Govori Vladimira Putina na početku ruske agresije protiv Ukrajine šokirali su svijet. U dva televizijska obraćanja Putin je svoju argumentaciju iznio emocionalnim, agresivnim, djelomice razbjesnjelim tonom: 21. veljače o ruskom priznanju „narodnih republika“ Doneck i Luhansk koje su se odcijepile od Kijiva i 24. veljače na početku takozvane „specijalne vojne operacije“. Nije bilo malo onih koji su nakon toga izrazili pretpostavku da je ruski predsjednik poludio. Kakvo je mentalno stanje Vladimira Putina, o tome ne znamo ništa. No ono što sa sigurnošću znamo jest: Putinov agresivni jezik iz posljednjih tjedana ni u kom slučaju nije nov, naprotiv, radi se o jednoj radikaliziranoj retorici koja izravno cilja na afekte slušateljica. Ta je afektivna retorika karakterizirala Putinovu argumentaciju u vezi s pitanjem Ukrajine od samoga početka. Postsovjetsku je Rusiju Putin modelirao kao emotivni prostor kojim dominira osjećaj duboke povrijeđenosti. Prevarena i ponižena od strane Zapada, Rusija čezne za respektom i priznanjem svojih geopolitičkih interesa u kojima Ukrajina igra centralnu ulogu. Stoga se isplati baciti pogled na osobitu formu argumentacije u Putinovoj retorici i istražiti njezine isprepletenosti s drugim argumentacijskim strategijama.
Na činjenicu da su politički poreci istovremeno i afektivni, tj. da su afekti – osjećaji u širem smislu – motori političkoga, višekratno je ukazano u kontekstu takozvanog „affective turn“ u humanističkim znanostima u posljednjem desetljeću. No kada govorim o retorici afekta pod tim ne podrazumijevam tek emotivnu obojenost političkog govora, već i jedan oblik argumentacije koji prema Aristotelovoj retorici spada u najvažnija sredstva uvjeravanja kojima raspolaže govornik. U čuvenoj trijadi „logos“, „ethos“ i „pathos“ posljednji se pojam odnosi na argumentaciju koja se usmjerava na pobuđivanje afekata kod slušateljstva.
Vladimir Putin je u tome smislu zanimljiv govornik zato što vješto vlada igrom retoričkim sredstvima. On zasigurno nije osobito nadaren orator, kao što su to, na primjer, bili njegov politički mentor Anatolij Sobčak, gradonačelnik St. Petersburga u devedesetima ili Boris Jeljcin u prvim godinama svoje političke karijere. Putinova se retorika odlikuje stilističkom mnogostranošću i argumentativnom fleksibilnošću. Prema situaciji, adresatu i kontekstu taj se retorički eklekticizam različito konkretizira, u govorima čiji je raspon veoma širok: od tehnokratskog (tu se Putin stilizira kao znalac sklon djelu koji posjeduje široko znanje na svim političkim područjima te rješava konkretne probleme), preko „spontano-aretoričkog“, djelomice vulgarnog (čime do izražaja dovodi svoju odlučnost proizašlu iz blizine narodu) pa sve do povijesno-državničkog.
Pod tim raznim retoričkim ulogama koje Putin otjelotvoruje posljednja je u najnovije vrijeme stekla znatnu prednost. Putin se inscenira kao vrhovni povjesničar zemlje, koji publicira „znanstvene“ članke, dugo i rado docira o povijesti, ali istovremeno i kao historijsku ličnost, tj. dovršitelj „povijesne misije“ koja se sastoji u ponovnom uspostavljanju teritorijalnog jedinstva „historijske Rusije“. Kao što je Putin višekratno argumentirao, u maniru stare imperijalne tradicije, za njega tu spada i Ukrajina.
