- Peščanik - https://pescanik.net -

Peta srpska zemlja

Radio emisija 10.02.2012, govore: Vladimir Gligorov i Miloš Vasić.

Svetlana Lukić: Imamo utisak da se na nas obrušilo sve – i sa neba i sa zemlje. Ledeno je, ima mnogo snega, ljudi i reke se smrzavaju; ipak, minus 15 Celzijusovih je jako daleko od apsolutne nule i smaka sveta. To što nam stvari tako izgledaju, posledica je činjenice da kao ljudi više nemamo snage ni za kakve druge vremenske prilike osim lepih letnjih dana, a kao država nemamo resurse da se izborimo ni sa većim letnjim pljuskom. Svakoga dana nas obaveštavaju o velikim poduhvatima putara, električara, vodoinstalatera, vojnika… koji nam spasavaju živote. Svaki veći napor, prekovremeni rad u lošim vremenskim uslovima ili pomoć susedima postao je herojsko delo. Heroj nad herojima, javno preduzeće Elektroprivreda Srbije, koje obara sve rekorde u proizvodnji struje, juče je od vlade dobilo odrešene ruke da isključuje struju kome god smatra da treba. Panika od sloma energetskog sistema dodatno je porasla posle odluke Bugarske da obustavi izvoz struje; kupovaćemo struju zlatnim polugama, samo da nađemo prodavca. Akcenat je na reči – kupovati. Decenijama nismo uspeli da iskoristimo reke koje nas plave, da na njima izgradimo makar neku mini-centralu; bilo je prečih investicija, počev od kupovine Telekoma RS pa na dalje. Sada, i kada bi nekome ta luda ideja pala na pamet, nema novca, a niko neće da nam ga pozajmi pod razumnim uslovima, jer zna da dug ne možemo da vratimo; i ništa korisno nismo u stanju da proizvedemo ili stvorimo, što bi neko zdrave pameti kupovao. Juče nas je napustio i MMF; zamrznut je aranžman vredan 1,1 milijarda dolara ili evra, kao da je to nama neka razlika. Posledice ovog smrzavanja neće proći kada se sneg otopi, MMF će doći u Srbiju na leto, kada završimo izbore. Do tada nas čeka pad dinara, pad investicija, pad kreditnog rejtinga i slične elementarne nepogode. Naravno, aktivirala se vladina mašinerija koju predvodi Cvetkovićev savetnik, večni Jurij Bajec, koji kao Suslov nadživljava sve kojima služi, koji se pojavio da nam objasni kako to nije ni prekid ni krah pregovora, samo kratko odlaganje.

Jedan od glavnih razloga zašto je MMF odlučio da pokupi krpice i ode, jesu garancije vlade Srbije za zaduživanja javnih preduzeća, koja su ispala mnogo veća nego što je bilo dogovoreno. Tu dolazimo, u pola koraka, do direktora Srbijagasa, Dačićevog i ruskog Bajatovića, koji je nekoliko dana uoči ovih pregovora rekao: birajte – ili MMF ili gas, odnosno grejanje. Pa ti sad biraj kada je napolju minus beskonačno. Državne garancije Srbijagasu iznose 26 milijardi, a po dogovoru maksimum za sve, dakle i za JAT tehniku, JAT Airways i ostale nacionalne veličine, iznosi 30 milijardi. Rebalansom budžeta, Srbijagasu je ipak odobreno dodatno zaduživanje od 190 miliona evra, kažu zbog razlike između nabavne i prodajne cene gasa, jer Bajatović i njegovi koalicioni partneri na taj način žele da pomognu građanima koji se greju na gas.

Dan ili dva će se nešto govoriti o ovom krahu sa MMF-om, a onda će i to pokriti snjegovi i šaš. Ni ovo neće biti prilika da nam neko objasni ko je u stvari taj Bajatović, šta je taj Srbijagas, u kakvim je poslovnim odnosima sa ruskim Jugorgasom, koliko u ovoj priči o gubicima Srbijagasa ima udela činjenica da se Bajatović ponašao kao pijani oligarh koji je za novac pozajmljen od države kupovao propale firme, kao što su pančevačka azotara, Agroživ sa sve pilićima, staklara u Paraćinu; čak je pazario nešto i od Dodika u RS. Do sada je Bajatović uknjižio desetak firmi sa nekoliko hiljada radnika, koje plaća iz kredita za koje garantujemo svi mi. Kaže, žao mu je radničke klase, ne može da dozvoli da ostanu bez posla, a plemenitost je dokazao i kada je u svom Srbijagasu zapošljavao članove porodica Jovice Stanišića i Frenkija Simatovića. Ovaj filantrop je tada rekao – naši ljudi u Hagu moraju da budu spokojni, a tome će doprineti i saznanje da im je porodica zbrinuta.

Možda sve ovo nema veze sa stvarnim problemima Srbijagasa, možda su sve ovo demagoške primedbe, ali osim Dinkićevih poskočica o tome kako bi, da hoće da investira, to najpre uradio kupujući akcije Srbijagasa, jer bi tada posedovao sve firme u državi, nema nikoga od tzv. nadležnih da nam kaže šta rade taj Bajatović i SPS kojima je energetski sistem Srbije predat u ruke, a oni ga delegirali Putinu. Naravno, ne bi bilo mudro pre Đurđevdana, odnosno izbora, sumnjičiti partnera koji ima najveći ucenjivački kapacitet. A ne bi bilo ni hrišćanski reći bilo šta ružno o čoveku kome je patrijarh Irinej prikačio orden cara Konstantina, koji se dodeljuje “za nesebičnu ljubav prema SPC”. Ljubav se sastojala od para koje je Bajatović pozajmio od države, pa deo prosledio i svetoj materi crkvi; valjaće za izbore, a ako slučajno ima strašnog suda, možda i tamo dobije neku olakšicu ili makar grejs period.

Kad smo kod pakla, meni je ovih dana najozbiljniji kandidat za boravak u toj srpskoj zemlji premijer Cvetković. Taj čovek s kojim smo se sprdali jer se ne meša u svoj posao, jer glumi priglupog deda mraza, u danu kada propadaju pregovori sa MMF-om, na nekom skupu priča kako će Srbija postati članica EU 2014. godine. Niko do sada nije bio toliko drzak i ciničan, a razni su lupetali neke godine kada će i na srpskom nebu zasjati evropske zvezdice.

Predsednik prti prtinu po nekim selima kod Crne trave i Surdulice, teši starce i obećava im besplatnu struju. Na fotografijama se jasno vidi koliko je predsednik oslabio, crn je u licu i ima ogromne podočnjake. Za nas zlobne to nije mala satisfakcija, neka malo pati zbog ovoga do čega nas je doveo. Gledam i Cvetkovića dok sa budističkim mirom, rumen ko ruža, priča o 2014. godini i našoj posvećenosti evropskim vrednostima. Ako postoji neki Hag za premijere koji su svojim nečinjenjem doveli ljude do crkavanja, onda bi Cvetković morao tamo da se nađe, pa neka onda objašnjava, kao nekada Milan Milutinović, da je on bio obična nula koja ništa nije mogla da uradi, sve i da je htela.

