- Peščanik - https://pescanik.net -

Posmrtni život demokracije

Nevada, foto: Neda Radulović-Viswanatha

Trump i uspon zombi politike

Nepogrešiv je zakon da ako je irski pjesnik dana Seamus Heaney, stvari se kreću u dobrom smjeru, a ako je u zraku W.B. Yeates, nešto je pošlo po zlu. Joe Biden je u kolovozu na Nacionalnoj demokratskoj konvenciji izazvao velika očekivanja s Heaneyem i „jednom u životu… dugo-očekivani plimni val pravde“. Ali plavi tsunami nije se dogodio. Moramo se, ipak, zlovoljno okrenuti Yeatsu: „Zatvoreni smo, i ključ je okrenut / za našom neizvjesnosti“. Taj je ključ od početka u rukama Donalda Trumpa. Već je mjesecima bilo očito da će se njegova strategija za ostanak na vlasti temeljiti na proizvodnji polja sile radikalne neodlučnosti. Kao što je u Atlanticu napisao Barton Gellman: „(Trump) bi mogao spriječiti konsenzus o tome postoji li uopće ikakav ishod izbora“.

U 2:23 u jutro na dan izbora, Trump je ključ okrenuo i američku demokraciju zaključao u nerazrješeno, možda nerazrješivo, stanje. Kada je, u tom trenu još itekako žive izbore proglasio mrtvima, potpuno završenom stvari – „Iskreno, mi jesmo dobili ove izbore“ – Trump je SAD pretvorio u graničnu zonu u kojoj se navodno epski moment njihove povijesti ujedno i dogodio i nije.

Trump već dugo o periodu koji će doći nakon izbora govori kao o temporalnoj ničijoj zemlji. Ni tokom svoje prve pa ni druge predsjedničke kampanje, ni jednom se nije jasno obavezao prihvatiti rezultat glasanja. Na pitanje hoće li to učiniti, koje mu je postavljeno tokom treće predsjedničke debate 2016, odgovorio je: „Ono što govorim je da ću vam to reći tada. Držat ću vas u neizvjesnosti. OK?“ U stanju neizvjesnosti su sada i nevjerica Trumpovih glasača u mogućnost njegovog poraza baš kao i sam koncept prijenosa vlasti.

U ovom stanju uma nikada neće biti rezultata izbora 2020. Ono u što možemo biti sigurni jest da za Trumpa i njegove sljedbenike ne postoji 5 stadija žalovanja, put koji od negiranja vodi k prihvaćanju. Najdalje što oni mogu stići je do drugog stadija, ljutnje. Baš kao što postoji „dugi Covid“ postoji i dugi Trump. Izdržljivost njegove destruktivnosti temelji se na činjenici da mu porazi, koje osporava, koriste gotovo jednako koliko i pobjeda. Oni opravdavaju samosažaljenje koje je Trump poticao kod svojih pristaša, uvjerenje da je sve oko njih namješteno na njihovu štetu, a svijet je zavjera da se ih zakine za ono što im, kao Amerikancima, po pravu pripada.

Trump je za svoje sljedbenike stvorio velik prostor, prebivaju na velebnoj preriji paranoje koja se rasprostire između onoga što se dogodilo i onoga što se zaista dogodilo. Ono što se zaista dogodilo jest ono što se pojavljuje u svakoj Trumpovoj priči: on je trijumfirao. Trump ne može izgubiti. Poraz je za onu kategoriju čovječanstva koju u svojoj The Art of the Deal naziva „životnim gubitnicima“. Kao što je na jednom od svojih posljednjih skupova u Grand Rapidsu u Michiganu, nakon što im je pokazao video Bidenovog zamuckivanja, Trump uzviknuo svojim obožavateljima: „Sama pomisao da izgubim od ovog tipa!“ Kad svog protivnika definirate kao prezira vrijednog jadnika, poraz je nezamisliv.

