- Peščanik - https://pescanik.net -

Posle krize

Socijalni i politički efekti obično kasne za krizom. To zbog toga što politička nestabilnost teži da pogorša i onako rđavo stanje, dok se socijalna situacija pogoršava postepeno sa padom zaposlenosti i gubitkom izvora prihoda, gde značajnu ulogu igraju i socijalna davanja. No, politički i socijalni efekti su različiti, odnosno mogu da budu razičiti: političke promene mogu da deluju protivciklično, a socijalne tenzije prociklično. Ovo ima smisla objasniti.

U demokratijama, krize dovode do političkih promena. Njihova svrha je da se obnovi legitimnost vlasti, koja obnovljeno poverenje može da iskoristi kako bi rešila neke probleme koji su izgledali nerešivi pre krize i pre političkih promena. Nausprot tome, socijalne tenzije mogu da deluju prociklično, jer nastaju kao posledica nespremnosti raznih društvenih slojeva da preuzmu odgovornost za troškove koje je donela kriza i koji nastaju u postkriznom periodu. Sama, pak, kriza ili, bolje rečeno, njen razvoj zavisi od spremnosti za političke promene i sposobnosti da se očuva socijalna stabilnost i obezbedi saradnja. Tako posmatrano, kako stoje stvari na Balkanu?

Možda ima smisla početi od Crne Gore, gde su održani prevremeni izbori na samom početku krize. Takodje, razrešene su političke dileme oko evropskog puta i članstva u Atlantskom savezu (NATO). To je omogućilo rešavanje niza problema, delimično uzrokovanih ili otežanih, privrednom i finansijskom krizom – od očuvanja likvidnosti bankarskog sistema do restrukturiranja Aluminijskog kombinata. Pomoglo je i to što je prethodna vlada vodila protivcikličnu fiskalnu politiku, dakle gomilala je budžetske viškove kada su vremena bila dobra. Tako da je bilo novaca da se očuva javna potrošnja i utiče pozitivno na ukupnu tražnju. Naravno, socijalni će izazovi tek uslediti, posebno ukoliko se privreda ne vrati na put rasta.

Delimično je do sličnog političkog prilagođavanja došlo i u Hrvatskoj, jer je predsednik vlade dao ostavku i omogućio naslednici da donese nekoliko nepopularnih mera privredne politike, a i da izrazi spremnost na kompromis oko spora sa Slovenijom – čime je pomognuta i stabilnost Slovenije, koja nije beznačajna za samu Hrvatsku. Time je otvoren i put ka Evropskoj uniji, što je svakako veoma značajno za očuvanje stabilnosti u postkriznom periodu. Koji će, sva je prilika, biti dosta težak. Najviše zbog toga što se hrvatska vlada suočava sa potrebom da sprovede reforme koje podrazumevaju smanjenje potrošnje i povećanje štednje. Ovo pogotovo zbog toga što je korekcija tečaja veoma nepopularna, a razduživanje i javnog i privatnog sektora je neophodno. Ono što je nepoznanica jeste, koliko će se sa neminovnim socijalnim tenzijama moći izići na kraj a da se ne promeni vlada.

Prirodan postkrizni razvoj bi trebalo da izgleda slično onome u Grčkoj, gde je opozicija preuzela odgovornost za sve nagomilane probleme. Budući da su oni veliki, jasno je da se jedino nova vlada može pozvati na mandat dobijen na izborima, kako bi zahtevala od svih slojeva društva, a to uvek znači pre svega od srednje i siromašniije klase, da podnesu troškove fiskalnog prilagođavanja i svih drugih strukturnih reformi. Nije nemoguće da je slična promena neophodna u Hrvatskoj, inače će socijalno nezadovoljstvo, dodatno podstaknuto velikim korupcionaškim aferama, potrebne promene i reforme učiniti nemogućim.

