- Peščanik - https://pescanik.net -

Postizborna

Kamerades, Marko Risović

Jedan mudar čovjek jednom mi je rekao da se najviše radujemo onim cirkusima koji rijetko svraćaju u naš grad. Jedan od takvih cirkusa su, svakako, nedavno završeni parlamentarni i predsjednički izbori u Srbiji. Zapravo, ispravljam se, cirkus je po definiciji jedna zabavna ustanova koja usrećuje ljude koji ju gledaju. Izbori u Srbiji se tako mogu dihotomijski podijeliti u samu kampanju, koja nesumnjivo, predstavlja taj smiješni dio koji je zabavljao brojnu publiku te same izborne rezultate kao znatno manje smiješni aspekt izbornog procesa, ili vrijeme kad klovnovi plaču.

U izbornoj kampanji se javilo mnoštvo novih, i pomalo neočekivanih momenata. Kad kažem neočekivanih ne mislim pri tom naravno na poluimbecilnu kampanju DS-a i sasvim uobičajene stabilno dosadne medijske napore SNS-a lišene svake inteligencije. Prvi su kampanju bazirali na hamletovskoj dilemi: Tomina diploma, postojati ili nepostojati te na ratnim traumama Jelene Trivan dok je Vučić za to vrijeme uglavnom uzvikivao standardne parole o sveopćoj krađi u kojoj samo naprednjaci ne učestvuju te o tužnoj “činjenici” da ova stranka nikako da dobije dovoljno medijskog prostora da izloži svoj raskošni ekonomski program. U tome ne bi puno pomoglo ni to da su ih neprestano emitovali na CNN-u i Al-Jazeeri, vremena opet ne bi bilo dovoljno za takav program. Obje kampanje zasnovane na najnižoj mogućoj razini populizma su ipak proizvele manje efekta među glasačima no što su stranačka vođstva računala. I pistolero Dačić je bio uglavnom šarmantan kao i uvijek, i za očekivati je da će se vremenom još razbahatiti u skladu sa značajnim porastom mandata njegove stranke. Da se poigram sa jednom njegovom, već famoznom rečenicom: Možda se u Srbiji ne zna ko je bio Milošević ali se zna ko će biti Ivica Dačić. Pričicu o tri najveće stranke u Srbiji, koje dijele potpuno isti problem a to je nedostatak demokratskog potencijala i nesposobnost ili nedostatak želje za obračunavanjem sa nacionalizmom i bremenom devedesetih, možemo završiti potpuno apsurdnim detaljem, koji je ipak igrao vrlo značajnu ulogu u predizbornim debatama i medijskom ratu koji su protadićevski mediji doveli do još neviđene faze. Plašiti region ratom koji će, navodno, Nikolić sam proizvesti a istovremeno gandijevski otvarati školu pod nazivom ‘Srbija’ na Palama i biti godinama u brižnoj koaliciji sa Miloševićevim podmlatkom je jednostavno isuviše tupavo da bi prošlo kao validan argument za one kojima je regionalna politika Srbije bitan aspekt. Nikolić nije pobijedio, Tadić je samo izgubio. Nikolić nije nagrađen, samo je imao stabilnu glasačku bazu a tek ćemo vidjeti koliko će se istinski znojiti u ulozi predsjednika. Može li iko zamisliti gomilu ljudi kako viče: Tomo, Srbine. A Toma, recimo, na čelu gej parade sa osmijehom u duginim bojama. Tadić je kažnjen, baš kao i Čedomir Jovanović. Razloga za Schadenfreude nema, baš kao ni za iracionalni strah iza kojeg ne stoji ništa supstancijalno. A ni JNA, da se podsjetimo malo veselih devedesetih. Uostalom, izbor Tomislava Nikolića nije izazvao nikakve tektonske poremećaje u regiji, što je valjda dovoljan dokaz da žal za Tadićem neće biti osobito velik. Ako bi se iko trebao bojati četnika, to su valjda okolne zemlje.

