- Peščanik - https://pescanik.net -

Preko Drine

O novom dosijeu Fonda za humanitarno pravo „Deportacija izbeglica iz Srebrenice“, koji se bavi sudbinama muslimana iz Srebrenice koji su u julu 1995. bežali u Srbiju odakle su ih naše vlasti vraćale preko Drine i predavale snagama bosanskih Srba – govore Muhamed Avdić, Abdurahman Malkić, Milica Kostić i Nemanja Stjepanović. Razgovor vodila Svetlana Lukić.

Svetlana Lukić: Bilo bi umesno, da ne kažem ljudski, da razgovor počnem sa vama gospodine Avdiću, i sa vama gospodine Malkiću, zbog toga što ste vi i članovi vaše porodice svako na svoj način žrtve srebreničkog genocida. Zajedničko za vas obojicu, odnosno za vašeg oca koji se vodi kao nestao 22 godine, jeste da ste bežeći od Vojske Republike Srpske pobegli u Srbiju nadajući se da ćete tamo biti bezbedni. Vrlo brzo ste deportovani nazad u Bosnu – vi i vaš otac, iako je bilo mnogo indicija da se na taj način ljudi šalju pred streljački vod.

Fond za humanitarno pravo je napravio novi dosije upravo o izbeglicama iz Srebrenice koji su pokušali da nađu utočište u Srbiji, a potom bili deportovani nazad u Bosnu uprkos svim međunarodnim konvencijama. Međutim, molim vas za razumevanje što ćemo razgovor započeti sa Nemanjom, kako bismo ukratko predstavili šta je prethodilo tom konačnom napadu na Srebrenicu.

Nemanja Stjepanović: Kada govorimo o Srebrenici, mislim da moramo da krenemo od 1992, a ne od 1995. Srebrenica je bila meta Vojske Republike Srpske kao deo sprovođenja jednog od 6 strateških ciljeva koji su ustanovljeni najkasnije 12. maja 1992, i Srebrenica je bila jedna od enklava koja je u Istočnoj Bosni uspela da se održi i da ne padne u ruke Mladićevoj vojsci. To je bio izvor stalne frustracije Vojske Republike Srpske i Mladića i Karadžića. To je ono što prethodi 11. julu kada Vojska Republike Srpske ulazi u enklavu, i od tada pa nadalje stvari se dešavaju vrlo brzo i rezultirati će doslovno brisanjem bošnjačkog stanovništva iz tog dela Istočne Bosne.

Za samo dva dana deportovane su sve žene i deca prema Tuzli. Uporedo sa tim se odvajaju muškarci koji su bili u Potočarima sa ženama i decom, hapse i zarobljavaju oni koji su pokušali da pobegnu. Od 13. do 16. jula su se odigrala praktično sva masovna streljanja. Nakon toga, nastavlja se potera i svi koji su pronađeni ubijeni su na nekim drugim lokacijama.

Deo ljudi koji su bežali uspeli su da pređu reku i uđu na teritoriju Republike Srbije. Oni su mislili da su na taj način našli spas, a zapravo, to njihovo uverenje vrlo je kratko trajalo i sad ćemo o tome dalje razgovarati.

Svetlana Lukić: Milice, u ovom dosijeu pominjete da je posle pada Srebrenice nestalo 7.905 osoba, ali da je DNK analizom posmrtnih ostataka u masovnim grobnicama identifikovano 5.977 osoba. Odakle te brojke?

Milica Kostić: To su poslednji podaci koje je utvrdio Haški tribunal. Kao što znate, u presudama Haškog tribunala podaci se menjaju, što je često izvor raznih teorija zavere. Zapravo, potraga za nestalima i danas traje, jer i dalje ima preko hiljadu ljudi koji se vode kao nestali. I dalje se vrše DNK analize, a poslednji izvor podataka koji se koristi je presuda Karadžiću iz marta 2016. godine, tako da je gotovo izvesno da su već danas te brojke nešto drugačije.

