- Peščanik - https://pescanik.net -

Preokret na Balkanu?


Stabilan kurs

U periodu između 2004. i 2008. kurs dinara je bio prilično stabilan. Zapravo, prosečan kurs dinara 2004. je bio oko 73 dinara za evro, 2005. oko 83, 2006. oko 84, 2007. oko 80, a 2008. oko 81,5 dinara za evro. Stopa inflacije u tih pet godina je bila u proseku oko 12 posto godišnje. To znači da je u tom periodu dinar depresirao otprilike onoliko koliko je nivo cena rastao u jednoj godini. Ostalo predstavlja realno jačanje dinara u odnosu na evro.

Na početku tog perioda, spoljni dug Srbije, dakle i privatni i javni dug prema inostranstvu, sa oko 9,5 milijardi evra došao je na nešto više od 21 milijarde evra. Na kraju 2011. je iznosio nešto više od 24 milijarde evra. Da je nastavio da se uvećava istom brzinom kao u periodu između 2004. i 2008, na kraju prošle godine bi dostigao nivo od 30 milijardi evra. No, posle 2008, dinar je značajno devalvirao, do 2010. oko 25%, i uvoz je prošle godine još uvek bio za skoro 1,5 milijardi evra manji nego 2008, dok je izvoz bio za oko milijardu evra veći. Trebalo bi dodati da je prosečan kurs dinara u 2011. bio otprilike isti kao i u 2010. Ovo jednim delom, mada nije jasno kolikim, objašnjava ubrzanje rasta uvoza i usporavanje rasta izvoza u prošloj godini. Opet, uz stabilan kurs, valja uzeti u obzir činjenicu da je prosečna stopa rasta potrošačkih cena prošle godine bila oko 11%, a cena proizvođača oko 14%. Tako da je dinar realno apresirao u odnosu na evro gotovo kao u periodu 2004-2008.

To je, naravno donekle uprošćeno rečeno, problem sa fiksnim ili stabilnim kursem. Ukoliko cene rastu brže nego u zemlji za čiji je novac kurs domaćeg novca fiksiran, privreda postaje nekonkurentna, što se ogleda u povećanju uvoza u odnosu na izvoz ili, drukčije rečeno, u rastu spoljnotrgovinskog deficita. Naravno, da bi se taj deficit pokrio, potrebno je uzajmiti novac u inostranstvu ili prodati imovinu strancima kako bi se došlo do stranog novca kojim će se platiti uvezena roba. Posledično, raste strani dug ili se povećavaju obaveze prema inostranstvu.

U susedstvu Srbije gotovo sve zemlje imaju stabilne ili fiksne kurseve. Tako Makedonija ima veoma strogo fiksiran kurs koji se nije menjao od 1997; Bugarska i Bosna i Hercegovina imaju valutni odbor, što znači da je kurs njihovih novaca zakonom ili čak ustavom utvrđen i centralne banke ili vlade ne mogu da ga menjaju. Hrvatska ima stabilan kurs, što znači da se ne menja na gore ili na dole od centralne vrednosti više od, najčešće, jedan posto. Crna Gora i Kosovo koriste evro i, naravno, nemaju kurs u donosu na evro. Samo Rumunija i Albanija imaju fleksibilne režime kursa. Dok Srbija teži da menja režime, čas služeći se stabilnim kursem, a čas prolazeći kroz periode depresijacije kursa ili čak nagle devalvacije.

Koji su rezultati ovih različitih politika kursa? Zemlje koje imaju fiksne kurseve uglavnom teže da stabilizuju inflaciju kako ne bi došlo do realne apresijacije kursa. U ovu grupu spadaju Makedonija i Hrvatska, jer su stabilizovale rast cena u dužem periodu vremena. Time nije došlo do eliminisanja deficita u razmeni sa svetom, ali su oni bar bili umanjeni. Naravno, zemlja i dalje može da ima ili preveliku potrošnju, jer rastu plate, ili da doživi ubrzani rast cena nekretnina, što može da vodi ubrzanom prilivu stranog novca i tako akumulaciji stranog duga. Ovo je donekle karakteristično za Hrvatsku. U tim okolnostima bi fleksibilan kurs mogao da bude rešenje, ukoliko bi se svejedno održala stabilnost cena.

