Od ranog jutra druge subote u maju, najpre stotine, a onda hiljade ljudi okupile su se na trgu ispred veličanstvene zgrade mađarskog parlamenta da proslave početak nove političke ere. To je trg na kome su se 1956. i 1989. okupile desetine hiljada ljudi zahtevajući kraj sovjetske okupacije, a 2006. da protestuju protiv svoje korumpirane vlade. Orban je pre desetak godina preuredio ovaj prostor tako da onemogući održavanje velikih skupova: saobraćaj je skrenut van trga na kome je izgrađen veliki reflektujući bazen i gde su postavljene žardinjere. Na tom trgu je položio zakletvu Peter Mađar, bivši Orbanov lojalista, koji je obećao preporod demokratije i slobodu posle 16 godina autokratske vlasti.
Tiskajući se na trgu i prelivajući se u obližnje kafiće i ulice, gomila je upijala ljude svih godina: mlade koji se ne sećaju vremena pre Orbana i koji su ovog puta glasali u većem broju nego ikad ranije, starije intelektualce koji se nisu nadali da će ikad opet biti ponosni na svoju zemlju, višegeneracijske porodice koje su doputovale autobusima u glavni grad jer ih je Mađar posetio u njihovim gradovima i selima. Tokom svoje kampanje Mađar je obišao oko 700 mesta i mnoga od njih pretvorio u „ostrva Tise“ – punktove za podršku svojoj stranci. Pred kraj kampanje držao je bar pet skupova dnevno.
Imao je skoro nemoguć zadatak. Orban i njegovi ortaci vladali su medijima, proganjali i blatili opozicione političare, menjali izborne zakone u korist svoje stranke Fides. Činilo se da je Orban dostigao ono što je mađarski sociolog i teoretičar politike Balint Mađar (nije rod novom premijeru) nazvao „autokratski proboj“ – tačkom posle koje je nemoguće smeniti autokratu na izborima. Neliberalni političari iz drugih zemalja odlazili su na hodočašće u Mađarsku da bi učili od Orbana. CPAC, udruženje američkih konzervativaca, održavalo je svoje godišnje konvencije u Mađarskoj, a potpredsednik Dž. D. Vens posetio je Budimpeštu pred ove izbore da bi pružio podršku Orbanu. Ali mađarski glasači su Tisi omogućili ne samo pobedu već i parlamentarnu većinu, dovoljnu da poništi Orbanove pogubne izmene zakona i institucija. Trijumf je bio neverovatan: jedinstven u našem dobu opadanja demokratije i sa jasnim poukama za Sjedinjene Države.
Prva očigledna pouka uspeha Petera Mađara tiče se obima, dometa i neumornog truda njegove organizacione mreže. „Imali su 2.000 ostrva Tise sa 30 do 50 hiljada volontera“, rekao mi je zadivljeni Balint Mađar. „U poslednjoj nedelji kampanje, samo u kol centrima su imali 3-4 hiljade ljudi.“ Razgovarali smo dva dana pre ceremonije polaganja zakletve novog premijera u kabinetu Balinta Mađara, u spektakularnoj, ali dobrim delom praznoj zgradi Centralno-evropskog univerziteta (CEU). Orbanova vlada je 2018. oterala veći deo ovog univerziteta u izgnanstvo posle antisemitske kampanje protiv američkog filantropa mađarskog porekla Džordža Soroša, osnivača i glavnog finansijera CEU.
Mnoge Orbanove kampanje zastrašivanja bile su usmerene na migrante, „briselske elite“ i LGBTQ+ osobe. Tokom poslednje izborne kampanje, bilbordi i postovi na društvenim mrežama – proizvodi veštačke inteligencije – upozoravali su mađarske građane da stiže talas Ukrajinaca od kojeg može da ih zaštiti samo Orban. Koliko god to izgledalo neverovatno, apsurdna ksenofobična i antisemitska propaganda godinama je dobro služila Orbanu. Nije uspela protiv Petera Mađara, verovatno zato što su ga mnogi videli uživo i izbliza, neki i više puta. To je druga pouka koja se može izvući iz njegovog uspeha: staromodna politika obilaženja birača od vrata do vrata može poništiti efekte negativne kampanje.
