- Peščanik - https://pescanik.net -

Poredak nasilja

Foto: Peščanik

Zaista dugo nisu viđene scene brutalnog nasilja nad demonstrantima u Beogradu, kao što se to dogodilo u toku dve noći 7. i 8. jula, kada su građani isprovocirani govorom predsednika Aleksandra Vučića izašli na ulice kako bi iskazali svoje nezadovoljstvo. Usledila je međutim operacija uzurpacije građanskog protesta, o čemu je već dosta pisano u nezavisnim medijima, kao i na društvenim mrežama. Pobuna građana je u režimskim medijima veoma brzo preinačena u „demonstracije huligana i ultradesničara“, a zahtevi za istinom i demokratijom zamenjeni su transparentima o Kosovu i izdaji, što je odlično uklopljeno u sliku nezadovoljstva Vučićevim rešavanjem pitanja nezavisnosti Kosova. Vučić je, naime, kao i onih dana kada je demonstrirao „visok stepen“ tolerancije prema Prajdu, zahvalivši se „gospodi huliganima“ što su ostali kod kuće, sada ponovo radio s njima, tako što ih je izveo na ulice i dao im odrešene ruke. Tako se na ulicama našlo nekoliko državnih militantnih skupina, od kojih su samo policajci bili markirani uniformama, dok su ostali bili u civilu, ili su na majicama imali obeležja režimski negovanih falangi poput Levijatana, koji su dobili „okvirno naređenje“ da uspostave mir tako što će proizvesti haos. I u tome je Vučić uspeo u prvom trenutku, zadobivši apsolutnu podršku svog glasačkog tela koje je aplaudiralo gledajući odmazdu države pretvorenu u eksces nasilja nad građanima. Od neprocenjive važnosti je rad ekipa TVN1 koje su bile u žiži najtežih događaja, kao i hrabrost i požrtvovanost njihovih reporterki, koje su se našle usred Vučićevog mini rata sa grupom građana u protestu na koje se srušila gomila batina, suzavca, brutalnog maltretiranja i medijske dehumanizacije, koja je pratila onu na terenu. Takođe, mrežama su kružili i amaterski snimci nečuvenog nasilja koje su sutradan poricali svi predstavnici vlasti, od direktora policije, preko ministara sve do premijerke i predsednika. Zaštitnik građana je takođe potvrdio da je „direktnim uvidom na terenu utvrđeno da policija nije koristila prekomernu silu prema učesnicima protesta“.

Jedan amaterski snimak u trajanju od 55 sekundi beleži međutim nezapamćenu eskalaciju državne sile nad telom jednog demonstranta, oborenog na Terazijama. Nad njim se u talasima iživljavalo preko 20 specijalaca opremljenih za razbijanje demonstracija, što je strukturisano kao izliv nasilja nad „neprijateljem poretka“, pri čemu je sve bilo dozvoljeno, dok za posledice niko neće biti odgovoran. Kako je ovako nešto moguće u demokratskoj državi, kakvom Srbiju vide premijerka Brnabić i predsednik Vučić? Možda bi ovaj snimak mogao da nam kaže nešto više o njihovom poimanju demokratije i monopolu nad silom, koji se koristi u trenucima kada treba zaštititi ustavni poredak. Evo kako to izgleda u praksi: najpre dvojica specijalaca obaraju demonstranta, batinajući ga pendrecima i gazeći ga čizmama. Priskače im u pomoć i treći, da bi ih komandir, pošto pretučeni ne pokazuje znake otpora, potom preusmerio na novi punkt. U drugom talasu, međutim, koji preko oborenog čoveka prelazi kao stampedo, specijalci koriste priliku da dodatno povrede njegovo telo, bilo pendrekom, bilo šutiranjem. Iza njih, zgrčeno telo ostaje da nepomično leži kratko vreme na ulici sve dok se nedaleko od njega ne zaustave policijski džipovi iz kojih izlaze oni koji bi trebalo da se pobrinu o privođenju. Šta se događa sa oborenim demonstrantom? Njega odvlače sa ulice i pošto ustanove da to telo više ne može da pruža otpor, ostavljaju ga kao neko neutralisano truplo ispod saobraćajnog znaka, sedaju u džipove i odlaze dalje.