Važnosti se Putinovih govora u današnjem političkom diskursu u Rusiji mora pridati iznimno visok značaj jer oni posjeduju programatsku funkciju. Putinovi govori, na kojima radi veliki štab sastavljača, centralna su mjesta formuliranja političkih ideologema koje se, onda, propagiraju u svim državnim medijima, tj. doslovce ih se prenosi i podcrtava slikovnim materijalom. Pri tome je riječ o monološkoj retorici koja ne prihvaća protuslovlje i kojoj se pripisuje gotovo sakralni status obznanjivanja istine.
Retorička priprema rata
Putinova je retorika od središnjeg značaja za razumijevanje rata u Ukrajini koji je – a to se često zaboravlja – započeo još 2014. Taj je rat Putin retorički pripremio, pratio i time omogućio njegovu eskalaciju. U njegovoj se argumentaciji osobito ističu tri razine: predmetno-logička u čijemu se centru prije svega nalaze argumenti iz oblasti međunarodnog prava; povijesna razina koja je pripovjedne naravi te time i manje obavezujuća od racionalne argumentacije; i afektivno-retorička razina na kojoj se prizivaju žestoke, akutne emocije.
Te su tri argumentativne linije usko povezane jedna s drugom i međusobno se potenciraju. Argumenti iz međunarodnog prava igrali su centralnu ulogu 2014. u procesu opravdanja aneksije Krima. U svečanom govoru od 18. ožujka 2014. Putin se pozva na pravo naroda na samoopredjeljenje i uspoređuje situaciju na Krimu s Kosovom 1999. Prema tome, on gradi argumentaciju na osnovu kauzalnih i usporednih zaključaka. No za sadašnji su početak vojnih operacija u Ukrajini od presudnog značaja međunarodnopravni argumenti u vezi s navodnim „genocidom“ nad tamošnjim stanovništvom koje govori ruski jezik. Pri tome je suština opravdavanje operacije u usporedbi s vojnom intervencijom NATO-a protiv SR Jugoslavije zbog Kosova.
U posljednjim godinama povijesni je argument pripadnosti Ukrajine „ruskome svijetu“ u Putinovim govorima stekao sve veću važnost, a međunarodnopravni argument je potisnut na rub. Uz pomoć dokraja tendenciozne historijske pripovijesti taj je argument Putin objasnio u dugom (i dosadnom) članku „O povijesnome jedinstvu Rusa i Ukrajinaca“. Otada ga je više puta ponovio, na primjer u gore spomenutim televizijskim obraćanjima koncem veljače.
Kao što je u međuvremenu postalo poznato, Putin postulira povijesno izraslo jedinstvo Rusa, Ukrajinaca i Bjelorusa čije korijene vidi u srednjovjekovnoj državi tzv. Kijevskog Rusa (9-12. stoljeće). Putin se pri tom nadovezuje na master narativ ruske imperijalne historiografije iz 19. stoljeća: nakon raspada Kijevskog Rusa i vremena pod „tatarskim jarmom“ Moskva je započela sa „skupljanjem ruskih zemalja“ budući da je, u smislu translatio imperii, postala centrom ruske državnosti.
Za Putina Rusi i Ukrajinci, za koje često koristi imperijalnu oznaku „Malorusi“, dijele ne samo zajedničko naslijeđe, već i jednu vrstu prirodnoga jedinstva unaprijed zadanog u pravoslavnoj vjeri, jezičnoj bliskosti i kulturalnom zajedništvu. S takvoga su stajališta predodžbe o ukrajinskoj naciji neovisnoj o Rusiji jednostavno protuprirodne te ih stoga do početka 20. stoljeća nije ni bilo. To što su te predodžbe postale realnost treba zahvaliti isključivo boljševičkoj politici prema nacionalnostima.