***

Obično bismo u ovom trenu dobili izvještaj obdukcije. Ali nema tijela. Zloćudna se vladavina Donalda Trumpa čini na umoru, ali u isto vrijeme i puna života. Trumpizam je, ipak, narativ smrti i uskrsnuća, u kojem bankrot postaje The Art of the Comback a masakr Amerike postaje američka renesansa. Život nakon smrti njegov je dominantan motiv. Na mentalnoj mapi trumpizma nikad se ne može označiti točka s koje nema povratka. Napokon, već smo svjedočili i Velikom petku i Uskrsnoj nedjelji Donalda Trumpa. U grotesknoj parodiji kršćanskog narativa, Trump je svoju zarazu Covidom-19 predstavio ne kao posljedicu vlastite narcisoidne nesmotrenosti, već kao samožrtvovanje nalik na Isusovo – on je na sebe preuzeo virus svoga naroda. Trump je „umro“, proveo tri dana u „grobnici“ bolnice Walter Reed, a onda je ustao i pojavio se pred mnogima. Čini se da je ova bajka uspješno djelovala na njegove pristaše, kao elektrizirajući dokaz neuništivosti njihovog vođe. Smrti onih drugih – 230.000 žrtava Covida-19 na dan izbora – nisu izazvale okret protiv predsjednika koji je nad tim smrtima predsjedao. Nasuprot tome, njegovi su pristaše poslužili kao efektna pozadina za čudesnu, maničnu demonstraciju živahnosti u posljednjim danima Trumpove kampanje.

I Joe Biden bio je, iako na vrlo različite načine, posmrtni kandidat. Politički, sam je sebe oduvijek definirao kao relikt progresivizma 1960-ih, preživio je ubojstva Johna i Roberta Kennedyja te Martina Luthera Kinga Jr. Osobno, on nosi križ smrti svoje žene i kćeri 1972. i svog sina Beaua 2015. Tokom pandemije Trump je prkosio smrti, ali ju nije priznao; Biden je priznao smrt, ali se nije pravio da joj prkosi. Trumpovo držanje i hvalisanje trebali su SAD prikazati kao gotovo netaknute virusom; Bidenovo je držanje trebalo pokazati da je i on osobno duboko pogođen patnjom koju je virus izazvao. Bili su ovo vidljivi, fizički kontrasti – šepurenje naspram opreza, maska naspram golog lica. Ali radilo se i o značajno različitim stavovima prema smrti i vremenu. Trump se, na svom prvom skupu nakon uskrsnuća, postavio kao besmrtnik („Prošao sam to. Sad kažu da sam imun. Osjećam se tako moćno“).

Ovo je sasvim prikladno. U Zakonu o izdaji koji je u Ujedinjenom Kraljevstvu još uvijek na snazi, izdaja je „smjerati ili zamišljati smrt našeg gospodara kralja“. Ako se kraljeva smrt ne smije zamisliti, nema interregnuma. Bidenov je cjelokupan stav, s druge strane, projicirao ranjivost i smrtnost. Ova je dihotomija mogla biti slučajna ali je isto tako jasan izraz jedne dublje razlike: autokracija (kako sama sebe zamišlja) jest zauvijek; ishodi demokracije uvijek su privremeni. Na tom su se mjestu izbori na kraju našli, u sudaru Trumpove imunosti na njihove rezultate i Bidenovog krhkog pozivanja na demokratsku doličnost.

***

Nemoguće je, u ovom među-trenutku, ne pomisliti na Antonia Gramscija: „Kriza se sastoji upravo u tome da staro umire a novo se ne može roditi; u ovom interregnumu pojavljuju se najrazličitiji morbidni fenomeni“. Nešto umire, ali još ne znamo što. Umire li temeljna ideja vladavine većine ili pokušaj da se ta ideja uništi, najkoherentniji takav pokušaj od secesije Konfederacije? Nešto se pokušava roditi ali ni to još ne možemo prepoznati. Je li to američka verzija „upravljane demokracije“, tj. „izborne autokracije“, političke forme koja se trenutno najbrže širi svijetom? Ili se pak radi o radikalno obnovljenoj republici koja napokon može dovršiti nedovršen posao svoje historije? Staro se nalazi u stanju suspendirane živosti; novo se nalazi na pragu koji još uvijek ne može prijeći.