Zemlje koje imaju valutni odbor, ne mogu da imaju kontrolu nad inflacijom, jer nemaju uticaj na količinu novca u opticaju. Alternativa jeste da se ne dozvoli rast plata koji prevazilazi porast produktivnosti. Ovo je u velikoj meri ostvareno u Bugarskoj ili bar je tako bilo do samo par godina pred izbijanje krize. Uprkos tome, usled snažnog priliva stranog novca, kako kredita tako i ulaganja, inflacija je težila da bude brža nego u evro zoni, usled čega se dodatno isplatilo uvoziti a i ulagati, jer i uvoznici i investitori nisu bili suočeni sa rizikom promene kursa. Usled toga je relativno siromašna, u platama i dohocima, zemlja nagomilala velike spolje finansijske obaveze. Sa Bosnom i Hercegovinom bi bilo isto, kada značajan deo priliva novca spolja ne bi bio u vidu transfera, privatnih ili javnih.

Zemlje koje koriste evro se suočavaju sa različitim problemima i nije ih jednostavno porediti. Crna Gora je doživela veliki priliv srtanih ulaganja, koji je sada presušio i to je problem koji se ne može rešiti politikom tečaja. Kosovo uglavnom zavisi od finansijskih priliva iz inostranstva, tako da monetarna politika ne bi ni mogla da bude efikasna. Jedino Grčka predstavlja tipičan primer gde je uvođenje evra zahtevalo kontrolu javnih finansija i plata za koje ta zemlja nije imala odgovarajuće ustanove. I sada je primorana da traži da joj se otpisuju dugovi. Verovatno bi i sada bilo bolje kada bi mogla da koriguje kurs da ima svoj novac, ali je verovatno važnije da možda ne bi u ovakvu situaciju uopšte došla da se nije odrekla drahme.

Rumunija i Albanija imaju druge probleme, ali fleksibilni kurs pomaže, naročito u ovoj prvoj jer je kontrola plata problem. Jedino Srbija eksperimentiše sa stalnim prelaskom iz jednog režima u drugi, i ima slab rast izvoza, visok strani dug i uporno visoku inflaciju. Sada se izgleda opet prelazi na stabilan kurs, tako da je jedino pitanje kada će se ponovo pustiti dinar da devalvira.


Porezi

Koliki je teret balkanske države? Pođimo od poreza. Pre nego što pogledamo podatke, potrebno je ukazati na to da se državni izdaci plaćaju poreskim prihodima. Neke manje stavke su naknade za javne usluge, ali ni to se mnogo ne razlikuje od poreza. Ima i prihoda od svojine, ali njima bi trebalo da upravljaju državna ili preduzeća u kojima država ima udeo, a ona će gotovo uvek hteti da dobit investiraju. Postoji naravno i inflatorni porez, kao i dobit centralne banke. No sve se to ne razlikuje mnogo od poreza, a i inače je reč o prihodima čiji je udeo u ukupnim javnim prihodima mali. Značajan je udeo prihoda od doprinosa za socijalne, zdravstvene i penzijske fondove, ali i oni se bitno ne razlikuju od poreza, budući da se naplaćuju prinudno. Tako da kada se zna kolika je ukupna javna potrošnja, zna se i koliki je ukupni poreski teret.

Pre krize, recimo, javni rashodi balkanskih ili država na jugoistoku Evrope bili su negde između 40 i 50 posto bruto domaćeg proizvoda. Bliža je donjoj granici bila Bugarska sa nešto ispod 40 posto u 2008, Rumunija i Hrvatska gotovo 40 posto, Bosna i Hercegovina i Srbija oko 46 posto, dok Slovenija oko 44 posto, a Crna Gora oko 47 posto. Najveću javnu potorošnju su imale Grčka i Mađarska, oko 50 posto BDP. Najmanje su trošile Makedonija, oko 34 posto, i Albanija – oko 32 posto.

