Foto: Predrag Trokicić
Foto: Predrag Trokicić

Okitiće mramorom sale
i spustiti zavese žute,
da lešine zidove ne provale
i da ćute!

Obesiće odore šarene
i noge i ruke vojnika,
a ruševine i obeščašćene žene,
gledaće samo sa slika.

(Miloš Crnjanski, Večni sluga)

„Tačno šezdeset i sedam dana u toj devedeset devetoj je trajala bitka na Košarama, i tačno sto osam života je kod ove karaule poklonjeno otadžbini. Bez trunke žaljenja, bez ikakvog jeda, oni, osamnaest oficira i podoficira, pedeset i tri vojnika na redovnom vojnom roku, trinaest vojnih obveznika i dvadeset i četiri dobrovoljca, tvrdoglavo su odlučili da je smrt bolji izbor od poraza, poraza njihove otadžbine, da je otadžbina važnija od života. I postavili su svoja tela, svoju krv i svoj život između otadžbine i neprijatelja i između slobode i ropstva. Prosečno su imali nešto manje od dvadeset i pet godina, i to treba jednom zauvek da zapamtimo. Zbog Srbije, odbili su da imaju više. I znam da je lako reći kako je slatko i sjajno umreti za svoju zemlju, ali većina onih i većina nas, koji ne pripadaju vama dragi junaci, koja to priča, nikada to ne uradi. Urade to oni koji iza sebe često nikada ne ostave nijednu reč, nikakvu poruku, ne zabeleže misao, nego samo dođu tamo gde drugi ne smeju i urade to, najstrašnije i najveće delo na svetu, poklone svoj život svojoj otadžbini. To se radi bez pitanja, to se radi ćutke, i sve zajedno je toliko nesagledivo da je i sećanje na taj čin najbolje kada se sprovodi u apsolutnoj tišini.“

Pa umukni onda, barabo lažljiva, pomišlja gledalac koji prati ovaj pompezni i besramni nekrofilski govor nelegitimno izabranog predsednika Srbije. Ako oni koji svoj život „poklanjaju otadžbini“ čine to „ne ostavljajući nijednu reč, nijednu poruku, nijednu misao“, otkud znaš da su „odlučili da je smrt bolji izbor od poraza, da je otadžbina važnija od života“, kako se usuđuješ da kažeš da su „zbog Srbije odbili da imaju više od dvadeset i pet godina“, bedniče, kada od njih o tome ništa nisi čuo? I kako te nije sramota, biraču zavesa, srećni dobitniče stokvadratnog stana, da uopšte kažeš da su oni svoje živote „poklonili otadžbini“, pa još „bez trunke žaljenja, bez ikakvog jeda“? Ovako se odaje pošta mrtvima? Slikajući ih kao budale ili fanatike, kao kamikaze ili bombaše-samoubice, kao ljude koji svoje živote „poklanjaju“ bez žaljenja? Rekao bih da ste te živote „poklanjali“ ti i takvi kao ti, samo što „pokloniti život“ znači sačuvati život, ostaviti u životu, dopustiti nekome da nastavi da živi, a vi ste te živote otimali, bez ikakvog žaljenja, jer su za vas oni bili bezvredni. Lažeš čak i u izboru fraza, tvoj jezik laže.

Još kažeš da u sebi gajiš „potmuli stid nekoga koji nikada nije uspeo da se pridruži njima i da pokaže bilo šta od onoga što su nam oni ostavili u amanet“. Opet lažeš – da se u nečemu „ne bi uspelo“ to se mora prvo pokušati, a ti nisi ni pokušao da se pridružiš „njima“. Ali ne brini, neću te optužiti za kukavičluk, jer nije u tome stvar. Ako uopšte osećaš ikakav stid, ako si uopšte sposoban za takvo osećanje, ako i o tome ne lažeš kao što lažeš o svemu drugom, znaj da taj stid nije i ne treba da bude zbog toga što nisi „poklonio svoj život otadžbini“, nego zato što si trgovao tuđim životima i još uvek to radiš proglašavajući ih dobrovoljnim poklonom.

