- Peščanik - https://pescanik.net -

Pesnik latinične Srbije

Pismo Oskara Daviča iz 1986.

Ne sećam se kada sam poslednji put dobio fizičku čestitku za Novu godinu, ili pismo koje bi poštar ubacio u poštansko sanduče, a tamo, u koverti, sačekao me nečiji rukopis, rečenice pisane malo ukoso, u zavisnosti kako je hartija stajala na stolu u momentu pisanja. Pisati rukom je funkcija koja polako odumire. Ponekad čujem da je neki pisac napisao neko delo rukom, najpre u svesci, sedeći u kuhinji, dok porodica u ostalim delovima kuće ili stana živi svojim životom. Takve knjige poseduju i dodatni tonus koji je utisnut olovkom u hartiju, prenoseći napor čitavog tela koje investira u tekst dok se misao prenosi na papir. Mesto pisanja, preko tela, takođe ostavlja svoje tragove, koji se mogu otkriti u samom rukopisu: kuhinjska skučenost, širina terase, neuroza putovanja, teskoba potpalublja. Isto je tako i sa vremenom u kome je neki tekst napisan. Vrlo često, kod dobrih pisaca, mesto i vreme obeležili su njihovu po-etiku, zauvek ih formatirali, izgradili njihov pogled na svet. Ovo posebno važi za tekstove koji su pisani u vanrednim okolnostima života: u ratu, izbeglištvu, logoru ili zatvoru. Pismo jednog takvog čoveka, kome je boravak u zatvoru – na robiji, kako je govorio – obeležio čitav život ali i književnost koju je stvarao, stiglo mi je proteklih dana u ruke.

Danas je i susret sa tuđim (ponekad i vlastitim) rukopisom postao barijera, otpor koji u prvom momentu treba savladati da bi se nečije pismo pročitalo. Ako je rukopis nečitak, onda se čita na preskok, kontekstualno da bi se tek potom raščitali oni nečitljivi delovi. Kod generacija koje su osnovnu školu završavale nakon ratova devedesetih moguće je ustanoviti još jedan vid barijere, a to je hendikep pred pisanom latinicom, koju je danas teško pronaći izvan školskih časova u drugom razredu osnovne kada se latinica (nadam se, još uvek) uči. Pismo mog tajanstvenog korespondenta bilo je upravo takvo, na latinici, i to pisanoj, a što je još zanimljivije, pisac je imao potrebu da se osvrne na prostor i vreme koji su oblikovali njegov odnos prema pismu kojim se služio. Citiraću ga u celini:

„Za valjevsku ediciju „Rukom pisano“ odabrao sam neobjavljenu još poemu

Ridaji magle nad zajezerenom sudbinom

Rukopis mi je nečitak, ne krivite mene nego izdavača koji insistira da ljubiteljima knjiga ponudi i moj šakopis. Pišem latinicom iz inata jer je na robiji 1932-1937. bilo obavezno služiti se isključivo ćirilicom. Mi smo se pobunili i stali da pišemo latinicom. Nema komuniste koji je tih godina bio u Sr. Mitrovici, Lepoglavi, Zenici, Mariboru ili Požarevcu koji se nije poslužio nećirilicom, protiv koje [ćirilice] inače niko od nas nije imao ništa. Naprotiv.

O. Davičo (О. Давичо)

Između Valjeva i Šapca

15-IX-1986. na Dan oslobođenja Valjeva“

Ovo je pismo, ne sluteći kuda ga zapravo šalje, Oskar Davičo stavio u vremensku kapsulu i poslao ga u budućnost, u neku zemlju i kulturu koja će nastati na razvalinama Jugoslavije u koju je on ugradio svoj život. Pismo je pronađeno u Legatu Desanke Maksimović, koji se čuva u Narodnoj biblioteci Srbije, kao deo građe vezane za ediciju „Pesnikovom rukom pisano“, koju je u Valjevu pokrenuo novinar i urednik Miloš Jevtić. Davičo pritom nije mogao ni da pretpostavi koliko će se 35 godina kasnije kulturološki i politički kontekst promeniti, pri čemu će njegove redove moći da čita samo onaj deo populacije koji je elementarno obrazovanje završavao u Jugoslaviji, dok će se novije generacije naći pred hijeroglifskom pločom.