Ovakve stvari su se događale na mnogim mestima proteklih večeri. Prebijani su i novinari dok su radili svoj posao u nemogućim uslovima. U ovim scenama dominirala je demonstracija moći nad bespomoćnima, a ta svemoć dolazila je prevashodno od apsolutne vlasti predsednika Aleksandra Vučića koji je monopolizovao sva prava nad silom, kontrolom i disciplinovanjem. No ono što je zastrašujuće u ovim scenama je normalnost ovakve eskalacije nasilja, njegova „uobičajena“ upotreba, koja se može pročitati u gotovo svakom segmentu videa koji je objavljen na socijalnim mrežama. Odakle dolazi normalnost ovakvog brutalnog čina u Srbiji danas? Na njega društvo takođe reaguje sleganjem ramena uz rečenicu, pa da, to se događa kada neko odluči da izrazi svoje nezadovoljstvo. Pa da, čest je odgovor, niko vas nije terao da idete na ulicu ili da govorite istinu ili da je javno zahtevate. Ili da pak pozivate političke funkcionere na odgovornost ili zahtevate smenu Kriznog štaba koji je Vučić instrumentalizovao i ostavio ga naposletku bez prave svrhe. Dakle, ovakve brutalne i zastrašujuće scene događaju se u društvu koje je odavno naviknuto na činjenicu da bi država mogla da odgovori vanserijskim nasiljem, bilo da to radi institucionalno, preko policije ili vaninstitucionalno, preko navijača, huligana, civilnih paraformacija specijalizovanih za obračun sa manjinama ili kritičarima režima. Većini je logično da je Borko Stefanović dobio udarce palicama u glavu, ili da je novinaru iz Grocke zapaljena kuća ili da Levijatan disciplinuje i postrojava Rome. To vam se događa ako ste u opoziciji, ako se kao novinar bavite proneverama vlasti, ili ako ste Rom, ili pripadnik LGBT+ zajednice ili ste žena koja godinama trpi porodično nasilje. Poslednji događaji na ulicama nedvosmisleno sugerišu da će se nešto slično dogoditi i onom ostatku društva, koji umišlja da je slobodan jer ne pripada zaista ugroženim grupama, i to u slučaju ako se neko drzne da jasno i glasno kaže šta mu smeta ili mu nedostaje, kao što je to pravo na slobodu izbora ili pravo na istinu o stanju u kome se država i njene institucije nalaze. S druge strane, normalizacija nasilja u ovom društvu tekla je putem na kom se batinanje konstituisalo kao perverzni oblik zadobijanja „slobode“. Zato su i specijalci, svi odreda koji su prošli pokraj ili preko oborenog demonstranta iskoristili to „pravo“ da u vučićevskom poretku zadobiju delić „slobode“, dakle one vrste „slobode“ koju su u prošlom veku distribuirali represivni režimi širom sveta, gde bi pravi podanici režima postajali sigurniji samo ukoliko bi demonstrirali nasilje nad slabijima i potčinjenima, onako kako je to obično činjeno u logorima.

Ovakvo pervertovanje sistema svakako ima svoje duboke korene u ratovima koji su vođeni devedesetih godina, a koji su sada suspendovani kao nebitan deo prošlosti. U njima je, međutim, došlo do institucionalizacije nasilja, koje je postalo konstitutivno i kojim raspolažu oni politički lideri koji se predstavljaju kao vrhovni komandanti i vođe. Zato je najradikalniji mogući otpor ovakvom režimu, kakav je uspostavljen u Srbiji, zapravo miran i nenasilan protest, koji će vučići uvek nastojati da huliganizuju, ne bi li iz toga izvukli alibi za aktiviranje sile.

Peščanik.net, 10.07.2020.

KORONA

The following two tabs change content below.
Saša Ilić, rođen 1972. u Jagodini, diplomirao na Filološkom fakultetu u Beogradu. Objavio 3 knjige priča: Predosećanje građanskog rata (2000), Dušanovac. Pošta (2015), Lov na ježeve (2015) i 3 romana: Berlinsko okno (2005), Pad Kolumbije (2010) i Pas i kontrabas (2019) za koji je dobio NIN-ovu nagradu. Jedan je od pokretača i urednik književnog podlistka Beton u dnevnom listu Danas od osnivanja 2006. do oktobra 2013. U decembru iste godine osnovao je sa Alidom Bremer list Beton International, koji periodično izlazi na nemačkom jeziku kao podlistak Tageszeitunga i Frankfurtera Rundschaua. Jedan je od urednika Međunarodnog književnog festivala POLIP u Prištini. Njegova proza dostupna je u prevodu na albanski, francuski, makedonski i nemački jezik.

Latest posts by Saša Ilić (see all)