Pristup Haškog tribunala je specifičan, budući da je u pitanju pravno telo. Njegova metodologija je takva da se uzimaju svi podaci, pa se tako koriste podaci Međunarodne komisije za nestala lica, patologa, antropologa i oni se sublimiraju u ono što pravo kaže da je tačno – a to je neki minimum (pravo je uvek minimalističko). Zato mi zapravo ovde govorimo o minimalnim ciframa.

Nemanja Stjepanović: Samo bih dodao da se u presudama Tribunala navodi da je taj broj najverovatnije oko 8 hiljada ljudi. Svi zaključci tog suda su zapravo vrlo konzervativni i obazrivi. Ali i pored toga, procene u donetim presudama govore o broju od oko 8 hiljada ljudi.

Svetlana Lukić: Gospodine Malkiću, veliki broj Bošnjaka muškaraca je krenuo u koloni koja je išla prema Tuzli. Gde ste se vi nalazili? Zašto ste odlučili da preko Drine pređete u Srbiju?

Abdurahman Malkić: Pa prije nego odgovorim na pitanje hoću da se zahvalim Fondu za humanitarno pravo na ovoj inicijativi i na aktivnostima koje rade da se spozna istina o Srebrenici i o svemu onome što se tamo desilo, odnosno o zločinima genocida u Srebrenici, u to vrijeme zaštićenoj zoni Ujedinjenih nacija.

Ja sam, kao i svaka muška vojno sposobna osoba, bio u koloni koja je pokušavala tražiti spas na putu do Tuzle. Imajući u vidu činjenicu, a i u dobroj mjeri znajući da za takve aktivnosti nismo bili spremni, imao sam duboku rezervu da je moguć proboj, prolazak kroz dubinu teritorije koju je kontrolirala u to vrijeme Vojska Republike Srpske. Posle 4 dana putovanja i posle susretanja sa svim onim problemima koje je kolona u sebi nosila – česti napadi, oskudjevanje hranom, bojni otrovi, druga djelovanja na kolonu – odlučio sam da se vratim sa jednom grupom u kojoj su bili moji najbliži rođaci, brat i drugi, u rodno selo i da tu ostanemo jedno izvjesno, duže vrijeme. Međutim, oni su bili nestrpljivi i tražili su da idemo odatle čim prije. I onda smo odlučili da tražimo spas preko Drine, odnosno preko Srbije, nadajući se da ćemo uspjeti…

Svetlana Lukić: Kako ste uhapšeni, kada ste uhapšeni?

Abdurahman Malkić: Drinu smo prešli 21. na 22. jula. 1995. Prešli smo Drinu i onda smo pored Baćevaca, na Pašinoj ravni uhapšeni od policije Republike Srbije i vraćeni u Bajinu Baštu, u policijsku stanicu. Tu smo ispitivani, maltretirani, tučeni… i ovi ožiljci što ih imam po glavi su posledica njihovog ponašanja prema meni, prevaspitavanja…

Svetlana Lukić: Šta su hteli od vas?

Abdurahman Malkić: Tražili su da se prizna da smo bili pripadnici Armije BiH, da smo navodno mi činili zločine, i da kažemo ko su nam suradnici na prostoru Srbije. Naravno, mi nikoga nismo imali, jer smo se neovisno odlučili krenuti. Jesmo imali neke telefone od prijatelja prijeratnih, ali nismo komunicirali ni sa kim. U svom tom teškom stanju ima i dobrih ljudi; sin od mog kolege iz firme, koji je tada bio policajac, ponudio nas je da jedemo i obezbijedio nam je neke sendviče, dok su nas drugi istovremeno u tom momentu i maltretirali i tukli.

Svetlana Lukić: Gospodine Avdiću, vi ste već pre pada Srebrenice bili u Tuzli sa majkom i sestrom, a otac vam je ostao u Srebrenici. Kako ste se vi razdvojili? Kako je došlo do toga da se razdvojite?