***
U svom inauguralnom govoru u parlamentu, koji su prenosili džinovski ekrani postavljeni oko trga, Peter Mađar je rekao da su mu birači dali mandat „da promeni ne samo vladu već i sistem. Da započne od nule.“
Mađar je nabrojao načine na koje je Orban ojadio Mađarsku: posustala privreda zbog čega trećina stanovništva živi u siromaštvu, neadekvatno zdravstvo, nekvalitetne škole, zloupotrebe u ustanovama za staranje o deci, atmosfera mržnje i straha. Procenjuje se da je tokom prethodnih 15 godina Orbanov režim „ukrao od mađarske nacije – iz džepova mađarskih građana i sa stolova mađarske dece i starih“, rekao je Mađar, „20 biliona mađarskih forinti“, ili oko 65 milijardi dolara.
Prethodni opozicioni političari opisivali su Orbanov režim kao „korumpiran“, što je relativno blag termin koji sugeriše odstupanja od uobičajenog rada vlade. Peter Mađar je upotrebio jače reči. Pozajmivši termin od Balinta Mađara nazvao je taj režim „mafijaškom državom“ – kriminalnim poduhvatom u doslovnom smislu te reči. To je treća pouka: nemojte se libiti da nazovete stvari njihovim pravim imenom.
Umesto da izbegava direktnu konfrontaciju, Mađar se zaštitio: izborom u Evropski parlament 2024. obezbedio je imunitet od progona u Mađarskoj. Kada su kružile glasine o intimnom video-snimku kojim će ga ucenjivati, krenuo je u protivnapad i optužio Orbana da se služi „ruskim načinom blaćenja“ (nije objavljen nikakav video). Znajući da će mu verovatno onemogućiti da osnuje novu stranku, preuzeo je jednu neaktivnu. Što je još važnije, umesto da gradi koalicije s drugim strankama, okrenuo se pridobijanju što više ljudi iz celog političkog spektra i na kraju izgradio ogromnu organizaciju sposobnu da sruši Orbanov politički monopol.
Moglo bi se reći – neki su i rekli – da Mađar bar delimično duguje svoju pobedu tome što je bivši insajder Orbanove partije Fides. Ali moji sagovornici u Mađarskoj naglašavaju da Mađarova kredibilnost počiva na činjenici da nije bio član stare opozicije, čija je politika dovela do nezadovoljstva i time omogućila Orbanov uspon, i čija je strašljivost doprinela njegovom ostanku na vlasti. I to je pouka: osoba koja je najbolje pozicionirana da prekine vladavinu Donalda Trampa nije njegov protivnik iz redova Republikanske stranke, već neko ko nije bio deo establišmenta i ko može uverljivo tvrditi da nije odgovoran za Trampovu pobedu – dakle, pre Grejam Platner nego Tomas Mejsi.
Iako je tokom prethodne dve godine neumorno radio, Mađar svoju političku mašineriju nije stvarao od nule. Poput Zorana Mamdanija, on je potencijalne pristalice vešto pretvarao u volontere. Postojeća služba za distribuciju vesti bila je početni skelet organizacione mreže, a pridružilo se i mnogo protestnih pokreta na terenu. Na dan Mađarove inauguracije, gradske vlasti u Budimpešti organizovale su uporednu manju ceremoniju kojom je odato priznanje tim organizacijama. Ljudi su jedan po jedan uzimali mikrofon i kratko opisivali zašto i kako su učestvovali u izbornoj pobedi: učitelji koji su se organizovali protiv jedinstvenog školskog programa po diktatu države, mladić koji je govorio protiv zloupotreba u sistemu staranja o deci, student koji je bio proganjan zato što je recitovao pesmu protiv Orbana, organizatori budimpeštanske Parade ponosa. Govornici su ostajali na bini i postepeno formirali šaroliku gomilu građana koji su okončali Orbanovo doba.
To je peta pouka: lokalne organizacije koje imaju malo ili nimalo veze sa izbornom politikom – u Sjedinjenim Državama to bi mogle biti masovne demonstracije pokreta No Kings, grupe koje pružaju otpor Službi za imigraciju i carinu, i tako dalje – mogu značiti bar isto onoliko ili i više od onih koji se bave pridobijanjem glasova.
