- Peščanik - https://pescanik.net -

Pretpostavka krivice

Protesti u Baltimoru 2015, foto: Devin Allen, iz knjige „Divni Geto“

Kasno noću prije nekoliko godina izašao sam iz svojih kola u mračnoj ulici nedaleko od centra Atlante, kada je jedan čovjek sa udaljenosti od pet-šest metara uperio pištolj u mene i zaprijetio da će mi „raznijeti lobanju“. Bio sam parkiran nedaleko od svog novog stana u rasno izmiješanom, ali uglavnom bjelačkom dijelu grada koji nema visoki nivo kriminala. Nakon što je čovjek ponovio svoju prijetnju, potisnuo sam instinkt da pobjegnem i podigao ruke predajući se. Preklinjao sam ga da ne puca ponavljajući „U redu je, sve je okej.“

Bio je to uniformisani policajac. Kao advokat sam znao da će me spasiti strateško razmišljanje. Morao sam ostati miran. Dolazio sam iz svoje kancelarije, kola su mi bila puna sudske dokumentacije, ali znao sam da me ovaj policajac nije zaustavio zato što je pomislio da sam mladi pravnik. Za crnog bradatog mladića u farmerkama većina ljudi ne bi pretpostavila da je advokat sa diplomom Harvarda. Policajcu koji je prijetio da će pucati izgledao sam kao neko ko je opasan i kriv.

Pre toga sam četvrt sata sjedio u mojoj pohabanoj Hondi Civic i slušao muziku. Na lokalnoj stanici su emitovali retrospektivu grupa Sly i Family Stone, koje nisam hteo da propustim. Opuštao sam se posle teškog dana na poslu. Nekog od susjeda mora da je uznemirio prizor crnog čovjeka koji sjedi u kolima i pozvao je policiju. Moj izlazak iz kola da bih policajcu objasnio da tu živim nagnao ga je da izvuče oružje.

Pošto su već izvukli oružje iz futrola policajac i njegov partner su ga pravdali dramatizujući svoje strahove i sumnje u vezi sa mnom. Gurnuli su me na zadnje sjedište mojih kola, nezakonito me pretresli i držali na ulici 15 ponižavajućih minuta, dok su se susjedi skupljali da vide ko je taj opasni kriminalac. Kako nikakve kriminalne radnje nisu otkrivene i ništa optužujuće se nije pojavilo u kompjuterskoj provjeri, rečeno mi je da sam imao sreće. Iako im je ton bio podrugljiv, bili su u pravu: imao sam sreće. Ljudi druge boje kože u SAD-u, a naročito mladi crni muškarci po pravilu se smatraju krivima i opasnima. Unapred se smatraju prestupnicima i nikada se ne pretpostavlja da i oni mogu biti žrtve. Kao posljedica neuspjeha američke države da se efikasno suoči s naslijeđem rasne nejednakosti, pretpostavka krivice i istorijske okolnosti koje su je kreirale značajno su oblikovale sve institucije američkog društva, a naročito naš krivično-pravni sistem.

***

Na kraju Američkog građanskog rata crnačka autonomija se proširuje, dok bijela dominacija ostaje duboko ukorijenjena. Države pomoću krivično-pravnog sistema pokušavaju da Afro-Amerikance zadrže u potčinjenosti. Davanje osuđenika u zakup, praksa „prodaje“ rada državnih i lokalnih zatvorenika privatnom interesu u cilju ostvarenja državnog profita – sve su to načini korišćenja krivično-pravnog sistema za oduzimanje političkih prava. Državna zakonodavstva donosila su takozvane crne propise, kojima su se kreirala nova krivična djela kao što su „skitničenje“ i „besposličarenje“ koja su vodila u masovna hapšenja crnih ljudi. Oslanjajući se na Trinaesti amandman koji zabranjuje ropstvo i prinudni rad „osim kao kaznu za kriminalne radnje“, tvorci zakona su omogućili vladama kontrolisanim od strane bijelaca da eksploatišu rad Afro-Amerikanaca u privatnim ugovorima o najmu, ili na farmama u državnom vlasništvu.1 Pravni stručnjak Jennifer Taylor uočila je sljedeće:

„Dok je crni zatvorenik bio rijetkost za vrijeme robovlasničke ere (kada je robovlasnik bio ovlašten da „disciplinuje“ svoje ljudsko vlasništvo), rješenje za slobodnu crnu populaciju postala je njihova kriminalizacija. Zauzvrat, najčešća sudbina s kojom su se suočavali crni osuđenici bila je da budu prodani u prinudni rad u cilju stvaranja profita za državu.“