Godine 1974, dok je samo pola sata nakon ostavke Richarda Nixona preuzimao predsjedničku dužnost, Gerald Ford je izjavio: „Moji sugrađani Amerikanci, našem dugom košmaru je kraj“. Implicirao je da su bezakonje i rastrojstvo Nixonove vladavine, koje je razotkrio skandal Watergate, bili veća trauma za SAD nego Vijetnamski rat, da su ostavili rane „bolnije i otrovnije od onih koje su ostavili ratovi u inozemstvu“. Ipak, dao je naslutiti da je i nakon Nixona zemlja u dobrom stanju: „Naš Ustav funkcionira; naša velika Republika vladavina je zakona a ne ljudi“. S netaknutim institucijama, SAD su se mogle brzo vratiti u svoje prirodno stanje uzajamne benevolentnosti: „Povratimo zlatno pravilo u naš politički proces, i nek bratska ljubav naša srca očisti od nepovjerenja i mržnje“. Kad bi imao melodiju, taj govor biste mogli i zapjevati:

For the house fell on her head
And the coroner pronounced her dead
And thru the town the joyous news was spread
Ding-dong, the witch is dead!

Jer kuća joj na glavu pala
I njena smrt je proglašena
I gradom sretna vijest se pronijela
Ding-dong mrtva je vještica!

Mnogi su Amerikanci zamišljali kako će ovu himnu pjevati i na jutro 4. studenog 2020. Ali dugotrajni nacionalni košmari, za razliku od onih u Ozu, u pravom životu ne prestaju. Sam je Donald Trump ispuzao iz Nixonovog političkog groba, u još većoj bezakonitosti, još besramniji, još otvorenije poremećen. I neće se predati. Joe Biden se, kao i Ford prije njega, nadao stići u Ovalni ured, ne samo kao iscjelitelj, nego kao egzorcist, istjerujući zle duhove nepovjerenja i mržnje. Za mnoge od njegovih glasača, kraj Trumpovog režima, baš kao i protjerivanje Nixona, bio bi dokaz da, ipak, „naš Ustav funkcionira“. Mogli bi s olakšanjem odahnuti: sistem je sam sebe ispravio. To nije, ustvari, bilo točno ni 1974, a očito je pogrešno i danas.

Uobičajena, poticajna alternativa dugotrajnoj nacionalnoj noćnoj mori jest Američki san. Biden ga je prizvao u svojem govoru na virtualnoj Demokratskoj konvenciji u kolovozu, dok je prihvaćao kandidaturu: inzistirao je na tome da šanse svakog Amerikanca „da ide koliko god daleko ga njegovi snovi i bogomdane sposobnosti mogu odnijeti… nikad ne smiju prestati“. Ali ovo je nejasna sanjarija, i ne može se suprotstaviti Trumpovoj horor verziji istog motiva. Objavljujući svoju kandidaturu za republikansku nominaciju u lipnju 2015. Trump je u isto vrijeme nad Američkim snom obavio pogrebni obred i izvukao ga iz groba: „Nažalost, Američki je san mrtav, ali ako budem izabran za predsjednika, ja ću ga vratiti. Većeg, boljeg i jačeg nego ikad prije.“ Dok je Biden inzistirao da je san besmrtan, Trumpovo obećanje da će njegovu truplu udahnuti nov život, za mnoge je od onih koji su iskusili propast industrijske Amerike, bilo mnogo snažnija predodžba.

