- Peščanik - https://pescanik.net -

Politika in, političke partije out

Foto: Slavica Miletić

U prvoj polovini aprila u Beogradu, Nišu i Novom Sadu održane su javne rasprave o Nacrtu zakona o studentskom organizovanju. O (be)smislu javnih rasprava u Srbiji možete pogledati ovde, te se na to nećemo osvrtati. Prikazaćemo kratak istorijat pisanja Nacrta, a zatim prokomentarisati sam tekst Nacrta.

Donošenje ovog zakona prvi put je inicirano 2001. godine. Jedan od osnovnih problema koji je taj zakon trebalo da reši bila je zloupotreba studentskih organizacija od strane partija na vlasti. Poučeni iskustvom iz 1996/97. kada su pristalice režima iz Saveza studenata Beograda (SSB)1 pozvale studente da prekinu protest i vrate se studiranju, opoziciono nastrojeni studenti osnivaju Studentsku uniju Srbije (SUS) i zajedno sa reformisanim SSB-om pišu Nacrt zakona kako bi se ubuduće sprečile slične malverzacije. Zakon, međutim, nije donet, a obrazloženje tadašnjeg ministra prosvete Slobodana Vuksanovića bilo je da u radnoj grupi za pisanje zakona nije bilo predstavnika studenata iz Kosovske Mitrovice i Niša te da neka rešenja iz Nacrta nisu bila u skladu sa tadašnjim Zakonom o visokom obrazovanju.

Studentsko organizovanje je prvi put u novije vreme bilo regulisano Zakonom o visokom obrazovanju iz 2005. Tada su uvedeni studentski parlamenti i studentske konferencije (SKONUS i SKASSS). Taj zakon se, međutim, ni na koji način nije bavio spornim pitanjem uticaja političkih partija na studentsko organizovanje, zbog čega su negodovali članovi SUS-a. Na konstitutivnoj sednici prvog Studentskog parlamenta u Beogradu (SPUB) 2007, prema izveštaju lista „Student“, predstavnici pomenute organizacije oštro su se suprotstavili odluci parlamenta da za svog predsednika izaberu člana SSB-a i tada vladajuće Demokratske stranke Srbije.2

Posle godina neuspešnih pokušaja rešavanja ovog problema, ministar prosvete Srđan Verbić je 2016. potpisao ugovor sa SUS-om koji je uključivao istraživanje, sprovođenje javnih diskusija i izradu Nacrta zakona o studentskom organizovanju. Po njegovoj smeni, novi ministar prosvete Mladen Šarčević produžio je saradnju sa SUS-om i izgledalo je da će Zakon na kraju biti donet. Dvadeset i osmog januara 2018. na RTS-u se pojavila vest da je Nacrt zakona sastavljen i da je organizovan niz javnih rasprava. U Nacrt su unete odredbe koje ograničavaju političko mešanje u studentsko organizovanje. Članovima političkih partija zabranjeno je da budu birani u organe studentskih organizacija. Takođe, članovi političkih partija nisu mogli biti predstavnici u studentskim parlamentima i konferencijama. Ovim Nacrtom predviđeno je i uvođenje etičkog kodeksa studentskog organizovanja, kojim se zabranjuje promocija političkih partija.

Međutim, samo tri dana posle te vesti, RTS objavljuje novi prilog u kome se poriče usvajanje SUS-ovog zakona. U avgustu 2018, Ministarstvo prosvete objavljuje na svom sajtu da će Studentska konferencija univerzitetâ Srbije (SKONUS) i Studentska konferencija akademija strukovnih studija Srbije (SKASSS) raditi na izradi Nacrta zakona o studentskom organizovanju. Sudbina prethodnog Nacrta se ne pominje.

Mada je Milan Savić, predsednik SKONUS-a, naglasio da će Zakon rešiti problem uticaja političkih partija, o tome u tekstu Nacrta nema ni reči. Naprotiv, analizom Nacrta zakona vidimo da je predlagač očigledno imao nameru da političku kontrolu još više ojača. Pokazaćemo to u nastavku teksta pošto prethodno pažnju skrenemo i na druge nedostatke aktuelnog Nacrta.