Posle dolaska krize, javni rashodi su značajnije smanjeni u Crnoj Gori, Makedoniji, Srbiji i Albaniji (između 2 i 3 procentna poena), dok su u drugim zemljama ostali uglavnom na istom nivou, uz značajan rast u Sloveniji na oko 50 posto u 2011. Ovo ukazuje na činjenicu da većina ovih zemalja nije imala prostora ili mogućnosti da vodi ono što se zove protivciklična fiskalna politika. Bilo bi za očekivati da se javni rashodi ne smanjuju u recesiji, jer se ispunjavaju preuzete obaveza, a one i rastu, za povećanje obaveza prema nezaposlenima i za povećane potrebe socijalnog staranja. To sve nezavisno od eventualne dodatne javne potrošnje, ukoliko bi se želelo povećanje javnih ulaganja kako bi se uposlili oni koji gube posao. Dakle, sa izuzetkom Slovenije, u ovoj grupi zemalja javni rashodi su ili ostali na istom nivou u odnosu na BDP ili su smanjeni.

Kada je reč o javnim prihodima, oni su takođe ostali na skoro istom nivou u Mađarskoj, Rumuniji i Bosni i Hercegovini, a smanjeni su u svim drugim zemljama za nekoliko procentnih poena, a za gotovo 5 u Bugarskoj, 4 u Srbiji i gotovo 10 u Crnoj Gori. Prihodi su povećani u Sloveniji za par procentnih poena. Opet, prihodi ne bi trebalo da se smanjuju brže nego BDP, ukoliko se ne menja prosečna stopa oporezivanja. Ovo zato što se porez plaća iz dohodaka, odnosno iz nacionalnog dohotka i ako ne postoji neki strukturni problem sa sistemom oporezivanja, recimo kao u Crnoj Gori gde su javni prihodi pre krize bili jako visoki usled velikog priliva stranog novca i stoga i uvoza, porezi bi trebalo da obezbeđuju manje-više konstantan priliv javnih prihoda.

Budući da su javni prihodi u mnogim zemljama smanjeni, koji su porezi bili više a koji manje izdašni? Generalno bi se moglo reći da su se dobro pokazali posredni porezi, kao PDV i akcize. Bugarska je izuzetak, jer su prihodi od posrednih poreza nešto smanjeni, dok su u Mađarskoj povećani, ali to se dogodilo usled promene u poreskom sistemu, a isto se može reći i za Rumuniju. Isto tako, doprinosi su se uglavnom održali na istom nivou u odnosu na BDP. Naravno, smanjeni su u meri u kojoj je smanjen BDP, a isto važi i za prihode od carina koji su se smanjili u skladu sa manjim uvozom, što je karakteristično za sve ove zemlje.

Gde je došlo do smanjenja poreskih prihoda? Uglavnom su podbacili porezi na dohodak i posebno porez na dobit preduzeća. U Srbiji je taj poreski prihod još uvek manji nego što je bio 2008. Ovo nezavisno od činjenice da su poreske stope na dohotke od kapitala relativno niske u čitavoj ovoj regiji. Gde je, opet, došlo do povećanja rashoda? Izdaci na zaposlene se uglavnom svuda dobro drže na nivou od oko 10-11 posto BDP, osim u Makedoniji i Albaniji gde su upola manji i Sloveniji gde su nešto veći. Izdaci na socijalna davanja su povećani svuda osim u Mađarskoj i Makedoniji, ali njihov nivo varira od oko 20 posto BDP u, recimo, Srbiji i Makedoniji, do manje od 15 posto u Bugarskoj, Rumuniji i Crnoj Gori i manje od 10 posto u Albaniji. Kapitalna ulaganja su smanjena gotovo svuda.