Ta slika ima, štoviše, svoju vlastitu grozovitu povijest. Kao što je u svojoj poučnoj studiji pojma, u knjizi Behold, America (2008), istaknula Sarah Churchwell, prvi se put pred širom javnosti „Američki san”, u smislu koji je kasnije postao neizostavan element političke retorike, pojavio u New York Postu 1900. godine. Radilo se zapravo o upozorenju na prijetnju koju su ultra-bogati tajkuni predstavljali za američki oblik vladavine. „Nezadovoljni milioneri“, upozoravao je članak, „najveći su rizik za svaku republiku“. Sve su prijašnje republike, pisalo je, „srušili bogati“ a isto bi se moglo dogoditi i Americi, gdje tajkuni „potkopavaju ustav, bez prigovora izvršnog ili javnog mijenja“. Kad bi dobili to što žele, „bio bi to kraj Američkog sna“. Ovo – a ne nejasno pozivanje na njegovu dobroćudnu moć – jest smisao u kojem bi izraz trebao odzvanjati danas. Američka je republika blizu toga da ju sruši nezadovoljni milioner. Biden nije dovoljno snažno pozvao Ameriku, ne da izađe iz košmara u san, nego da se probudi i suoči se s kritičkim značenjem ove prijetnje.

***

Biden je također propustio trumpizam predstaviti kao tek privremeni odmak, ne samo od razuma i dostojanstva, već od pravog tijeka američke povijesti. On je pozicionirao normalnost na koju bi se zemlja trebala vratiti nakon 3. studenog. Jeff Flake, bivši republikanski senator Arizone, neposredno prije izbora izjavio je da Trumpova vrsta politike nema budućnost. „Nema iluzija oko toga kamo stranka ide pod trumpizmom. Ovo je kraj puta. Ovo je demografska slijepa ulica“.

To se pokazalo potpuno pogrešnim. Izbori su uništili demokratske iluzije da je demografija sudbina. Desničarski je nativizam privlačan mnogim glasačima (uključujući i Latino- i Afro-Amerikance) za koje se pretpostavljalo da će biti dio konsenzusa lijevo-od-centra. Slijepa je ulica ipak otvorena cesta. Trump, pobijedio ili izgubio, neće imati tek post-izborni posmrtni život. Kao politička sila nikad nije ni imao ništa drugo nego posmrtni život. Jedan od razloga zašto ne može biti autopsije trumpizma, jest da je trumpizam sam autopsija.

Privlačnost je trumpizma u suštini nekromantska. Trumpizam je obećao pokopani svijet ponovno uzdići: rudnici West Virginije ponovno će se otvoriti, Detroit će ponovno imati tvornice automobila. Vratit će se dobri, sigurni, sindikalizirani manualni poslovi. Biti bijel, muškarac i rođeni Amerikanac opet će biti neupitna povlastica, njena snaga obnovljena. Trump, naravno, ništa od ovoga nije uspio napraviti. Ali, na neki način, upravo je zbog tog neuspjeha njegovo obećanje i dalje čisto, neukaljano kompleksnostima stvarnosti. Trumpov trijumf u Ohiju i dobar prolaz u Wisconsinu, Michiganu i Pennsylvaniji pokazali su da njegovo obećanje još uvijek ima dobru platežnu moć nad imaginacijom milijuna glasača.

Također se treba podsjetiti da je 2013. Republikanska stranka, na čelu s Reinceom Priebusom (koji će kasnije postati prvi Trumpov šef osoblja u Bijeloj kući), objavila nešto što su tada mnogi zvali „obdukcijskim“ izvješćem o samoj sebi – sama ta riječ bila je priznanje da je stranka kakva je nekad bila, mrtva. Suočivši se s činjenicom da su „republikanci po broju glasova izgubili u 5 od 6 posljednjih predsjedničkih izbora“ (sada je to, naravno, 7 od posljednjih 8), izvješće je zaključilo da se Republikanska stranka „sve više marginalizira, i ukoliko ne dođe do promjene, biti će sve teže ostvariti pobjedu na predsjedničkim izborima u bližoj budućnosti… Poražavajuće, izgubili smo sposobnost da uvjerimo, ili prigrlimo, one koji se s nama ne slažu po baš svakom pitanju“. Kao dio autopsije, stranka je oformila fokus grupe među razočaranim bivšim republikancima u Ohiju i Iowi. „Upitani da opišu republikance, ispitanici su rekli da je stranka „zastrašujuća“, „uskogrudna“ i „izvan doticaja“ te da smo stranka „zatucanih staraca““. Tri godine kasnije republikanski je kandidat osvojio Ohio s 8 a Iowu s 9 bodova prednosti. I 4 godine nakon toga manje-više ponovio je svoj uspjeh.