Kao što nam ovih dana izgleda da se bog zaključao iza svojih vrata, tako zamandaljeno izgledaju i vrata Brisela. Bez obzira na Jarinje i ostale RS, mi za Evropu i svet nismo, kao što volimo da mislimo, uznemiravajuća zagonetka bez koje nema svetskog mira i prosperiteta. Mi smo samo neki jadnici koji ginu od ledenica, požara zbog neispravnih instalacija, neobezbeđenih pružnih prelaza i fatamorgana koje su sami projektovali. Tako prolaze svi begunci od stvarnosti, svi koji su predugo uživali u lepom i nasmejanom snu o samima sebi.

U današnjem Peščaniku najpre slušate novinara Miloša Vasića, koji u prvom segmentu govori o pokušaju bekstva iz zatvora ljudi optuženih za nekoliko ubistava, među kojima su i premijer Đinđić i Ivica Pukanić. Ako se naše zatvorske rešetke tako lako testerišu, onda je možda bolje da nam Španci ne izručuju juče uhapšenog Luku Bojovića, pa makar Homen obećavao da će lično stražariti pred njegovom ćelijom. Slušate Miloša Vasića.

Miloš Vasić: Njih dvojica su inače, to moram da naglasim, dva izuzetno inteligentna, spretna i iskusna munđosa i krimosa, oni ne bi išli u celu tu operaciju da nije bio pripremljen nekakav plan. Pa zašto bih ja skakao u dvorište ograđeno pet-metarskim zidom u kome ostanem ko budala, kao miš na minus 10, ako nisam imao neku varijantu da iz tog dvorišta nekako izađem. Drugo, oni su uspeli da unesu alat. Jednu testericu za gvožđe, bonsek, i jednu žicu, što ima Džon Rambo u svom nožu. To je ona žičica sa apliciranim industrijskim dijamantima, koja reže kroz sve. Znači, nekako su to uneli, pa su onda imali vremena. E sad, to je ono pitanje, to će morati istraga da pokaže, koliko su oni dugo sedeli u tim ćelijama, jer tu ipak treba jedno određeno vreme da se ti razni elementi, brave i vrata, pretesterišu. To testerisanje se pritom i čuje. Iskoristili su priliku, kad su već istesterisali šta imaju, da zajedno istovremeno izađu napolje u trenutku kad je stražar otišao gore, na gornji sprat da sebi napravi kafu u pola 5 ujutru, pravo vreme. Kako su oni komunicirali jedan sa drugim, jer nisu bili u ćelijama koje su jedna do druge, ili su koristili onaj robijaški telegraf, morzeovu azbuku ili već kako to robijaši rade, čuk, čuk. Znači, neku koordinaciju su imali.

To ukazuje na pomoć iznutra, gde ja ne mogu da isključim advokate, meni je jako žao, ali ne mogu da ih isključim. I na neku vrstu pomoći spolja. Ustanička ulica, bogu hvala, puna je nadzornih kamera. Treba sad uporediti, u tom kritičnom vremenskom periodu, koja vozila su se ponovljeno ili muvala ili bila parkirana ili šta je bilo. Moja pretpostavka je bila da je njihov cilj bio da savladaju i razoružaju žandarma koji je, budući da žandarmerija radi spoljno obezbeđenje, sudska straža radi unutrašnje, znači, da razoružaju žandarma, da ga uzmu kao taoca i da se tako izvuku do Ustaničke ulice i posle toga nema problema. Ono zaustavimo prvi auto i pobedili smo. Budući kažem, da je reč o pametnim ljudima, koji su svoju tu neku inteligenciju kriminalnu dokazivali u nekoliko navrata. Željko Milovanović pogotovo, koji je tehnički genije i tehnička inteligencija među tim šljamom, oni ne bi išli grlom u jagode za bezveze, iz tiganja u vatru. Pa nisu toliko blesavi. Ova priča da su ih, ne znam, četvorica žandarma savladali nije, koliko ja čujem, istina. Jedan je bio i taj jedan je bio dovoljno priseban da ih nakon fizičkog kontakta odbije od sebe, uperi oružje i pozove pomoć. Ostali se pojavljuju kasnije. A ko bi držao 4 žandarma i jednog sudskog stražara u dvorištu na minus 10 u pola 6 ujutru, mislim hajde.

E sad, koliko daleko i koliko duboko će ova istraga ići, to ćemo da vidimo. Meni sad nešto Ivica Dačić dovlači ovog generala Dikića iz Žandarmerije, da se on sad hvališe. Vidim da je Milanu Obradoviću, čija je to komandna odgovornost, vrlo neprijatno. Međutim, ta pritvorska jedinica u Ustaničkoj 29, nije ni napravljena da tu neko boravi duže vreme. Ona je napravljena da ljudi sede dok ih ne odvedu u sudnicu i dok ih ne vrate natrag, znači od marice do sudnice i od sudnice do marice, ali budući da su imali uzastopno suđenja svakoga dana jedan i drugi, onda su pomislili da zašto mi tu ne bi njih držali i preko noći, da ih ne bi furali sad u Centralni zatvor i natrag po ovoj zimi, što je i bezbednosni rizik i sve ostalo, pa su ih ostavili. Ali je pritom neko izgubio iz vida da su na tim ćelijama vrata drvena, a i nije smeo da bude samo jedan čovek, moralo je da bude bar njih dvojica sudske straže, ali to je noćna služba, to su prekovremeni sati, ljudima su male plate, neko je probao da uštedi i eto sad gde smo stigli, dobro smo prošli kako smo prošli.

Isto kaže moj drug Milan Obradović, je li su pobegli, nisu pobegli, sve je u redu, hajde, nemoj sada da pravimo oko toga neku veliku dramu. Ali on i njegovi iz Direkcije za izvršenje sankcija moraju da naprave dramu i ministarstvo pravde mora da napravi dramu iz razloga opuštenosti sudske straže u tom, inače kritičnom objektu. To su dva krajnje ozbiljna umetnika koje treba uzimati ozbiljno. Željko Milovanović je bežao dva ili tri puta iz zatvora na krajnje spektakularne načine. Čovek je tehnički izvršilac radova na ubistvu Ive Pukanića i Nike Franjića u Zagrebu, putem daljinskih komandi. Šta je sve nađeno u toj njegovoj kući, gde to beše, u Doboju je bila, je li. Mislim, kažu mi ljudi iz policije, to je bilo onako, tehnički gledano, oni su bili impresionirani. Znači, imamo posla sa ozbiljnim ljudima. Posmatraj ih kao ozbiljne ljude, drži dva stražara ispred, a nemoj da mi ideš da mi kuvaš kafu dok frajeri izlaze. Drugo, mislim i preduzimački gledano, samo okolnost da se metalni šaloni na toj zgradi mogu otvarati iznutra, bez problema, je isto tako nešto što bi verovatno trebalo preispitati, jer treba imati u vidu, pogotovo sa ovim iskustvom, mogućnost da se još neko toga seti.