O tome Putin doslovce: „Sovjetska je nacionalna politika na državnoj razini propisala tezu o tri odjelita slavenska naroda – ruskom, ukrajinskom i bjeloruskom, umjesto jedne velike ruske nacije, sastavljene od Velikorusa, Malorusa i Bjelorusa kao trojednoga naroda… Današnja Ukrajina stvorena je na račun povijesne Rusije“ (navedeno prema njemačkom prijevodu Andree Huterer u Osteuropa 71/7, 2021). Nakon raspada Sovjetskog Saveza Zapad je radio na uništenju te povijesno srasle jedinice i pravljenju „Antirusije“ iz Ukrajine. Ali Ukrajina može „istinsku suverenost doseći tek u partnerstvu s Rusijom.“
Velika povrijeđenost
O toj povijesnoj besmislici, koju Putin zastupa u svojim govorima i tekstovima o Ukrajini, mnogo toga je napisano. No previdjelo se da djelovanje ovog povijesnog narativa kojim se željelo uvjeriti, baš kao i ono međunarodnopravne argumentacije, pojačano križanjem s određenom afektivnom retorikom. Penetrantna „bas-linija“ u Putinovoj argumentaciji jest snažan osjećaj, i to povrijeđenosti. Ta se afektivna retorika jasno formulira već u govoru od 18. ožujka 2014. i otada se permanentno ponavlja. Prema tome, isplati se točnije promatranje te vrste retorike. (U nastavku citiram prema njemačkome prijevodu Olge Radeckaje i Volkera Weichsela u Osteuropa 64/5-6, 2014).
Putin tu modelira postsovjetsku Rusiju kao u temelju povrijeđenu zemlju koju „Zapad“ bez prestanka vrijeđa i vara. U povijesnoj perspektivi radi se o posljednjoj etapi starog, od strane zapadnih elita ustrajno provođenog, procesa „suzbijanja“ Rusije. „Gubitak“ Krima nakon raspada Sovjetskog Saveza Putin opisuje emocionalnom metaforom „krađe“ („Kad se Krim iznenada našao na drugoj strani, za Rusiju je to bilo kao da joj je ne samo ukraden, već i da je doslovce opljačkana“), pri čemu se Rusija konstruira kao personificirana „žrtva“ te „nepravde“.
To što je Rusija tada odustala od Krima Putin tumači slabošću zemlje u devedesetima. To je bauk sadržan u ruskom političkom diskursu od dvije tisućitih pa nadalje te služi kao opravdanje za izgradnju autokratskog sistema koji, navodno, obećava stabilnost. Kompleksnost političkih procesa koji su se tada zbivali Putin reducira na jednostavne osjećaje kada patetično ustvrđuje: „Gdje si bila, Rusijo? Rusija je oborila glavu i rezignirala, progutala je uvredu.“
Povrijeđenost se Rusije pojačava i time što se u govoru gradi opozicija između istinske Rusije s jedne i prijetvorne, od Zapada vođene Ukrajine s druge strane. Ukrajini se od 1990-2000 „nije izišlo u susret samo u vezi s Krimom“, no „stvari se razvijaju drukčije“.
Na ovome se mjestu u govoru od 18. ožujka 2014. u igru uvodi, kada je riječ o događajima na Majdanu, moment teorije zavjere: „Oni koji su u pozadini vukli konce najnovijih događaja u Ukrajini slijede druge ciljeve: iznova planiraju državni udar… Podstiču se teror, ubojstvo i pogromi. Pogonske snage svrgavanja su nacionalisti, neonacisti, mrzitelji Rusa i antisemiti.“
Putin se tu služi veoma heterogenim proširenjem (amplificatio) koje emocionalni naboj dodatno stječe usporedbom s „Velikim domovinskim ratom“ – on u današnjoj Rusiji često služi kao folija za tumačenja suvremenih konflikta.
