- Peščanik - https://pescanik.net -

Pravi klovnovi

Na srednjovekovnim dvorovima zadatak dvorskih luda bio je saopštavanje neugodnih istina. Danas Štajnbrukovi „italijanski klovnovi“ donose neprijatnu istinu u vladine kabinete i bankarske kule širom Evrope. Ukoliko pogledamo dalje od Štajbrukove jeftine polemike, možemo primetiti da su rezultati izbora s onu stranu Alpa poslali jake i naelektrisane poruke, iz kojih se mnogo toga može naučiti.

Prva poruka jeste potpuni poraz evropske trojke, frankfurtskih bankara i kancelarke Angele Merkel. Ovde nije reč samo o ličnom brodolomu Marija Montija, profesora koga su poražene evropske elite 2011. izvukle iz čarobnog šešira i bez ikakve demokratske legitimacije postavile za premijera Italije. Uzgred, kad god se gunđa o „manjkavoj stabilnost“ nove političke konstalacije snaga u Italiji, treba podsetiti da je Silvio Berluskoni 2011. bukvalno bio primoran na povlačenje, iako je njegova stranka imala stabilnu većinu u italijanskom parlamentu.

Mario Monti je pred ove izbore uživao podršku italijanskog establišmenta (podržao ga je šef Fijata Serđo Markione, kao i šef Ferarija Luka Kordero di Montecemolo), dela Evrope koji podržava nemačku politiku i međunarodnih finansija (sam Monti je bio savetnik u najvećoj privatnoj banci na svetu, Goldman Saksu). Čak su i Vatikan i italijanska biskupska konferencija stali na stranu Montija. U pitanju je bila podrška za koju sada konačno, imajući u vidu rezultate izbora, možemo reći da je bila precenjena.

Poraz trojke, Angele Merkel i Evrope bankara postaje još ubedljiviji ako posmatramo rezultate skorašnjih izbora u drugim evropskim državama u krizi, takozvanim PIGS državama. Italijanski birači su jedini koji su izdržali pritisak sa severa i odbacili nemačku politiku štednje. U „realnom kapitalizmu“, karakterističnom za današnju Evropu, Italijani su bili prvi koji su otvoreno uputili izazov bankarima. Pokazali su hrabrost koja je nedostajala i Špancima i Portugalcima, pa i Grcima koji su birali prema željama Berlina i Frankfurta. Čak je i moćna Francuska izborom Fransoa Olanda uputila samo blagi protest.

U Italiji su grupe koje su u izbornu kampanju ušle sa porukama protiv nemačke opsednutosti štednjom, Angele Merkel i diktature spredova – osvojile 57% glasova u donjem domu, dakle apsolutnu većinu. Antinemačku poruku ovih izbora najbolje ilustruje jedan izborni plakat Berluskonijeve koalicije, na kome je slika Marija Montija kako se ponizno rukuje sa Angelom Merkel i natpis: „O italijanskoj vladi odlučuju Italijani.“

Poruka je dakle jasna. Makar Italijane niko nije mogao naterati da daju demokratski blagoslov sopstvenom osiromašenju. A možda će ih slediti i drugi narodi Evrope.

Međutim, italijanske dvorske lude prenele su još jednu poruku, a ona se tiče populizma. Poslednjih godina pupularno je etiketiranje populizmom svega onog što ljudi zaista žele i što im je stvarno potrebno. Dostupan i moderan zdravstveni sistem za sve? To je populistično (a posebno u SAD)! Penzija od koje se može živeti u starosti? Čist populizam! Dobro i pristupačno univerzitetsko obrazovanje koje ne gura studente i njihove porodice u finansijsku propast? To je krajnji populizam!

Kada vam je jednom prikače, teško se osloboditi etikete populiste, a ne pomaže ni kada tvrdite da se radi samo o osnovnim socijalnim potrebama. Prošlog vikenda Italijani su većinski glasali za populiste i to pitoreskne poput Grila, a to su uradili jer su im se oni, opravdano ili neopravdano, učinili kao jedini koji su u svom programu imali socijalna prava građana.

Dobitnik Nobelove nagrade za ekonomiju, Pol Krugman, ovako je to formulisao: „Niko ne želi da brani bunga-bunga politiku, ali moramo da postavimo jednostavna pitanja: šta je politika koju Monti prodaje kao neophodnu, učinila dobro za Italiju ili Evropu u celini? Monti je bio od Nemačke postavljeni prokonzul koji je ionako malokrvnoj ekonomiji kao lek prepisao štednju. U evropskim vladajućim krugovima smatra se respektabilnim samo onaj ko sprovodi totalnu štednju.“

Italijanski klovnovi su pokazali celoj Evropi da će oni koji nisu spremni da poslušaju opravdane zahteve dobiti populiste. Iskustvo koje veoma podseća na ono iz još jedne velike ekonomske krize iz prošlosti i koje bi svima moralo biti dobro poznato, a posebno Nemcima.

Poslednja poruka ovih izbora jeste ta da je velika trka ka centru prešla svoj zenit. Diktatura centra je okončana, iako su nam politikolozi decenijama šaputali da se izbori dobijaju samu u centru, da se mora biti umeren i da se moraju ignorisati ekstremna krila partija. Još je Džordž Buš mlađi na svoj način dokazao da je tu reč samo o opštim mestima. Možda centristički može da se opstane na vlsti, ali se više nijedni izbori ne mogu dobiti sa umerenih pozicija. A to svakako neće biti slučaj kada je nezaposlenost mladih 36% (Italija), 50% (Španija), 60% (Grčka), pa čak i 20% (Francuska). Za ove mlade ljude ne postoje „umerena“ korisna rešenja.

Marco D’Eramo, TAZ, 01.03.2013.

Izbor i prevod Miroslav Marković

Peščanik.net, 04.03.2013.

POPULIZAM