- Peščanik - https://pescanik.net -

Patriotizam, nacionalizam i kako ih razumeti

Ovo je više jedan metodološki napis. Jedan je pristup da se nacionalizmom, ili nekom drugom ideologijom, objašnjava nečije, posebno političko, ponašanje (metodološki nacionalizam ili uopšte kolektivizam), a drugi je da se nečiji nacionalizam, patriotizam ili bilo koje drugo ideološko opredeljenje objašnjavaju ličnim interesima (metodološki individualizam). Ja sam pristalica ovog drugog pristupa. Da bi se on mogao primeniti, važno je najpre pokazati nedoslednosti u ideološkim, recimo nacionalističkim, stavovima. Potom se mogu tražiti razlozi, interesi, zašto se ponašanje opravdava ideologijom.

Uzmimo za primer Tadićevo neprestano pozivanje na srpski identitet. Da bi ovaj napis bio razumljiviji i, možda, zanimljiviji, uzmimo sledeću izjavu: „Srbija nema šta da traži u Evropi bez vlastitog identiteta”, precizirao je Tadić i poručio da Srbija ulaskom u EU neće izgubiti svoj identitet. “Ništa od svog identiteta nisu izgubili Bugari, Rumuni i Grci. Ćirilica je već u EU i mi bi trebalo da budemo u EU kako bismo imali više mogućnosti za afirmaciju našeg identiteta”, rekao je Tadić.“[1]

Šta je to „vlastiti identitet Srbije“? Čini se da je ćirilica u nekoj vezi sa tim identitetom. Ona je već u EU, pa je, dakle, identitet Srbije već delimično u EU. On, identitet, se tamo našao pošto je Bugarska postala članica EU. Srbija, dakle, deli identitet, ili jedan deo indentiteta, sa Bugarskom. Ovo ne bi morao da bude jedini primer zajedničkog identiteta. Ima onih koji smatraju da srpski jezik ne daje prednost ćirilici nad latinicom. Za njih, identitet Srbije, jedan njegov deo bar, već je u EU preko latinice. Primera bi moglo da bude više, samo kada bismo znali šta sve spada u identitet Srbije. Recimo, pravoslavlje je već u EU, kao uostalom i druge hrišćanske crkve, a isto važi i za islam (ako nikako drukčije, onda preko Kipra). O ateistima i da ne govorimo. Takođe, ako bi sutra Hrvatska postala članica EU, a mogli bismo da zamislimo da bi i Crna Gora mogla da postane član pre Srbije, tada bi i srpski jezik, ako ne preko srpsko-hrvatskog onda preko crnogorskog, već bio u EU. Ima, kao što je poznato, ljudi koji čak smatraju da je reč o jednom jeziku. Šta još Tadić često navodi kao nešto što pripada identitetu Srbije? Kosovo. Uzmimo da ono, nekako, postane član EU pre Srbije, tada bi i po tome srpski identitet, jedan njegov značajan deo svakako, bio već u EU. A ako se ne misli tek na teritoriju Kosova, a pogotovo ne na njegove stanovnike, već na kosovski mit, ili već kako se karakteriše onaj spiritualni deo identiteta koji se vezuje za Kosovo, taj su mit ili to svojstvo već u EU, jer su deo evropske istorije.

Šta je, dakle, identitet Srbije za čiji opstanak u evropskoj zajednici naroda nije zabrinut Tadić, ali izgleda ima nekih koji jesu? Ako nije jezik i nije pismo i nije vera i nije teritorija i nije istorija, moglo bi da bude sve to zajedno, jer ako ni jedan deo nije ekskluzivno srpski, možda je to njihova kombinacija ili bar zbir. Na žalost, što se više svojstava kombinuje, sve je manje identiteta, jer se upravo gubi specifičnost, ono što čini jedinstvenim to što se naziva identitetom Srbije. Zbog toga nije realno očekivati da će se srpski zagovornici „politike identiteta“ oglasiti nekim preciznijim određenjem šta je to indentitet zemlje.

Ovo, dakle, pozivanje na indetitet Srbije nije baš bogato smislom, ali to ne znači da nije politički informativno. Jasno je da kada predsednik Srbije govori o „vlastitom identitetu“ Srbije, on naravno misli na srpski identitet, što se i sugeriše pominjanjem ćirilice. Ovo drugo, srpski identitet, nije ništa jasnije od prvoga, ali je bar jasno na koga se odnosi. Tadić se, u stvari, obraća srpskim glasačima. Šta im on poručuje? Ne, naravno, nešto o njihovom identitetu. Već, prvo, da će srpska država voditi računa o njihovim interesima i posle učlanjenja u Evropsku uniju i, drugo, da će njihovi interesi i dalje biti važniji od interesa onih građana Srbije koji imaju drukčiji identitet. Zašto im on to poručuje? Zato što računa sa njihovom podrškom. Čitava ta retorika o indentitetu ima veoma prozaičan politički smisao. Da li je sam Tadić nacionalista, to nije od velikog značaja. To se ne razlikuje mnogo od pitanja da li je Slobodan Milošević bio nacionalista ili da li je to Vojislav Koštunica. Pre svega, teško je biti uveren u nešto što nema smisla. Ali, po ponašanju, znamo da su njihovi lični interesi njima bili veoma važni. I to je dovoljno da razumemo zašto govore to što govore.