Muhamed Avdić: U vrijeme pada Srebrenice ja sam bio dječak od nepunih 14 godina, i sa majkom i sestrom sam izašao iz Srebrenice u konvoju UNHCR-a 30. marta 1993. godine kada je bila ofanziva Vojske Republike Srpske na Srebrenicu i kada su Mladićeve snage, tj. četničke snage, već bile na samom ulazu u grad. Kada je stigao konvoj sa hranom, mi smo se na vlastitu odgovornost popeli na kamion i krenuli, pa šta nam dragi Bog dâ. I hvala Bogu, stigli smo u Tuzlu 1993. godine. Babo je ostao u Srebrenici. Sve što smo imali sa babom u to vrijeme kontakta, imali smo putem radio-amatera i putem Crvenog krsta.

Svetlana Lukić: A da li, i na osnovu čega, možete da pretpostavite ili da znate šta se sa njim dogodilo?

Muhamed Avdić: Prvi zvanični, pisani dokument sam ja dobio 16. maja prošle godine, dakle 2016. godine. Mi smo imali informacije o njemu od samog početka. Kada je pala Srebrenica i kada je čelo kolone stiglo, imali smo informacije da je viđen, da bi nekoliko dana poslije toga dobili informaciju i da je živ zarobljen. Međutim, sve te informacije su bile poluinformacije ili glasine. Bilo je i tačnih, ali je bilo i dosta dezinformacija i laži. Na tragu tih informacija je mama 1996. godine, krajem mjeseca decembra, odlučila da ode u Bijeljinu da pokuša da ga spase. Dobila je informaciju da je zarobljen, da je bio u Srbiji, da je iz Srbije prebačen, i zadnji trag mu se gubi negdje oko Vlasenice. Pokušavali smo, tragali smo, ali sve je bilo ono – čula, kazala.

Da bih prošle godine dobio prvi zvanični dokument u kome se kaže da je babo 31. jula 1995. godine isporučen, zvanično od MUP-a Srbije graničnoj policiji Republike Srpske, a zatim od strane granične policije RS vojnom bataljonu 1. bratunačke lake pješadijske brigade. I uspio sam još da nezvanično saznam da su svi oni koji su na taj način deportovani, uglavnom upućivani iz Bratunca prema Vlasenici, to jeste prema Sušici, gdje je bio logor 1992. godine.

Svetlana Lukić: Od koga ste vi tražili pomoć da biste eventualno saznali precizno šta se desilo sa vašim ocem?

Muhamed Avdić: Mama je pokušavala tada i preko Komisije za traženje nestalih i zarobljenih Crvenog krsta. Gde god si se obraćao, svi su ti tražili neki pisani trag, nešto konkretno, a mi sve što smo imali bilo je zasnovano na glasinama. Jer niko nije imao ništa opipljivo… Da bi me 2016. nazvao telefonom Ahmo, babin kolega i prijatelj koji je također prosvjetni radnik i rekao „je l’ te zvao taj čovjek, ima sve informacije, ko je Azema zarobio, odnosno ko ga je proslijedio“. Ja sam u tom trenutku bio u šoku.

Imaš prije toga jedne informacije i odjednom te čovjek zove i kaže „imaš sve to“. Čovjek koji je došao do ovog podatka, znači do zvaničnog dokumenta MUP-a Srbije koji je izuzeo Haški tribunal, je zapravo čovjek koji je poznavao moga babu, znao ga je kao Azema učitelja, ali nije znao kako se preziva, i onda je on pitao Ahmu „je li to taj učitelj, imam dokument“. Ustupio mi je sve te dokumente i zahvaljujući Sudbinu Musiću iz Prijedora, koji je bio u Udruženju logoraša Prijedor 1992, stupio sam u kontakt sa Marijanom Toma koja me je uputila na Milicu Kostić. Tada smo se čuli, proslijedio sam ove dokumente i tako smo došli u kontakt sa Fondom za humanitarno pravo.