***
Sledeća pouka su problemi koji su motivisali Mađarove birače. Iako je mađarska privreda u haosu, postizborne ankete Mediane (agencije koja je predvidela rezultate izbora sa čudesnom tačnošću) pokazuju da su birači videli korupciju kao daleko najvažniji problem. Na pitanje zašto je Orban izgubio 49 odsto ispitanika navelo je korupciju, a samo 18 odsto „sve goru ekonomsku situaciju, sve veće troškove života“. Sledeća tri razloga bila su „laži“ (15 odsto), „huškačka, ratna retorika“ (11 odsto) i „ljudima je bilo preko glave“ (10 odsto). Drugim rečima, kao da su građani štetu koju je orbanizam naneo društvu videli kao važniju od one koju su pretrpeli kao pojedinci. Ujedinio ih je osećaj moralnog ogorčenja i to su bili „vrednosni izbori“ kako mi je objasnila osoba bliska novoj vladi.
Ankete su uporno pokazivale da čak i Fidesovi glasači žele da Mađarska ostane u Evropskoj uniji. Neki svakako to žele zbog lakšeg putovanja i boravka u zemljama Unije, ali drugi verovatno imaju na umu plemenitije ideale kao što su vladavina zakona, ljudska prava i suštinska svrha EU, to jest mir.
Mađarska je jedna od siromašnijih zemalja Unije. U ranim godinama svoje vladavine Orban je koristio članstvo u EU za obezbeđivanje finansiranja, a time i moći, koliko god da je kritikovao briselsku demokratiju. Ali 2022. Evropska unija je počela da obustavlja finansiranje navodeći kao razlog korupciju, a 2024, kad se Mađarska oglušila o presudu evropskog Suda pravde koja ju je obavezivala da obrađuje zahteve za azil, sud joj je naredio da plati 200 miliona evra i dnevnu kaznu od milion evra. (Kad je Orban odbio da plati, Brisel je tu svotu oduzeo od sredstava namenjenih Mađarskoj.) To nije pogodilo samo mađarsku ekonomiju već je i omogućilo Mađaru da pokaže uzročno-posledičnu vezu između Orbanove politike i dobrobiti građana. Jedno od glavnih obećanja njegove kampanje bilo je da će osloboditi evropske fondove.
Mađarska se pridružila Uniji 2004. Zastava EU – 12 zlatnih zvezdica na plavoj pozadini – krasila je fasadu zgrade mađarskog parlamenta, pored nacionalne crvene, bele i zelene državne zastave. Ali kao politika većine autokrata, i Orbanova se zasnivala na raznim optužbama drugih. Pod njegovim režimom zastava EU zamenjena je zastavom Sekelja, mađarske manjine koja je ostala u Rumuniji kada su pobednici Prvog svetskog rata prekrojili granice u regionu. Orbanov simbolički gest doprineo je porastu otpora protiv EU koja je postala sinonim za ugrožavanje suvereniteta Mađarske.
Za svoju inauguraciju Peter Mađar izabrao je Dan Evrope – 76. godišnjicu deklaracije koja je iscrtala mapu puta za ujedinjeni kontinent. Pre nego što je položio zakletvu, opet je podignuta evropska zastava. Ali nije skinuta zastava Sekelja, što je bio znak da Mađar ima nameru da predstavlja sve mađarske građane, pa i one koji su podržavali Orbana. U nekim američkim izveštajima, Mađar je etiketiran kao politički centar ili desno od centra. Ali njegova politika je pluralistička, što je još jedna pouka njegove pobede.