Da im je tada rečeno što će se dogoditi, autori obdukcijskog izvješća bili bi uvjereni da je taj uspjeh rezultat galvanizacije leša kakvu su preporučili – prihvaćanja ženskih, crnih, azijskih i Latino glasača i kandidata, i naglašavanja tehnokratskog stila kompetentnog upravljanja. Ono što nisu mogli predvidjeti jest paradoks da će kandidat koji će tijelo na nosiljci vratiti u život, biti isti onaj koji će imati drskosti proglasiti ga nesumnjivo mrtvim.

Trump je 2016. bio dijete iz Andersenove bajke „Carevo novo ruho“, s tom razlikom da, umjesto da izlane da vladar uokolo hoda gol, Trump je izviknuo istinu da je Republikanska stranka, kao sila koja je u stanju dobiti predsjedničke izbore, izdahnula. Njeno je mrtvo tijelo podigao pred očima svojih urlajućih masa. A on je imao biti njen slatki (ili, radije, iznimno kiseli) život poslije života. I što god nam još izbori 2020. pokazali, dokazali su da je bio u pravu.

Trumpizam je danas smrt Republikanske stranke – podgrijana. Kao da je politički remake filma The Invasion of the Body Snatchers, potpuno je asimilirao vanjsko obličje i formu mrtve Republikanske stranke u novom tijelu, duplikatu koji izgleda isto ali je zapravo iznutra potpuno ispražnjen, šuplji. Trumpov je govor u Bijeloj kući, na dan izbora, jasno pokazao da je u ovom procesu ekscizijom uklonjena najbazičnija pretpostavka izborne demokracije: da većina pobjeđuje a manjina, koliko god razočarana, prihvaća legitimnost te pobjede i pravo većine da vlada.

Ova je invazija za republikance jako uzbudljiva jer, između ostalog, predstavlja i neku vrstu oslobođenja. Kao što je mučan ton obdukcijskog izvješća iz 2013. jasno pokazao, transformacije po pitanjima spola, klase, rase i etniciteta, koje su bile potrebne kako bi se stranka ponovno rodila kao glas prave nacionalne većine, čak i da su bile moguće, bile bi za republikance iznimno bolne. Trumpovo je potpisivanje smrtnog lista oslobodilo Republikansku stranku ove muke. Nije ostalo ništa što bi trebalo oživjeti. Trump je nabasao na rješenje kronične nesposobnosti stranke da u predsjedničkim izborima pridobije većinu glasača: trebalo je prestati truditi se pridobiti većinu i, umjesto toga, nametnuti vladavinu manjine. Ova je mogućnost ugrađena u američki sistem. Izborni kolegij, ogromna neravnoteža reprezentacije u Senatu, mogućnost da se namještaju granice kongresnih distrikata (gerrymandering), onemogućavanje glasanja i politizacija Vrhovnog suda – ove su metode za nametanje vladavine manjine nad većinom oduvijek na raspolaganju. A Trump ih je iz taktičkih alata pretvorio u permanentne, strateške nužnosti.

***

Kao što nam je sada postalo očito, razlika je za demokraciju egzistencijalna. Taktika manevriranja kako bi se zadržala vlast unatoč željama većine glasača, jest kontingentna, oportunistička i reaktivna. Inherentno je vremenski ograničena. Napredovati će kad može i povlačiti se kad mora. Ali kada taktika postane strategija, nema povlačenja. Program konsolidacije postupaka putem kojih manjina može ostvariti i zadržati nadmoć nad većinom, mora sam sebe pokušati institucionalizirati, tako se duboko ukopati u sustav, da može izdržati bijes većine. Da bi to postigao, program ne mora samo izbjeći posljedice gubitka po broju glasova na ovim ili onim izborima. Mora, koliko god može, same te izbore učiniti beznačajnima.

