
Prošlog proleća dobila sam poziv da napišem kratak tekst o autoritarizmu u Srbiji. Od mene je traženo da mu nadenem ime, da se vidi po čemu se razlikuje od svojih varijanti u Argentini, Indiji, Sjedinjenim Američkim Državama i Turskoj. Tom prilikom sam se podsetila raznih termina koji su se u međuvremenu odomaćili u govoru političkih analitičara – od hibridnog režima, preko partokratije do stabilokratije (prema davnašnjoj definiciji Florijana Bibera, reč je o tipu vlasti koja tvrdi da „osigurava stabilnost, pravi se da podržava EU integracije, a oslanja na neformalne, klijentelističke strukture, kontrolu medija i redovnu proizvodnju kriza koje podrivaju demokratiju i vladavinu prava“1). Svi danas znamo i da je Srbija oteta država (captured state), što se odnosi na one države u kojima vladajuća stranka, ili partijski oligarsi, eksploatišu državne resurse, a moć koriste radi privatne dobiti. Grupa domaćih sociologa na čelu sa Peđom Cvetičaninom,2 proširila je razmere ove otimačine, ukazujući na to da je za Srbiju karakteristična i otetost društva – u kojem su sve društvene poluge, od sindikata, preko medija, do crkve – u službi jednog gospodara, što narušava poverenje u institucije, čitavo stanovništvo drži sapeto paučinom korupcije, staje na put tehnološkom i kulturnom razvoju i uspešno podstiče iseljavanje ljudi u potrazi za nešto slobodnijim životom.
Ne samo da su se svi ovi pojmovi odomaćili, nego je tako s razlogom. Svi oni opisuju razne dimenzije onog u šta se SNS režim s vremenom pretvorio: država je izjednačena s partijom, a ova, kako je sugerisao slogan, s mafijom; došlo je do uništenja poverenja – ne samo u institucije, nego i u bližnjeg svog; sprovođena je bezočna eksploatacija svih javnih resursa, a osiromašenje stanovništva, kako materijalno tako i duhovno, uticalo je na nastanak lojalističkog odnosa prema režimu. Termin koji sam ponudila kao dopunu za sve navedene je transakcioni autoritarizam. Reč je o autoritarnom vladanju koje počiva na tri tipa transakcionog ophođenja. Prvi se odnosi na makrotransakcije gde spoljna politika postaje nalik spoljnoj trgovini. Drugi se odnosi na tretiranje ideoloških poruka kao transakcija, a treći na mikrotransakcije, koje pojedinačne građane pretvaraju u dužnike. Tokom poslednjih devet godina bilo šta se moglo upotrebiti kao transakcija: i evropske vrednosti, i nacionalizam, i rodna ravnopravnost, i pravoslavno bratstvo, i Rafali, i jadarit, i asfaltiranje dela nekog lokalnog puta, i zaposlenje bez neophodnih kvalifikacija, i besplatna vožnja do prestonice, uz pesmu i piće, dok je to imalo makar kakvu draž.
Broker svih ovih transakcija, u međunarodnoj areni i kod kuće, bio je predsednik, lice i glas partije, koja je poistovećivana s državom i narodom. Pošto se tokom dugih 14 godina ove vlasti vladanje svelo na mešetarenje, sama politika je postala nešto loše, nešto što rade „drugi“ – strani plaćenici, neprijateljski mediji, ulica. „Država“ i „narod“ se politikom ne bave: oni grade i posluju – napolju, sa Istokom i Zapadom, unutra, s radnicima pod ugovornom obavezom koja obavezuje na kontinuiranu kampanju (botovanje u offline i online prostorima, koje jednako sprovode zaposleni u javnim ustanovama i režimska parapolicija).
Preobražavanje svega u transakciju korumpira bazičnu sposobnost rasuđivanja i brigu o društvenim vezama. U zamenu za glas i poslušnost, režim isposluje radno mesto, uticaj, ili besplatnu užinu na izrežiranim protestima. Za one s dubljim džepovima, isposluje tender, povoljan ugovor i zaobilaženje zakona. Svi znaju ko je za sve odgovoran i kome treba da se obrate za „uslugu“. Svi znaju ka kome teku informacije i podaci o svakoj pojedinačnoj ličnosti, koje mogu poslužiti kao ulog za transakciju. Svi znaju da su povredivi u institucionalnoj mreži koja se gradi tako da ne štiti nikoga, ako to nije deo ugovorne obaveze. Stara mantra Margaret Tačer prema kojoj ne postoji društvo, u transakcionom autoritarizmu dovedena je do vrhunca. Postoje samo pojedinci i njihove porodice: ako im nešto zatreba, oni se obrate vrhovnom brokeru, a svaka takva transakcija ima svoju cenu. U takvom sistemski građenom okruženju, neka dosledna ideološka pozicija zbilja nije ni potrebna. Svaka priča prolazi u zavisnosti od trenutne porudžbine.
Samo izgleda da je transakcioni autoritarizam benevolentniji od drugih formi autoritarizma u kojima podanici strahuju za glavu na ramenima. Sećamo se, govorilo nam se da se bunimo, evo, koliko hoćemo, što je dokaz da živimo u demokratskoj zemlji, demokratskijoj od tolikih drugih koje se smatraju bastionima demokratije. Međutim, ova prividna dobroćudnost – na koju smo pristajali svaki put kad bismo rekli da nismo Belorusija – ima vrlo zloćudne efekte. Predugo smo živeli pod režimom koji slobode nije samo redukovao nego ih je rasprodavao, nekad preskupo, nekad u bescenje. U osnovi takvog činjenja bilo je pažljivo gajeno uverenje da je svako od nas podložan korupciji – samo ako se dobro podmaže ili dovoljno zastraši – i da život, život kao takav, nema veliku vrednost. Život pod takvim režimom ostavlja posledice.