Drugi primer je skorašnja, takođe Tadićeva izjava: „Donoseći stratešku odluku od najvećeg mogućeg značaja o priključenju EU, Srbija ima priliku da na sednici parlamenta donese i odluku o svojim strateškim odnosima sa Rusijom“, kazao je predsednik DS-a.[2] U međuvremenu su te odluke i donete. Kontrast između prvog i drugog dela rečenice ne može biti veći. Strateški značaj ratifikacije Sporazuma o stabilizaciji i pridruživanju sa Evropskom unijom je jasan: cilj je članstvo u EU. Šta je strateški cilj u odnosima sa Rusijom? Ratifikuje se sporazum kojim se prodaje Naftna industrija Srbije Gaspromu. Kasnije će se graditi gasovod kroz Srbiju. Reč je o komercijalnim poslovima između dve države ili između njihovih preduzeća. Tadić, međutim, izjavljuje da je reč o strateškim odnosima sa Rusijom. Šta je njihov sadržaj ili, drukčije rečeno, šta je cilj tih odnosa? To se ne kaže.

Kao i u primeru sa identitetom, i na ovom se primeru vidi da to što se kaže nema smisla tako kako se kaže. Politički je, međutim, smisao jasan. Reč je o rđavom komercijalnom, ali o dobrom političkom poslu. Dobrom za koga? Rusija je podržala Tadića na više načina u poslednjih par godina, a njena je podrška potrebna i u buduće zbog Tadićeve kosovske politike. To košta i koštaće: ne samo u novcu već i politički. Oni koji slušaju šta izjavljuju Putin i Medvedev o Gruziji zapaziće da oni o Srbiji govore kao o Gruziji (a o Kosovu kao o Južnoj Osetiji i Abhaziji). Posebno je zanimljiva skorašnja izjava Putina o Srebrenici, u kojoj je on optužio holandski mirovni kontingent za pasivnost koja je omogućila da dođe od onoga što je Haški sud ocenio kao genocid. Strateški, Tadićev interes je, dakle, jasan. Strateški interes Srbije, to je več druga stvar. Ako se obrati pažnja na ono što o strateškim interesima Rusije govori Medvedev, Srbija bi imala dosta razloga da razmišlja o „strateškim odnosima sa Rusijom“. Ovde ima smisla ukazati na činjenicu da srpska politička javnost voli da se bavi strategijama, ali prilično površno. Najveći broj ljudi koji sebe nazivaju rusofilima, na primer, ne zna baš mnogo o Rusiji. Nije poznato ko su autori Tadićeve politike o „strateškim odnosima sa Rusijom“, ali ideja da se oni zasnivaju na trgovini tipa NIS za Kosovo zabrinjava.

Nacionalizam je, dakle, uglavnom, racionalizacija pojedinačnih interesa nacionalista. Kako stoji stvar sa patriotizmom? Šta je, pre svega, patriotizam? Uzmimo za primer demonstraciju sa tri raširena prsta Tadića i Jeremića u Pekingu. „To je naša ideja i za to se mi borimo“, tako je nekako to objasnio Tadić američkom predsedniku Bušu. O kojoj je ideji tačno reč i u kakvoj to borbi učestvuju njih dvojica? Ideja je, možda, da je Buš krstaški ratnik, a borba je protiv islama. Ili bar je to Buš tako trebalo da razume. Šta je tu patriotski?

Drugi primer su izjave patriota da je reć o ljubavi prema domovini, dakle o jednom osećanju. Ovo je jedna veoma neobavezna verzija patriotizma. Iz osećanja ne sledi nikakva obaveza da se dela na neki specifičan način. A, naravno, ne može postojati obaveza da se poseduje neko osećanje, ako uopšte može da postoji takvo osećanje kao što je patriotizam. Treći primer su oni koji smatraju da je reč o jednom načinu mišljenja: patriota, recimo, smatra da je obavezan da misli da je velika Srbija bolja od male Srbije; zapravo što veća to bolja. To je patriotska ideja i za nju se, bar u mislima, te patriote bore. Problem sa tim misaonim patriotizmom jeste u tome što njegov sadržaj nije inherentno određen. Tako da on zavisi od toga ko ga u datom času određuje. Pa neko ko je do juče određivao šta je patriotsko mišljenje, a šta izdajničko, može sutra lako da bude proglašen za izdajnika, a da ni do kakve promene uverenja nije došlo. Među do sada poznate izdajnike spadaju: Tadić („ustaša“), Koštunica (zato što sarađuje sa „ustašom“, što je bio stav radikala kada su govorili „nikada sa Tadićem i Koštunicom“), Nikolić (zato što je bio spreman da glasa za ratifikaciju sporazuma sa Evropskom unijom), a i Milošević je bio izdajnik za prethodno navedene iz jednog ili drugog razloga.