Moj utisak o toj kompletnoj priči sa žandarmerijom je dosta ambivalentan. Ono što se mene lično tiče, ja bih više voleo da nemamo vojsku, nego da imamo samo jednu dobru i jaku žandarmeriju. Od ove vojske stvarno ne znamo šta ćemo. Ima država koje to imaju. Nemaju vojsku, imaju žandarmeriju. Ta sama ideja da se kod nas napravi neka žandarmerija, to je bilo očito jedna od tih ideja DOS-a. Moramo da se vratimo u ta vremena, 2001, 2002. Tada u državnu bezbednost ne možeš da se pouzdaš jer je zasićena Slobinim kadrom. Kada u vojsku ne možeš da se pouzdaš, jer je zasićena Slobinim i Pavkovićevim i oni su stvarno u Sablji, žandarmi su odigrali fenomenalnu ulogu i sve je to bilo, ne može bolje biti i tako dalje. Kod nas je sada problem što počinje da se stvara rivalitet među službama. Ovi iz žandarmerije očito imaju neke ambicije. Govorim o Dikiću i njegovom komandnom sastavu. Oni bi hteli malo da se istaknu. Obična policija i žandarmerija sve više počinju da se uzajamno mrze i preziru. E sad, imamo taj nerešeni problem antiterorističkih jedinica, praktično imamo ih u okviru ministarstva unutrašnjih poslova dve. Šta će nam dve. Verovatno neko razmišlja da bi bilo dobro imati dve, da paze jedni na druge. I tu su se već pojavila, čak i u javnosti, određena trenja. Međutim, ono što mene brine kod žandarmerije, meni je milo da je to Saša Đorđević iz tog Centra za bezbednosne studije istakao. Čovek je lepo rekao, mislim e pogledajte se na šta ličite. Na koju stranu nosite nakrivljene beretke. Na Legijinu stranu, levu. Ja kad vidim nekoga sa beretkom nakrivljenom na levu stranu, ja kažem sebi, šta je ovo, omaž drugu Legiji. Jer je drug Legija prvi uveo, dakle od ’96. na dalje, u Jedinicu za specijalne operacije, francuski način pozdravljanja, kompletnu vojnu etikeciju, salutiranja sa otvorenom šakom na francuski način, beretku na levoj strani i paradne uniforme iste kao u Legiji stranaca i paradni korak Legije stranaca, onaj spor i gegajući. E, neko izgleda hoće da održi Legijinu tradiciju. I to je ono, na tom nekom simboličkom planu, što mene zabrinjava i nije nikakvo čudo što čujem da ovog Dikića, da ne koristim prideve, zovu mali Legija.

Razmišljaju ljudi ovako, u tim svojim vojno, državno, policijskim mozgovima, kad je mogao Legija da postane neko i nešto, što ne bih i ja. To je ono što treba sprečiti i što treba zatući u zametku. Ja predlažem od 2003. negde, recept generala De Gola, evo ponavljam ga u ovoj emisiji. Ako jedna jedinica, policijska jedinica izda državu i pokuša silom da sruši ustavni poredak, kao što smo imali slučaj 2003. godine i 2001. čak, onda se to raspusti smesta. Svim pripadnicima se iz principa zabrani zapošljavanje u državnoj službi do kraja života. I to se ukine da ne postoji nikad. General De Gol je ukinuo Prvi padobranski puk Legije stranaca 1961. godine nakon onog vojnog udara u Alžiru. I dan danas francuska vojska, Legija stranaca, nema prvi, ima samo Drugi padobranski bataljon. Prvi se neće za francuske republike formirati više nikad. I to je nekakva pouka, to je ta šamarčina koju treba zavaliti iz sve snage, da shvate već jednom da je država država, a vi ste državni službenici i vodite računa, mislim da vam ne bi jebali kevu.

E to su naši nesrećnici propustili da učine, impresionirani kakvi su bili Legijom i njegovom jedinicom i onda je na kraju 24. marta Jedinica raspuštena šapatom, da niko reč nije rekao i sad nam se to pravi iznova. Ja ne tvrdim da gospodin Dikić pravi novu JSO i da ima političke ambicije. Ali ni najmanja naznaka, ni najmanja slutnja na tako nešto se ne sme dopustiti u normalnoj, dobro uređenoj državi. Prema tome, izvolite molim vas, vratite nam žandarmeriju tamo gde joj je mesto, spojte mi dve antiterorističke jedinice u jednu, pazite ljudi, pa nije to američka domovinska bezbednost koja strahuje od svih mogućih terorističkih napada. Mislim, ovo je jedna Srbija u kojoj je mogućnost političkog terorizma prilično udaljena.

Svetlana Lukić: To je pogotovo nezgodno u politički nestabilnoj zemlji gde inače vlada ne funkcioniše, ni ova ni bilo koja druga, kao jedinstveno telo, nego svi imaju nešto paralelno. Imamo paralelna ministarstva i utoliko je gore da se pojavi neko ko bi mogao da se nudi različitim akterima na političkoj sceni. To smo uostalom imali i pre atentata na Đinđića.

Miloš Vasić: U normalnim državama, to su Britanci prvi uveli, imamo vladu u senci koja ima ministre u senci. I ja mogu da razumem da Srpska napredna stranka ima ministra unutrašnjih poslova u senci, ali ne mogu da razumem da ima komandanta žandarmerije u senci, niti da ima svoju žandarmeriju u senci i svoju BIA u senci i svog direktora BIA u senci. Ne, to se ne radi. Tu postoje politička namigivanja, podgurkivanja i domunđavanja. Odakle Srpskoj radikalnoj i Srpskoj naprednoj stranci tako dobri i duboko zavučeni izbori u strukturu organa unutrašnjih poslova.

Svetlana Lukić: Recimo, kada bi bilo onih nekoliko napetih meseci na severnom Kosovu, imao si utisak da vlada, ne samo politički, nego i na taj način ne kontroliše to.

Miloš Vasić: Kompletna obaveštajno-bezbednosna struktura severnog Kosova ostavljena je kakava je bila još negde ’98-99, ako ne i ranije, preko neumrlog i neprežaljenog komandanta Arkana. Ta struktura je ostala nakon 2000, nakon prevrata od 5. oktobra, nedirnuta praktično. Saslušao sam jednu fenomenalnu ispovest. Jedan čovek, koji je bio visoki funkcioner vlade Srbije, je pričao kako je išao u Kosovsku Mitrovicu, negde 2005, 2006, sa namerom da za javno dobro i uslugu građanima nađe neki prazan poslovni prostor, jer postojeći prostori te agencije na čijem je on čelu bio nisu bili dovoljni. Onda su mu pokazali nekakvo prizemlje nekakve robne kuće u Kosovskoj Mitrovici. I vodi ga gradonačelnik, na što upadaju dva bezvrata ćelavca u crnim kožnim jaknama, izašli su iz debelog crnog džipa, i kažu, šta vi ovde radite. Pa kaže, hoćemo da pravimo, mislim to nešto. Oni kažu, napolje. Ovde će da bude kazino. I dan danas je tu kazino. Dakle, ko vlada severnim Kosovom. Hajdemo prvo to da vidimo. Koliko novca, poslatog iz Beograda, stigne ravnomerno raspoređeno svim Srbima na Kosovu, što severno, što južno. Mene oni sa juga puno više zanimaju, jer su oni u tiganju tamo. Oni se prže. Koliko je gusto to sito. Koliko procuri, a koliko ostane na tom situ. Mislim, mi tu govorimo o nekim stotinama miliona evra. Pa onda imamo šta im odrađuje Veselinović, pa onda način distribucije i kasnije prodaje humanitarne pomoći u vidu, pre svega tečnih goriva, zatim strateške robe tipa brašno, ulje, šećer. I kako se talimo sa našom braćom, albanskim gangsterima južno od Ibra. Pa da vidimo ko, s kim, kako i šta radi.