Šta se iz ovoga može zaključiti? Najpre, poreski teret je u ovim kriznim godinama uglavnom smanjen, izdaci na zaposlene i za socijalno staranje su najveći deo javne potrošnje i PDV je najefikasniji poreski instrument. Stoga, smanjenje javne potrošnje mora da se odnosi na plate i penzije, dalje smanjenje poreskog tereta je teško izvodljivo, a ako se povećavaju porezi, to teško da može da zaobiđe PDV.


Preokret u konkurentnosti

Evropska komisija je objavila indikatore po kojima prati razvoj neravnoteža, unutrašnjih i spoljašnjih, i konkurentnosti u zemljama članicama. Oni, naravno, nisu nepovezani, jer nekonkurentna privreda teži da ima deficite u razmeni sa inostranstvom i stoga gomila strane obaveze, a uz to često nedovoljno zapošljava i ima visoku stopu nezaposlenosti. Kako, dakle, stoji stvar sa konkurentnošću balkanskih privreda?

Na to pitanje nije tako lako odgovoriti zato što bi trebalo znati kako bi trebalo da izgleda konkurentna privreda sa punom zaposlenošću i izbalansiranom razmenom sa inostranstvom. Naravno, uporedno, dakle u odnosu na druge zemlje, posebno na one sa kojima najviše trguje, jer je konkurentnost relativan pojam. Ukoliko bismo to znali, mogli bismo da pratimo promene u činiocima koji su od značaja za promenu u konkurentnosti. Jedan takav indikator, koji Evropska komisija smatra da je potrebno pratiti, jesu jedinični troškovi rada. Koliko košta u troškovima rada proizvodnja onoga što se zove bruto domaći proizvod (BDP)? To zavisi od naknada za rad, recimo bruto plata, od produktivnosti, a i od promene kursa, budući da je reč o komparativnoj meri.

Pođimo od poređenja sa Austrijom. Bugarski jedinični troškovi rada, po kupovnoj snazi, nešto su manji od 30 posto austrijskih, Rumunije nešto manji od 45 posto, Slovenije iznad 60 posto, Hrvatske oko 50 posto, Makedonije oko 40 posto, Crne Gore oko 50 posto, Albanije manji od 35 posto, Bosne i Hercegovine manji od 45 posto i Srbije oko 37 posto (sve u 2011). Mađarska, recimo, ima nivo troškova od oko 40 posto austrijskih. Ti nivoi troškova ne govore mnogo sami po sebi, ali se ipak može zapaziti da je rad skuplji u Sloveniji, Hrvatskoj, Crnoj Gori, Bosni i Hercegovini, i Rumuniji nego u Mađarskoj, koja je jedna od najuspešnijih zemalja kada je reč o izvozu i uravnoteženosti spoljnotrgovinske razmene.

Uzmimo sada kako su se ovi troškovi razvijali. Srbija je svakako zanimljiv primer. U 2008, jedinični troškovi rada su bili gotovo 55 posto onih u Austriji, da bi se smanjili na oko 37 posto 2010. i 2011. U većini ostalih zemalja su bili mnogo stabilniji, s tim da su nešto smanjeni u Hrvatskoj, a nešto povećani u Sloveniji, Makedoniji i Bugarskoj. Iz ovoga bi se moglo zaključiti da je veoma značajno povećana konkurentnost srpske privrede, kako u odnosu na zemlje članice Evropske unije, posebno one razvijene kao što su Austrija i Nemačka (njihovi jedinični troškovi rada se kreću prilično sinhronizovano), tako i u odnosu na susedne zemlje članice CEFTA. To bi, ako bi se moglo održati, svakako ukazivalo na to da nije nerealno očekivati povećanu zainteresovanost stranih investitora za srpsko tržište, bar po ovom osnovu.

