- Peščanik - https://pescanik.net -

Povraćena građanska suverenost?

Foto: Predrag Trokicić

Režim pod kojim smo živeli prethodnih četrnaest godina bio je toliko osoben da ga je bilo teško odrediti i teorijski, i kolokvijalno, i terminološki. Kada ga je jedna koleginica na međunarodnoj konferenciji nazvala režimom hibridne demokratije, meni je to zazvučalo gotovo kao kompliment. Čak mi se i bliže određenje „hibridni režim“, koje neposrednije ukazuje na autokratsku prirodu tog režima činilo isuviše laskavim. Kolega Srđan Milošević se u privatnim razgovorima često žalio kako već 15 godina ne može da pronađe dovoljno ubedljivu metaforu koja bi istovremeno obuhvatila ljudsku podmuklost, institucionalnu korumpiranost, estetski neukus i nevaspitanje koje je personifikovao prethodni režim. Sličan problem pronalaženja adekvatnog imena za taj režim sa nama je podelila Adriana Zaharijević u sjajnom tekstu u kojem je ukazala na teškoće njegovog definisanja u okvirima postojećih akademskih konceptualizacija. Ona naposletku predlaže pojam transakcionog autoritarizma kojim je dobro pogođena suština režima u kojem je politika pretvorena u sistem transakcija, od međunarodnih aranžmana i ideoloških poruka do svakodnevnih odnosa između nosilaca vlasti i pojedinačnih građana.

Različitim kategorijama građana koje su bile transakciono namirene u Adrianinom tekstu valjalo bi pridodati i organizovane kriminalne grupe, koje su, kao retko kada u našoj novijoj istoriji, delovale u sprezi i talu sa strukturama vlasti. Reklo bi se da se minimum pluralizma koji je bio jedna od agendi odlazećeg režima ostvarivao naročito u kriminalnom miljeu, gde su različite grupe uspevale da ostvare zavidan stepen saradnje i usaglašavanja interesa sa predstavnicima režima. Umesto ’pluralnosti’ kriminalnih grupa koje se bore oko teritorije i resursa, režim ih je objedinjene uveo u svoj sistem transakcione uzajamnosti. Doduše, elementi te sprege nisu novost u našoj političkoj istoriji.

Ako izuzmemo period vanrednog stanja i akcije „Sablja“, pokrenute nakon ubistva premijera Zorana Đinđića, vlast Studentske liste mogla bi postati prva vlast u Srbiji još od početka devedesetih koja neće biti prinuđena na neku vrstu neposredne ili posredne, aktivne ili prećutne kohabitacije sa organizovanim kriminalom. Podsećam da se i Đinđićeva vlada suočavala sa nasleđenim i novouspostavljenim vezama pojedinaca iz državnog aparata sa Zemunskim klanom. Kada je započet ozbiljan obračun sa tim kriminalnim strukturama, premijer je ubijen. Borisu Tadiću se mnogo šta može staviti na teret, ali mu se ne može pripisati saradnja sa organizovanim kriminalom. Ipak, dokumentovani kontakti ljudi iz vrha policije, koja je bila pod kontrolom njegovog mlađeg koalicionog partnera, sa saradnicima Šarićevog narko-kartela ostavili su brojna pitanja bez zadovoljavajućih odgovora.

O vezama ključnih ljudi odlazećeg režima sa podzemljem postoji već toliko istraživačkih nalaza, dokumentacije i sudskih materijala da bi se od njih mogao napraviti čitav novi Netflixov serijal, sa bezbroj sezona posvećenih preplitanju organizovanog kriminala i državne vlasti. Organizovani kriminal je, dakle, zajedno sa otuđenim delovima službi bezbednosti, jedno od sveprisutnih zala koje već trideset i kusur godina zarobljava značajan deo naše narodne, odnosno građanske suverenosti.