Milica Kostić: Kada nas je Muhamed kontaktirao 2016, odlučili smo da dalje istražimo sudbinu njegovog oca i počeli smo od baze Haškog tribunala. Događaji kojima se dosije bavi – deportacija ljudi iz Srebrenice koji su pokušali da pobegnu na teritoriju Srbije, nisu poznati javnosti. Iako dokumenta postoje, to je tek nekolicina dokumenata među desetinama hiljada koji su dostupni u bazi podataka Haškog tribunala. Nijedan sud nije posebno istraživao ove slučajeve, nego smo tragom Muhamedovog oca, pronašli dodatna dokumenta koja se tiču njegove sudbine. I uvideli smo šablon koji se ponavljao i u slučajevima svih ostalih žrtava.

Ove operacije su podrobno dokumentovane. Uspeli smo da pronađemo zvaničnu, autentičnu dokumentaciju koja rasvetljava 30 ljudskih sudbina. Ja sam sigurna da je tih slučajeva bilo više. Ali mi nemamo dokaze za ovu tvrdnju, upravo zato što se niko time nije bavio, već imamo samo dokumentaciju koja se pojavljuje sporedno u pojedinim slučajevima.

Od tih 30 ljudi, među kojima su Muhamedov otac i gospodin Malkić, šestoro ljudi je preživelo. To je ta grupa u kojoj je bio gospodin Malkić, i to predstavlja jedinstven slučaj. Oni su predati zajedno i oni su jedini za koje znamo da su preživeli. 15 ljudi je pronađeno u masovnim grobnicama, dok se 9 osoba i dalje vode kao nestale, među kojima je i Muhamedov otac.

Na bazi dokumenata koje imamo pretpostavljamo da su svi ti ljudi bili zarobljeni. Od 15 ljudi koji su pronađeni u masovnim grobnicama 12-oro ih je pronađeno zajedno u jednoj masovnoj grobnici – dakle, u masovnoj grobnici koja je bila namenjena samo za njih. Na osnovu izveštaja patologa, takođe posrednim putem, došli smo do informacija da su ti ljudi ubijeni na licu mesta pored grobnice, da su bili vezani, u parovima – njih 6, po dvoje.

Zbog svega toga izlazimo u javnost s ovim dosijeom i zahtevamo više informacija i istragu, ne samo da bi saznali kako su ti ljudi završili u masovnim grobnicama, nego i kako da pronađemo ljude koji su nestali. Masovna ubistva u Srebrenici su veoma dobro dokumentovana. Od 8 hiljada ljudi koji su nestali, Haški tribunal je analizom ubistava i zločina uspeo da utvrdi identitet skoro 6 hiljada ljudi; da utvrdi gde su i kako ubijeni, odnosno kakva im je konkretno sudbina bila. Mahom su to masovna streljanja izvođena između 13. i 16. jula, dok o ovim slučajevima gde je potera trajala nedeljama, kada su ljudi hvatani i ubijani, nekad pojedinačno, nekad u manjim grupama, znamo manje.

To su slučajevi na primer Bišina, kojim se jeste bavio Haški tribunal; ili ubistvo u Trnovu, Škorpioni, što takođe spada u grupu ubistava za koja u ovom trenutku nemamo dovoljno informacija. Ovi slučajevi o kojima mi danas govorimo su zapravo oni koji su izašli iz plana masovnih ubijanja, u pitanju su ljudi koji nisu bili odmah na početku uhvaćeni da bi mogli biti sprovedeni do mesta masovnih ubistava u hiljadama. Ovo je apel da počeno da se bavimo i njihovim sudbinama i da pokušamo da utvrdimo šta se njima tačno dogodilo.

Svetlana Lukić: Žepa je pala relativno brzo i mi smo napravili emisije sa vama o logorima Šljivovica i Mitrovo polje. 800 Bošnjaka je prešlo u Srbiju. Međutim, očigledno da je došlo do nekakve promene u tih nekoliko dana.

