prošla od zemalja koje su se udružile u Evropsku ekonomsku zajednicu ili joj se kasnije pridružile. Razlozi za to nisu nepoznati i nisu neočekivani. No to ne može u par rečenica.

Takođe, Jugoslavija se prećutno oslanjala na NATO pa nije morala da strepi da će osvanuti sa sovjetskim tenkovima na ulicama i trgovima kao Mađarska ili Čehoslovačka. Zapad je zauzvrat imao korist od subverzivnog uticaja jugoslovenskog antistaljinizma i antisovjetizma. Što nije bilo dovoljno za stabilnost same Jugoslavije. Tu nije potrebno mnogo više reči.

Peščanik.net, 24.07.2021.


The following two tabs change content below.
Vladimir Gligorov (Beograd, 24. septembar 1945 – Beč, 27. oktobar 2022), ekonomista i politikolog. Magistrirao je 1973. u Beogradu, doktorirao 1977. na Kolumbiji u Njujorku. Radio je na Fakultetu političkih nauka i u Institutu ekonomskih nauka u Beogradu, a od 1994. u Bečkom institutu za međunarodne ekonomske studije (wiiw). Ekspert za pitanja tranzicije balkanskih ekonomija. Jedan od 13 osnivača Demokratske stranke 1989. Autor ekonomskog programa Liberalno-demokratske partije (LDP). Njegov otac je bio prvi predsednik Republike Makedonije, Kiro Gligorov. Bio je stalni saradnik Oksford analitike, pisao za Vol strit žurnal i imao redovne kolumne u više medija u jugoistočnoj Evropi. U poslednje dve decenije Vladimir Gligorov je na Peščaniku objavio 1.086 postova, od čega dve knjige ( Talog za koju je dobio nagradu „Desimir Tošić“ za najbolju publicističku knjigu 2010. i Zašto se zemlje raspadaju) i preko 600 tekstova pisanih za nas. Blizu 50 puta je učestvovao u našim radio i video emisijama. Bibliografija