- Peščanik - https://pescanik.net -

Pobeda odžakovića, a u frci

Rezultati izbora u Grčkoj su uglavnom isti kao i pre – jedino su se sada bolje dogovorili o potkupljivanju i manipulisanju sa Evropskom unijom, i to oni koji od toga još mogu imati koristi. Siriza je samo mogla da potvrdi smisao svog postojanja, i postojanja svojih birača, time što se odlučno postavila na stranu pametnije evropske politike i očuvanja evra, i ostala u opoziciji.

Kao i u drugim balkanskim kulturama, specifičnosti društva se ponekad najbolje opisuju turcizmima, zajedničkim jezičkim dobrom koje se pojavljivalo u velikome broju preciznih termina. “Odžakovići”, dakle ljudi iz “boljih” kuća, više nije termin u opticaju u SBC jeziku, ali je itekako u opticaju u grčkom: “tzakia”(odžaci) su ista turska reč u drugoj fonetskoj varijanti, i sa istim značenjem – oni iz “boljih” kuća, sa većim, višim dimnjacima. Što se frke tiče, ova turska reč naprosto označava političku stranku, frakciju, grupu i dok je u grčkom iščeznula, u SBC jezicima je doživela mnoge nove upotrebe, daleko od svog osnovnog i izgubljenog značenja. Neologizam i semantička rehabilitacija koje sa ova dva termina uvodim mogu da pomognu boljem razumevanju grčke situacije, pre nego što se stvar razlije neevropskim i evropskim komšijama u bašte.

Na izborima je najviše glasova dobila Nova demokratija, stranka (frka) koju već mnogo decenija vode “odžakovići”: to je partija koja predstavlja najbogatije, srednje bogate i pomalo bogate, rentijere, srećnije penzionere – ne one koji se ubijaju pred parlamentom – mahere svih vrsta i stupnjeva, ugledne lopove, bankare, stare pare, stare prevare, staro sve. To su oni što su u prošlosti sa svojim računicama i dogovorima lepo živeli sa Nemcima, Italijanima i svim varijantama vojnih diktatura, gledali kako stotine hiljada ljudi izbacuju iz zemlje ili odvlače u zatvore i ostrvska mučilišta, a onda se još izvoleli prikazati kao zaštitnici parlamentarne demokratije i dobiti vlast posle pada zadnje hunte, 1974. Istorija Nove demokratije je beskonačna istorija porodičnog muvanja i privilegija, sumnjivih dinastija odžakovića – i pre svega, tekuća traka afera koje se, koliko god različite, mogu opisati uglavnom kao muženje države. Neprekinutost toka afera je nešto što može uzbuditi perverzno divljenje: nijedna nije uspela da dokrajči frku koja mladim aspirantima u politici nudi samo jedan opšti primer, pokvarenost starih. One koji poznaju grčke običaje, prostore i tela, već samo tihi govor tipova sa crnim naočarima i u “saharijankama” koji vrte komboloi (brojanice) u rukama uz frape na Kolonakiju ili na seoskom trgu odmah upozorava na frku ovoga tipa. Stranka nikada nije imala ni diskurs, ni program, ni ideološki okvir (sem antikomunističkog), koji bi se mogao prepoznati: uvek su u pitanju bile mutne ideje između pokornog kolonijalizma, prezira sirotinje, nacionalizma i pravoslavlja, bar koliko crkvi treba. Objašnjenje zašto su ih pukovnici tako mrzeli je jednostavno – pukovnici su poreklom bili uglavnom seoska sirotinja. Ne toliko, naravno, da ih ispostave kao glavnu vreću za udaranje – tu je privilegiju imala sva levičarska sirotinja. Jedino ako razumemo odnos frke i hunte možemo razumeti sramnih sedam godina posle pada hunte, kada su ubice i batinaši bili obdarivani klovnovskim procesima i otpuštanjem. Kisindžer, veliki prijatelj grčkih pučista u zemlji i na Kipru (i dobitnik Nobelove nagrade za mir), smatrao je frku koliko-toliko prihvatljivom za dalje kolonijalno manipulisanje Grčkom u parlamentarnom formatu.

Što se PASOK-a tiče, odžakovići su deo opisa, ali su se generacije zamenjivale ozbiljnim unutarnjim ideološkim ratovima. Andrea se odvojio od svog oca, koji nosi deo odgovornosti za krvavi građanski rat u samoj Atini posle Drugog svetskog rata, i postao evropski socijalista američkog porekla. Njegov sin Georgi se odvojio od ludosti oca i prvi postavio neka ozbiljnija pitanja EU. Frka je temeljno promenila grčko društvo u zlatnih deset godina (1981-91) sveopšteg buđenja, napretka i opismenjavanja građana, a onda se spektakularno samouništila; po mome dubokom ubeđenju, srpskom infekcijom. PASOK više nije imao teksta, a to je bio njegov uslov opstajanja. Nije pomogao ni ulazak u evropsku zajednicu pomoću simboličkog kapitala, ali i zbog socijalističkog primicanja socijalnoj državi, poštovanju manjina i drugim tekovinama koje su tada krasile dobar deo evropskih država. U nedostatku teksta, frka je usvojila nacionalizam, sa sve braćom Srbima i njihovom pravednom preventivnom osvetom. Neposredno pred smrt, Andreas Papandreu je još puštao suzu u kameru što ga Milošević, u poseti svojim atinskim posedima, nije udostojio obilaska… Afere su onda obavile završni posao. Ova frka je uvek bila mnogo dramatičnija, sa velikim obratima, padovima i usponima: rezultat najnovijih izbora to u potpunosti potvrđuje.

