- Peščanik - https://pescanik.net -

Podzemlje ljudskog duha

Foto: Dijana Malbaša

Opšte je poznata stvar da politički i kulturni establišment u Srbiji ne voli savremenu umetnost (izuzev Marine Abramović), niti antiratnu književnost, kao ni underground umetnost generalno. Takođe, burno reaguje na domaći angažovani teatar. Ne voli karikaturu ni satiru, osim ako nije iskorišćena u propagandne svrhe obračuna sa opozicijom i neistomišljenicima. Njihov vođa ima slab stomak kada su u pitanju novinari i karikaturisti. Da li zbog toga što je sam donosio ratne medijske zakone u mladosti, kojim je trebalo prikriti ratne strahote, izuzetno loše reaguje na istinu o devedesetim godinama, bilo da je posredovana kroz medije ili umetnost. Uglavnom, zato mediji i umetnost u Srbiji imaju isti status – zarobljenih i kontrolisanih zona koje su uređene specijalnim strategijama Ministarstva kulture Republike Srbije. Prema tim strateškim dokumentima, mediji i umetnost moraju da služe jednoj istini i jednoj ideologiji, a sada i jednom čoveku. Oni koji to ne čine, označeni su kao „bolesni, plaćeni, autošovinisti, ljudi bez obraza i stida“. Obraz je bio desničarska organizacija iz koje su potekli mnogi aktuelni političari ili aktivisti desnice. Otpor je bio antimiloševićevska organizacija iz koje su se bez stida regrutovali mnogi aktuelni političari i aktivisti desnice. I jedni i drugi ne vole savremenu umetnost i imaju zajednički imenitelj u aktuelnom ministarstvu kulture.

Osma godina naprednjačkog planiranja kulturne politike u Srbiji protekla je u duhu nasilja nad umetnicima. Najpre je sve počelo u sferi književnosti, kada se pokrenula hajka zbog odstupanja od državne ideologije pri dodeli NIN-ove nagrade, da bi se ovog meseca prelilo na teatar i vizuelnu umetnost. Poslednjim incidentom upada maskiranih tinejdžera i demoliranjem izložbe stripa u okviru festivala Novo doba u Staroj kapetaniji, dovršio se proces potpune konsolidacije odnosa između falange i vlasti. To je postalo očigledno nakon objavljivanja saopštenja Ministarstva kulture kojim je zvanično opravdana vandalizacija umetnosti „zbog afirmisanja skarednih i nemoralnih sadržaja“. Mnogi pojedinci, nezavisna kao i zvanična udruženja umetnika, istupili su protiv ovog događaja i ovakvog saopštenja, što je izazvalo čitavu seriju reakcija iz resornog ministarstva od kojih je svaka naredna bila gora od prethodne.

Ceo ovaj slučaj, međutim, pokazao je neverovatnu slabost kulturne scene, koja se odlučila na reakciju prilično kasno, jer kada se jednom uleti čizmom i suzavcem u galerijski prostor, i kada to potom opravda vrh države, onda je zaista vrag odavno odneo šalu. Nikakvo zapomaganje više ne pomaže, niti istorijske paralele sa totalitarnim ideologijama, koje su ostale kao školski primeri militantne netrpeljivosti prema svemu drugačijem i modernom. To se videlo i iz ovog slučaja, a naročito iz razobručenog diskursa ministarstva, koje se takvim i sličnim saopštenjima obračunava sa neistomišljenicima već godinama.

O čemu se zapravo ovde radi i zašto dolazi do sve veće eskalacije nasilja protiv slobode umetnosti i mišljenja? Nemački pastor Martin Nimeler ispevao je o tome poučnu pesmu koju ovde valjda svako zna. Mnogi komentatori političkih prilika voleli su da je citiraju u svojim tekstovima. U kratkoj retrospektivi narastanja autokratije i straha u kulturi Srbije parafraza te pesme zvučala bi otprilike ovako:

Kada su naprednjaci došli po urednice Kulturnog centra Beograda, svi su uglavnom ćutali, jer su mislili da će moći da nastave svoju saradnju sa novim rukovodstvom ako se budu pravili da se ništa nije dogodilo. Ovo se najpre odnosi na festival Slobodna zona, koji je nesmetano tekao u DKC-u, dok se na gornjim spratovima odigravala čistka. Isto se dogodilo i tokom ukidanja Oktobarskog salona.