Ovo zavisi od toga da li je dostignut potreban nivo konkurentnosti, a i od toga šta utiče na promenu u troškovima rada? Zemlja koja je dobra za poređenje je Bugarska, koja ima slične jedinične troškove rada i koja je uspela da značajno poveća izvoz u poslednjih nekoliko godina. Pred izbijanje krize, jedinični troškovi rada u Bugarskoj su povećani usled rasta nadnica, ali su svejedno i dalje bili niži nego u Srbiji. Tokom krize, oni su se izjednačili, u odnosu na one u razvijenim zemljama, ali usled delovanja različitih uzroka. U Srbiji na porast jediničnih troškova rada veoma značajno deluje rast plata, a na njihovo smanjivanje pad zaposlenosti i korekcija kursa. U Bugarskoj kurs ne može da se koriguje, jer je na snazi kurs fiksiran valutnim odborom, tako da se prilagođavanje uglavnom vrši preko povećane produktivnosti. Bez obzira na relativno brz rast plata u par godina pre izbijanja krize, one su ostale veoma niske, a njihov doprinos u vreme krize je bio zanemarljiv.

To je ključna razlika, iz koje se može videti ključni problem srpske privrede. Naime, korekcija plata se vrši preko korekcije kursa koja vodi ubrzanijoj inflaciji i stoga padu realnih zarada. Uz to, produktivnost se povećava smanjenjem zaposlenosti, a ne povećanom proizvodnjom. Tako da uopšte nije izvesno da postoje mehanizni privredne politike koji mogu da obezbede održanje postignutog poboljšanja konkurentnosti. Tako da je sasvim moguće da usporavanje inflacije i stabilniji kurs dovedu do ponovnog rasta naknada za rad koji će umanjiti poboljšanu konkurentnost.

Druge balkanske zemlje ne pokazuju neko značajnije poboljšanje konkurentnosti, sa izuzetkom Crne Gore. Može se dokazivati da Makedonija nikada nije izašla iz zone konkurentnih privreda, pa tamo to ne mora biti problem, osim ukoliko druge zemlje ne poboljšaju svoju konkurentnost. No, kada je reč o Hrvatskoj, pa i Sloveniji, a verovatno i Bosni i Hercegovini i Rumuniji, trenutno se ne može reći da postaju konkurentnije. Kako je reč o zemljama sa fiksnim kursom, može se reći da su neke, Makedonija i Bugarska na primer, znale da se na njega prilagode i ne dozvole gubitak konkurentnosti, a ostale nisu, dok Rumunija i Srbija ne mogu da održe potrebnu konkurentnost ni fleksibilnim kursem. Osim ako ovoga puta u Srbiji ne dođe do preokreta.

 
Tri teksta iz nedeljnika Novi magazin, štampano izdanje

Peščanik.net, 22.03.2012.


The following two tabs change content below.
Vladimir Gligorov (Beograd, 24. septembar 1945 – Beč, 27. oktobar 2022), ekonomista i politikolog. Magistrirao je 1973. u Beogradu, doktorirao 1977. na Kolumbiji u Njujorku. Radio je na Fakultetu političkih nauka i u Institutu ekonomskih nauka u Beogradu, a od 1994. u Bečkom institutu za međunarodne ekonomske studije (wiiw). Ekspert za pitanja tranzicije balkanskih ekonomija. Jedan od 13 osnivača Demokratske stranke 1989. Autor ekonomskog programa Liberalno-demokratske partije (LDP). Njegov otac je bio prvi predsednik Republike Makedonije, Kiro Gligorov. Bio je stalni saradnik Oksford analitike, pisao za Vol strit žurnal i imao redovne kolumne u više medija u jugoistočnoj Evropi. U poslednje dve decenije Vladimir Gligorov je na Peščaniku objavio 1.086 postova, od čega dve knjige ( Talog za koju je dobio nagradu „Desimir Tošić“ za najbolju publicističku knjigu 2010. i Zašto se zemlje raspadaju) i preko 600 tekstova pisanih za nas. Blizu 50 puta je učestvovao u našim radio i video emisijama. Bibliografija