- Peščanik - https://pescanik.net -

Platni bilans

U prvoj polovini godine, u poređenju sa prvih šest meseci prošle godine, deficit u spoljnoj trgovini je povećan za trećinu. Kakav će uticaj na dalje kretanje spoljnotrgovinskog bilansa i bilansa na tekućem računu imati povećanje stranih ulaganja, recimo ovih upravo pristiglih milijardu i nešto evra od prodaje mobilne telefonske mreže?

Malo uprošćeno govoreći, tekući račun bi trebalo da se uravnotežuje promenama u kursu, a kapitalne transakcije promenama u kamatnoj stopi. Tako da ako je tekući račun u deficitu, trebalo bi očekivati da dinar oslabi kako bi se doveo u ravnotežu. Takođe, ako je na bilansu tekućih transakcija suficit, trebalo bi očekivati nižu kamatnu stopu kako bi se i taj račun uravnotežio. Kada se kaže „trebalo bi očekivati“ misli se da će tržište dovesti do tih promena, dakle misli se da tržište određuje ove cene. Jer, povećana tražnja za stranim novcem, da bi se finansirao spoljnotrgovinski deficit, povećava cenu stranog novca, a povećana ponuda stranih ulaganja ili kredita vodi smanjenju njihovih prinosa ili cene, ukratko kamatne stope.

Pretpostavimo da postoji sufict na kapitalnom računu i zbog toga deficit na tekućem računu? Ako se devizne rezerve ne bi menjale, defict bi morao tačno da pokriva suficit. Ako se devizne rezerve povećavaju, to znači da se jedan deo priliva stranog novca reinvestira, dakle da se vraća nazad kao strana ulaganja centralne banke. Preostali suficit na kapitalnom računu je jednak deficitu na tekućem računu.

Ako ove suficite i deficite uzrokuje visok priliv stranih sredstava, bilo da je reč o ulaganjima ili o kreditima, tada se zemlja može naći u dilemi Tošovskog, tako nazvanoj po nekadašnjem guverneru Češke centralne banke. Priliv stranog novca je sredinom devedestih godina prošloga veka doveo do snažnog rasta čeških deviznih rezervi i do pritiska na krunu da apresira, mada se deficit na tekućem računu povećavao. Tako da centralna banka nije znala šta da radi: niži bi kurs uravnotežio tekući račun, ali je snažan priliv stranog novca terao centralnu banku da interveniše kako ne bi kurs apresiarao. Na kraju je tržište razrešilo dilemu nateravši centralnu banku da devalvira.

Jedan od razloga što postoji ova dilema jeste i to što postoji bojazan da bi monetarna relaksacija mogla da dovede do ubrzanog rasta cena. Usled toga centralna banka smatra da je potrebno da vodi politiku skupog novca. Ovo je najčešće nepotreban strah, jer u zemljama u tranziciji postoji relativno visoka nezaposlenost i stoga preovlađuju deflatorni pritisci. Stoga, povećane privatne investicije i privatna potrošnja ne bi trebalo da imaju značajniji inflatorni efekat, pa restriktivna monetarna politika nije neophodna.

Štaviše, može da bude problem i to ne samo zbog povećanih troškova finansiranja, već i zato što može da dovede fiskalne vlasti u zabludu da mogu da relativno jeftino povećaju javnu potrošnju. Ukoliko je servisiranje stranih dugova značajna budžetska stavka, apresijacija domaćeg novca pomaže. Ovo donekle objašnjava probleme sa kojima se upravo suočava Mađarska, koja nije dovoljno vodila računa o fiskalnom deficitu i sada je zapala u ozbiljnu krizu, pri čemu je forinta u prvih šest meseci izgubila više od 10 posto u odnosu na ervo, da bi se donekle oporavila u poslednjih mesec dana.

Fiskalni problemi su najčešće posledica sklonosti da se kupuje politička podrška višim platama ili javnim ulaganjima. Recimo, miljarda evra novih stranih ulaganja u Srbiju, kaže se, ići će u javna ulaganja. Naravno, ako se sve te strane pare potroše kod kuće, to će značiti za toliko povećan uvoz. Ali, to nije najvažnije. Mnogo je važnije da li će ta ulaganja biti profitabilna. Ovo nije uopšte zagarantovano načinom na koji se najavljuje da će novac biti ulagan. Ulaganja u infrastrukturu mogu da budu ozbiljan promašaj, ako se ne finansiraju na dobar način. Bilo bi dobro da ulažu oni koji bi od tih ulaganja mogli da imaju korist, a ne da to paternalistički čini vlada.

Jer, ako ta ulaganja ne budu profitabilna, tada će posledice po platni bilans biti značajne. Prodajom imovine je preuzeta obaveza prema inostranstvu, jer će strano preduzeće ostvarivati dobit, a javne će investicije povećati spoljnotrgovinski deficit. Ukoliko se ta javna ulaganja ne budu rukovodila profitabilnošću i ne povećaju izvoz, može se očekivati i rast kamata i depresijacija dinara. Ne sutra i ne pre izbora, već u narednih nekoliko godina.

Danas, 09.08.2006. preuzeto iz Ekonomist magazina

Peščanik.net, 09.08.2006.


The following two tabs change content below.
Vladimir Gligorov (Beograd, 24. septembar 1945 – Beč, 27. oktobar 2022), ekonomista i politikolog. Magistrirao je 1973. u Beogradu, doktorirao 1977. na Kolumbiji u Njujorku. Radio je na Fakultetu političkih nauka i u Institutu ekonomskih nauka u Beogradu, a od 1994. u Bečkom institutu za međunarodne ekonomske studije (wiiw). Ekspert za pitanja tranzicije balkanskih ekonomija. Jedan od 13 osnivača Demokratske stranke 1989. Autor ekonomskog programa Liberalno-demokratske partije (LDP). Njegov otac je bio prvi predsednik Republike Makedonije, Kiro Gligorov. Bio je stalni saradnik Oksford analitike, pisao za Vol strit žurnal i imao redovne kolumne u više medija u jugoistočnoj Evropi. U poslednje dve decenije Vladimir Gligorov je na Peščaniku objavio 1.086 postova, od čega dve knjige ( Talog za koju je dobio nagradu „Desimir Tošić“ za najbolju publicističku knjigu 2010. i Zašto se zemlje raspadaju) i preko 600 tekstova pisanih za nas. Blizu 50 puta je učestvovao u našim radio i video emisijama. Bibliografija