Ovo je najvažniji uvid u posmrtnu Republikansku stranku. Logika nije da bi permanentno manjinska stranka mogla krenuti u smjeru autoritarizma, već da to mora učiniti. Zadržati moć protiv volje većine građana, inherentno je despotski čin. Od 2016. nadalje Republikanska stranka nije postala samo RINO stranka – Republican in name only (republikanska samo po imenu). Ona je RIP stranka, repressive in perpetuity (vječno represivna). Kad je krajem ožujka Trump u emisiji Fox & Friends izjavio da demokrati zahtijevaju takvu „razinu glasanja da, kad biste na to pristali, više nikad ne bi u ovoj zemlji imali republikanca izabranog za predsjednika“, otvoreno je redefinirao značenje glasanja. Glasanje, u ovoj formulaciji, je nešto na što treba pristati – ili ne – sam Trump. Demokracija više nije nešto ukorijenjeno u pristanak onih nad kojima se vlada, već je kontingentno dopuštenje nezamjenjivog vladara.

U svoj buci oko izbora 2020. bilo je lako ne primjetiti signal koji nije odaslan. Predsjednik se nije potrudio, čak ni forme radi, predstaviti budućnost otvorenu za građansku raspravu. Nije imao nikakav program za svoj drugi mandat – Republikanska je stranka naprosto reciklirala platformu iz 2016, bez da su se uopće potrudili izbrisati brojne napade na „trenutnog predsjednika“. Zašto? Zato što su argumenti o politikama ostaci jedne ideje koju je Trump već ubio: ideje da su izbori natjecanje za podršku, ili barem pristanak, većine glasača. Takvi argumenti implicitno priznaju mogućnost da postoji i neki drugi, jednako legitiman izbor. A točno to Republikanska stranka ne može prihvatiti, i ne prihvaća.

Ovo je odbijanje oblikovano radnom redefinicijom izraza „mi, narod“ (we, the people). Kad je Trump na večer izbora govorio o „varanju američkog naroda“, pod „narodom“ je podrazumijevao samo svoje glasače. Godine 1953, nakon propalog ustanka u Berlinu, Bertolt Brecht je u svojoj ciničnoj pjesmi „Rješenje“ napisao da su vlasti izjavile da je „narod prokockao vladino povjerenje“: „Zar u tom slučaju ne bi bilo jednostavnije da vlada raspusti narod i izabere novi?“

Radi se o izborima skrivenim iza izbora – odluci Republikanske stranke da raspusti američku većinu i izabere novu. To je postignuto na dva načina. Prva, vulgarna metoda bila je jednostavno poricanje da većina postoji. Trump je to učinio u izbornoj noći i šanse su da mu njegovi glasači vjeruju. Nakon izbora 2016. većinu je izbrisao s tvrdnjom da „uz to što sam s ogromnom razlikom dobio Izborni kolegij, dobio sam i po broju glasova, ako oduzmete milijune ljudi koji su glasali ilegalno“. Mnogo njegovih glasača zaista je vjerovalo da tu ne postoji „ako“. U anketi koju je među Trumpovim glasačima u srpnju 2017. proveo Politico, njih 49% izjavilo je da vjeruje da Trump zaista jest dobio većinu glasova. Sada, 2020, nije samo da većina nije važna, ona je kriminalna, budući da je upletena u ogromnu zavjeru kako bi se Trumpu oduzela njegova pobjeda.