Nemanja Stjepanović: To je odlično pitanje. Zapravo, od 1.08.1995. više nema ovih slučajeva. Do 1.08. se dešavaju deportacije i mi uočavamo jednu matricu: sve deportacije dešavaju se po istom principu – hapšenje, predaja graničnoj policiji, predaja graničnoj policiji Republike Srpske, potom Vojsci Republike Srpske. Kad god postoji matrica, to je siguran znak da iza toga stoji država.

Dakle, promena u pristupu. Ta promena se odigrala tako što je Slobodan Milošević odlučio pod pritiskom međunarodne zajednice – i postoje dokazi o njegovom sastanku sa Karlom Biltom – zapravo video šansu za pridobijanje simpatija ako pokaže navodnu velikodušnost, što se kasnije pokazalo u slučaju ljudi iz Žepe. Postoji jedan presretnuti razgovor gde se od pukovnika Beare traži da iz Srbije preko granice vrati ljudi iz Žepe, a on u tom jednom presretnutom razgovoru odgovara da to sada ne može i da je odluka o tome došla od najvišeg. Vrlo je izvesno da je taj najviši vrlo dobro znao i šta se dešavalo pre tog 1.08. i da zapravo iza cele ove stvari stoji država Srbija. Na kraju krajeva, ti policajci ne bi mogli tako rutinski sve to da odrađuju, iako su znali da krše konvencije i pravila međunarodnog prava tako što vraćaju ljude iz Srbije u Bosnu.

Milica Kostić: I pravila domaćeg prava…

Nemanja Stjepanović:… i domaćeg prava, naravno, da iza toga nije stajala država. U tim izveštajima primećuje se suvi birokratski rečnik, koji u nekim situacijama zaista ima dozu cinizma. Govori se o tome da su ljudi ilegalno prešli granicu, kao da su ilegalno prešli granicu između Norveške i Švedske, pa se Švedska policija čudi. Kaže se „nemaju važeće putne isprave, niti vize trećih zemalja“. Do koje mere je taj cinizam išao, „eto, šta sad mi da radimo, nemaju vize, dakle moramo da ih vratimo“. Da li bi isto tako postupili da se radilo o srpskim izbeglicama, pa da ih vraćaju u ruke Armije BiH.

Ovde je očigledno da se radilo o savezničkim snagama bezbednosti, koje su po već uigranoj rutini saradnje odradili, da iskoristim taj izraz, i ovaj posao i doprineli uništavanju sudbina još najmanje evo ovoliko porodica koliko smo mi ovde naveli, a verovatno je taj broj i veći.

Abdurahman Malkić: Ja znam još dosta osoba koje su imale, da kažem, sreću u nesreći da ostanu i žive, ali i dosta osoba koje su ostale u Srbiji na sličan način, koje su deportovane, pa ih i dalje nema. Dakle, još ima osoba koje ja lično znam.

Nemanja Stjepanović: Ovo je zapravo velika sramota srpskog pravosuđa, što ovo nikada nije ni načeto, niti je pokazana bilo kakva namera da se izvrši istraga. Da jeste, mi bismo sada imali mnogo više od ovoga što imamo.

Milica Kostić: Dosije smo objavili u nameri da dopremo do javnosti. Nadamo se da će on stvoriti pritisak da se razgovara na ovu temu. Ne znam da li je to naivno očekivanje, budući da smo i pre ovog dosijea znali za ulogu Srbije u ratu u Bosni i Hercegovini i u genocidu u Srebrenici. Duže od decenije imamo podatke o ogromnoj pomoći koju je Srbija pružala oružanim snagama Republike Srpske, u tolikom obimu da je nije bilo, mi vrlo verovatno ne bismo ni imali genocid.