Oni su ljudi sebi napravili industriju i normalno je da sad hoće referendum. Mislim, ja tu apsolutno nemam nikakvih iluzija oko toga čemu taj referendum služi. Svi naši referendumi od devedesete do danas imali su samo jedno jedino pitanje. Da li si ti pizda izdajnik ili si ti pravi patriota srpski, hrvatski, bosanski, albanski. Zaokruži jednu od ta dva. Ovo će biti jedan od tih referenduma. Mislim, znamo vrlo dobro kako se to radi, kako se pumpa i kako se među tim Srbima na Kosovu ućutkava ono malo razumnih glasova koji se pojave.

Svetlana Lukić: Nekako se čovek oseća potpuno neadekvatno kada misli o tome ili kad pročita pa kaže, šta bi ovom čoveku, zašto sada piše o tome šta se dešavalo ’95, 96. Taj tvoj tekst mi je stalno u glavi. Ti si u aprilu ove godine pisao o…

Miloš Vasić: O zatvoru Dubrava u Istoku.

Svetlana Lukić: Tako je. U aprilu mesecu je Tužilaštvo za ratne zločine pozvalo bivšeg ministra pravde…

Miloš Vasić: Jankovića.

Svetlana Lukić:… da objasni neke stvari, povodom toga šta se desilo zapravo u Dubravi. I ti o tome ništa više ne znaš, ne znamo dokle je to stiglo.

Miloš Vasić: Ne znamo dokle je stiglo, to je sad jedan od onih slučajeva koji su, kako da ti kažem, delikatni. Tu je bio zatvor, u tom trenutku verovatno najmoderniji zatvor u zemlji. I onda je, naravno, NATO pakt klepio dvorište od tog zatvora, onda su mangupi iskoristili priliku da postreljaju onoliko zatvorenika koliko su mogli. Tu postoje potpuno uredni papiri, nalazi i sve ostalo oko toga, međutim to nikoga nije zanimalo, više se ne sećam koliko je tu bilo mrtvih, ali dvocifren broj svakako, 70 i nešto su nađeni, otkopani, dijagnosticirani na streljačko naoružanje, a ne na fragmente od bombi ili eksplozivne povrede. Deo ih je poginuo i u bombardovanju, ali manji deo.

Svetlana Lukić: Koliko sam ja pročitala, zatvorenici iz Srbije i to oni najgori su dovedeni dole…

Miloš Vasić: Dovedeni su u taj zatvor. Podeljeno im je oružje, jer je ideja bila da se pobije, kako se to kaže u TV serijama, generalna populacija zatvora, pa da posle za to optužimo NATO pakt i divota.

Svetlana Lukić: A tu postoje reversi i sve.

Miloš Vasić: Postoje. Postoje papiri za tu stvar. I šta, ništa, pa eto kao, tu se onda treba vratiti na suštinu rata na Kosovu. To je ona suština koja je vrlo uredno objašnjena u originalnom programu Srpske radikalne stranke iz ’90. godine. Pobiti ili proterati, to je bila ratna ideologija u tom trenutku. Prema tome, taj slučaj zatvora Dubrava u Istoku potpuno spada u to. Oni su jadni stvarno mislili da će da ih proteraju preko u Republiku Albaniju, kad im uzmu papire i registarske tablice i da će onda da se Šešeljev san ostvari, da će Kosovo biti samo srpsko i ničije više. E sad, kad nešto takvo ne uspe, onda se tu podnose neke konsekvence. E, do tih konsekvenci mi, na žalost još stigli nismo. I zato me uvek nerviraju svi ovi nadrkani mladi generali, koji uporno odbijaju da shvate da su izgubili četiri rata. I da treba da kušuju, da se pokriju ušima, podviju rep, zavuku se bre u mišiju rupu, a ne da mi sad seru.

Postavilo se pitanje tog našeg novog NGŠ-a, generala Dikovića, Nataša Kandić je to postavila, da zašto nije reagovao. Pa sam se ja začudio, rekao u sebi, Nataša, to je pogrešno pitanje. Nađi mi nekog ko je reagovao. Nađi mi nekoga ko je sprečio ili naknadno kaznio prekršaje ratnog prava, zločine protiv čovečnosti i tako dalje. Tog majčinog sina nema. Jer da ga je bilo ne bi izneo živu glavu. Prema tome, Ljubiša Diković nije izuzetak, on je pravilo. Pa imamo ovog zaštićenog svedoka, kome njegov ono oficir iz jedinice za zaštitu svedoka kaže, znaš šta kaže, Albanci svoje svedoke ubijaju. Pa ubijaju. Znamo da ubijaju. Bolje su organizovani. Meni je jako žao što su bolje organizovani oni od nas. Smatrali ste ih uvek za nižu vrstu, e pa ispalo je da bolje rade isti posao nego što vi radite. Jedan čovek koji je tu nešto rešio u jednom trenutku da progovori ne može više da izdrži. Sad je njemu glava u opasnosti, a čuvaju ga isti oni koji bi da se njih pita, ja da ne idem u detalje. Još se mi od toga izlečili nismo.

Totalno sam se iznervirao. Molim te, otvorim novine Danas i vidim da se gospa Ljilja Smajluša detonirala, jer da ona nije zadovoljna pravosnažnom sudskom presudom o tome da se Dom novinara u Resavskoj ulici podeli između UNS-a i NUNS-a. Još je pritom potegla političku argumentaciju, tipa oni su politički bliži vladajućoj koaliciji, pritom propušta da kaže da je Udruženje novinara Srbije njeno, bilo politički mnogo bliže ondašnjoj vladajućoj koaliciji, pa su tako i uspeli da pobeđuju na sudu sve do sada, uvodi mi političku priču u jednu esnafsku priču. NUNS je lepo, uredno ponudio, hajde da sednemo da se dogovorimo, kako se to kaže kod nas među Srbima, kako ćemo to da delimo. Hoćemo bratski, hoćemo pošteno, hoćemo pola-pola. Ako ćemo pošteno, to je onda ko koga zajebe. Znaš, ako ćemo bratski, to opet nije dobro, ali nekako je najbolje lapo-lapo. Međutim, gospa Ljilja se iznervirala iz nekog razloga koji se meni javlja kao potpuno nejasan. Nisam od nje očekivao, o njoj imam iskustvo kao o odmerenoj i promišljenoj osobi, bez obzira na političke razlike. Da, mi ćemo kaže, biti velikodušni. Pa šta ima da budete velikodušni mislim, vi se ponašate kao Radovan Karadžić, bre. Kaže, ostaviću vam pola južnog Menhetna, ko da ga ima. A vi meni date Sarajevo. Ta vrsta hohštapleraja, valjda sam ja omatorio pa mi ne ide više u glavu. Treba da ispustim nešto iz čega smo vadili mnogo lepog u međuvremenu, pa da to sad ne baš da ispustim skroz, nego da podelim sad sa nekim. S kim, pa sa svima onima koji su iz tog mog udruženja otišli jer im se povraćalo. Pa su napravili sebi novo udruženje, da im se ne bi povraćalo. E sad, ne znam, tu pominje kao uspomenu na Komrakova, a tu sedi Nino Brajović takođe, ta nekakva ekipa bože me sačuvaj, pa sećam se šta su radili svojevremeno, mislim. Problem je u tome što nemamo dovoljno kratko pamćenje, pa se sećamo koječega. Neko je lepo rekao da su se 5. oktobra plašili za glavu, pa su se 6. plašili za položaj, a 7. su se plašili za pare, a pošto su sačuvali svo troje, onda sad već mogu da se obezobraze, dignu rep koji je bio podvijen i da počnu da reže. Ja razumem, ohrabrio ih je Koštunica za vreme te dve njegove nenarodne vlade, e sad mislim, već počinje da mi se gadi da čak i sa najboljim razlozima kritikujem sadašnju vladajuću koaliciju, kad vidim ko je sve i kako kritikuje, pa ovi bi stvarno mogli da postupe na tu temu, da neko izađe i da kaže, aman ljudi to i to ne može jer nije dobro, nije lepo, nije pošteno.