Od 1866. u državama poput Teksasa, Misisipija i Džordžije, davanje u zakup osuđenika proširilo se Jugom i nastavilo u kasno 19. stoljeće i početak 20. Iznajmljeni crni osuđenici bili su suočeni sa žalosnim, nebezbijednim uslovima rada i brutalnim nasiljem kad bi pokušali da pruže otpor ili pobjegnu iz zatočeništva. U izvještaju iz 1887. u okrugu Hinds u Misisipiju velika porota je zabilježila da je 6 mjeseci po davanju 204 osuđenika u zakup čovjeku po imenu McDonald, 20 njih umrlo, 19 je pobjeglo, a 23 je bilo vraćeno u kaznionicu onesposobljeno, bolesno ili gotovo mrtvo. Kaznionička bolnica bila je ispunjena bolesnim i umirućim crnim ljudima čija su tijela imala „ožiljke najnehumanijeg i brutalnog tretmana… tako jadna i mršava da su im kosti gotovo izbijale kroz kožu.“2

Eksplicitna upotreba rase za kodiranje različitih vrsta prekršaja i kazni bila je osporena kao neustavna, i kriminalni statusi su modifikovani da bi se izbjegle rasne reference, međutim način primjene zakona se nije promijenio. Ljudi crne kože su rutinski optuživani za širok opseg „prekršaja“, za neke od kojih bijelci nikada nisu bili optuživani. Afro-Amerikanci prošli su kroz ova iskušenja i poniženja i nastavljali da se podižu iz ropstva tražeći obrazovanje i radeći u teškim uslovima, ali je izgleda njihovo odbijanje da se ponašaju kao robovi samo dalje provociralo i uznemiravalo njihove bijele susjede. Ova tenzija dovela je do ere linča i nasilja koja je decenijama traumatizovala crnu populaciju.

***

U periodu između Američkog građanskog rata i Drugog svjetskog rata, hiljade Afro-Amerikanaca je linčovano u Sjedinjenim Državama. Linčovanja su bila surova ubistva tolerisana od strane države i saveznih službenika. Ova rasno motivisana djela koja su imala za cilj zaobilaženje legalnih institucija i zastrašivanje cijele jedne populacije, prerasla su u formu svojevrsnog terorizma. Linč je imao dalekosežan uticaj na međurasne odnose u Sjedinjenim Državama i način na koji je njime definisano geografsko, političko, socijalno i ekonomsko okruženje Afro-Amerikanaca ostavio je posljedice koje se i danas osjećaju.

Od stotina linčovanih crnih ljudi koji su bili optuživani za silovanja i ubistva, jedva nekoliko je bilo legalno osuđeno za kriminal, dok su mnogi bili očigledno nevini. Na primjer 1918, nakon što je bijela žena bila silovana u Lewistonu u Sjevernoj Karolini, osumnjičeni crni čovjek po imenu Peter Bazemore je linčovan od strane rulje prije nego što je istraga otkrila da je izvršilac krivičnog djela bio bijeli muškarac koji je lice premazao crnom bojom.3 Još stotine crnih ljudi linčovano je na osnovu optužbi za kriminalne akte manje od pomenutog, kao što su podmetanje požara, pljačke, napadi ne-seksualne prirode, skitničenje, od kojih mnogi ne bi bili kažnjivi smrću, čak i ako bi optuženi bio kriv i pravosnažno osuđen. Dodatno, Afro-Amerikanci su često bivali linčovani zbog neuklapanja u društvene običaje ili zbog kršenja rasnih normi, kao što su obraćanje bijelcima s manje respekta i formalnosti no što se smatralo potrebnim.4

Mnogi Afro-Amerikanci su linčovani ne zato što su bili optuženi za krivična djela ili društvene prekršaje, već jednostavno zato što su bili prisutni kada pravi izvršioci nisu mogli biti locirani. Brat Ballieja Crutchfielda 1901. je navodno pronašao izgubljeni novčanik u kome je bilo 120 dolara i zadržao novac. Uhapšen je i u momentu kada ga je rulja iz Smith okruga htjela linčovati uspio je da se oslobodi i pobjegne. Osujećena u pokušaju da ga ubije, gomila se okrenula njegovoj sestri i linčovala nju umjesto njega, iako ona nije učestvovala u krađi.

