- Peščanik - https://pescanik.net -

Pod teretom – Istorija zlostavljanja na radu

Fotografije čitalaca, Rade Vilimonović

Uskoro se zatvara konkurs za direktora Narodne biblioteke Srbije koja se od 20. januara 2012. nalazi u vanrednom V.D. stanju. Nade zaposlenih su usmerene ka budućnosti, danas možda više nego ikada pre, jer su osetili šta znači pad u mrežu interne politike resantimana, što je obeležilo rad ove institucije nakon dolaska Dejana Ristića na mesto V.D. upravnika, na kome je ostao sve do septembra 2013, kada je premešten na mesto državnog sekretara u Ministarstvu kulture. Ukupno dvadeset meseci je u ovoj instituciji sprovođena samovolja i samopromocija jednog čoveka, koji je po nalogu kabineta tadašnjeg predsednika Borisa Tadića postavljen da izvrši dekontaminaciju od petooktobarskih kadrova. Jednom prilikom se savetnik Nebojša Krstić pohvalio u javnosti da čistka u NBS nije sprovedena na inicijativu bivšeg ministra policije Ivice Dačića, nego zapravo na njegov predlog, budući da je budno motrio na sve koji se protive genijalnim potezima predsednika. Zaista, NBS i njena uprava u to vreme, ostavši na kursu petooktobarskih reformi, nisu više imali dodirnih tačaka sa aktuelnom politikom. Zamenica upravnika NBS u tom periodu bila je Vesna Injac Malbaša, koja nas je 3. aprila ove godine zauvek napustila. Priča o njoj paradigmatična je za povest ove institucije, ali i za funkcionisanje sistema u Srbiji uopšte.

Dokumenti na kojima će se bazirati neka buduća istorija institucija u Srbiji uglavnom su prepušteni slučaju. Svedočenja časnih svedoka u životu i na sudovima su retka, a pravda kao i istoriografija nedostižni. Građa za istoriju Narodne biblioteke Srbije kao jedne od naših najvažnijih institucija kulture stoga se ne može naći u arhivama, već se mora tražiti na drugom mestu. Jedan od takvih dokumenata, koji su pukim slučajem ugledali svetlost dana, a tiču se NBS, predstavlja i autobiografija ruskog vizantologa i emigranta Vladimira Mošina (Sankt Peterburg, 1894 – Skoplje, 1987). Njegov emigrantski put, ostavio je dubok trag u intelektualnom životu Jugoslavije i njenih naučnih i kulturnih institucija. Mošin je doktorirao u Zagrebu, gde je jedno vreme bio direktor Arhiva Jugoslavenske akademije znanosti i umjetnosti, predavao je vizantologiju na Univerzitetima u Beogradu i Skoplju, a 1961. je u okviru Narodne biblioteke Srbije osnovao i postavio metodološke temelje za rad Arheografskog odeljenja. No ono što je najvažnije, Mošin je promovisao naučnu metodu proučavanja vodenih žigova na osnovu čega je konačno bilo moguće datirati srednjovekovne rukopise. Moglo bi se reći da je iz njegovog šinjela izašla čitava beogradska filigranološka škola, koja se nakon njegovog progona iz NBS nikada više nije modernizovala.

Pored toga što je opisao gotovo sve najvažnije zbirke južnoslovenskih rukopisa i objavio brojne naučne studije iz slavistike i vizantologije, Mošin je napisao i autobiografiju, koju je umnožio u pet primeraka. Jedan od tih primeraka poklonio je svom prijatelju, takođe ruskom emigrantu i profesoru crkvenog prava Sergeju Troickom (Tomsk, 1878 – Beograd, 1972). Nakon smrti Troickog, njegova rukopisna ostavština, gde se nalazila i Mošinova autobiografija, predata je Patrijaršijskoj biblioteci. Međutim, sve je to posle nekog vremena, ko zna zbog čega, završilo u kontejneru, a potom i na pančevačkom buvljaku, koji se pokazao kao važno mesto distribucije dokumenata i znanja o prošlosti i našoj stvarnosti. Strip autor Aleksandar Zograf je mnogo puta do sada predočio javnosti kako to funkcioniše. Uglavnom, Mošinov rukopis se jednog dana, nakon pijačne transakcije, našao u pančevačkoj biblioteci.

Mošinovu autobiografiju, naslovljenu Pod teretom, objavili su 2008. NBS i Gradska biblioteka Pančevo. Rukopis je sa ruskog prevela i opremila komentarima i bibliografijom izvrsna poznavateljka ruske emigracije u Jugoslaviji, Nesiba Palibrk-Sukić. Zahvaljujući njoj i slučaju da je Mošinov tekst preko buvlje pijace u Pančevu dospeo baš u njene ruke, u stanju smo da pročitamo između ostalog i svedočanstvo o jednom vremenu u NBS (1961–1967). Nakon što je obavio gigantski posao za srpsku i jugoslovensku kulturu, radeći na edukaciji mladih naučnika i bibliotekara, Mošin je doživeo pravi progon, koji je sprovodila načelnica Odeljenja rukopisa i starih knjiga, „Dušica Stošić, supruga značajnog političkog funkcionera koja se veoma koristila svojim političkim vezama“. U to vreme, Stošićeva je zadobila poverenje upravnika NBS Čedomira Minderovića, kod koga je izdejstvovala da se najpre ukine Mošinov stalni radni odnos, da bi nešto kasnije bio otpušten s posla. Vladimir Mošin se nakon toga preselio u Skoplje, odakle se više nikada nije vratio u Beograd. Dušica Stošić je nastavila da sprovodi internu politiku u NBS sve do pada Rankovića, kada je njen muž ostao bez uticaja.