Iz ovih primera može da se vidi da patriote u Srbiji najčešće ne umeju da nedvosmisleno odrede šta je to patriotizam. Za razliku od nacionalizma, međutim, uglavnom je jasno i poznato šta je patriotizam. Reč je o političkoj obavezi: stanovnik, građanin, poreski obveznik ili već na koga se obaveza odnosi, dužan je da posluša nalog javnih vlasti i da svoj interes i sve svoje stavi na raspolaganje državi. Dakle, ne svoja osećanja, svoja tri prsta ili izraženo mišljenje, već, recimo, život i imovinu. Upravo je zbog toga ključno pitanje o političkom procesu kojim se dolazi do sadržaja patriotskih obaveza i o tome koja su nužna ograničenja patriotizma. Jasno je, mada to može da iznenadi neke literarne patriote, da je potrebno zašititi građane od državnog patriotizma, što je velikim delom upravo sadržaj ustava i pravne države.

Oni koji zahtevaju da se neka mišljenja smatraju izdajničkima, veoma su opasni, ali je na njihovom primeru najlakše videti ograničenja patrotizma. Opasniji su oni koji smatraju da patriotizam zahteva „borbu“ za veliku državu, dakle za teritorijalna proširenja i za centralizaciju vlasti. Verovatno najkonfuznija je, međutim, ideja o ekonomskom patriotizmu ili nacionalizmu. To je najlakše videti na primeru nekih liberalnih nacionalista, koji su istovremeno zagovornici slobodnog tržišta i neprikosnovenosti privatne svojine, ali i patriotizma ili nacionalizma u privrednoj politici. Ekonomski patriotizam je jedan vid ograničavanja privatne svojine, jedan vid njene nacionalizacije. Kao što je to slučaj i sa patriotizmom kada je reč o individualnim slobodama i o slobodi mišljenja i izražavanja. Zbog toga, ne samo ustavni i pravni uopšte, već se i politički napredak meri i stepenom oslobađanja od patriotizma, od te vrste političke obaveze kojom se ograničava sloboda mišljenja i delanja.

Svako ograničavanje slobode pojedinaca i privatne sopstvenosti zasniva se na jasnim političkim i privrednim interesima, koji se svode na korist sasvim konkrentnih pojedinaca. Patriotizam služi kao opravdanje političkih odluka i upotrebe političke moći, a koristi se i kao opravdanje da se neka mišljenja ne čuju i kao razlog da se neki privredni interesi zaštite. Kada se znaju ti interesi, zna se i čemu pozivanje na patriotizam. Recimo, u slučaju demonstracije sa tri raširena prsta, reč je o poruci nacionalistima kod kuće. U neprestanim napadima na one koji gaje izdajničke misli, reč je o zahtevu da se obezbedi veći prostor ili čak monopolski položaj tamo gde je podobnost mišljenja od značaja, recimo u državnim sredstvima informisanja. Konačno, ekonomski patriotizam je skup mera zaštite sasvim određenih privrednih interesa i subvenicionisanja sasvim konkretnih poslovnih ljudi.

Dakle, metodološki posmatrano, individualizam je nadmoćan kolektivizmu. Potrebno je navesti još samo jedan argument. Razlog za potrebu da se kolektivističke ideje analiziraju i da se njihova besmislenost ili čista logička nedoslednost pokažu sastoji se u tome da se ukaže da se njima ne može objašnjavati ponašanje pojedinaca, bilo da su oni privatne ili javne ličnosti. Nešto što nema smisla, može da objasni sve. Pojedinačni interesi, pak, mogu da objasne i oslanjanje na shvatanja lišena smisla, kao ona o nacionalnom identitetu i o patriotskim osećanjima.

 
Peščanik.net, 11.09.08.

———–    

  1. Navod se može naći na zvaničnoj stranici Predsednika Srbije.
  2. Blic, 7. 9. 2008.

The following two tabs change content below.
Vladimir Gligorov (Beograd, 24. septembar 1945 – Beč, 27. oktobar 2022), ekonomista i politikolog. Magistrirao je 1973. u Beogradu, doktorirao 1977. na Kolumbiji u Njujorku. Radio je na Fakultetu političkih nauka i u Institutu ekonomskih nauka u Beogradu, a od 1994. u Bečkom institutu za međunarodne ekonomske studije (wiiw). Ekspert za pitanja tranzicije balkanskih ekonomija. Jedan od 13 osnivača Demokratske stranke 1989. Autor ekonomskog programa Liberalno-demokratske partije (LDP). Njegov otac je bio prvi predsednik Republike Makedonije, Kiro Gligorov. Bio je stalni saradnik Oksford analitike, pisao za Vol strit žurnal i imao redovne kolumne u više medija u jugoistočnoj Evropi. U poslednje dve decenije Vladimir Gligorov je na Peščaniku objavio 1.086 postova, od čega dve knjige ( Talog za koju je dobio nagradu „Desimir Tošić“ za najbolju publicističku knjigu 2010. i Zašto se zemlje raspadaju) i preko 600 tekstova pisanih za nas. Blizu 50 puta je učestvovao u našim radio i video emisijama. Bibliografija