Novo istraživanje nastavlja da otkriva razmjere linča u Americi. Izuzetna dokumentacija prikupljena od strane profesora Monroea Worka (1866-1945) na Tuskegee univerzitetu bila je neprocjenjiv istorijski resurs za proučavanje, kao i zajednički rad sociologa Stewarta Tolnaya i E. M. Becka. Ova dva izvora su opšteprihvaćena kao najsveobuhvatnija zbirka informacija na ovu temu u Americi. Oni su pronašli preko 3.000 slučajeva linčovanja između završetka Rekonstrukcije 1877. i 1950. u 12 država u kojima je bilo najviše slučajeva linčovanja: Alabami, Arkanzasu, Floridi, Džordžiji, Kentakiju, Luizijani, Misisipiju, Sjevernoj i Južnoj Karolini, Tenesiju, Teksasu i Virdžiniji.

U poslednje vrijeme je Equal Justice Initiative (Inicijativa za jednakost pred pravdom) u Montgmeryju, u državi Alabama – čiji sam ja osnivač i izvršni direktor – provela 5 godina i na stotine sati analizirajući rezultate ovog istraživanja i drugu dokumentaciju, uključujući lokalne novine, istorijske arhive, sudske zapisnike, intervjue i izvještaje u afro-američkim časopisima. Naše istraživanje dokumentovalo je više od 4.000 linčovanja kao rasnog terora između 1877. i 1950. u ovih 12 država, 80 više nego što je ranije prijavljeno. Mi smo razdvojili „linč kao posljedicu rasnog terora“ od vješanja ili nasilja gomile, koja su slijedila neku vrstu krivičnog postupka ili nisu bila počinjena nad pripadnicima manjina. U kontrastu sa ovim, linč rasnog terora uvijek je bio usmjeren protiv crne manjine, uz malo veze sa aktuelnim zločinom; cilj je bio održati bijelu dominaciju i političku i rasnu podređenost crnih ljudi.

Takođe smo razdvojili linčovanje uzrokovano terorom od drugog rasnog nasilja i zločina iz mržnje koji su procesuirani kao krivična djela, mada su tužbe za zločine iz mržnje počinjene protiv crne populacije bile rijetke do Drugog svjetskog rata. Linčovanja koja smo dokumentovali bila su teroristička djela zato što za počinjena ubistva nisu izrečene kazne – ponekad izvršena u sred dana, kako je to navela Sherrilyn Ifill u svojoj knjizi „On the Courthouse Lawn / U sudskom dvorištu“ iz 2007 – čiji izvršioci nikada nisu kažnjeni. Ova ubistva su se većinom dešavala u zajednicama s funkcionalim krivično-pravnim sistemom koji je smatran dobrim za Afro-Amerikance. Nekima od „javnih linčovanja“ prisustvovala je kompletna lokalna bijela populacija i ona su vršena u slavljeničkom duhu kao akti kontrole i dominacije.

Zapisi pokazuju da je linč rasnog terora od vremena Rekonstrukcije do Drugog svjetskog rata imao šest najčešćih motiva: (1) ekstremno preuveličan strah od međurasnog seksa; (2) odgovor na marginalne društvene prekršaje; (3) po optužbama za ozbiljne nasilne zločine; (4) kao javni spektakl, iniciran bilo kojom od navedenih optužbi; (5) kao terorističko nasilje upereno protiv afro-američke populacije u cjelosti; i (6) kao odmazda prema zakupcima, sveštenicima i drugim vodećim ljudima u zajednicama koji su pružali otpor maltretiranjima – ovaj poslednji motiv bio je čest između 1915 i 1945.

Naše istraživanje potvrdilo je da su mnoge žrtve terora linča ubijene a da nisu bile optužene ni za kakve zločine; ubijeni su za manje društvene prestupe ili zbog potraživanja osnovnih prava. Naši razgovori sa žrtvama linča takođe su potvrdili kako su linč i rasni teror motivisali prisilne migracije miliona crnih Amerikanaca s Juga. Hiljade ljudi bježalo je na sjever iz straha da jedan pogrešan korak u ophođenju s bijelom osobom može isprovocirati rulju koja će im uzeti život. Roditelji i supružnici koji su prošli kroz iskustvo izbjegavanja linča, slali su svoje najbliže što dalje u paničnom, očajničkom pokušaju da ih zaštite.

***

Opadanje broja linčovanja u Americi poklopilo se sa rastom primjene smrtne kazne koja je često dolazila nakon ubrzanih i nepouzdanih pravnih procesa u državnim sudovima. Do kraja 30-ih godina prošlog veka po prvi put je broj sudskih naloga za pogubljenja prevazišao broj linčovanja u bivšim robovlasničkim državama. Dvije trećine onih koji su bili pogubljeni u toj deceniji bili su crni ljudi i trend se nastavio: Afro-Amerikanci su pali na samo 22 odsto južnjačke populacije između 1910. i 1950, ali su u isto vrijeme činili 75 odsto pogubljenih.