Imamo bezbroj podataka koji o tome govore: novčana pomoć, pomoć u ljudstvu, penzije, plate koje su se plaćale iz Beograda, naoružanje… Imamo dokaze o tome da su u Srebrenici nađene čaure koje su proizvedene u Srbiji. Svi ti dokazi već postoje, i iako je naivno očekivanje da će ovo nešto promeniti, ja mislim da hoće. To je moja nada, jer da nemamo tu nadu, ne bismo ovo ni radili.

Mi ovde govorimo o ljudima. I u tom smislu, ovo je jedan od najintimnijih dosijea kojim se Fond bavio. Govorimo o dokumentovanoj sudbini 30 ljudi, podacima da su sa sobom imali porodične fotografije, makaze za nokte, ličnu kartu i slične stvari. Govorimo o ljudima koji su dolazili iz Srebrenice i koji su tamo proveli godine u užasnim humanitarnim uslovima. To su bili ljudi zapušteni, neuhranjeni, nesrećni i sam postupak da ih neko uhvati i vrati nazad je toliko neljudski da nas je bilo sramota da u ovom dosijeu uopšte govorimo o pravu i da pričamo o nekoj pravnoj odgovornosti. Ovde možemo da pričamo pre svega o društvenoj, moralnoj odgovornosti; šta se to desilo da je postalo normalno da se ti ljudi hvataju i vraćaju? Iz medijskih izveštaja vidimo da su meštani Bajine Bašte, Ljubovije i drugih graničnih mesta, govorili i znali da se u Srebrenici ljudi ubijaju u hiljadama. Šta su onda znali granični policajci koji su svakodnevno bili u komunikaciji sa kolegama?

Nemanja Stjepanović: Ili Milošević i Perišić.

Milica Kostić: Naravno. U dosijeu se bavimo kršenjem konvencije o izbeglicama. I da ne govorimo sad o ljudskosti graničnih policajaca: jasna je njihova obaveza da postupe suprotno onome što su činili. Njihova je obaveza bila prema međunarodnom i domaćem pravu da te ljude ne zlostavljaju i ne ispituju o pripadnicima Armije BiH. Trebalo je da ih ispituju o tome šta se njima dešava.

Nemanja Stjepanović: I da saznaju da li im preti opasnost u slučaju vraćanja.

Milica Kostić: Tako je.

Abdurahman Malkić: Da ih tretiraju kao zarobljenike.

Milica Kostić: Tako je.

Svetlana Lukić: Da li se uopšte nečemu nadate sada kada ste došli ovde u Beograd. Šta je to što vi mislite da bi možda moglo da bude učinjeno, pa da imate makar neku satisfakciju?

Muhamed Avdić: Moje očekivanje jeste da ne lažu, da ne uvijaju ono što je očigledno. Očigledno je da je zvanična granična policija MUP-a Srbije deportovala moga babu direktno zločincima. Nisu ti pojedinci koji su isporučili mog baba to učinili na svoju ruku, zato što je to bio Risto Šeovac, nego zato što je Risto Šeovac bio službenik granične policije Republike Srbije, odnosno komandir graničnog mjesta. Dakle, on je radio u ime države. Ta država je njemu to naredila. Postoji neko iznad njega u hijerarhiji. A ako ta država to nije naredila, ako je Risto Šeovac napravio prekršaj, valjda bi ga država sankcionisala, valjda bi ga kaznila i na taj način se ogradila od zločina. Naprotiv, država ništa nije uradila.

Ukoliko iskreno pogledaju istini u oči, to će biti samo jedna mala satisfakcija za mene lično. Mog babe nema, pa nema 22 godine, i pitanje hoću li ga ikad naći. Hoće li ga identifikovati, hoću li imati priliku da ga dostojno ukopam i da njegovi unuci, koji nisu imali priliku da ga upoznaju, barem znaju gdje je grobno mjesto njegovo. Ukoliko se nastavi i dalje negiranje, onda je to potvrđivanje zločina u kojem su učestvovali.