Prvo što je bilo kompromitovano bilo je dostojanstvo. Početak bešćutnog javnog gaženja dostojanstva bio je špalir ispred „Namenske“ koji je dočekao porodicu poginulog Milomira Milivojevića. Taj sramni špalir na koji su neki sigurno morali biti podstaknuti, jal štapom jal šargarepom, postao je simbol ovog režima. Svi mi koji smo u tome učestvovali, kako oni koji su vikali i pljeskali, tako i mi koji smo to samo gledali, tog dana smo izgubili deo ljudskosti. Mnogo godina posle, 27. juna 2026, Milovan Milivojević izgovara: „Tata te nije spasio, nije te sačuvao, ali te nije izdao, ni prodao.“ Za to je ovaj otac bio kažnjen. Teško je naći reči kojima bi se opisalo zlo koje se izlilo sa spiska pomilovanih kada je otkriven u javnosti. Nepristajanje na transakciju plaćalo se nemilice, pa je postalo razboritije ćutati da te niko ne vidi, ili pristati na onoliko koliko ti se nudi.
Drugo što je bilo kompromitovano bilo je pravo na pristup istini. Od smrti Stanike Gligorijević i dva minuta snimka dostupna samo jednom paru očiju, ustanovljuje se samo jedno viđenje, znanje i tumačenje istine. Svako insistiranje na tome da je uopšte moguće nešto hteti videti i znati, a potom i tumačiti šta je po sredi, postalo je „politika“, protivna narodu i državi. Mnogi među nama, za koga god da su glasali ovog oktobra, otad su razumeli da je traganje za istinom đavolja rabota. To je proizvelo ne samo mnogo tišine, nego i veliku prijemčivost za kojekakve teorije zavere kojima se brižljivo i po potrebi manipulisalo s vrha, iz jedne redakcije.
Treće što je temeljno uprljano jeste pravičnost. Nije ovde reč samo o apstraktnom doživljaju pravde – već i onom uverenju kojem se uče mala deca: ko laže taj i krade, a ko krade ide u zatvor. To se ne dešava u transakcionom autoritarizmu. Ako to radi za pravu stranu i pravu stvar, taj ko laže i krade biva nagrađen. Ko laže i krade, za sebe a ne za državu i narod, može da se nagodi i zaduži. Ko ne laže i ne krade i zamišlja da je pravedan, samo je naivan, kao ono dete koje veruje u poslovice. U transakcionom autoritarizmu se pitanja pravde „završavaju“ u skladu sa zaslugama, mimoilaženjem obesmišljenog dostojanstva i manipulisanjem istinama.
Najzad, kao i svaki autoritarizam, i ovaj transakcioni počiva na stvarnom ili uvek mogućem nasilju. On fizičkom nasilju pribegava ređe, jer se to kosi sa spoljnotrgovinskim transakcionim aranžmanima. Fizičko nasilje se stoga može čuvati u rezervi, kao kontrolni mehanizam koji se pušta u opticaj kad popusti uticaj nasilja nad zdravim razumom. Bivši režim se doslovno hranio ovom vrstom nasilja, govoreći, gotovo neprestano, da jeste ono što nije i nije ono što jeste. Proizvodio je stalnu dezorijentaciju, vremensku i prostornu, navodeći nas da se pitamo ne kome možemo da verujemo, nego možemo li da verujemo sopstvenim očima. Oni koji su pomagali da ta dezorijentacija traje, ušli su u kolo transakcija i njegov su integralni deo. Svi koji smo tome bili izloženi, živeli smo kontinuiranu vrtoglavicu.
Pre tri sedmice okupacija se završila. Nasilje nad zdravim razumom – izraženo rečenicom da je nadstrešnica pala zato što nije renovirana – dokrajčilo je režim SNS-a. Dve godine smo se pripremali na ovaj čin oslobođenja, na ulicama, trgovima, raskrsnicama i drumovima, zajedno vraćajući dostojanstvo, pravo na pristup istini, pravičnost i zdrav razum. Hiljade i hiljade minuta provedenih u tišini pokazalo nam je da život jeste vredan i da će biti ožaljeni oni koji su ga izgubili. Pobeda Studentske liste dokazala nam je nisu svi podložni korupciji, i da se ljudi ne mogu beskrajno kvariti, što je bio temelj na kojem je gradio bivši režim. Donekle zalečeni, ostaje nam da još jednom zajedno, kako ko ume, pomognemo u stvaranju društva. Koje će biti tu možda i prvi put posle više od tri decenije.
Peščanik.net, 19.11.2026.
________________
- Florian Bieber, “The Rise (and Fall) of Balkan Stabilitocracies,” Horizons: Journal of International Relations and Sustainable Development 10 (2018): 176.
- Predrag Cvetičanin, Jovan Bliznakovski, and Nemanja Krstić, “Captured States and/or Captured Societies in the Western Balkans,” Southeast European and Black Sea Studies 24, no. 1 (2023): 41–62.
- Biografija
- Latest Posts
Latest posts by Adriana Zaharijević (see all)
- Kako se zvao bivši režim? - 19/11/2026
- Džudit Batler i politika - 26/11/2025
- How to restore democratic hope - 06/02/2025