Opozicija između dobronamjerne, te stoga ponižene i uvrijeđene, Rusije i lukavog „Zapada“ završava u razbjesnjeloj invektivi, iskazanoj u izravnom, emocionalnom govoru: „Jasno nam je što se ovdje zbiva, jasno nam je da je taj proces usmjeren u jednakoj mjeri protiv Ukrajine kao i protiv Rusije i protiv integracije u euroazijski projekt. I sve to dok se Rusija iskreno trudila da stupi u dijalog s našim kolegama na Zapadu… Stalno smo bivali prevareni… No sve ima granice. Kad se opruga stisne do kraja, jednoga će trenutka svom snagom uzvratiti udarac. To se nikad ne smije zaboraviti.“
Ovdje se već jasno pokazuje motivacija za ratnu operaciju u Ukrajini koja traje od 2014., a u posljednjim tjednima dramatično eskalira: to je osjećaj samoobrane protiv predugo trpljenoga vrijeđanja Rusije, osjećaj koji Putin sam otjelotvoruje izravnim jezikom kojim se simulira autentičnost. U tome kontekstu, u kojemu imperija uzvraća udarac, Ukrajina ne može biti nikakav politički subjekt koji agira samostalno, budući da je ona tek igračka „zapadnih sila“. U svojem tekstu od prošle godine koji je prerušen u odoru povijesne rasprave Putin piše: „Korak po korak [zapadne su sile] uvukle Ukrajinu u opasnu geopolitičku igru čiji je cilj da se Ukrajina preobrazi u pufer između Europe i Rusije, u područje s kojeg se može izvesti pohod na Rusiju.“
Povijesno se vrijeđanje Rusije ovdje radikalizira do paranoje, do teorije zavjere. Zapadni projekt kojim se od Ukrajine želi napraviti „Antirusija“ prema ovoj „teoriji“ nije ništa drugo nego nastavak povijesno izgrađene politike potiskivanja Rusije čiji su akteri u prošlosti bili Poljsko-litvanska unija, potom Austrougarska, a sada SAD, NATO i EU.
Taj način mišljenja u kategorijama teorije zavjere u čijim se okvirima Rusija uopće i ne može pojaviti kao agresor, već uvijek kao branitelj vlastitog nacionalnog integriteta, u Putinovoj se retorici često pune emotivnim nabojem sljedećim važnim pojmom – „rusofobijom“: svaki oblik kritike usmjeren na Rusiju, kako u samoj zemlji tako i u inozemstvu, objašnjava se kao pojava mržnje prema ruskoj kulturi, ruskim ljudima, duboko ukorijenjene u svijetu.
Korijeni se tog patološkog stanja koje se, navodno, širi cijelim svijetom objašnjavaju tek nejasno, navodno se nalaze – prema ovome podmetanju – u kolektivnoj zavisti zbog veličine i s njom povezane geopolitičke moći Rusije, koja se pretvara u strah i mržnju. Tako Putin u prosincu 2021. tvrdi da je „rusofobija u Donbasu samo prvi korak prema genocidu“. Na ovome ekstremnome stupnju Putinove afektivne retorike emocije se preokreću u patološko. One postaju u osnovi iracionalne te prema tome i opasnije.
Može li se u ovakvoj situaciji pronaći prostor za verbalno razoružanje? U trenutku se čini da brižno planirana, na osnovu afektivne retorike zasnovana, eskalacija slijedi brutalno vođenje rata od strane ruske vojske na zastrašujući način. U isto vrijeme je, međutim, „verbalno vođenje rata“ koncentrirano na samoga Putina, dok se drugi važni funkcioneri, kao na primjer ministra obrane Sergej Šojgu, više ne pojavljuju. Preokret u retorici bio bi, dakle, s promjenom govornika u svakom slučaju moguć.
Autor je šef katedre za slavističku znanost o književnosti na LMU München. Njegova su područja istraživanja retorika, poetika znanja, avanturistička književnost i alternativna povijest. Jedan je od urednika časopisa „Wiener Slawistischer Almanach“.
Geschichte der Gegenwart, 23.03.2022.
Preveo sa njemačkog Davor Beganović
Peščanik.net, 26.03.2022.
UKRAJINA