Okani se priče o „herojima“, lažljivče, ratnohuškaču, dobrovoljni davaoče tuđe krvi, oni nisu bili ni „posebni“ ni „najbolji“, već sasvim obični ljudi. Zar je potrebno da budu išta više od toga da bi njihovi životi bili vredni? Zar to što su bili ljudi nije dovoljno? Zar nije dovoljno što su iza sebe ostavili devojke i žene, decu i roditelje, braću, sestre, prijatelje? Zar nije dovoljno što su jedino želeli da im se što pre vrate? Da se što pre vrate svojim životima, da dočekaju svoju dvadeset i petu godinu, i još mnoge druge posle nje? Proglašavaš ih „herojima“ da bi umirio sopstvenu savest, bedniče, da bi im na kvarno podmetnuo da su se sami žrtvovali, da su sami odabrali smrt. Posthumno ih pretvaraš u mermerne statue, da te neko slučajno ne bi pitao zašto si ih slao u smrt. Da lešine zidove ne provale, i da ćute.

Ali lažeš naravno, i o tome da nisu ostavili „nijednu reč, nikakvu poruku, misao“. Misliš da se samo konferencije za novinare i saopštenja Otadžbinske uprave računaju u misli i reči? Opet ih dehumanizuješ, bedniče, oduzimaš im ono najljudskije – mogućnost mišljenja i komunikacije. Nije tačno da nisu ostavili poruke, reči, misli – svaki od njih je pisao pisma svojim najvoljenijim, svaki je razgovarao zelenim poljskim telefonom, isprva krijući, a zatim više i ne krijući strah da se nikada neće vratiti kući. Te poruke postoje – pitaj njihove porodice kako su one glasile. Nijedna, budi siguran nije sadržala lupetanja o krvi i tlu kakve ti sada besramno pred nas prosipaš – zato za njih nema mesta u kvazidokumentarnim igrokazima koji se prikazuju na tvojoj televiziji, istoj onoj koja je nekada huškala na rat, a danas ga, sasvim besramno, pravda.

I ne skrnavi Vilfreda Ovena, bedniče (mada je to još i najmanji od tvojih grehova). Da, lako je reći da je slatko i sjajno umreti za svoju zemlju (ti i takvi kao ti to neprestano ponavljaju), ali nije stvar u tome što je to lako reći, a teško uraditi, što su samo neki („najbolji među nama“) spremni to da učine. Stvar je u tome što je to laž, stara laž, najstarija i najupornije ponavljana laž.

Tekst na engleskom pesme Vilfreda Ovena Dulce et decorum est (1917).

Pesma Dulce et decorum est („Poems / Pesme“, Viking Press, 1921) u prevodu Slavice Miletić:

Presamićeni kô stari prosjaci pod težinom vreća,
krivih kolena, kašljući ko žive mrcine, psovasmo kroz glib,
dok upornim blescima ne okrenusmo leđa
i ka dalekom odmorištu stadosmo da se vučemo.
Ljudi su spavali u hodu. Mnogi su izgubili čizme.
Ali su hramali dalje, u krv obuveni. Svi hromi; svi slepi;
pijani od umora; gluvi čak i za boce s gasom
što meko padahu iza njih.

Gas! GAS! Brzo, momci! – Ekstatična žurba,
stavljanje kabastih maski u zadnji čas,
ali je neko još vikao i posrtao
i batrgao se kao čovek usred vatre ili živog kreča. –
Maglovito kroz mutna okanca i gustu zelenu svetlost,
kao pod zelenim morem, videh ga kako se davi.

U svim snovima, pred mojim bespomoćnim vidom,
baca se on na mene, krklja i zagrcnut se davi.

Da si u snovima o davljenju i ti kaskao
za kolima u koja smo ga ubacili,
i gledao kako mu se grče beonjače na licu,
otromboljenom kô lice đavola bolesnog od greha;
da si čuo klokot krvi iz zapenušanih pluća
gadnih kao rak, gorkih kao paklena bljuvotina,
da si video neizlečive rane na nedužnim jezicima –
prijatelju moj, ne bi s takvim žarom
deci žednoj nekakve očajničke slave
govorio Staru Laž: Dulce et decorum est
pro patria mori.*

*Fraza na latinskom rimskog pesnika Horacija: Slatko je i dolično umreti za otadžbinu.

Peščanik.net, 15.06.2019.

Srodni link: Saša Ilić – Pogled jednog klovna

KOSOVO
KULTURA MIRA I NENASILJA