Kada su neposredno pre toga došli po Sretena Ugričića, skoro svi su se pridružili kamenovanju tadašnjeg direktora Narodne biblioteke Srbije kako se ne bi pomislilo da je još neko došao na sličnu ideju, tj. da „podrži“ atentat na tadašnjeg predsednika države Borisa Tadića, ministra policije Ivicu Dačića, te Milorada Dodika i čitav crkveni vrh.

Kada su od Srpskog PEN centra napravili udruženje za odbranu povlašćenih, a ne za zaštitu progonjenih, oni koji su imali priliku da se pobune, prećutali su to jer su smatrali da su stekli dovoljno ugleda i moći, i da im bilo kakva zaštita nikada više u životu neće biti potrebna.

Kada su naprednjaci oteli Sajam knjiga, mali i srednji izdavači bili su srećni jer će i dalje, ipak, moći da prodaju svoje knjige u dve ili tek u jednoj knjižari u zemlji.

Kada su dve ugledne borkinje protiv autoritarizma, nacionalizma i represije, Borku Pavićević i Mirjanu Miočinović, provukli kroz medijsko blato, mnogi su se stavili na stranu onih koji su to činili jer su želeli da obezbede što lakše ustoličenje naprednjaka i obezbede svoj nesmetani rad u teškim godinama koje su dolazile. Naposletku, nisu bili žene, niti im je medijsko blato smetalo.

Kada su naprednjaci došli po Slađanu Petrović Varagić iz Kulturnog centra Požega, gde je na udaru takođe bila zbog savremene umetnosti, nije reagovao skoro niko iz Beograda, naročito ne oni koji su formacijski bili nadležni za odbranu ove institucije kulture kao i njenog kulturnog koncepta. Uostalom, Požega je tada delovala daleko i nikoga nije bilo briga šta se dešava na „periferiji“ kulture.

Kada su doneli Srategiju za razvoj kulture, direktori svih institucija kulture u Srbiji pozdravili su ovaj čin kao prvo strateško planiranje kulturne politike u Srbiji od Karađorđevih vremena do današnjih dana. Nikome nije smetala duboka diskriminacija i kultur-rasizam koji se nalazi u temelju ovog dokumenta, kao ni kreiranje kulturne politike iz narativa o genocidu u Jasenovcu, crkvi i nacionalizmu 19. veka.

Kada su, naposletku, došli u čizmama i sa suzavcem u Galeriju Stara kapetanija, mnogi su se dosetili da se tu radi o opasnim stvarima, ali stripovi su već bili pregaženi a Kenjkavac sa satarom u glavi označen kao „umetnost nemoralnog sadržaja“ koju je i trebalo zgaziti. Neko ko bude imao vremena, mogao bi da se pozabavi diskurs analizom dokumenata i saopštenja Ministarstva kulture, tekstova na NSPM-u, govora u emisijama Redakcije kulture RTS-a pod novim rukovodstvom, kao i ostalih režimskih medija i tabloida. Svakako bi ustanovio da je postignuta jezička i ideološka sinergija na zavidnom nivou.

Prema tome, ministar Vukosavljević može mirno da spava. Naravno, pre toga može da pročita nekoliko stranica iz najnovijeg romana o Jasenovcu, koji samo potvrđuje dobar pravac razvoja ove kulture. Ministar dobro zna da za sve ono što je napisao u saopštenjima ima mnogo ozbiljniju podršku u javnosti nego što bi se to moglo zaključiti po reakcijama.

Peščanik.net, 20.10.2020.

Srodni linkovi:

Momci – Taj neki sjaj

Srđan Milošević – Saopštenje iz pakla


The following two tabs change content below.
Saša Ilić, rođen 1972. u Jagodini, diplomirao na Filološkom fakultetu u Beogradu. Objavio 3 knjige priča: Predosećanje građanskog rata (2000), Dušanovac. Pošta (2015), Lov na ježeve (2015) i 3 romana: Berlinsko okno (2005), Pad Kolumbije (2010) i Pas i kontrabas (2019) za koji je dobio NIN-ovu nagradu. Jedan je od pokretača i urednik književnog podlistka Beton u dnevnom listu Danas od osnivanja 2006. do oktobra 2013. U decembru iste godine osnovao je sa Alidom Bremer list Beton International, koji periodično izlazi na nemačkom jeziku kao podlistak Tageszeitunga i Frankfurtera Rundschaua. Jedan je od urednika Međunarodnog književnog festivala POLIP u Prištini. Njegova proza dostupna je u prevodu na albanski, francuski, makedonski i nemački jezik.

Latest posts by Saša Ilić (see all)