Kada ste maloprije pitali na koji način smo ga još tražili – ja se sjećam kad je mama 1996. otišla u Bijeljinu da su joj rekli da je Aco Tošić koji je bio prosvjetni radnik i u SIZ-u tada radio u Srebrenici, bio prvi koji se s babom sreo u Bajinoj Bašti. Ja tog Acu Tošića čisto znam onako po imenu, nikad ga nisam sreo. Godine 2009, pošto radim u opštini, koleginica Božana kaže „jao, vidi Ace Tošića što je propao“. I ja izađem, pitam „jeste vi Aco Tošić?“, kaže „jesam“. „Poznajete li vi Azema Avdića, učitelja“, kaže on „Da, poznajem“. I pita on gdje je. „Pa“, rek’o, „nestao je 1995, ali imam informaciju da ste vi prvi koji ste se sreli sa njim kad je zarobljen“. Sjeli smo na jednu klupu i on mi se naslonio ovako na ruku i sav se trese, i to sve, naravno, negira.

Ali za mene ovo traganje nije osveta, da bih se nekome svetio. Moja najveća osveta jeste saznanje istine i povratak u mjesto gdje je bio zabranjen život da se živi, a to je da živim u svojoj Srebrenici.

Abdurahman Malkić: Moja životna misija jeste da utvrdim istinu i da je prezentujem javnosti, da znamo šta se to tamo dešavalo. Naravno, ovdje smo mi danas pokušali prezentirati istinu o planiranom, organiziranom, sistemskom učešću Srbije – odnosno režima tadašnje Srbije (naravno, građani Srbije nisu svi krivi) u planiranom zločinu nad građanima, prije svega Srebrenice, u to vrijeme zaštićene zone, a i ranije, kroz ove deportacije.

Ono što posebno želim istaći, s obzirom da građani to u dobroj mjeri i ne znaju, ili nisu upućeni, jeste činjenica da su u mome selu ubijena 3 pripadnika niške specijalne jedinice. Zatim da je u mome selu od avio-bombe koja je došla iz aviona iz Srbije ubijena, mi smo je zvali Pećanka, i njena snaha koja je držala dijete u ruci u momentu dok su brale šljive. A da sam ja lično, u Bajinoj Bašti, mučen električnim pištoljima koje stave na ruke moje, i onda te na neki način tresu da od tebe, ko fol, dobiju neke informacije, odnosno da pokažu svoju moć.

Koliko ćemo mi u tome uspijeti ponajviše zavisi od ljudi dobre volje. Ovdje su s nama predstavnici Fonda za humanitarno pravo. Naravno, u publici su i drugi koji ovo slušaju, a koji takođe dijele sudbinu Srebrenice u tom smislu da se dođe do istine i da se svi sudionici adekvatno sankcionišu, ma s koje strane da oni dolaze.

Meni lično nikakva posebna satisfakcija ne treba. Ne treba meni ni da ja optužim Srbiju, ili bilo koga, meni treba istina o svemu ovome što se dešavalo u Srebrenici; pogotovo činjenica da je Srebrenica bila zaštićena zona Ujedinjenih naroda u to vrijeme. Neku vječer sam sa svojim bratom sjedio pa pričao, kažem, sve se koncentriše na priču o zločinu genocida koji se desio 1995. Ja sad ovdje imam potrebu da kažem, s obzirom na to da sam bio u vrijeme okupacije Srebrenice, zaštićene zone, pomoćnik načelnika za boračku i invalidsku zaštitu, da je u to vrijeme u Srebrenici već bilo poginulo 3 hiljade osoba – ubijeno, ne poginulo, kao što je ova Pećanka, ili druge žene, odnosno drugi građani, civili, tako da izađemo na cifru preko 10 hiljada da je ubijeno u Srebrenici. Ne bih sada licitirao.