***
Uspon Petera Mađara započeo je u februaru 2024, kada je dao intervju nezavisnom mediju Partizan. On je tu oštro kritikovao Orbana zbog korupcije i nedostojnog predstavljanja Mađarske, ali najžešće se obrušio na zataškavanje seksualne zloupotrebe dece o kojima se starala država. Slučaj u koma je bilo pedesetak optuženih dospeo je na sud, ali je Orban očigledno naložio ministarstvu pravosuđa da neke od njih pomiluje. Dve žene koje su potpisale pomilovanja – predsednica Katalin Novak i ministarka pravosuđa Judit Varga, tadašnja Mađarova supruga, dale su ostavku. Mađar je optužio Orbanov režim da se sakriva „iza ženskih sukanja“. I u susednoj Poljskoj, jedinoj drugoj evropskoj zemlji koja je zbacila autokratsku vladu, skandal zbog seksualnog zlostavljanja dece takođe je odigrao važnu ulogu. Razlog je možda to što takve priče mogu bacaju posebno oštro svetlo na razne zloupotrebe političke moći i poguban uticaj društvenih mreža. Eto još jedne pouke koja bi mogla biti korisna u Sjedinjenim Državama. Ili je već bila?
Novi mađarski premijer se u svom govoru u parlamentu opširno i podrobno izvinio žrtvama zlostavljanja i onima koji su u njihovo ime tražili pravdu. Najavio je da će radi obračuna sa zločinima Orbanovog režima biti osnovana Nacionalna kancelarija za povraćaj i zaštitu imovine, „jedan od stubova promene režima 2026“. Svi koje sam intervjuisala u Mađarskoj insistirali su na tome da promena režima neće biti potpuna dok se ne popišu sve zloupotrebe koje je izvršio Orbanov režim i dok ne budu kažnjeni svi krivci za zločine. Ali kao da niko, pa ni oni čiji će posao biti da obezbede zadovoljenje pravde, nije imao jasnu ideju kako bi se taj proces mogao organizovati. Jasno je da cilj neće biti samo osveta već i razgraničavanje onih koji su se obogatili zahvaljujući svojim vezama sa Orbanovim režimom od miliona glasača koji su to omogućili. To je suštinski korak ka izlečenju društva kojim je vladala politika mržnje, gneva i nepoverenja. I to je poučno.
***
Poput mnogih drugih autokrata i onih koji teže da to postanu – Vladimira Putina, Benjamina Netanjahua, Donalda Trampa – Orban je očigledno očajnički nastojao da zadrži vlast jer je bio svestan da bi inače mogao da se suoči sa krivičnim gonjenjem. Zato su mnogi mađarski građani, čak i kada je Peter Mađar vodio u anketama, pa čak i u toku izbornog dana, kada su rani rezultati ukazivali na ubedljivo pobedu Tise, pretpostavljali da će Orban naći načina da ostane na vlasti. Da li će odbiti da prizna rezultate izbora? Ili će proglasiti vanredno stanje? Ali iako se on postarao da se pripadnicima uniformisanih službi jednokratno isplati šestomesečna plata, vojno osoblje je uglavnom bilo za promenu režima. Orban je sigurno znao da ne može računati na vojsku.
Napustio je zgradu parlamenta posle izbora, a na dan inauguracije tu nije bila ni većina istaknutih članova Fidesa, partije koju Orban i dalje predvodi, a koja je dobila približno četvrtinu mesta u ovom zakonodavnom telu. Ali tu je bio predsednik Tomaš Šuljok, Orbanov lojalista. Pre nego što je Mađar položio zakletvu, Šuljok je održao umirujući govor o značaju vladavine zakona i ustavnog poretka.
Mađar nije prihvatio tu igru. „Ironično je što on sada govori o vladavini zakona posle dve godine ćutanja“, rekao je. „Gospodine predsedniče, ćutali ste kada je poraženi premijer nazvao polovinu građana ove zemlje – one koji nisu bili za njega – insektima koje treba potamaniti. Niste pokazali zabrinutost kada su tajne službe poslate na najveću opozicionu stranku. Niste rekli ni reč kada su milijarde državnog novca trošene na širenje mržnje među našim građanima, čak i među našom decom. Posle toliko kukavičluka i zatvaranja očiju, kako vi možete da predstavljate jedinstvo ove nacije? Nikako. Vreme je da odete uzdignute glave dok to još možete.“
Mađari sebe smatraju uljudnim i uzdržanim ljudima. Trude se da ne kasne, poštuju pravila lepog ponašanja i klone se sukoba. U izbornoj noći su sami sebe iznenadili plesanjem po ulicama i skandiranjem „Gotovo je“. Onda ih je opet iznenadio novi premijer. U parlamentu je vladala tišina, ali ljudi na trgu koji su pratili njegov govor na ekranima, vikali su i aplaudirali. Kada je kamera prikazala Šuljoka sa nelagodnim, zamrznutim poluosmehom na licu, gomila je tako glasno negodovala da se čulo i na drugoj strani Dunava.