Pamtimo, sećamo se, potpuna bezobzirnost je na najvećoj ceni. Reforma pravosuđa je katastrofa. Pritom niko od tih sudija čiji će slučaj biti izgubljen u Strazburu, neće to platiti iz svog džepa. Oni se zezaju na naš račun. Donese sudija u nekoj parnici prvostepenu presudu, pa je 8 ili 10 meseci ne dostavi stranci. Tih 8 ili 10 meseci radi taksimetar, idu kamate. Ko je sad kriv, stranka u postupku ili sudija koji ima 15 dana da dostavi pismeni otpravak presude. Ne, zaboravili su, izgubio se predmet u selidbi tokom reforme pravosuđa, procena je bila iznutra, iz pravosudnih krugova i već će 10% predmeta da bude izgubljeno. Koliko od toga slučajno, koliko od toga namerno izgubljeno, biće 1% namerno izgubljenih. Ja ne znam stvarno šta će raditi ljudi koje opterete sa nekakvim kamatama, za koje apsolutno nisu krivi. Dokle god se oni budu ovako zajebavali, to će rasti, rasti, rasti i te naplavine i nakupine će se nagomilavati, nagomilavati, dok se u jednom trenutku ne sruše.

Danas slušam Zorana Krasića u skupštini. Kad ispustimo njegove folklorne digresije koje spadaju pred zemljoradničku zadrugu, dakle kad odvojimo taj Krasićev neodvojivi deo, svedemo stvar na pravničku suštinu, čovek je u većini svojih primedaba bio u pravu. Ja razmišljam u kojoj to državi živim kad je u pravu Zoran Krasić dok je kritikuje. Ako su oni dotle došli da ih s pravom kritikuje jedan Zoran Krasić, a da mi se Aca Vučić pojavljuje kao glas razuma i umerenosti, ova vladajuća koalicija ima sve razloge da se zabrine. I sad ono, kaži ti meni, nakon tih đurđevdanskih izbora, kakva će to razlika biti. Recimo, narodnjaci sastave vladu, pa ćemo onda i to da vidimo. Nije da se nešto mnogo brinem oko toga, pošto vidim da tu nekakve bitne razlike u moralu, poštenju, pridržavanju zakona i svega nema. Ne znam stvarno, cela ova priča sa praznim listićem, ja razumem i Vesnu Rakić sa jedne strane i Srbu, a veruj mi, ovoga trenutka ja ne znam šta ću da uradim na Đurđevdan. Mogu da uradim jedno, drugo ili treće. Ne znam. Ali stvarno ne znam.

Sve je to hinjena strast potpuno. Dršte me, ubiću ga, daj ga meni prvi sam ga vido, mislim, majstori rade ispod. To su sve tautološke priče, kud god se okreneš, dupe ti pozadi. Da vidim hoće li neko da se pojavi sa nečim novim, čim se pojavi, eto mene. Pušku pa u Frušku, što bi rekao Nenad Čanak, mislim ako treba, dobro. Ali još uvek nemamo ponudu. A eto ljudi, mislim hajde, predložite mi nešto. Oni se zgranjavaju i užasavaju. I to smo već imali, to je 2004. 17. mart. Kad su se ovi naši ovde, na čelu sa Vojom Koštunicom, njegovim nenarodnim režimom, i njihova reakcija na taj 17. mart je bila da naprave litiju. Ovi naši, dalje od litije ne umeju ništa da smisle. I zvone zvona, pravimo molebancije, što kažu deca, eto odmah nam je lakše. Kao srednji vek.

Svetlana Lukić: Naš drugi današnji sagovornik je ekonomista Vladimir Gligorov.

Vladimir Gligorov: Zaista je moguće da se uđe u taj jedan stagnantni period, koji može da potraje, zato što je potrebno jako, jako puno stvari promeniti. Ovde nema volje za to i nema ni sposobnosti, tako da to može zaista da potraje celu deceniju, a ovo što je trajalo osamdesetih godina prošlog veka, otprilike je situacija manje više slična. Strana sredstva su sada već ograničena s obzirom na tu zaduženost zemlje, to je slično kao i osamdesetih godina. Pokretanje te neke izvozne privrede je komplikovano, zato što prvo, nema nekog očiglednog razloga zašto bi neko ulagao u Srbiju, a drugo situacija nije takva, ne nedostaju proizvođači svega i svačega, naprotiv sada je problem, posebno u Evropi, nedostatak tražnje. Sama država, kao što sam rekao, je već u položaju da zajmi po kamatama koje su u suštini neodržive, ne može država da zajmi po kamatama 7, 8 posto, to prosto nije moguće vraćati, sami ti preduzetnici takvi kakvi su, mi nemamo u suštini industrijske preduzetnike, trgovačke preduzetnike, te se stvari ne mogu mešati i ne može neko ko je znao da prodaje u supermarketu, da odjedanput počne da pravi automobile, to prosto ne ide tako.

Čak i kad bi bilo para i onda kad sve to pogledate, nema odakle da se vidi šta bi to pokrenulo i to je taj problem. Ako je tako, onda znači vi praktično već gledate na 10 godina manje-više izgubljenih. Druga strana stvari je ta ogromna nezaposlenost, ogroman pad zaposlenosti, sa takvim očekivanim rastom, zaposlenost može samo da nastavi da pada i onda vi ne znate kako će zemlja da funkcioniše sa recimo stopom nezaposlenosti na duže vreme, od 25 posto. U Srbiji, ta stopa nezaposlenosti nije tako česta. Drugo, isto tako pada stopa zaposlenosti i u neformalnoj privredi i to nije ona situacija koja je bila kod Miloševića, zbog svih onih nestašica i šverca i svega toga. Tu ste imali tu mogućnost da švercujete bar, ne možete sad da odete pa da kažete ajde sada, ja ću da radim na ulici. Nema posla ni na ulici. Ako se to oduži, a odužiće se, ja ne vidim kako će to drugačije da izgleda, onda se stvari jako, jako socijalno komplikuju.

Tako da to je pitanje političke sposobnosti, da se donese politička odluka kao što je bilo i osamdesetih godina i to je test, gde sam ja jako pesimističan. Ako gledate šta ljudi govore, sve pogrešne teorije su popularne. Tu sam čitao kako će Evropska unija da upropasti srpsku poljoprivredu. Ranije je bilo tako, osamdesetih godina, da je Jugoslavija kriva za sve. Guši, koči, ograničava, onemogućava, eksploatiše, sve je to sada Evropska unija. Bukvalno se sve isto ponavlja. I tada je to bilo pogrešno, sada je to negde na ivici ludosti. Onda imate ove sugestije da će to sve Rusija da finansira. Prvo, potpuno je nejasno zašto bi oni to radili, a i nisu poznati po tome u poslednjih desetak godina ili 20, zašto bi oni to radili, a čak i da bi, kao što se sugeriše da će Rusija da nas kreditira, nije reč o tome da vam nešto pokloni, a vi već i ove kredite koje imate ne možete da finansirate i da vraćate. Čak i sa nula kamate, morate vratiti. A onda imate ove druge ideje, to je takođe bilo jako popularno ranije, takozvano oslanjanje na sopstvene snage. Imamo mi dosta svega, sposobni smo mi narod i da nema ovih lopova, koji uglavnom rade za strance, sve bi to bilo drugačije. I onda ima raznih ideja ne znam, da li će biti kralj ili će biti kralj sa patrijarhom ili će biti tu još i vojska, treba i nešto ipak herojski uraditi, to je taj jedan milje.