Najbitnija je stavka ovo što je Nemanja govorio, a to je da je u roku od 3 dana ubijeno preko 7 hiljada osoba. Dakle, da je planirano, organizirano i sistematski izvedeno, a onda kasnije dodatno prikrivano.

Svetlana Lukić: Da li je vaša majka živa?

Muhamed Avdić: Jeste, hvala Bogu, ona je živa, 1996. je imala 35 godina.

Svetlana Lukić: Da li vam je nešto rekla kad ste joj saopštili da dolazite u Beograd?

Muhamed Avdić: Ni u jednom trenutku nije rekla „nemoj ići“, ili „čuvaj se“. Rekla je „Okej, idemo dalje“. To je naša životna misija, na neki način, da saznamo šta je sa babom, gdje je… To je dio nas, kao sjenka… kao da bi pokušao da bježiš od senke, a ona te non-stop prati. To je dio naše sudbine, i šta god da stoji ispred nas, i kako god, moramo saznati.

Milica Kostić: Koliko sutra, mi ćemo podneti krivične prijave protiv svih lica koja smo uspeli da identifikujemo, a i protiv desetine neidentifikovanih ljudi. To su bivši zaposlenici granične policije Bajina Bašta, SUP Užice, policija u Ljuboviji, pripadnici Vojske Republike Srpske i policije Republike Srbije, pripadnika Generalštaba Vojske Jugoslavije, pripadnici MUP-a na nivou Beograda, pripadnici Državne bezbednosti. Izneli smo dokaze i da su centri Državne bezbednosti na lokalu bili uključeni u celu ovu operaciju, tako da ćemo podneti krivične prijave protiv svih tih lica.

Nadamo se reakciji Tužilaštva za ratne zločine. Mi smo i ranije podnosili krivične prijave protiv visokorangiranih osoba, bivših oficira Republike Srpske za koje znamo da žive u Srbiji i koji su bili na nivou planera genocida u Srebrenici, protiv pripadnika 10. diverzantskog odreda. Od tada je prošlo 7 godina i mi nemamo optužnice protiv tih lica. Jedine optužnice u Srbiji za Srebrenicu su podizane protiv direktnih izvršilaca, niskorangiranih osoba, i u tim optužnicama zločin nije bio kvalifikovan kao genocid, čak ni kao zločin protiv čovečnosti, već kao ratni zločin.

Mi ćemo zahtevati i kontinuirano vršiti pritisak da se pokrene ovaj postupak. Svi koji su bili uključeni u ovu operaciju moraju krivično odgovarati, to je apsolutni minimum, ali to je pre svega korak ka tome da se pozabavimo time što se desilo u Srebrenici posebno, ali i uopšte u ratu u Bosni i Hercegovini i šta je država Srbija tamo radila.

Srbija se pred Međunarodnim sudom pravde po tužbi Bosne i Hercegovine uslovno rečeno izvukla, tako da nije počinila, nije podsticala, nije pomagala genocid, već ga „samo“ nije sprečila i nije odgovorne procesuirala. Ako pogledamo presude Haškog tribunala – pre svega tu govorimo o presudi Perišiću, bivšem načelniku Generalštaba Vojske Jugoslavije, izbegla se odgovornost za genocid u Srebrenici.

Mislim da je sad vreme, poslednje vreme 22 godine kasnije, da se pogledamo u oči i porazgovaramo o tome šta se desilo. Jer to je tema ovog društva – kako je moguće? Kako je moguće da odlazi oružje, da odlazi novac, da ljude predajete, da se šalju autobusi iz Srbije za prevoz zarobljenih Srebreničana. Kako je moguće da smo mi kao društvo došli dotle?

Nemanja Stjepanović: I kako je moguće da i danas posle 22 godine govorimo da s tim nismo imali ništa, i da čak nismo znali šta se dešava.

Peščanik.net, 22.07.2017.

Srodni link: Fond za humanitarno pravo -​ ​Dosije „Deportacija izbeglica iz Srebrenice“

SREBRENICA