- Peščanik - https://pescanik.net -

Pogled jednog klovna

Foto: Predrag Trokicić

(Psihijatrijska bolnica u Kovinu, jun 2016)

Mali Đuri sa nacrtanim brčićima stajao je nasred ordinacije i gledao nas zbunjeno, kao da mu ništa nije bilo jasno u vezi s tom predstavom, ni kako bi se njegova priča uklopila u Čarobnu frulu, za koju je on nekad čuo od profesora muzičkog, nekog Žugića, koji je bio smešan kao inspektor Radiša iz crtanog filma, zbog čega su ga svi tako i zvali, Radiša, a skoro nikad Žugić, niti profesor. Bio je to proćelav čovečuljak sa naočarima velike dioptrije koji bi kada bi đacima pustio neku ploču na gramofonu u staroj školi u Kovilovu često davao takt nogom. I još bi dodao, onako, za sebe: Božanstveni Mozart, bogati… Đuri je onda zatražio od dr Sibinović da pusti muziku, kako bi nam što bolje opisao tog profesora kog se prisećao iz mladosti. A pošto je prigušena pesma krenula, Đuri je stavio pohabani polucilindar na glavu i oslonio se na improvizovani štap od kiselog drveta, koji se iskrivio pod njegovom težinom. Spustio je potom drugu ruku na bok i počeo da udara takt isturenom velikom cokulom. Podsećao je na trapavog klovna koji je svakog časa mogao da se sruši na pod.

Nije tačno da on i njegov drug iz klupe, plavi Tibi, nisu voleli muziku, ali im ta Mozartova baš i nije prijala, pa su se iza leđa smejali Radiši, koji se u zanosu vrteo duž učionice. Na odmoru bi znali da zaplešu zajedno u hodniku, karikirajući Žugićeve kretnje, sve dok ih jednom prilikom nije ulovio i dobro izribao nedaleko od zbornice. Za kaznu, morali su da nauče sve o bečkim klasičarima, ali njemu to nije išlo lako, pa je molio Tibija da mu pomogne. Tako je i bilo, dok se Radiša šetao učionicom, on je čitao sa Tibijevih usana i polako sricao odgovore.

Završio je razred sa dovoljnim uspehom, pa je celo leto sa svojim drugom mogao da provede na Dunavu i peca ribu. Ez aztán az élet, rekao bi mu Tibi dok su ležali na obali i gledali u večernje nebo. Da, ovo je život, potvrdio bi Đuri, i prdnuo, zbog čega bi obojica prasnula u smeh, a ne ono Radišino ubijanje u pojam. A onda se neka zvezda otkačila sa jednog kraja neba i počela da pada, činilo im se, pravo u Dunav. Za njom se istegao vatreni rep preko celog svoda. Usledila bi potom druga, pa treća, čitavo jato koje je noćno nebo osvetlelo kao da gori.

Bili su u rovu pod kotom 601, kada ga je Tibi protresao bunovnog, jer on nije mogao da poveruje da se nebo usred noći može zapaliti. Mint a pokolban, reklo je to klovnovsko lice dok su mu se oči razrogačile od užasa. Tako nešto je kasnije čuo samo od bácsi Juliusa, koji mu je pričao da u paklu ljudi trče pod vatrenom kišom. I da su im glave okrenute natraške, prema guzici, da ne vide kuda jurcaju. To je on stvarno doživeo, mada bi voleo da je sve bilo samo san. Učke su započele ofanzivu iz noćne tmuše i magle, zasipajući njihov mali vod vatrom iz sveg mogućeg naoružanja. Bili su u šumarku, na jednoj uzvisini, u rovovima koje su iskopali ranije. Ispod njih, duboko, zamukao je i potok Morina. Činilo mu se da su njime sada oticali rastopljeni komadi gvožđa koji su ih prethodno promašili. Tresao se kao prut. Nema više nazad, Đuri, čitao je sa usana svog školskog druga, jer nije mogao da ga čuje od detonacija. Ovo je gore od Mozartove arije, smejao se Tibi, udarajući takt o cev svoje automatske puške: Sećaš se Radiše? Đuri je već bio zajapuren u licu i samo je zatresao svoje velike rumene obraze, zatvorivši uši rukama da ne bi ogluveo od eksplozija. Tog trenutka bi pristao da mu stave slušalice na uši i puštaju mu bečke klasičare do kraja života, samo da se nije nalazio tu, nedaleko od granice sa Albanijom, odakle su sukljali projektili. Talasi vatre, puškaranja i nadletanja aviona, smenjivali su se kao dani i noći, zajedno sa kišom i maglom.