Nemate neku normalnu ideju, nula ideja dolazi od Demokratske stranke koja računa da preuzme ponovo odgovornost, ne vidi se na osnovu čega, ono što su do sada radili ih ne kvalifikuje, a nešto novo ne nude, prosto nije jasno zašto bi neko za njih glasao, sem što ovi drugi su navodno gori, a to nije nikakav poseban argument, naročito ako neko hoće da vas kazni, da tako kažem, zato što niste valjali. Opet, Evropska unija, Sjedinjene države i tako dalje, zapravo u ovom trenutku nisu zainteresovani da vas nešto posebno tetoše, nema neku težinu Srbija. I to je sigurno pre svega zasluga Demokratske stranke, vi još uvek imate dominaciju u javnoj debati tih tema koje su iz sasvim jedne druge, da tako kažem, priče. Dominira ta tema Kosova, debatuju se stvari koje nisu nikakav odgovor na ovo, a o ovome se praktično ne govori i opet je ta tema prodane duše, kvislinzi i tako dalje, tako je bilo isto osamdesetih godina. Samo što onda su bili Stambolići, a sad su u tome svi koji su u vlasti. Što je najsmešnije u toj stvari, nekako se i čini da ljudi misle da mogu da se ti izdajnici, koji tu u stvari služe stranim silama i praktično upravljaju okupiranom zemljom, da oni mogu da se smene na demokratskim izborima. Tako da prosto ne znate kako se te dve stvari slažu.

Ukoliko se zaista ostvari ovo predviđanje o nultoj stopi rasta ili čak negativnoj stopi rasta i ako se to produži na srednji rok kao što mi se čini da je vrlo verovatno, onda ćete imati zaista jedan veliki ozbiljan deo privrede, nešto u državnom vlasništvu, nešto u privatnom vlasništvu, koji je prosto nesolventan. Naravno, ova vlada sada, nekoliko meseci pre izbora, ne može ništa da radi, tako da su oni rešili prosto da daju te plate i da to taljiga dok se ne reše izbora. Pa će posle ko god preuzme odgovornost morati time da se nosi, ali to je ja mislim, apsolutno najveći problem. Kada vi slušate ove privrednike, vi vidite da oni na zaobilazni način otprilike i kažu to, oni se žale na visoke kamate, traže subvencije, oni traže Razvojnu banku, oni traže kredite sa grejs periodom, sve to samo kazuje da je tu nešto što očigledno ne može da funkcioniše. Pritom, vi vidite da u stvari oni u ogromnoj meri otpuštaju radnike, što znači da se oni polako oslobađaju od tog posla kojim se bave. Tu bi MMF mogao i da pomogne. Tu bi i Evropska unija mogla da pomogne. Ali i vi biste morali da znate šta hoćete da uradite, na koji način ćete vi tu privredu da restrukturirate, na koji način ćete vi da se oslobodite svega toga što ne može da funkcioniše. Posebno u državnom sektoru, gde su gubici ogromni i gde sada kad više para nema, nema nikakvog opravdanja da se to radi. Jeste, ljudi će ostati bez posla, ali ljudi ostaju bez posla već. Preko pola miliona ljudi za nekoliko godina, to je za ovakvu zemlju sa ovakvim brojem zaposlenih, to je neverovatna cifra.

Tu je sad to Smederevo samo jedna indikacija da sad se traži neko da to kupi, pa će on tu nešto da radi i tako dalje, nejasno je zašto to US Stil ne bi radio, nego bi neko drugi mogao što ovi nisu mogli, osim toga da neko takav postoji, US Stil bi njemu prodao sigurno za nešto više od jednog dolara. I to osamdesetih godina oni nisu mogli da reše i to je praktično na izvestan način i politički i ekonomski upropastilo zemlju, koja je inače bila mnogo bogatija od ove zemlje, lakše je moglo da se dođe i do novca i do pomoći i do svega, da je znala to da radi. I uostalom, bila je opterećena sa mnogo, mnogo manjim dugovima. Ovde su, ovi strani dugovi, zaista veliki. Uslovno rečeno, to zaduživanje privrede u najvećoj meri je urađeno u vreme vlade koja je prethodila Cvetkovićevoj. Cvetković je odgovoran za zaduživanje države, ali to zaduživanje države, oni se mogu kriviti za to što nisu radili ništa da restrukturiraju privredu i da reše privredne probleme, ne mogu da se krive zbog toga što su plaćali penzije i zdravstvene radnike i tako dalje. Što se privrede tiče, ona ne trpi toliko. Sama privreda ne trpi toliko zbog onoga što je urađeno u poslednje 4 godine. Ona trpi pre svega zbog onoga što je urađeno između 2004. i 2008. Tada su nagomilani ti dugovi naši prema inostranstvu, koji se sada moraju vraćati. Jednim delom se to prenosi na državu i ona u vaše ime ili u ime privrede ili domaćinstva zajmi, da bi mogli da imate platu i tako dalje i sada je struktura tog duga pomerena od privatnog sektora u javni.

2008. godine je deficit na tekućem računu bio preko 20% bruto domaćeg proizvoda. To je dramatično. Vi ne možete da imate, da uprostim, 20% veću ukupnu potrošnju od onoga što ste proizveli. To otprilike to znači. Praktično stanje 2008. godine je država koja je bankrotirala prema inostranstvu, zato je došao jedan MMF i tome slično. Znači vi ovu vladu Cvetkovića možete da kritikujete i treba naravno da se kritikuje, što s jedne strane nije uradila ništa, sem tog od danas do sutra održavanja stanja, to naravno sada košta kao javni dug i možete da je krivite zbog toga što praktično se nije mešala u sopstveni posao. To su otprilike greške koje nisu male, ali one u privredi stvaraju mnogo manji problem, privredi kao privredi. Ta činjenica je apsolutno identična onom ponašanju koje je bilo karakteristično za drugu polovinu sedamdesetih godina. I kada se zajmilo napolju kapom i šakom. To što se pozajmilo tih poslednjih nekoliko godina pred slom, to je ’81, ’82, a kada je došao slom, to je otprilike to što je onda koštalo zemlju sledećih 10 godina.

Naravno, krivi su i Milka Planinc i Mikulić, ali problem je nastao kada ste vi uzeli pare i proćerdali. Tad nastaje problem. Sve ovo drugo je posle da li ste sposobni sa time da se nosite ili ne. Ova Cvetkovićeva vlada, kao i vlada Milke Planinc u svoje vreme, prosto nije znala da nosi sa time. I to nije, naravno ni mala optužba i beznačajna optužba, ali problem je zaista nasleđen i sada je samo star 4 godine i samo je još pola miliona ljudi bez posla.