Druge se balkanske zemlje suočavaju sa manje standardnim problemima i rešenjima. Dovoljno je videti šta se događa u Rumunji i razumeti koliko je politička nestabilnost problem i koliko taj problem otežava nesposobnost javnosti da isposluje političke promene koje bi ojačale legitimnost vlasti i njen mandat da se nosi sa efektima krize. Tako da nije uopšte nemoguće da će do promena doći tek posle ozbiljnih socijalnih tenzija i problema. Sasvim je drukčija situacija u Bugarskoj, gde su kriza i politička odgovornost stavlili tačku, bar za sada, na predkrizni trend stalnog i zabrinjavajućeg rasta popularnosti populističkih partija i uopšte populista. Veoma teška privredna situacija je nešto snošljivija zbog toga što se, slično kao u Crnoj Gori, samo duže vreme, štedelo kad su vremena bila dobra, pa se sada može voditi računa o socijalnim problemima.

U Srbiji se, opet, odustalo od bilo kakvog političkog odgovora, osim u tom smislu da je zemlja praktično sa parlamentarnog prešla na predsednički sistem. Vlada ne uživa poverenje, ali se predsednik države poziva na to da je pre tek godinu dana pobedio na izborima i koristi činjenicu da je i šef najveće partije u vladinoj koaliciji kako bi održao političku stabilnost. To, naravno, nije dovoljno i za socijalnu stabilnost, zbog čega je srpska vlada rešila da se i sa krizom i sa njenim posledicama nosi nekom verzijom kejnzijanske privredne politike. Problem je, naravno, u tome što je ona neodrživa na srednji rok, jer su mogućnosti zaduživanja države, a i devalvacije dinara ipak ograničene. Budući da su stvorene obaveze i očekivanja, potpuno je neizvesno kolika će biti socijalna izdrživost kada dodje do neminovnog fiskalnog prilagođavanja i do ozbiljnih problema u realnom sektoru. Uz to, kriza se ne koristi da bi se rešili dugo odlagani problemi, posebno oni u odnosima sa susedima. Tako da je sasvim moguće da će rasti socijalno nezadovljstvo uz pad popularnosti vladajuće Demokrastke stranke, što znači da će do političkih promena doći u nepovoljnim okolnostima.

Ovde je prirodno preći na situaciju u Bosni i Hercegovini. Izbori tek predstoje, ali teško je očekivati da će oni doneti potrebne političke promene. S obzirom na institucionalni okvir, u ovoj je zemlji teško voditi neku drugu politiku, a ne onu koja nacionalizmom i socijalnim davanjima nadomešćuje nepostojanje političke stabilnosti i legitimnosti uopšte. Ništa ne govori o prirodi sistema više od činjenice da se ne može doći do povećane saradnje i do rešavanja već okamenjenih problema ni u vreme velike krize. Svima je, manje-više, jasno da će ponovo biti potrebno da se neophodne odluke donesu izvan zemlje, ili bar uz pomoć i zalaganje spoljnih činilaca, bilo da je reč o susedima ili, što je bez sumnje neizbežno, Evropske unije i Sjedinjenih Država Amerike.

U ovom je času jedino neizvesno da li će kriza i veoma teško postkrizno stanje podstaći vlade Makedonije i Grčke da se sporazumeju. Reč je o sporu za koga je teško precizno objasniti šta je tačno sporno, ali je obema zemljama u interesu da ga reše sada, jer obe vlade raspolažu dovoljnom legitimnošću i podrškom, a nema sumnje da bi obe imale značajnu korist od pozitivnog ishoda. U ovom času nije izvesno da postoji napredak, mada je Evropska unija odložila odluku o početku pregovora o članstvu sa Makedonijom na samo šest meseci, vršeći tako pritisak na sukobljene strane da intenzivno rade na rešenju. Obema će biti potrebna značajna pomoć Evropske unije, a to bi trebalo da ih podstakne da vode računa o njenoj dobroj volji. Sa ekonomske tačke gledišta, Makedonija se suočava sa pogoršanjem socijalne situacije i problema ukoliko se privreda ne oporavi. U ovom času je teško videti odakle će to doći, ma da bi prijem u Atlantski savez i početak pregovora sa Evropskom unijom svakako pomogli.