Pismo je napisano latinicom i nije slučajno da je te 1986. Davičo imao potrebu da objasni razlog za svoju nećirilicu. Bilo je to vreme memorandumskog buđenja koje će tokom narednih decenija snažno uticati na oblikovanje novog identiteta koji će potpuno negirati dvoazbučnost srpske književnosti i kulture. No ono što je još strašnije, našta nam Davičovo pismo ukazuje, to je regresija u stanje iz tridesetih godina, kada je ćirilica bila deo represivnog mehanizma državnog aparata, što je slično sa današnjom situacijom, kada je latinica ponovo izložena službenoj diskriminaciji. U društvu koje ima oko 35 posto bazično nepismenih ili polupismenih, a preko 50 posto funkcionalno nepismenih građana, pisana latinica svakako deluje kao neko nepoznato pismo.

U takvom društvu, književno delo Oskara Daviča takođe postaje nešto nalik pismu kojim se služio pišući Srbiju ili Hanu, otvarajući svojim tekstovima nova poglavlja književnosti, nadrealizma i socijalne literature ili posleratnog modernizma, koji bi bez njega bio nezamisliv. Njegovo delo, za današnjeg čitaoca prepuno glifova i dijakritičkih znakova, u doslovnom i metaforičkom smislu je postalo nerazumljivo i daleko. Sistemski je izbrisano iz obrazovnih programa. U srednjoškolskoj lektiri ostala je još samo Hana, dok je njen pesnik ponovo vraćen u robijašnicu povesti, goru od onih u Lepoglavi i Sremskoj Mitrovici, u kojima je proveo pet godina. To vreme tamnovanja, kako navodi u pismu, izgradilo je u njemu jasan odnos prema pismu ali i književnosti, bez animoziteta spram ćirilice ali sa jasnim revolucionarnim stavom prema državnom aparatu koji je zloupotrebljava. Njegovo zauzimanje za latinicu nosilo je pečat klasne svesti. Gotovo da nije bilo njegovog vršnjaka, pisao je Davičo, koji nije „već oko 1930. bar jednom udario čelom iznutra o zid Glavnjače“. Ti udarci čelom o zid tamnice dali su ritam stihovima koje su počinjali da pišu, na latinici, prizivajući poetiku nemogućeg. Otpor sredine prema novom i revolucionarnom u Davičovoj poeziji nikada nije prestao. Čak i danas, kada se neko priseti njegovih stihova o „Srbiji kao buni među narodima“, to se ne dovodi u vezu sa Davičom. Njegova rodoljubiva poezija je bez manastira i svetaca, njegovo polje nije Kosovo već polje dijalektičke igre poezije i beskraja, njegova Srbija je transrodna osoba, fluidnog identiteta koji varniči između latinice i ćirilice kao Teslin generator naizmenične struje. Iako često nepodnošljivo za režim i njegove administratore, sudbina ovog književnog dela je da pronađe put do slobode. Zato uz ovaj tekst prilažem i faksimil Davičovog/Давичовог pisma. Ko ume neka pročita, ko ne ume neka rešenje potraži u nekoj PenReader aplikaciji za konverziju rukopisnog u digitalni tekst.

Peščanik.net, 03.01.2022.


The following two tabs change content below.
Saša Ilić, rođen 1972. u Jagodini, diplomirao na Filološkom fakultetu u Beogradu. Objavio 3 knjige priča: Predosećanje građanskog rata (2000), Dušanovac. Pošta (2015), Lov na ježeve (2015) i 3 romana: Berlinsko okno (2005), Pad Kolumbije (2010) i Pas i kontrabas (2019) za koji je dobio NIN-ovu nagradu. Jedan je od pokretača i urednik književnog podlistka Beton u dnevnom listu Danas od osnivanja 2006. do oktobra 2013. U decembru iste godine osnovao je sa Alidom Bremer list Beton International, koji periodično izlazi na nemačkom jeziku kao podlistak Tageszeitunga i Frankfurtera Rundschaua. Jedan je od urednika Međunarodnog književnog festivala POLIP u Prištini. Njegova proza dostupna je u prevodu na albanski, francuski, makedonski i nemački jezik.

Latest posts by Saša Ilić (see all)