- Peščanik - https://pescanik.net -

Pohvala ludosti i tvrd orah

Beograd 17.3.2019, foto: Konstantin Novaković

Razobručili su se gotovo kao nikad do danas (prvi put u modernoj, najmodernijoj Srbiji?) blebetanje, naklapanje, klepetanje, laprdanje, praznoslovlje, jednom reči nesuvislost, štaviše ludost javnog govora koji emituje vlast i njeni podanici. Toliko, da sav taj kakofonični blebet zaslužuje ozbiljnu, kao i ironičnu, semantičku, a pre svega psihijatrijsku analizu, koja će jednog dana, uverena sam, biti, koliko je to moguće, stručno obrađena, sistematizovana i publikovana.

Ovo je samo jedan mali predložak, a čak i takav nije lako sastaviti. Jer nude se tu razne metodologije: personalne, funkcionalne, hijerarhijske. Budući da sam savremenica, najlakše mi je bilo da ih ipak hronološki poređam.

Pošto su demonstranti ušli/upali – kako je kome milo em drago – u RTS, ovaplotio se na Pinku (a gde bi drugo) naš ministar unutrašnjih poslova. Obećao je „vladavinu prava“, da bi na sledećoj konferenciji za novinare izjavio da je „policija na miran, ozbiljan način, poštujući zakon, uspostavila red i mir“, pokazujući time jasno i odlučno da je za njega vladavina prava = Polizeistaat (policijska država), što je sasvim razumljivo i na svaki način prirodno, ako pođemo od visokih kvaliteta njegove rehabilitovane doktorske disertacije, ali i od delatnosti ministrovog tate. A od toga se uvek mora polaziti kad je reč o Nebojši Stefanoviću.

A onda se, kao u rijaliti-antičkoj drami, oglasio hor:

„Mi smo slobodna zemlja u kojoj svaki građanin ima prvo da javno pokaže svoje mišljenje, ali nasilje koje su večeras demonstrirali Đilas i Obradović je neprihvatljivo“, rekao je Vesić (novosti.rs, 16.3.2019). Svakako – sloboda građanskog mišljenja važila je i važi za Savamalu, gondolu, seču drveća, pokušaj uništavanja Kalemegdana.

„Nema nasilja, nema sile, samo zakon koji važi za sve“, tako Vulin (novosti.rs, 16.3.2019). Dakako, i za tetku ima da važi zakon, nikako sila.

„Ne glasa se za nasilje i siledžijstvo već za program i dela“, reče Palma (novosti.rs, 16.3.2019), a u zapis nije ušlo delo: „Tri hiljade za gospođu“.

Obratio se i sam direktor RTS-a Bujošević jednim polu-svesnim mudroslovljem. Reče da su protesti, posle upada u RTS, „izgubili legitimnost“. Što bi značilo da su je, pre upada u RTS, imali. A ako već nekad jesu imali legitimnost, šta je sprečavalo dotičnog direktora i njegove urednike da o tim protestima izveštavaju i da njegove predstavnike na RTS-u intervjuišu ili na drugi način predstave gledaocima? Mukli blebet.

„Ko si ti da daješ rokove? Da bi ti davao rokove, moraš da imaš podršku naroda“ (rs.n1info.com, 18.3.2019). Tako Brnabić, per tu sa fašistima. Ana, koja ima dokazanu podršku naroda, budući da ju je izabrao Vučić, a on je narod sam. Kakvi rokovi, kad sve dolazi za tri-četiri godine?

Hronološki princip koji nastojim slediti odlaže pojavu glavne figure dramatis, ali šta je tu je, moramo se nekog reda, uprkos svemu, držati. Doduše, i ovakva lica, koja se jednom rukom drže za dvor da ne bi skliznula u polusvet,1 ipak nisu zapostavljena u Pohvali ludosti Erazma Roterdamskog: „A šta sada da kažem o dvoranima? Od većine njih zaista nije ništa puzavije, ropskije, dosadnije i podlije, a ipak hoće svuda da igraju glavnu ulogu“ (56).

Sve je ovo bila tek predigra za glavni nastup – svetu konferenciju/liturgiju za novinare u predsedništvu, licem na nedelju. Šta smo čuli od predsednika? Uglavnom isto, s tim što je pokušao da „državnički“ podseti na progon Srba sa Kosova 2004, ali se nije mogao uzdržati od stavljanja tog mučnog dela istorije u savremeni kontekst svog batrganja sa aktuelnom kosovskom vlašću.

A onda je, razume se, govorio o svojoj neizbežnoj i omiljenoj temi, o sebi samom:

„Ali, naišli su na tvrd orah. I uopšte ih se ne plašim“. Tj. po Erazmu: „Ludost sjajno oslobađa svih tih teškoća. Mali broj ljudi zna koliko koristi i ugodnosti donosi preimućstvo da te nikad ničega nije stid i da te nikad nije strah!“ Pohvala ludosti (29).