Retki su bili trenuci zatišija, a čak i tada, snajperski hici su vrebali odnekud, tako da se iz rova nije moglo daleko, osim do jednog starog hrasta, gde bi kasno noću borci otpuzali da vrše nuždu. Od kraja rova do tog hrasta bio je jedan kamen, koji im je služio kao predah dok bi prelazili čistinu od sedam-osam metara. Za Đurija je odlazak do nužnika predstavljao pravu dramu, budući da mu je metabolizam radio brzo, naročito kada bi se uplašio, pa je često, puzeći najpre do kamena, a potom do hrasta, umeo da deo posla završi u pantalonama. Njegove stomačne tegobe bile su često jedini izvor zabave tih dana. Ponekad bi se tresao od muke i sam, a onda bi počinjao nekontrolisano da se smeje, dok su šrapneli tupo udarali u tlo iznad rova i zasipali ih zemljom i peskom.

Jednog dana, Đuri je osetio da neće moći da izdrži do mraka, počeo je da se previja, držeći se za stomak. Ječao je, huktao i znojio se kao u groznici. Tibi mu se onda približio i uhvatio ga za potiljak, rekavši mu da mora da izdrži još malo, jer je vladala mrtva tišina na potezu od pedesetak metara, koliko su bili udaljeni od neprijateljske linije vatre. Niko se nije usuđivao da se pokrene, niti da puca. Izgledalo je kao da je svima bilo dosta tog rata, samo je Đuri drhtao, držeći se za naduveni stomak, koji je radio iako danima nisu imali šta da jedu. Mikor lesz már ennek vége? pitao je Tibija. Dok nas ima u ovom rovu, Đuri, osmehnuo mu se drug, vidiš da smo zaboravljeni od svih. Đuri se onda osvrnuo oko sebe i prebrojao sedmoricu boraca, zatim je izvirio iz rova i osmotrio čestar iznad njih. Sve je bilo mirno, mogao je da čuje samo svoje disanje. Idem ja, Tibi, rekao je iznenada i iskočio iz rova. Počeo je da se kotrlja ka kamenu, na putu do drveta, kada je odjeknuo pucanj. Đuri je jeknuo i istovremeno se ispraznio u pantalone. Osećao je bol u zadnjici, ali nije smeo da se makne iako je za dužinu tela još bio daleko od kamena. Kako mu je obraz bio ukopan u zemlju, video je najpre jedan busen trave, iza njega zaravan, pesak i kamen, ostatke od deblica kojima su ojačali rov, rupe od projektila, jedan veliki panj u daljinji koji je ličio na onaj pored kog su pecali na Dunavu. Zapitao se da li će ikada više pecati zajedno. Pulsirajući bol u zadnjici ga je opominjao da mu vreme ističe, ali on se nije micao. Iako je bio na otvorenom, nisu više pucali u njega jer su procenili da je gotov. A u stvari, bio je živ sa rupom u dupetu i konačno ispražnjenih creva čiji sadržaj nije osećao u pantalonama. Jedino bi ga povremeno obuzimala neka drhtavica. Onda je iz rova provirio Tibi, a kada su im se sreli pogledi, naglo je iskočio i krenuo povijen prema njemu. Prvi pucanj ga nije zaustavio, skočio je, zgrabio Đurija za uprtače i prebacio ga preko sebe, ka rovu. Gyere, dagi! viknuo je Tibi, mrdni se, debeli! Odgurnuo ga je kao bačvu koja se ubrzo skotrljala u rov. Đuri je ležao na leđima, dok je neko od boraca puzio ka njemu i vikao: Jebalo te tvoje sranje, Mađar! Pogledao je naviše, ka komadu neba koji se video iz rova, a onda je ugledao Tibijevo lice koje se nadnelo nad njim. Tada je odjeknuo još jedan snajperski hitac od kog se Tibi naglo uozbiljio, kao onda, na času muzičkog, kada nije mogao da se seti ko je komponovao Rekvijem. Zato je ispružio ruku ka Đuriju, koju je ovaj prihvatio, čvrsto je stegnuvši. Pokušao je da ga povuče na dole ali bez uspeha. Za prijatelje vredi… živeti…, rekao je Tibi, krkljajući: Bassza meg, Gyuri… nem sikerült… Nisam uspeo… Ja nisam…