Od decembra do sada, Evropska centralna banka sanira bankarski sistem Evropske unije. Sada imate taj fiskalni okvir koji je više hartija nego bilo šta drugo, ali je važno ono što se time kaže, da su te zemlje koje su potpisale taj fiskalni sporazum ili fiskalni ugovor, da one u stvari žele da nastave da funkcionišu u okviru evro zone ili u okviru Evropske unije, znači to je obnova, da tako kažem, posvećenosti toj uniji i evro zoni, to je veliki plus i to je sad taj drugi elemenat. I sad ima taj treći, to je vezano za Grčku, oni su pokazali praktično poslednjih godinu, dve nespremnost da prihvate tu obavezu, nego su se stavili u poziciju da budu primoravani na to da prihvate te obaveze, to nije nikad dobar znak, tako da se sad raspravlja o vrlo rđavim alternativama, mada čak i kada bi došlo do toga, možda to ne bi bilo ni loše, ne bi to samo po sebi bio neki problem, ako bi Grčka napustila euro. To verovatno ne bi bilo loše ni za Grčku ni za EU, ali je problem u tome što sama Grčka ne želi to. Zašto? Zato što prethodni režimi koji su imali sopstveni novac i tako dalje, se nisu pokazali. Znači, Grci u načelu ne veruju svojoj državi, to je normalno. To je jedan od razloga zbog čega su hteli da uđu u euro. Grčka je imala interes da uđe u euro, kao što znate, oni su ušli sa godinu dana zakašnjenja jer nisu ispunjavali uslove, nisu ni tada ispunili uslove, ali su primljeni. Njihov je osnovni cilj bio da imaju pristup jeftinijem novcu. Sa drahmom je to bilo jako skupo. Kao što imate ljudi koji kažu, jeste to su njima Nemci dali da bi zaradili profit. Pa dali su im kredit. Ovaj je kupio kuću, on je dobio kredit nazad sa interesom. To je otprilike taj posao. E sad, Grčka nema šta da proda. Imate sunce, imate jogurt, imate trgovačku mornaricu. Kao i u Srbiji, ne proizvodite trajno potrošno dobro, ne proizvodite znanje, ni neku uslugu visokog kvaliteta, ništa u tom smislu, vi nemate šta da prodate. Kako ćete vratiti to što ste se zadužili, to je sad taj njihov problem. Oni se nalaze pred sličnom situacijom kao i Srbija. To je da se vrate 10 godina unazad ili više, na jedan dosta niži nivo dohotka, pa da onda krenu iznova. To uopšte nije jednostavno. Niko to ne voli, to je sve razumljivo, ali to je u suštini zaseban problem.

To nije problem Italije, Italija ima velike dugove, ali Italija ima jedan fiskalni okvir koji je održiv, to nije ni problem Španije, tamo je veliki problem socijalni, nezaposlenost je dramatično povećana, ali ta nezaposlenost je bila takva i pre nego što se krenulo u ovaj razvoj, što bi se reklo, u sedam dobrih godina, dok su uvozili Rumune i tako dalje, sada se otprilike stopa nezaposlenosti vratila tamo gde je bila ranije. To nije dobro, ali to ne znači da je to neodrživa privreda. Ono što je problem je što se sad stvara ovo što smo imali i ranije, to je Evropa koja ima nekoliko nivoa razvijenosti sa malim izgledima da se dođe do približavanja. Opet ideja evra i ideja zajedničkog finansijskog sistema je bila ta, da vi možete u Španiji da zajmite pod istim uslovima po kojima zajmi i Nemac, ali pošto u Španiji možete da zaradite više jer prosto je manje razvijena zemlja, kapital donosi veće prihode nego u Nemačkoj gde kapitala ima koliko hoćete, vi možete onda da imate bržu stopu rasta i prema tome da se približite Nemačkoj u nekom periodu i da nemate samo Evropsku uniju nego da imate i evropsku privredu, u toku jedne generacije da dođete na isti nivo, kao što je otprilike trebalo i Sjedinjenim državama da u toku jedne generacije se na neki način ujednače u proseku sve te privrede.

I tu je evro trebalo da pomogne, pošto to nije upotrebljeno na valjan način, nego je išlo više u potrošnju, više u zgrade, naročito na Mediteranu jer klima je lepa, turizam i slično, i vi nemate sada mogućnosti da to na neki način finansirate i sada se javlja taj problem da ćete vi ostati u tom kontekstu ili u toj Uniji, ali ipak su tu problemi različitog nivoa u razvijenosti. Tako da vi imate sada taj Jug i ovu centralnu Evropu i Sever, kao što ste imali pre 20 godina. Imate sad jednu grupu zemalja, Austrija, Nemačka, Holandija, Poljska, Češka, Slovačka, koje imaju sasvim drukčiju perspektivu. Ja bih rekao, to su industrijalizovane zemlje, sa malim finansijskim problemima. I imate nordijske zemlje, koje imaju takođe jako dobre performanse, imate ovaj južni deo koji je sasvim nešto drugo, uključujući ceo Balkan i sa ovim zemljama kao što su Slovenija i Mađarska koje, ja mislim da će se na kraju zadržati u ovom društvu. Znači te dve Evrope, ne istočna i zapadna, nego severna i južna. To je otprilike sada taj osnovni problem, ta konvergencija, ona će za jedno vreme da stane i onda se postavlja pitanje koliko je ovaj politički deo stvari dovoljno relevantan, dovoljno važan da bi se u tom društvu ostalo, jer Evropska unija ne obezbeđuje samo zajedničko tržište, mada to je apsolutno ključno. Nego obezbeđuje i bezbednost, obezbeđuje pravdu. Nema opasnosti da će Nemci da navale na Francuze i obratno, nema opasnosti da će diktatorski režimi preuzeti jednu, drugu ili treću zemlju. Nema opasnosti da će se jurišati preko kanala, to je doprinos Evropske unije. To košta relativno malo. Evropska unija košta otprilike 1 posto bruto domaćeg proizvoda u redu, možda i sa korupcijom i sa glupostima i sa budalastim odlukama, ali se obezbeđuje jedan sistem gde vi mirno spavate. To nije uopšte mala stvar u Evropi.

Znači, to je jedna stvar, druga stvar, vi imate jedan sistem gde ne tuku homoseksualce na ulici, ne jure Jevreje, imate sistem poštovanja ljudskih prava, imate sistem poštovanja privatne svojine, imate sistem poštovanja svih stečenih prava, imate demokratske vlade koje odgovaraju građanima, onoliko koliko ti građani znaju da ih pozovu na odgovornost i to je kontekst u kome postoji Evropska unija. To su veoma, veoma ozbiljne stvari i ozbiljna dostignuća. Ekonomski je to trebalo da bude isto potvrđeno, da tako kažem, ovom konvergencijom. Da i Nemac i Grk, ili Nemac i Hrvat ili sutra Nemac i Albanac, žive isto i da imaju isti standard, iste mogućnosti i tako dalje. Ne kažem odmah, nego kroz recimo generaciju. I to je sad taj problem koji se javlja da verovatno u jednom periodu, to nećete moći da obezbedite, naprotiv.

