- Peščanik - https://pescanik.net -

Pokvarena predstava

Bogatstvo je postalo središnjim političkim pitanjem u 18. vijeku. Bogatstvo naroda. Malo ko je, ako je uopće iko, taj pomak temeljitije promislio i tu novost bolje izrazio od Adama Smitha. Smitha su zatim dvjesto godina potkresavali i natezali da bi bio taman različitim varijantama popularnog liberalizma.

Oprali su ga od moralne filozofije, očistili od jurisprudencije i odriješili od političke misli, a sve zato da bi se mogli pozivati na njega pri promociji najprizemnije, misaono najsiromašnije i najbezobzirnije politike neograničeno slobodnog tržišta. Bogatstvo je ostalo središnjim pitanjem, no prije svega kao bogatstvo poduzetnih pojedinaca (i njihovih korporacija). To bogatstvo, sve više skoncentrirano u statistički jedva još uočljivom dijelu stanovništva, naraslo je i dalje raste preko svih granica, a politika, u čijem se okviru to događalo, bankrotirala je. Dakako, pokušavaju je sada iz sve snage oživjeti, jedni iz vlastitog interesa,  drugi iz gluposti. Možda uspiju postaviti je opet uspravno i produžiti joj agoniju, ali vjerojatno ne zadugo – ovisno o tome koliko novca i nasilja će privilegirane elite biti spremne investirati u to i ovisno o tome koliko će uspješni biti plastična kirurgija javnog mnijenja i mentalna polucija. Ako im to uspije, sljedeći put ćemo pasti još dublje. Ukoliko s tim u vezi možemo govoriti o kapitalizmu, moguće je reći da je kapitalizam sada doživio onaj i takav gubitak legitimnosti kakav je u svoje vrijeme osudio komunizam na zalazak i pad.

Bogatstvo kao političko pitanje valjalo bi danas ponovo postaviti u duhu Adama Smitha: kao pitanje povezano s moralnom i pravnom filozofijom i temeljitom političkom refleksijom o tome kuda se hoćemo uputiti i kako živjeti kao zajednica, kao pitanje nacionalnog bogatstva i politike u interesu nacije. U etabliranoj politici, ni kod nas ni globalno, na žalost nema snage koja bi za nešto tako bila kadra. Dospjeli smo u svojevrsnu paradoksalnu situaciju u kojoj političari izbjegavaju govoriti o političkim pitanjima i bave se poslovnim, a biznismeni pak govore o politici ili, preciznije, govore političarima što im valja činiti.

Prije sadašnjeg festivala u Cannesu, na kojem se okupilo nešto drukčije vrhnje nego po običaju, između ostalih oglasila se gospođa Laurence Parisot, voditeljica francuskog poslovnoga udruženja Medef. Budući da je susret na vrhu G20 ovaj put na francuskom tlu, gospođa Parisot je iskoristila priliku i organizirala simultani susret B20: susret na vrhu svjetskih biznismena. Oni u programu, osim razgovora s G20, imaju i susret s L20, sa sindikalnim vođama, predstavnicima “rada”, koji se također okupljaju u Cannesu. Ako bi se svi lijepo razumjeli i sporazumjeli, bili bismo svjedoci realizacije Mussolinijeva ideala na globalnoj ravni. Možda taj film još nećemo gledati, no nije isključeno da će prije ili kasnije i on biti na rasporedu.

Gospođa Parisot je rekla da je svjesna da je susret G20 “istinski značajan”, i to ne samo zbog dužničke krize na području eura, nego i “zato jer u većini država vidimo neke veoma zabrinjavajuće političke težnje”. Među njima su, kako je spomenula, porast krajnje desnih stranaka u Francuskoj, pojava Tea Party u SAD i širenje protesta poput indignados i pokreta za okupaciju Wall Streeta, a nadahnjuju ih problemi od usporenog rasta i nezaposlenosti do bankarskih plaća i nejednakosti. Za Tea Party je znano da su nastanku pokreta kumovali veoma bogati i uplivni republikanci, no pokret je sada narastao preko glave i samom republikanskom establišmentu i počinje ometati rutinsko djelovanje američkog stroja vlasti. Mogli bismo reći da su opasne političke težnje za gospođu Parisot sve ono što treperi izvan etablirane politike. Naime, neki drugi zajednički imenitelj pojave što ih spominje nemaju.

Odgovor na tu opasnost jeste saradnja između etablirane politike i biznisa, koju vjerojatno možemo nazvati  demokracijom. “Za biznis, za ekonomiju i za demokraciju veoma je opasno,” kaže govornica udruženja francuskih biznismena koja simpatično razlikuje biznis i ekonomiju, “ako sve te države ne budu u stanju naći zajednički put s biznisom.” Da bi biznis pomogao iznaći rješenje, koje će otkloniti tu veliku opasnost, B20 je zahtijevao da postane integralnim sastavnim dijelom “procesa” pod oznakom G20, i izradio je stajališta prema svim pitanjima što su na dnevnom redu festivala G20 u Cannesu. Vodeći biznismeni, povezani u B20, potrudili su se usaglasiti svoja stajališta, u uvjerenju, odnosno očekivanju da bi to ”moglo pomoći vladama pri napredovanju u rješavanju tih teških problema”.

Zanimljiv je detalj da ti “teški problemi”, što bi ih udruženim snagama imala rješavati političko-poslovna  alijansa (ili radije osovina), nisu problemi koji su izveli na ulice pokrete što ih je gospođa Parisot označila kao “veoma zabrinjavajuće političke težnje”. Jasno, očito i izvjesno je da nismo svi u istom čamcu. Niti živimo svi na istom ili u istom svijetu. Naša dva svijeta dolaze u dodir samo tu i tamo. Takav prilično amortiziran kontakt bit će u Cannesu predviđen susret između  B20 i L20. To je najteži trenutak što ga predviđa gospođa Parisot, budući da “među poslovnim ljudima neki prilično oklijevaju da ne otiđu predaleko u socijalnim pitanjima, ali s druge strane svi se slažemo da se danas iz nejednakosti pravi veliki problem”. Alles klar? Alles klar!

Da napravim veliki problem još iz nečega. Političko-poslovni festival u Cannesu evropski je obojen. Zašto je tako, nije zagonetka. I budući da je tako i budući da je Francuska domaćica, najava grčkog premijera da će dati evropsko “spašavanje” Grčke na referendum, nastupila je kao nešto što Sarkozyju (ili Sarkozyju i Merkelovoj) kvari predstavu. To nije bilo u scenariju – a zna se ko piše scenarije. No istinski šok najave grčkog premijera ima dublje razloge. Neovisno o tome kakve su ga kalkulacije vodile, s tom je najavom za trenutak doveo na scenu  narod: ne niti narod, doveo je na scenu misao koja je obećavala da bi na scenu mogao stupiti narod. To je za današnju Evropu – pa i za sav onaj svijet koji se došao pokazati u Cannes – apsolutno nedopustivo. Cijela igra rješavanja krize zasnovana je na isključenju naroda. Narod nije niko ništa pitao, niti neizabrani briselski evrokrati (to nisu niti birokrati) niti izabranici koji se igraju nekakvog mekog izvanrednog stanja. A grčki će narod i dalje govoriti na ulici, ne u okviru  demokratske politike (i više na sjeveru izazivati žalost da EU ne može poslati tenkove u Atenu). Evropski krizni menadžment je isključivanje naroda iz političkog odlučivanja. Uspostavljanje diktature.

 
Dnevnik.si, 05.11.2011.

Sa slovenačkog preveo Mario Kopić

Peščanik.net, 06.11.2011.