***
Ranije tog jutra Mađar i Agneš Foršthofer, nova predsednica parlamenta, položili su vence kod statue Atile Jožefa, pesnika iz ranog 20. veka, čija je pesma „Pokraj Dunava“ himna mađarske demokratije. Pesma se završava ovom strofom, pozivom da se izglade nesuglasice:
Bitka koju su naši preci nekad vodili
Mirno se rešava pomoću sećanja,
I konačnog plaćanja cene mišljenja,
To je naš zadatak i imamo vremena.
Smatra se da je većina Jožefovih pesama suviše složena i neprevodiva. Kada su novi politički lideri položili cveće kod njegove statue uz pratnju Mocartovog koncerta za klarinet, iskazali su stari-novi stav prema visokoj kulturi. I to je pouka Mađarove pobede: njegova politika je ambiciozna i inspirativna. Njen ton je protivotrov za cinizam i vulgarnost autokratije. Recimo da je to sušta suprotnost stavu kalifornijskog guvernera Gavina Njusoma, koji ismeva Trampa pokušavajući da ga nadmaši u srozavanju političkog jezika. Govoreći u zgradi parlamenta, koju je nazvao „najlepša zgrada na svetu“ (a ona to možda i jeste), Mađar je najavio novo doba lepote i ljubavi. Foršthofer je u svom kratkom govoru četiri puta izgovorila reč „ljubav“.
Pošto je završio svoj govor, Mađar je najavio romski dečji ansambl. Stajala sam sa Žofijom Ban, jednom od najpoznatijih mađarskih spisateljica. Nenaviknuta na učešće u masovnim izlivima optimizma ona se rasplakala. Ništa slično se nikada nije dogodilo u parlamentu. Romi čine oko osam odsto mađarskog stanovništva, što znači da su jedna od najvećih mađarskih manjina, ali su oni i najsiromašnija manjina, izložena najvećoj diskriminaciji. Mađar je opširno govorio o teškom položaju romske dece, o kome je, reklo bi se, mnogo saznao tokom same kampanje.
Dvadesetak romskih dečaka pretinejdžerskog uzrasta, u belim košuljama sa crnim leptir-mašnama, svirali su tambure pevajući pesmu koja se smatra himnom mađarskih Roma i jednu mađarsku narodnu pesmu. Nekoliko novoizabranih članova parlamenta nije krilo suze. Ali izabrani članovi stranke Naša domovina napustili su salu u znak protesta. Dora Duro, zamenica predsednika te stranke, jednom je na konferenciji za novinare pocepala dečju knjigu Žofije Ban proglasivši je „homoseksualnom propagandom“. Knjiga se zbog toga bolje prodavala, ali znam kako se oseća neko prema kome se tako ponašaju ljudi u njegovoj zemlji. Pitala sam Žofiju Ban uznemirava li je to što je Duro još uvek članica parlamenta. „Oni su izgubili“, odgovorila mi je.
***
Kad je Mađar izašao iz zgrade parlamenta da bi se obratio okupljenoj gomili, izvukao je sopstvenu pouku iz svoje neverovatne pobede. „Protiv mašinerije moći“, rekao je, „nije nam potrebna druga mašinerija moći, već stvarni ljudi koji – idući od jednog poštanskog sandučeta do drugog, od kuće do kuće po hladnoći, mrazu i kiši – mogu da urade sve za svoju domovinu, svoje susede i rođake, svoju zajednicu.“
„Naš sledeći zadatak je da otkrijemo kako da sebe opet doživimo kao zajednicu“, nastavio je. „Zato tražim od vas da se okrenete ka onim sunarodnicima koji su danas razočarani, koji se plaše ili ovo doživljavaju kao poraz. Nemojte se prema njima odnositi kao prema poraženima i ne gledajte ih svisoka. Slušajte ih i razgovarajte s njima. Recite im da ova zemlja pripada i njima; da su potrebni kao što je potreban i svako drugi; da ćemo zajedno ponovo izgraditi Mađarsku u kojoj ne postoje levica i desnica – već samo Mađari.“
Jedna od tajni uspeha Petera Mađara, rekao mi je Balint Mađar, jeste i preuzimanje simbola nacije: zastave, državne himne, same ideje o pripadnosti mađarskoj naciji. Sada je Peter Mađar postao nosilac brižljivo sklopljenog nacionalnog performansa: podizanja zastave, svečanog marša vojnika i konjanika u gizdavim uniformama.