Ide jedan proces divergencije i to zaista otvara pitanje održivosti takvog jednog sistema. To nema toliko veze sa monetarnom politikom i sa evrom. Nemačka marka bi bila dominantna da nije evra, a bolje da je evro nego nemačka marka. To nema takođe mnogo veze ni sa tim da li imate komisiju u Briselu ili ne. Evropa ne zna da živi sama sa sobom. Ovo je bio kratak istorijski period kad je izgledalo da može, dajte tako i na Balkanu, pa da vidite kako bi to moglo da izgleda. Ta latentna opasnost nacionalizma je u vezi sa tom fiskalnom nezavisnošću. Sve dok vi ne delite zajedničku sudbinu kao poreski obveznici, uvek može da se javi situacija u kojoj je vama bolje da ne plaćate tuđe račune i onda se javlja ovo što mi vidimo sada, kažu Nemci, zašto da mi plaćamo račune. Dakle, vi nemate sistem kojim ćete da kažete, mi plaćamo, kao što Amerikanci kažu, mi plaćamo račune ovima u Kaliforniji. Zašto? Zato što penzijski sistem je delimično federalan, zato što je obrazovanje delimično federalno, zato što je bezbednost delimično federalna i tako dalje i vi imate postojan sistem gde poljski obveznici dele sudbinu sa ostalima. E ovde toga nema, u Evropskoj uniji i to je suština problema. To nije rešen problem.

Evropa može sutra, kao što smo videli ovde kod nas, može sutra da se vrati u nacionalističke vode i onda imate ovo kao što se već vidi u Mađarskoj, čitate kako je neki tamo izjavio nešto o civilizaciji, nešto o rasi, nešto o veri. Okvir koji postoji ne dozvoljava da to dobije maligni oblik, ali na kraju krajeva, to je pitanje koje uvek može da se nanovo otvori i ta re-nacionalizacija je uvek moguća. I onda je pitanje šta bi se dogodilo.

Naravno, to je zahtevnije kada imate negativna privredna kretanja jer onda izgleda uvek privlačno da kažete u redu, ovo je naše i nećemo da delimo ni sa kim i Rome ćemo da izbacimo, pošto nisu naši. Test je zaista, kada ste u takvoj situaciji. Mi smo taj test imali i nismo ga položili. Osamdesetih godina je bio upravo taj test. Svi su rekli da bi bilo mnogo bolje kad bi taj kolač se podelio, jer bi kao svima bilo više. Svi misle da će se razdvajanjem kolač povećati. To je koješta, ali vi se pouzdate u to da će mađarski glasač, jer je to ipak demokratija, reći u redu, videli smo šta Fides nudi, videli smo šta on hoće, videli smo šta može, e sad možda mi to i u stvari nećemo. A ono što Evropska unija radi, jeste da u suštini stavlja do znanja koja je cena cele te priče, jer ako vi zaista hoćete da se izdvojite, onda vi ne možete zahtevati kao što oni traže ne znam i pomoć i pare. Znači, onda se kaže, to je uredu, ali onda ovo je deo tog paketa. I to je otprilike taj sistem koji postoji. Znači jedan sistem gde se vi ne oslanjate na silu, na svađe, na pretnje i tako dalje, nego se oslanjate na pravo, na dogovaranje, ugovorne odnose. Ako vi niste partner, onda niste partner ali ne više od toga, nema više tog ugovornog odnosa. I to je to. Znači, to su te neke osnove tog jednog sistema. Taj se sad testira u jednoj drugoj formi u Grčkoj, a u nekoj drugoj formi se testira u Mađarskoj.

Prethodno se testiralo u Italiji. Italijani su rekli u redu je sad to sa Berluskonijem, ali možda bi bilo bolje da sad on ode kući. To tako otprilike funkcioniše. E sad, da li je to održivo, to je veliko pitanje. Dokle je održivo, to je takođe veliko pitanje. E sad, tu ima jedna vrlo zanimljiva stvar, koja je vezana sa tim i demokratijom i suverenitetom gde naročito i nacionalisti, ali i levica greši. Demokratija i suverenitet, to su pojmovi koji se odnose na odgovornost, ne na neodgovornost. Suverenitet je pojam koji kaže da vi ste suvereni u tom smislu, da ste vi odgovorni pred drugim državama za ono što vi radite. Ne da ste vi samovoljni. Zato se ti sistemi suvereniteta koji su zasnovani praktično na odnosu snaga, uvek završavaju tako što se oni potuku, da bi se videlo, da bi se utvrdilo ko odgovara za šta. Da bi se raskusurali, da tako kažem. Demokratija je takođe sistem odgovornosti, jer vi preuzimate glasanjem za vlast i za sve ono što radi, vi preuzimate odgovornost za ono što oni rade. Znači, ako je ta vlada vas zadužila, vi ste dužni, to je sistem odgovornosti. Vi ne možete sada reći, ranije je bila priča i delimično tako je i prošlo u nekim slučajevima, Poljskoj na primer je dug otpisan, delimično i Srbiji je otpisan dug, zato što ste rekli u redu, to je odlučivao Milošević, ali nas niko ništa nije pitao. Ali ako ste vi demokratija, malo je teško reći da ste vi radili nešto, a da niste znali šta radite. Može se i to dokazivati. Ali ne možete onda tvrditi da ste suverena zemlja. To je taj problem. Onda oni kažu u redu, ako je tako, evo vi dođite, mi ćemo da napravimo ministra za finansije u Briselu, pa će on da kaže šta možete da uzmete. Znači, ili ste suvereni ili niste suvereni. Ako ste suvereni vi odgovarate, ako ste demokratski izabrali vladu, vi odgovarate za njihove odluke i za njihove činove i između ostalog i za dugove.

Suverenost i jeste isto kao da kažete da je neko odrasla osoba, suverena osoba, to znači odgovoran pred zakonom. Ne znači to da vi sad, oni se mešaju u naš suverenitet ako traže da vi vraćate dugove. To je besmisleno. I tu sad spada i odgovornost prema međunarodnoj zajednici, za vaš odnos prema vašim građanima. Prema tome, ne možete da tučete homoseksualce, kao što smo videli. Vlast ovde nije suverena bila u tom trenutku, vi ste digli ruke, dakle mi nismo suvereni, nego suveren je taj koji je rekao da će da tuče i da bije, a mi nismo smeli da se suprotstavimo. Znači, vi imate dvovlašće u zemlji. To je praktično znak nesuverenosti. I to je ono što ovde, po mom mišljenju nedostaje. Da te neke elementarne stvari se ne raspravljaju. Ranije je to bilo pod ovim komunistima u ovom smislu. Vi nikada niste mogli da se složite oko činjenica, i to je mene vazda nerviralo. Vi dođete, raspravljate sa bilo kim, bilo gde drugde u svetu, ne raspravljaju se činjenice jer 2 i 2 su 4. Mi sad vidimo šta to otprilike znači i šta se sa time može. Ali ne o tome da li je 2 i 2 jednako 4. A sada se raspravlja o stvarima koje su, da tako kažem, elementarne. Sad mi izgleda opet ne razumemo ni elementarne pojmove. To je beskrajno obeshrabrujuće.

Svetlana Lukić: Bio je ovo još jedan Peščanik koji od danas prenose još dve radio stanice. Iz Kosovske Mitrovice i Doboja. A na sajtu Peščanika imate nekoliko zanimljivih tekstova, među njima i tekst Vesne Pešić, koji je za samo nekoliko sati pročitalo više od 5 hiljada ljudi. Pozdravljaju vas Svetlana Vuković i Svetlana Lukić. Doviđenja.

Emisija Peščanik, 10.02.2012.

Peščanik.net, 15.02.2012.

KOSOVO