Predlagač aktuelnog Nacrta u obrazloženju navodi da je dosadašnji pravni okvir nepotpun, jer je „razvoj i način funkcionisanja zavisio potpuno od lokalnih prilika“, te se javila potreba za pojedinačnim zakonom koji će jasnije i preciznije urediti oblast studentskog organizvanja. Predlagač priznaje da je dosadašnja praksa „u studentskom oranizovanju dovela do velikih poteškoća i ugrozila funkcionisanje ovog segmenta visokog školstva“. Slično se ističe i u istraživanju studentskih parlamenta nedavno objavljenom na ovom sajtu. Mada se dijagnoze problema poklapaju, u nastavku teksta videćemo da zakonodavac pokušava da probleme otkloni nudeći loša rešenja.

Krenimo od kandidature za članove Studentskog parlamenta. Zakonom je pravo da biraju i budu birani garantovano svim studentima bez obzira na državljanstvo i mesto prebivališta, što do sada nije bio slučaj i što treba pohvaliti. Takođe, pozitivno je i što su uređeni uslovi kandidature. Međutim, već tu se javljaju i problemi. U članu 7. navodi se da kandidata „kandiduje studentska organizacija registrovana u skladu sa ovim zakonom“ ili „neformalna grupa studenata koja ima pismenu podršku najmanje 10% ukupnog broja studenata visokoškolske ustanove“. Imajući u vidu da je izlaznost na izborima za studentske predstavnike po običaju mala (gotovo uvek manja od 10 odsto), kao i da Zakon ne propisuje mere koje bi podstakle studente da se znatnije uključe u rad ove institucije, izvesno je da će svi kandidati biti kandidovani preko studentskih organizacija. Sa druge strane, za registrovanje studentske organizacije nije neophodno sakupiti određeni broj studentskih potpisa kojim bi se ona potvrdila kao relevantna. Istina, neophodno je da organizacija ispunjava određene uslove kao što su „ostvarivanje i zaštita prava, interesa i zdravlja studenata, unapređivanje nastave“ i slično, ali je utisak da se time može manipulisati.

Ako su dosadašnji problemi bili kriza legitimiteta studentskih predstavničkih tela i nejasni uslovi kandidature, možemo reći da je ovim Zakonom drugi problem rešen nauštrb prvog. Ponuđena zakonska rešenje vode ka profesionalizaciji studentskog političkog polja. To znači da će od sada određena vrsta birokratskog znanja biti neophodna kako bi se komisiji opravdali uslovi potrebni za registraciju studentskih organizacija, koje će de facto preuzeti ulogu političkih partija na visokoškolskim ustanovama.3

Tendencija profesionalizacije može se prepoznati i u članu 8 koji kaže: „Članu studentskog parlamenta samostalne visokoškolske ustanove koji obavlja neku od funkcija u tom parlamentu, kao i predstavniku te samostalne visokoškolske ustanove u studentskoj konferenciji na lični zahtev mogu da miruju obaveze studenta u toku trajanja mandata“. Dakle, onog trenutka kada studentski predstavnik dođe na čelo parlamenta univerziteta4 stiče za sebe i organizaciju koja ga je kandidovala nezasluženu prednost u odnosu na ostale studente koji imaju ambicije da postanu studentski predstavnici, čime se otvara put reprodukciji studentske predstavničke elite.

Ostali problemi u okviru izbornih procedura koji se dominantno pojavljuju kao kočnice za uspostvaljenje jasnog regulatornog i normativnog okvira, odnosno problemi koji su do sada ovu instituciju činili nefunkcionalnom, nisu otklonjeni. Tu pre svega mislimo na regulisanje broja članova parlamenta, kao i na načine i postupak sprovođenja izbora.5 U obrazloženju je navedeno da se na ovaj način čuva samostalnost Studentskog parlamenta koji „sam donosi akte o svom radu i funkcionisanju“. Podsetimo se, u istom dokumetu se navodi da je „razvoj i način funkcionisanja zavisio potpuno od lokalnih prilika“ čime je ugroženo „funkcionisanje ovog segmenta visokog obrazovanja“, što stvara utisak da predlagač ne zna šta hoće.