Otuda nije čudno što prva naznaka povratka te suverenosti nije bilo priznanje izbornog poraza od strane građanina Vučića, već stampedo njegovih batinaša, koji su napustili utvrđeni prostor Pionirskog parka. Druga, pomalo neočekivana naznaka da bi prenos vlasti zaista mogao da se odvija bez većih prepreka bilo je rano zakazivanje konstitutivne sednice Narodne skupštine.

Moja prva pomisao bila je da prethodna vlast želi da požuri sa primopredajom jer strahuje od sada osamostaljenih kriminalnih struktura ili, možda, od hapšenja koja bi mogla uslediti upravo iz institucija koje je donedavno kontrolisala. Takvo postupanje pojedinaca iz državnog aparata moglo bi, uostalom, poslužiti i kao preporuka novoj vlasti. Međutim, ispostavilo se da je građanin Vučić, i nakon ubedljivog izbornog poraza, pronašao način da ometa institucionalnu tranziciju. Ovog puta zloupotrebom prava da, kao ovlašćeni predstavnik predlagača kandidata za predsednika Skupštine, govori bez vremenskog ograničenja.

Za takvu opstrukciju imao je i pogodnog saradnika u liku privremenog predsedavajućeg Narodne skupštine, Stojana Radenovića. Narodna suverenost tako je ponovo dospela u svojevrsno zarobljeništvo: iz ruku razbojnika koji su zaposeli Pionirski park prešla je u ruke predsedavajućeg koji je pristao da od skupštinske procedure napravi instrument političke opstrukcije. Koliko god Vučić bio politički arhitekta ove podvale, neposrednu institucionalnu odgovornost za vođenje sednice i primenu Poslovnika snosio je predsedavajući. Njegovo postupanje svakako zaslužuje ozbiljno preispitivanje.

Trebalo je imati želudac i zavidnu samokontrolu da bi se izdržali beskrajni sati filibastera, Šeherezadinih kukumavki, podvala i besmislenih pripovesti, sve do konačnog glasanja za predsednika i potpredsednike Narodne skupštine.

Dozvolimo sebi i malo romantizovanja situacije: u tim danima dobili smo svog Miraboa u liku Jova Bakića i čestitog „Tata Bradu“ u liku novoizabranog predsednika parlamenta Aleksandra Čupića. Odgovor na pitanje zašto Studentska lista nije želela da SNS-u prepusti nijedno potpredsedničko mesto mislim da je naznačio naš Mirabo, kada je tu stranku nazvao „isturenim političkim krilom organizovanog kriminala“. Nemam ništa protiv takve argumentacije. Štaviše, čini se da je Bakić time ukazao na potrebu raskidanja možda i najmalignije veze na kojoj je počivao transakcioni autoritarizam prethodnog režima. Tek predstoji ozbiljno razračunavanje sa tim nasleđem, a ono će zahtevati mnogo više od političke osude: nezavisne istrage, sudske postupke i obnovu institucija sposobnih da deluju bez političkih naloga.

Prvi korak u ponovnom zadobijanju građanske suverenosti je učinjen. Predstoji formiranje Vlade, raspisivanje i održavanje predsedničkih izbora, a zatim i mnogo teži posao oslobađanja državnih institucija od nasleđenih mreža političke zavisnosti, korupcije i organizovanog kriminala.

Mi ćemo, verovatno, još neko vreme romantizovati studentski pokret i Studentsku listu. To je razumljivo, možda čak i neizbežno nakon godina političkog ponižavanja i institucionalnog beznađa. Ali taj period mora biti kratak. Nakon njega treba da započne i konstruktivna, a kada bude potrebno i bespoštedna kritika nove vlasti. Jer građanska suverenost neće biti istinski povraćena samom činjenicom da su jedni otišli, a drugi došli na njihovo mesto. Biće povraćena tek onda kada građani više ne budu morali da je osvajaju iznova, na ulicama i trgovima, već budu mogli da je svakodnevno ostvaruju kroz institucije koje su dužne da im služe.

Peščanik.net, 21.11.2026.