Sa dolaskom Sretena Ugričića na čelo NBS 2001. godine, pokrenuta je nova faza modernizacije biblioteke, čiji je najvažniji deo bila digitalizacija. Ovim sektorom kao i ukupnom reformom bibliotečke delatnosti u kući, upravljala je Vesna Injac Malbaša. Budući da je bila vezana za francusku kulturu i jezik, bila je upućena u standarde koje su u digitalizaciji sprovodili stručnjaci Nacionalne biblioteke Francuske. Sama je prevodila sa francuskog i to uglavnom knjige iz oblasti savremenog bibliotekarstva i muzeologije, ali i dela svetske literature (Alber Kami, Mišel Bitor). Jedna od spornih tačaka u digitalizaciji bibliotečke građe odnosila se upravo na srednjovekovne rukopise. Predstavnici Arheografskog odeljenja su se tome opirali, ne dozvoljavajući da se digitalizuje više od desetak strana po rukopisu, kako bi „sačuvali nacionalno blago od krađe“. Bila je to samo jedna od tačaka opiranja modernizaciji bibliotečkih sistema tokom dugih deset godina rada uprave Sretena Ugričića. U tom periodu, kao što je poznato, završena je i rekonstrukcija korisničkog dela NBS, i to pod nezapamćenom paskom jednog dela javnosti. Izgrađena je Digitalna biblioteka NBS koja je u januaru 2012. brojala oko milion i po dokumenata. Priča o smeni upravnika NBS je dobro poznata, ali odmazda nad ostalim članovima uprave, zapravo tek sa smrću Vesne Injac Malbaša dolazi do javnosti.

V.D. upravnika Dejan Ristić je odmah po dolasku sazvao zbor zaposlenih u NBS, obećavši da će nastaviti sve započete strukovne procese u biblioteci. A onda je uz saglasnost i navigaciju odabrane grupe bibliotekara otpočeo vođenje revanšističke politike na čijem udaru se našla najpre Vesna Injac Malbaša, koja je inače bila u periodu duge rekonvalescencije nakon teške bolesti 2006. godine. Pošto ju je degradirao i izolovao iz kolektiva kao osobu koja je svojim radom „osramotila NBS i Republiku Srbiju“, izvršio je pritisak na nju da potpiše dokument kojim je „dobrovoljno“ pristala da sama sedi u kancelariji, koja je nakon rekonstrukcije biblioteke ostala bez dotoka svežeg vazduha i dnevne svetlosti, te je stoga proglašena neuslovnom i iseljena. Videvši da je ostala sama u toj borbi, Vesna Injac Malbaša je protiv NBS i njenog V.D. upravnika podnela tužbu zbog zlostavljanja na radu. Proces se otegao u nedogled, a poslednje ročište je pred Višim sudom u Beogradu održano 18. marta 2015. godine (2П1 број 78/14). Sledeće ročište je optimistično zakazano za 2. jul tekuće godine.

Vesna Injac Malbaša je okončala svoj profesionalni i životni vek upravo u toj kancelariji. Svoj poslednji poslovni mejl poslala je oko pola tri koleginici iz Radne grupe za izmenu Pravilnika o stalnom stručnom usavršavanju bibliotekara. Sanitet je stigao oko pola pet, pošto je prethodno jedan kolega slučajno ušao i ustanovio šta se dogodilo. A svaki izgubljeni minut nakon moždanog udara je koban.

Sudbina izuzetne stručnjakinje za bibliotekarstvo Vesne Injac Malbaša, svedoči o tome koliko je teško izgraditi jedan zaista moderan sistem u naizgled bezazlenoj instituciji kakva je biblioteka. Takođe, pokazuje i stepen posledica do kojih dolazi ukoliko proces modernizacije usled različitih političkih događaja ne bude izveden do kraja. Isto tako, govori nam o pogubnim posledicama kada se šarlatani preigraju vlasti, pomislivši da mogu upravljati „ljudskim resursima“ kako im se prohte.

Danas se svi oni ponašaju kao da se ništa nije dogodilo. Međutim, ova tiha smrt u biblioteci odjeknula je jače od eksplozije. Na kraju, ostaje pitanje kako će Viši sud u Beogradu okončati ovaj slučaj. Hoće li ga izvesti do kraja ili će ga staviti ad acta, a dokumentaciju prepustiti nekim buvljacima budućnosti. Videćemo.

Nikada neću zaboraviti Vesnu.

Peščanik.net, 16.04.2015.


The following two tabs change content below.
Saša Ilić, rođen 1972. u Jagodini, diplomirao na Filološkom fakultetu u Beogradu. Objavio 3 knjige priča: Predosećanje građanskog rata (2000), Dušanovac. Pošta (2015), Lov na ježeve (2015) i 3 romana: Berlinsko okno (2005), Pad Kolumbije (2010) i Pas i kontrabas (2019) za koji je dobio NIN-ovu nagradu. Jedan je od pokretača i urednik književnog podlistka Beton u dnevnom listu Danas od osnivanja 2006. do oktobra 2013. U decembru iste godine osnovao je sa Alidom Bremer list Beton International, koji periodično izlazi na nemačkom jeziku kao podlistak Tageszeitunga i Frankfurtera Rundschaua. Jedan je od urednika Međunarodnog književnog festivala POLIP u Prištini. Njegova proza dostupna je u prevodu na albanski, francuski, makedonski i nemački jezik.

Latest posts by Saša Ilić (see all)