Jedna od oblasti koju predloženi Nacrt takođe preskače da reguliše jeste komunikacija između studenata, studentskih predstavnika i uprave fakulteta. Problemi koji su navedeni kao podsticaj za donošenje ovog Nacrta posredno ili neposredno proizlaze iz nefunkcionalne komunikacije aktera kojima se ovaj dokument bavi.

Predlagač ističe da definisanjem nadležnosti studentskih parlamenata nestaje prostor za nefunkcionalnosti ili neregularnosti u radu ovog tela. Proširena je lista nadležnosti studentskih parlamenata, s tim što faktički nije došlo do uvođenja novih nadležnosti. Naime, ovim proširivanjem su pobrojane nadležnosti koje su u dosadašnjem zakonu tumačene kao „druge aktivnosti“. Polje komunikacije relevantnih aktera nije prepoznato kao nadležnost koja bi doprinela boljem funkcionisanju parlamenta, iako se kritike na rad parlamenata uglavnom tiču nepoznavanja njegovih nadležnosti, upravo usled loše komunikacije. U suštini, predlagač je prepoznao da postoji problem sa definisanjem i prepoznavanjem nadležnosti parlamenata koje stvaraju nefunkcionalnu instituciju, ali je propustio da reši jedan od njegovih uzroka.

Jasno je da predloženi Zakon neće otkloniti osnovne probleme studentskog organizovanja. Pitanje je, zapravo, da li smo se u poslenjih 20 godina imalo pomerili sa mrtve tačke u ovom polju. S tim u vezi, Borijan Soković, sadašnji predsednik SSB-a na paradigmatičan način komentariše aktuelne proteste „1 od 5 miliona“. U izjavi za list Danas u januaru ove godine, Soković kaže: „Želimo da se distanciramo od bilo kog političkog delovanja. Naš akcenat je na rešavanju studentskih problema“. Izlišno je govoriti da ovakva pozicija održava status quo i doprinosi opstanku tekućeg režima. Da nije tako, političke partije bi konačno izašle iz polja studentskog organizovanja, a njihovo mesto zauzela bi politika.

Peščanik.net, 02.05.2019.


________________

  1. „Pristalice režima uspeli su da pobede na izborima za Savez studenata Beograda, tada još uvek jedinu reprezentativnu organizaciju, a svoj položaj osigurali su nedemokratskim novinama u Statutu“. Za više vidi ovde.
  2. Tada je premijer bio Vojislav Koštunica, a ministar prosvete Zoran Lončar – obojica iz DSS-a.
  3. Mada to ne možemo sa sigurnošću tvrditi, izvesno je da će određene političke partije uložiti resurse neophodne za formiranje studentskih organizacija kako bi uticale na stvaranje svog kadra. Iako u ovome na prvi pogled nema ničeg lošeg, na drugi se već javljaju ozbiljni problemi. Umesto da se građani kroz razne prakse delovanja uče funkcionisanju (i nedostacima) demokratije, čime se demokratija jača, a demokratski prostor širi, mi jednu od značajnijih obrazovno-demokratkih institucija prepuštamo delovanju političkih partija. Imajući u vidu dosadašnji rad političkih partija u Srbiji, naročito onih sa ozbiljnim resursima, teško je pretpostaviti da će njihovi budući kadrovi nakon studentskog iskustva „otvorene i poštene rasprave“, promeniti način funkcionisanja partija. Izvesnije je da će partije kroz svoje omladince studentski parlamentarizam oblikovati po meri političkog parlamentarizma.
  4. Univerzitet se definiše kao samostalna visokoškolska ustanova.
  5. Za više informacija pogledati istraživanje.