Novih momenata u kampanji je, kako rekosmo, bilo. Sa medijima se najbolje zajebavao muftija Zukorlić a posebno nezaboravan momenat je uzrokovao Vladan Glišić iz Dveri, čovjek koji svoj politički program bazira na svetosavlju, kada je Zukorliću, sasvim ozbiljan, prebacio kako je on strogo protiv klerikalizma u politici u emisiji Da Možda Ne na RTS-u. Zoran Dragišić se izgalamio na sve i svakoga, prepadajući usput i dobar dio gledateljstva, dok je Đorđe Vukadinović uspješno aterirao sa svoje planete u ulogu Dežurnog Vlaha na opću radost svih Vlaha svijeta. Radikali su ostali ispod cenzusa bez obzira na sve gluposti koje su izgovorili i to je svakako i pozitivan i novi momenat koji će se, nadajmo se, pretvoriti u pravilo.

Sasvim novi momenat, i zapravo politički najinteresatniji, je bila inicijativa ‘belih’ listića koji su javnosti uspješno protureni kao monstruozno Drugo, ili kao gomila retarda koji su politički toliko nepismeni da ne znaju da se u svakoj demokratiji mora zaokružiti Boris da bi to zapravo bila demokratija. Samo ime kaže, bori se za demokratiju. Začuđujuća je nesposobnost protadićevskih kolumnista s obje strane Drine da izađu iz simplificiranog dihotomijskog načina formuliranja misli. Ako priličan broj ljudi odluči da ne želi glasati za Tadića ili Jovanovića, to nikako ne znači da ta grupacija želi Nikolića na vlasti, kako je to frekventno predstavljeno u javnosti. Glasati ‘belo’ je demokratska mogućnost koja postoji i koja se upražnjava u mnogo razvijenijim demokratijama nego što je to Srbija danas, bilo da je zasnovana na organizovanim naporima određene grupacije sa određenom agendom ili da se odvija isključivo na individualnom nivou i predstavlja pojedinačni demokratski izbor. U svakom slučaju, glasanje ‘belim’ listićima je i dozvoljeno uvijek protestno glasanje. Iz njega u Srbiji ne mora da se izrodi baš ništa, ali je isto tako moguće da se izrodi i novi pokret koji će donijeti nešto sasvim novo na političkoj sceni Srbije. Ono što je akcija pokazala danas je da zagovornici ‘belih’ listića postoje i da bi se lideri nominalno prodemokratskih stranaka trebali zapitati kakvu poruku oni šalju. Na prvi pogled, čini se da ni Tadić ni Jovanović nisu iz toga izvukli neku pouku. Konfuzija oko Jovanovića je postala jednostavno neizdrživa za dobar broj njegovih potencijalnih birača, dok Tadić, ukoliko ostane na čelu stranke, mora pronaći jasniji politički put za svoje sljedbenike. Demokratija i suočavanje sa miloševićevštinom se ne odigravaju u ispraznim frazama i praznom prostoru između teleta i predsjedničke ruke koja ga miluje. Od Nikolića ne treba, zapravo, očekivati ništa sem toga da peče svoju rakiju i izgleda namrgođen. Moguće je da će njegova retorika biti mirnija od Tadićeve i Jeremićeve jer će, kako je već Carl Bildt, između ostalih naglasio, Nikolić biti pod prismotrom međunarodne zajednice koja čeka da on istinski dokaže svoju privrženost famoznom evropskom putu. Gafovi kao onaj koji je imao u toku same izborne večeri naglasivši da on nema genetskih predispozicija da mrzi Hrvate će se samo ređati kao na pokretnoj traci. Esencijalizam kao osnova pojednostavljenog mišljenja je tu, no esencijalizam je i dalje tu jer nije pomjeren ni pedlja u toku čitave Tadićeve vladavine. Dovoljno je prisjetiti se nedavnog nastupa Srđana Đokovića na izbornoj konvenciji DS-a kada je nonšalantno zaključio kako je on iz jedne prosječne, normalne, srpske porodice. U zemlji u kojoj se ‘normalnost’ i dalje definira kroz ‘srpstvo’ je potrebno da se pojavi nešto daleko bolje od Tadićevog muljanja po miloševićevskom blatu da bi se ta zemlja mijenjala.

Peščanik.net, 22.05.2012.

BELI GLAS