Verovatno je trenutno u najboljem položaju, Albanija. Uz Kosovo, to su dve zemlje koje će imati pozitivan privredni rast ove godine. Ovo je posledica dveju činjenica: stabilnog priliva doznaka iz inostranstva i multilateralnih investicija. Najveća neizvesnost je oko budućeg priliva doznaka. U prošlosti su one bile veoma stabilne, ali ovo nije obična kriza. No, Albanija je, kao i Crna Gora, uspela da održi investicije ne samo iz multilateralnih, već i privatnih izvora. Ukoliko se održi interesovanje za ulaganja u infrastrukturu, energiju i turizam, albanska bi privreda mogla da izađe iz krize relativno lako.

Konačno, kosovska je privreda u velikoj meri zaštićena od privredne krize s obzirom na autarhičnost i oslanjanje na stabilne izvore finansiranja iz inostranstva. Politička će legitimnost i dalje najviše zavisiti od kvaliteta ljudi i partija na vlasti, a sve su indikacije da javnost nema neko naročito povoljno mišljenje o njima. Socijalna stabilnost, opet, ima uporište u sistemu odnosa koji se ne oslanjaju previše na državu. Imajući to u vidu, ne bi trebalo očekivati da će vlasti i javnost biti spremniji sada da čine ustupke u sporu sa Srbijom. Što, opet, ne utiče pozitivno ni na spremnost Srbije da normalizuje odnose sa Kosovom. Odluka Međunarodnog suda pravde bi mogla da doprinese toj normalizaciji, ako bude valjano formulisana. Ovi politički i socijalni problemi i teškoće u njihovom rešavanju imaće značajne posledice po postkrizni privredni razvoj. Ukoliko ne bude političke volje, legitimisane mandatom dobijenim na izborima, da se odlučno promene elementi ekonomske politike i sprovedu strukturne reforme, sasvim je moguće da će se na privredni oporavak čekati duže nego što je potrebno. Takođe, dalji napredak u regionalnim, i u odnosima sa Evropskom unijom će izostati ako ne bude spremnosti da se reše unutrašnji i međusobni politički problemi. Što se socijalnog stanja tiče, ono će biti rđavo zato što će se morati smanjivati potrošnja i vraćati dugovi.

 
Helsinška povelja br. 135 -136, januar-februar 2010.

Peščanik.net, 08.03.2010.


The following two tabs change content below.
Vladimir Gligorov (Beograd, 24. septembar 1945 – Beč, 27. oktobar 2022), ekonomista i politikolog. Magistrirao je 1973. u Beogradu, doktorirao 1977. na Kolumbiji u Njujorku. Radio je na Fakultetu političkih nauka i u Institutu ekonomskih nauka u Beogradu, a od 1994. u Bečkom institutu za međunarodne ekonomske studije (wiiw). Ekspert za pitanja tranzicije balkanskih ekonomija. Jedan od 13 osnivača Demokratske stranke 1989. Autor ekonomskog programa Liberalno-demokratske partije (LDP). Njegov otac je bio prvi predsednik Republike Makedonije, Kiro Gligorov. Bio je stalni saradnik Oksford analitike, pisao za Vol strit žurnal i imao redovne kolumne u više medija u jugoistočnoj Evropi. U poslednje dve decenije Vladimir Gligorov je na Peščaniku objavio 1.086 postova, od čega dve knjige ( Talog za koju je dobio nagradu „Desimir Tošić“ za najbolju publicističku knjigu 2010. i Zašto se zemlje raspadaju) i preko 600 tekstova pisanih za nas. Blizu 50 puta je učestvovao u našim radio i video emisijama. Bibliografija