Kad se priredba završila, Mađar je i dalje bio odvojen od gomile na trgu velikim praznim prostorom koji je brižljivo isplanirala Orbanova vlada. Počeo je da poziva ljude da priđu bliže, ali između predsednika i građana se isprečio veliki reflektujući bazen. Posle nekoliko trenutaka, više se nije moglo odoleti uzbuđenju i želji da se potpuno učestvuje u tom istorijskom trenutku. Neki su podvili nogavice pantalona i potrčali kroz bazen; pokazalo se da u njemu nema ni deset centimetara vode. Za njima su odmah pošle stotine drugih. Trčali su kroz vodu na drugu stranu ispunjavajući prostor iz kog su tako dugo bili isključeni. „Ovo je sada vaša kuća“, uzviknuo je Mađar.
Svako s kim sam razgovarala u Budimpešti veruje u novo doba. Univerzitetski profesori veruju da će opet moći slobodno da se bave svojim poslom. Mladi veruju da će posle mnogo godina biti prva generacija za koju je ostanak u Mađarskoj poželjna mogućnost. Aktivisti civilnog društva veruju da više neće morati da se bore za sopstveni opstanak i da će moći da se posvete onima kojima žele da pomognu. Marta Pardavi, iz jedine organizacije u Mađarskoj koja besplatno pravno zastupa tražioce azila, nada se, iako nije bilo takvih obećanja, da će nova vlada opet primati zahteve za azil.
Eksperti izvan Mađarske s kojima sam razgovarala bili su skeptičniji. Brinu ih tonovi „krvi i tla“ koje su se čuli u Mađarovim govorima. Strahuju da je posvećivanje pažnje nepovoljnom položaju Roma proračunata poruka Briselu s ciljem da se otključa finansiranje. S druge strane, zar evropska vlada ne postoji upravo zbog toga – da podstakne i učvrsti humanističke vrednosti? Prerano je za donošenje zaključaka o Mađarovoj politici, ali izbor članova njegove vlade u saglasnosti je, i politički i društveno, sa inkluzivnim duhom njegove kampanje.
Kad je završio svoj govor, Mađar je ustupio mesto Iboloji Olah, pop-zvezdi koja je Romkinja i lezbijka. Ona je otpevala baladu „Mađarska“, koju nije izvodila mnogo godina jer je, kao što je sama rekla, za nju rodoljublje bilo izgubilo smisao.
Sela sam u kafić sa Žofijom Ban, Ibolojinom prijateljicom. Naručile smo Aperol špric. „Za prvi dan demokratije“, rekla je Ban i nazdravile smo. Vlasnik kafića je poznao Ban i doneo nam je mafine punjene kremom. Ban se njihala na svojoj stolici uz „We Are the Champions“. Upitala sam je kako se oseća zbog toga što polaže nadu u političara koji je došao s desnice i jedva da je pomenuo prava LGBTQ+ populacije. Možda je on samo vuk prerušen u revolucionara? „Možda jeste“, rekla je sa osmehom. „Možda jeste.“ Onda smo otplesale preko trga uz pesmu benda Icona Pop „I love It, I Don’t Care“. Ljudi svih godina plesali su u kongi, skidajući ruke s ramena osobe ispred sebe da bi nam dali „peticu“. Zabava na trgu prelila se u sledeći dan.
The New York Times, 29.05.2026.
Prevela Slavica Miletić
Peščanik.net, 22.06.2026.
Srodni link: Jan-Werner Müller – Mađarsko rešenje za problem populizma
POPULIZAMVIKTOR ORBAN