Ovo bi se moglo otpisati kao uobičajena despotska zabluda, da nije poduprta drugom, nešto suptilnijom metodom – izborom novog „naroda“. Metoda je zamijeniti jedno značenje riječi „izabrani” s drugim, implicitno kontradiktornim značenjem iste riječi. Bez velikog slova, odnosi se na ono što bi se trebalo dogoditi u demokraciji – svi građani mogu glasati a „izabrani“ predsjednik je onaj koji dobije najviše glasova. Ali „Izabrani“ su nešto drugo: pravednici, oni od Boga izabrani za spasenje. Pravi je trumpovski prijelaz s prvog značenja na drugo. On sam to inače radi u sekularnom obliku: tipično populističko skliznuće s „naroda“ na „pravi narod“. Prije nego se kandidirao za predsjednika, kad bi Trump tweetao o „Patriotima“, to se gotovo uvijek odnosilo na nogometnu momčad. Nakon 2015. gotovo uvijek se radilo o „velikim američkim patriotima“ koji su prisustvovali njegovim skupovima. Anti-trumpovska većina nije ni velika, niti patriotska, niti zapravo američka.

Ovo isključivanje preklapa se s religioznom verzijom koju zastupa, između ostalih, državni odvjetnik William Barr. Barr smatra da je vjera jedini temelj američke političke zajednice, tako da oni koji nisu vjernici (u užem smislu) ne mogu zaista pripadati političkom poretku. U praksi, naravno, sekularna i religiozna verzija se preklapaju i podupiru. Većina, manjkava i po pitanju patriotizma i svetosti, jest nedostojna. Ako se čini da je pobijedila, to je mogla ostvariti samo tako da je, budući da se nalazi izvan poretka, pravi poredak prijevarom srušila. Zanijekati joj valjanost jest i patriotski i pravednički čin. Onemogućavanje glasanja, gerrymandering i iskorištavanje Vrhovnog suda kako bi se ostvarile elektoralne pobjede, za republikance više nisu prljavi trikovi. To su patriotski imperativi. Ne posljednja utočišta nego prvi principi.

Velika je utjeha za ovakvo shvaćanje da, kad se većina mišlju može učiniti nepostojećom, isto se može postići i sa samom idejom poraza. Stari običaj, da se pobijeđena stranka povlači u razdoblje refleksije i procjenjuje zašto je izgubila, više ne postoji. Jedini je mogući odgovor na Bidenovu pobjedu onaj Sotone iz Miltonovog Izgubljenog raja:

Što ako je bitka izgubljena?
Sve nije izgubljeno – volja nepobjediva,
gajenje osvete, besmrtna mržnja,
i hrabrost što se nikad ne će predat ni pokorit:
I drugo što je ter se ne može nadjačati?
(Prijevod Mate Maras, Školska knjiga, 2013)

Ako se Trumpa jednom uspije maknuti iz Ovalnog ureda, odgovor trump-svijeta neće biti trezvena samokritika, već gajenje osvete i besmrtne mržnje. Neće biti čišćenja, samo nove injekcije ogorčenja i prodavanja novih teorija zavjera.

Ovo je zombi-politika – život nakon smrti nekadašnje konzervativne stranke. A kao što nam gotska priča kaže, nemrtve je jako teško ubiti. Jedna je polovica dvostranačkog sistema prešla u post-demokratsko stanje. Ovu realnost moramo uvidjeti, a ključan je aspekt tog uvida prihvaćanje da izjava koju je Ford mogao dati 1974 – „naš Ustav funkcionira“ – više nije istina. Nakon dugog košmara Watergatea, Amerika je mogla protrljati oči i probuditi se s povraćenim povjerenjem u sistem u kojem se pojedini organi međusobno nadgledaju i ograničavaju u djelovanju.