Navodi da je otvoreno ukupno 200 fabrika, pogona, novih važnih privrednih objekata u Srbiji. „I sam sam otvorio 100-ti pogon i mislim da time možemo da se ponosimo. I ja se time ponosim. To su rezultati našeg rada“, naveo je predsednik. A prema Erazmovoj Pohvali ludosti: „Pravo da vam kažem, ja prezirem mudrace koji proglašavaju najvećom budalom i bestidnikom onoga koji se sam hvali. Neka takva čoveka smatraju koliko hoće ludim, moraju priznati da je pristojan. Jer šta je pristojnije nego da Ludost trubi sama o svojim zaslugama i da sama sebi peva slavopojke. Ko bi me mogao bolje naslikati od mene same?“ (3)

(Svi predsednički citati uzeti su sa sajta u dušu pogođenog RTS-a.)

A, onda je predsednik, posle stanovitog vremena provedenog u zauzimanju šahovskih poza2 sa ministrom unutrašnjih poslova, u mirnom, premda sumračnom ambijentu predsedničkih dvora, junački izašao iz zgrade. Naslonivši se na auto kao da je seoska taraba, razmenio je sa preovlađujućim prisutnim starijim sugrađankama (što je za nas takve zvanična terminologija svekolike korektnosti), a inače kolokvijalno, sa babama, nekoliko lokalnih abrova, praćenih odgovarajućim izrazima lica.3

Pošto su ljudi poznati kao huligani, fašisti i ostala gamad uhapšeni, dlaka im s glave nije falila, a ono što se kroz prozore RTS-a videlo i snimilo tek je ozbiljna i zakonita pendrečeća delatnost žandara – pojavilo se pitanje pomilovanja.

Pa je onda predsednik 18.3.2019. zatražio od nadležnih organa da aboliraju i oslobode sve učesnike protesta koji su prekršajno kažnjeni zbog nasilnog upadanja u RTS i tokom protesta ispred Predsedništva, saznaje Tanjug u kabinetu predsednika Republike. „Predsednik Aleksandar Vučić je, međutim, rekao da nikad neće abolirati od odgovornosti one koji su na protestu nosili motornu testeru i napadali policajce, prenosi RTS (rs.n1info.com, 18.3.2019). E sad, u Zakonu o pomilovanju koji se nalazi na sajtu predsednika Republike (predsednik.rs), već u prvom članu stoji da se pomilovanje može dati za krivična dela, dok je u kabinetu predsednika „saznato“ da bi on da pomiluje one koji su prekršajno gonjeni, a one koji se sumnjiče za krivična dela – nikad ne. Drugo, ako hoće da pomiluje, onda nema čemu da apeluje na nadležne organe da izvrše akt pomilovanja, jer samo on (predsednik) je taj nadležni organ. Od „najuspešnijeg studenta Pravnog fakulteta u Beogradu“ moralo bi se očekivati da bar pročita pravne akte na sopstvenom sajtu. A dotični pravni akt – Zakon o pomilovanju – potiče još iz 1995, iz kratkovečne Savezne Republike Jugoslavije, koji barata ne samo republičkim, nego i saveznim zakonodavstvom, nije valjao ni kad je bio donet. Revnosni naš predsednik, umesto da se nadgornjava sa demonstrantima i otvara fabrike, mogao bi najzad malo da radi svoj posao, makar da zatraži od Skupštine inoviranje i upristojavanje zakona koji se odnose na ono što je upravo njegov posao. Da za to ne haje, vidi se po samom njegovom sajtu, rubrika Nadležnosti, u kojoj se i dalje nalazi Zakon o postupku pred Ustavnim sudom i pravnom dejstvu njegovih odluka, ukinut još pre 12 godina, donošenjem Zakona o Ustavnom sudu – ili je to dug pravnoistorijskoj nauci, čiji ga je istaknuti predstavnik odlikovao titulom „najuspešnijeg studenta prava“, valjda ikad.