Kada se posle rata Đuri vratio u Kovilovo, najpre je otišao na Tibijev grob. Humka je bila ulegnuta, zlokobna pukotina se otvorila ispod krsta. S takvom pukotinom u duši Đuri se odvukao do bakalnice u starom PKB-ovom naselju, gde je odrastao s Tibijem; njihovi prozori su se gledali preko malog parka. Kao deca, dogovarali su se odsjajem sa ogledala. Uzeo je pivo i seo na klupu ispred prodavnice, gde su lokalni pijanci uveliko ćaskali o antenama HAARP u Barajevu. Videvši ga, neko je pomenuo Tibija i kako je čuo šta je ovaj rekao kad je poginuo na Košarama. Znao je tog pijanca u prljavoj majici sa logom PKB-a još iz detinjstva, zvali su ga Batica jer se svima tako obraćao, samo je sada bio mator, posiveo od alkohola i lošeg života. Sedeo je i pričao šta je čuo od nekog dobrovoljca koji mu se kleo da je bio pored Tibija kad je ovaj poginuo. Kažu da je Tibi junački iskočio iz rova i pozvao snajperistu da puca u njega, kako bi konačno otkrili njegov položaj. Dobio je najpre jedan metak, ali on je ostao da stoji, batice moj, provocirajući, a kada je ispaljen i drugi, samo je rekao, „za ovu zemlju vredi umreti“, okrenuo se i pao među drugove.

Đuri se zagrcnuo od piva, pa je počeo da kašlje i štuca. Szarik, rekao je Đuri naposletku, baljezgaš! Ma, šta ti znaš, debeli, nacerio se Batica i šutnuo Đurija: Tibi je heroj! Naš heroj! Tako je! potvrdila su ostala trojica koja su slušala šta im je Batica pričao. Jašta, promrsio je jedan od njih, za ovu zemlju, i za ovaj propali PKB vredi umreti! Aj, živeli! Za Tibija! Kada se odmakao dovoljno daleko, Đuri je šakama napravio levak i kroz njega viknuo: Treba živeti! Za prijatelje treba… Tada je Batica ustao i zavitlao svoju pivsku bocu prema njemu. Flaša je pala na ispucali pločnik kroz koji je džikljao korov, ne razbivši se. Od tog dana se proširila priča, rekao je snuždeni klovn ispod halbcilindra, kako je njegov prijatelj iz detinjstva više voleo smrt od života, mnogo više rov od pecanja, a najviše otadžbinu koja ga je u kovčegu jednog jutra isporučila njegovim ojađenim roditeljima. Ostavili su ga pred vratima i otišli. Bez komentara. Bio je rat, pijanci su sedeli pored frižidera bez struje i pili toplo pivo, sa tranzistora na baterije čulo se Volimo te otadžbino naša, vojska je harala po albanskim selima, a glineni golubovi su ubijani isto onako kako se to u Kovilovu radilo u mirnodopskim uslovima, takmičarski.

Tek kada se mnogo kasnije priča pijanaca iz Kovilova proširila, počeli su da dolaze novinari, a potom i funkcioneri, zainteresovani za Tibijevu pogibiju. Naposletku je priča stigla i do predsednika i njegove svite. Video ih je Đuri na televiziji, svi su bili srećni zbog Tibijeve junačke smrti. Oči su im se caklile ispod cvikera dok bi pričali o tim poslednjim trenucima života njegovog prijatelja. On je dao život za otadžbinu, govorili su, ali Đuri je želeo da im kaže da je tog 29. aprila 1999, u potoku Morina, jedina Tibijeva otadžbina bio on, Gyuri, sa svim svojim manama i problemima, naduvenim stomakom, krivom kičmom, čestim prolivom i nezaustavljivim gasovima, koji su se od ranjavanja samo pojačali. A za takvu otadžbinu niko nije trebalo da gine, naročito ne njegov prijatelj Tibor Cerna. To je uostalom na kraju rekao i sam nad onim rovom, a zvučalo je kao: Ne seri više, Đuri!

Odlomak iz rukopisa romana Pas i kontrabas

Peščanik.net, 20.06.2019.

Srodni link: Rastislav Dinić – Poklonjeni životi


The following two tabs change content below.
Saša Ilić, rođen 1972. u Jagodini, diplomirao na Filološkom fakultetu u Beogradu. Objavio 3 knjige priča: Predosećanje građanskog rata (2000), Dušanovac. Pošta (2015), Lov na ježeve (2015) i 3 romana: Berlinsko okno (2005), Pad Kolumbije (2010) i Pas i kontrabas (2019) za koji je dobio NIN-ovu nagradu. Jedan je od pokretača i urednik književnog podlistka Beton u dnevnom listu Danas od osnivanja 2006. do oktobra 2013. U decembru iste godine osnovao je sa Alidom Bremer list Beton International, koji periodično izlazi na nemačkom jeziku kao podlistak Tageszeitunga i Frankfurtera Rundschaua. Jedan je od urednika Međunarodnog književnog festivala POLIP u Prištini. Njegova proza dostupna je u prevodu na albanski, francuski, makedonski i nemački jezik.

Latest posts by Saša Ilić (see all)