Ali Trumpov mandat nije bio noćna mora. Bila je to delikvencija usred dana, njena prekoračenja demokratskih vrijednosti potpuno vidljiva u svoj svojoj korumpiranosti i ubitačnoj nekompetentnosti. Još mnogo toga možda ne znamo, ali ono što se zna (čime se u većini slučajeva otvoreno razmetalo) je više nego dovoljno: Muellerovo izvješće, ukrajinski skandal, besramno samo-dodijeljivanje, izbjegavanje poreza, otimanje djece od roditelja, poticanje neonacista, Trumpovo priznanje da je namjerno umanjivao ozbiljnost korona virusa. Ne može biti buđenja jer Republikanska stranka nije sve ovo prespavala. Sve su to vidjeli, i dopustili da se dogodi. I što se tiče izbora, štoviše, čini se da su bili uglavnom u pravu. Među glasačima se nije javio zazor. Vjerni nisu samo svjedočili njegovom ponašanju, nego su slušali Trumpa kako uvijek iznova ponavlja da neće prihvatiti rezultat glasanja. S obnovljenim su oduševljenjem prigrlili autoritarizam. Iza napada na demokraciju sada je jedan pravi, visoko angažirani, demokratski pokret.

***

Dvije su različite vrste liminalnosti u igri kad govorimo o ideji „prijenosa“ koji bi se trebao dogoditi između 4. studenog i 20. siječnja, slijedeće predsjedničke inauguracije. Trump će pokušati SAD držati „u neizvjesnosti“ između uzroka i posljedice, između glasova koji su dani i posljedičnog držanja moći koja iz njih slijedi. A Biden je, suprotno tome, eksplicitno tranzitoran. U travnju je izjavio: „Sebe vidim kao prijelaznog kandidata“.

Nije trebao navesti svoje razloge. Njegova je kandidatura vrlo očito podrazumjevala i zamišljala mogućnost njegove vlastite smrt. Posve je jasno da, zbog njegovih godina, on nikako, čak i ako uspije odslužiti prvi mandat, ne može se nadati drugom, a zaista, mogao bi i umrijeti na dužnosti. Ne radi se samo o tome da bi Bidenova vladavina, vjerojatno, prihvatila granice određene ustavnošću i normama doličnosti. Ona je sama po sebi ograničena nemilosrdnim djelovanjem vremena na tijelo.

Ipak, u samoj ovoj temporalnoj ograničenosti postoji opasnost. Ideja tranzicijske vladavine podrazumijeva slobodan udah, razdoblje mira nakon trumpijanske oluje, Ameriku kao ogromnu poljsku bolnicu za liječenje zadobivenih rana. Bila bi to repriza Fordovog umirujućeg govora iz 1974: naš samokorektivni sistem magično je sve sredio i sada se opet možemo svi međusobno voljeti. Cijela se Bidenova politička persona oblikovala prema takvom trenutku. Ali to se ne može dogoditi. Trump to neće dopustiti, i cijela struktura permanentne vladavine manjine koju je postavio, radi protiv toga. Biden se mora nastaviti boriti s Trumpom i, ako i kada preuzme moć, mora rastaviti tu strukturu, komad po komad.

Historijsko pitanje jest: Tko je tu aberacija? Biden i vjerojatno većina njegovih glasača vjeruju da odgovor ne može biti očitiji. Trump. Ali to se pokazalo kao pogrešan odgovor. Dominantna moć u zemlji, nemrtva Republikanska stranka, vladavinu je većine učinila abnormalnom; vladavina većina sada prekoračuje norme koje je stranka postavila. Iz perspektive ovog sistema, aberacija je Biden, a njegovi su zločinački glasači oni koji su devijantni. To je ironija: Trump, najčišći primjer političkog oportunista, vođen isključivo vlastitim instinktima i interesima, utvrdio je antidemokratsku kulturu koja će, ukoliko ju se ne iskorijeni, dugoročno nadvladati. Ta je kultura tu, u njegovim izborima sudaca, u njegovoj kreaciji solidne manjine od 45% prožete ogorčenjem i osvetom, ali iznad svega u njegovoj besramnoj demonstraciji relativno nesputanih mogućnosti za američku autokraciju. Kao pobožni katolik, Joe Biden vjeruje u život poslije života. Ali sada se mora suočiti s posmrtnošću koja nije od onoga nego od ovoga svijeta – dugotrajnim nasljeđem Donalda Trumpa.

The New York Review of Books, 03.12.2020.

Prevela Barbara Šarić

Peščanik.net, 13.11.2020.

TRAMPOZOIK