A onda je pravna šarada krenula da se obogaćuje i usložnjava. Tercirajući predsedniku Republike, ministar Stefanović je izveo sledeći silogistički zaključak: „Formalno pravno gledano, Đilas je time što je tražio aboliciju, već optužio te ljude zato što predsednik može da abolira nekog protiv koga se vodi krivični postupak ili ko je osuđen. Kad kažete tražim aboliciju, vi ste ga već optužili. Dakle, svesni ste da to nije učinjeno bez dela“, kazao je Stefanović (rs.n1info.com, 18.3.2019). Dakle, ministar unutrašnjih poslova o pomilovanju ne zna baš ništa. Ne zna da je pomilovanje moguće po molbi ovlašćenog lica (okrivljenog/osuđenog, branioca ili određenih srodnika, Đilas tu ne spada). Ne zna da je ono moguće i po službenoj dužnosti, u kom slučaju postupak pokreće ministar pravde. Ne zna da Đilasovo traženje pomilovanja, „priznanje“ i sl. nije i ne može biti optuženje. Ili na javne tužioce gleda kao na svoje prirodne neprijatelje, tj. kao na Đilasa? Ili je, pak, nešto načuo o tome, pa pogrešno prepričava, pošto je zapao u Erazmovu nadležnost: „Još pametnije rade oni koji tuđa dela izdaju kao svoja. Prisvajaju slavu koju je neko drugi stekao teškim trudom, jer misle da će bar neko vreme imati koristi, iako će, najzad, biti utvrđen plagijat. Valja samo videti kako se šepure kad ih narod hvali, kad u gomili prstom pokazuju na njih: Gle, to je onaj veliki čovek!“ Pohvala ludosti (50).

A onda je sudija Miodrag Majić na društvene mreže postavio čl. 1. Zakona o pomilovanju, iz koga se vidi da se uređuje pomilovanje za krivična dela, a ne za prekršaje. To je očigledno navelo predsednika Republike da ipak prihvati informaciju „sudije-koji-po-svoje-mišljenje-ide“ nemam pojma u koju ambasadu, te nas je mudro obavestio da on ne može dati pomilovanje za prekršaje (iako je koliko juče pomilovanje upravo za to tražio od „nadležnih organa“), već samo za krivična dela, a što je, po svemu sudeći, saznao tek danas, iako je za pomilovanja nadležan otkako je postao predsednik. Usudila bih se da mu, naročito s obzirom na prevaziđenost Zakona o pomilovanju, postavim pitanje: Ako neko može više, tj. da pomiluje za krivično delo, zar odista ne može manje – da pomiluje za prekršaj? Ovako njegov poziv na pomilovanje od strane „nadležnih organa“ više liči na Jutkinu ostavku koja još uvek putuje prema svom navodnom cilju. Ili, po Erazmu: „Sem toga, dajte mu u ruke žezlo, znak pravičnosti i sasvim neiskvarena srca! Ogrnite mu, najzad, purpurni plašt, znak izvanredne odanosti državi! Ako bi sad vladar uporedio te znake dostojanstva sa svojim životom, uverena sam da bi se postideo što ih nosi i plašio bi se da se ne pronađe kakav podrugljivac koji bi sve to pozorišno odelo izvrgao smehu i šali“ Pohvala ludosti (55). Erazmo je samo donekle u pravu: ovaj se ne bi postideo.

Peščanik.net, 20.03.2019.

PROTESTI 2018/19.

________________

  1. Tolstoj, negde u Ani Karenjinoj.
  2. O ozbiljnosti i uverljivosti partije videti ovde.
  3. Urgentan posao stoji pred Vučićevom Srbijom, sličan onom koji je u toku u Francuskoj radi pronalaženja reči za označavanje profesija kad ih obavljaju žene – ali obrnut. SANU i nadležni instituti treba da promisle, pronađu i objave muški rod sledećih imenica: alapača, jezičara, opajdara, torokuša, beštija, rospija itd.
The following two tabs change content below.
Vesna Rakić Vodinelić, beogradska pravnica, 1975-1998. predaje na državnom pravnom fakultetu u Beogradu, gde kao vanredna profesorka dobija otkaz posle donošenja restriktivnog Zakona o univerzitetu i dolaska Olivera Antića za dekana. Od 1987. članica Svetskog udruženja za procesno pravo. 1998-1999. pravna savetnica Alternativne akademske obrazovne mreže (AAOM). 1999-2001. rukovodi ekspertskom grupom za reformu pravosuđa Crne Gore. Od 2001. direktorka Instituta za uporedno pravo. Od 2002. redovna profesorka Pravnog fakulteta UNION, koji osniva sa nekoliko profesora izbačenih sa državnog fakulteta. Od 2007. članica Komisije Saveta Evrope za borbu protiv rasne diskriminacije i netolerancije. Aktivizam: ljudska prava, nezavisnost pravosuđa. Politički angažman: 1992-2004. Građanski savez Srbije (GSS), 2004-2007. frakcija GSS-a ’11 decembar’, od 2013. bila je predsednica Saveta Nove stranke, a ostavku na taj položaj podnela je u aprilu 2018, zbog neuspeha na beogradskim izborima. Dobitnica nagrade „Osvajanje slobode“ za 2020. godinu.

Latest posts by Vesna Rakić Vodinelić (see all)