Pobeda jednih odžakovića znači uglavnom da se za Grčku, u krajnjoj potrebi, priprema još jedna hunta. Grčka vojska je ogromna, u neskladu sa Evropom ali u skladu sa nekadašnjim NATOm. Za svo vreme trajanja tzv. krize, oružje je uredno kupovano milostivo datim evropskim parama od evropskih trgovaca i proizvođača: to je doduše sitniš, najveći deo je dat stranim bankama koje su rizikovale u Grčkoj. I šta je tamo uopšte stiglo? Bakšiš za frku.

Sva ta priča o odžakovićima ne daje zadovoljavajući odgovor na pitanje – ko je to onda glasao za njih. Oni isti koji su više puta glasali za Lukašenka, Miloševića, itd. Masovna politička multipla skleroza je znak dubokog, generacijama građenoga straha. Grčki primer pokazuje da socijalistički totalitarizam nije jedino mogućno objašnjenje. Frka je na vlasti, komotna u Atini i Briselu, pobrinula se u svojoj parlamentarnoj obazrivosti da redovno i obilno đubri fašistički izraštaj: svi su uslovi tu da, kada sledeći put zagusti, ponovo ulete neki besni pukovnici, uz tiho odobravanje evropskih malograđana (red, sigurno letovanje, pošteni kelneri) i zgražavanje po rubovima evropskog parlamenta. Jučerašnji SMS grčkog prijatelja: Što gore, to bolje! Ukratko, frka.

Peščanik.net, 20.06.2012.


The following two tabs change content below.
Svetlana Slapšak, rođena u Beogradu 1948, gde je završila klasičnu gimnaziju i doktorirala na Odeljenju za antičke studije na Filozofskom fakultetu. Pasoš joj je bio oduzet 1968-73, 1975-76. i 1988-89. Zaposlena u Institutu za književnost i umetnost 1972-88. Predsednica Odbora za slobodu izražavanja UKS 1986-89, sastavila i izdala preko 50 peticija, među njima i za oslobađanje Adema Demaćija. Bila članica UJDI-ja. Preselila se u Ljubljanu 1991, gde je redovna profesorka za antropologiju antičkih svetova, studije roda i balkanologiju (2002-14), koordinatorka studijskih programa i dekanka na ISH (2004-14). Glavna urednica časopisa ProFemina od 1994. Umetnička direktorka Srpskog kulturnoga centra Danilo Kiš i direktorka Instituta za balkanske i sredozemne studije i kulturu u Ljubljani. Predložena, u grupi Hiljadu žena za mir, za Nobelovu nagradu za mir 2005. Napisala je i uredila preko 100 knjiga i zbornika, oko 500 studija, preko 3.000 eseja, nekoliko romana, libreto, putopise, drame; prevodi sa grčkog, novogrčkog, latinskog, francuskog, engleskog i slovenačkog. Neke od novijih knjiga: sa Jasenkom Kodrnja, Svenkom Savić, Kultura, žene, drugi (ur, 2011); Franc Kavčič in antika: pogled iz antropologije antičnih svetov (2011); Mikra theatrika (2011); sa Biljanom Kašić i Jelenom Petrović, Feminist critical interventions [thinking heritage, decolonising, crossings] (ur, 2013); Antička miturgija: žene (2013); Zelje in spolnost (2013); Leon i Leonina, roman (e-izdanje, 2014); Leteći pilav (2014); Kuhinja z razgledom (2015); sa Natašom Kandić, ur. Zbornik: Tranziciona pravda i pomirenje u postjugoslovenskim zemljama (2015); Ravnoteža, roman (2016); Preživeti i uživati: iz antropologije hrane. Eseji i recepti (2016); Kupusara. Ogledi iz istorijske antropologije hrane i seksualnosti (2016); Škola za delikatne ljubavnike, roman (2018); Muške ikone antičkog sveta (2018); Libreto za kamernu operu Julka i Janez, Opera SNG Ljubljana, premijerno izvedena 19.1.2017; Antična miturgija (2017); Muške ikone antičkog sveta (2018); sa Marinom Matešić, Rod i Balkan (2018); Mikra theatrika II: antropološki pogled na antično in sodobno gledališče (2018); Volna in telo: študija iz zgodovinske antropologije (2019); Moj mačkoljubivi život (2021); sa Aleksandrom Hemonom, Mladost (2021); Feminističke inscenacije (2021); Osvetnice, roman (2022); Grožnja in strah: razraščanje sovražnega govora kot orodja oblasti v Sloveniji (2022). Romani su objavljeni na slovenačkom i makedonskom. Dobitnica nagrada Miloš Crnjanski za knjigu eseja 1990, American PEN Award 1993, Helsinki Watch Award 2000, Helen Award, Montreal 2001, nagrade Mirko Kovač za knjigu eseja 2015, nagrade Mira ženskog odbora PEN-a Slovenije 2016, Vitalove nagrade Zlatni suncokret 2017.

Latest posts by Svetlana Slapšak (see all)