Najpoznatiji pokušaj „legalnog linča“ najvjerovatnije je slučaj poznat kao „Scottsboro Boys“: 9 mladih Afro-Amerikanaca optuženi su za silovanje dvije bjelkinje u Alabami 1931. godine. Za vrijeme sudskog procesa, bijelačka gomila je vani, ispred suda zahtijevala pogubljenje tinejdžera. Branjeni od strane nekompetentnih branilaca, svih 9 je proglašeno krivim od strane porote sastavljene od bijelaca muškaraca u roku od dva dana, i svi osim najmlađeg osuđeni su na smrt. Kada su NAACP (National Association for the Advancement of Colored People) i drugi pokrenuli nacionalni pokret koji je osporavao brzinu postupka, pravni naučnik Stephen Bright napisao je da „bijelci Scottsboroa nisu razumjeli ovakve reakcije. Nakon svega, oni nisu linčovali optužene; dali su im suđenje“.5 U stvarnosti, mnogi optuženi iz te ere shvatili su da izgledi da budu pogubljeni umjesto linčovani nisu mnogo doprinijeli pravednosti u krajnjem ishodu.

Iako su države na sjeveru ukinule javne egzekucije do 1850, neke na Jugu su zadržale ovu praksu do 1938. godine. Javna pogubljenja su češće imala za cilj ne da suzbiju kriminal, već da spriječe linčovanja. Nakon pogubljenja Willa Macka javnim vješanjem u Brandonu u državi Misisipi 1909, lokalne novine Brandon News rezonovale su ovako:

„Javna vješanja su pogrešna, ali u postojećim okolnostima tihi pristanak ljudi na suđenje po zakonu i njihovo pristojno ponašanje tokom procesa nije ostavilo alternativu nadglednom odboru, do da odobri gotovo jednoglasan zahtijev za javnim pogubljenjem.“

Čak i u južnim državama koje su javna vješanja stavila van zakona mnogo ranije, gomila ih je često i s uspjehom zahtijevala.

U Sumtervilleu u Floridi 1902. godine crni čovjek po imenu Henry Wilson okrivljen je za ubistvo u procesu koji je trajao samo 2 sata i 40 minuta. Da bi smirio gomilu naoružanih bijelaca koji su ispunili sudnicu, sudija je obećao smrtnu presudu koja će biti izvršena javnim vješanjem – uprkos zakonu države koji zabranjuje javna pogubljenja. Pored toga, kad je pogubljenje odgođeno za neki dan kasnije, razbješnjela rulja je prijetila: „Objesićemo ga prije mraka, guverner može da priča šta hoće“. Kao odgovor, zakonski zastupnici Floride odredili su datum i autorizovali Wilsonovo vješanje pred razularenom gomilom i čestitali sami sebi na tome što su „izbjegli“ linč.

U 40-im i 50-im godinama prošlog veka Legal Defense Fund (LDF) u sastavu NAACP-a je započeo višedecenijsku parnicu da ospori smrtnu kaznu u Americi – koja je najviše primjenjivana na Jugu – kao rasno pristrasnu i neustavnu. Dobili su parnicu u slučaju Furman protiv Džordžije 1972. godine, kada je Vrhovni sud oborio statut o smrtnoj kazni Džordžije, smatrajući da smrtna kazna još uvijek previše podsjeća na „uradi-sam osvetničku pravdu i zakon linča“ i „ako ikakvu osnovu možemo uočiti kao zajedničku za ovih nekoliko osuđenih na smrt, to je ustavno nedopustiva, rasna osnova.“

Južnjački protivnici ove odluke odmah su je osudili i prionuli na pisanje novih zakona koji će autorizovati smrtnu presudu. Nakon slučaja Furman, senator iz Misisipija James O. Eastland optužio je Vrhovni sud za „normiranje“ i „uništenje našeg sistema upravljanja“, dok je zamjenik guvernera Džordžije i pristalica bijele dominacije Lester Maddox nazvao ovu odluku „dozvolom za anarhiju, silovanja i ubistva“. U decembru 1972. Florida je postala prva država poslije slučaja Furman koja je donijela novi statut o smrtnoj kazni i u roku od dvije godine 35 država slijedile su njen primjer. Pristalice novog zakona o smrtnoj kazni države Džordžije bez pardona su posudili retoriku linča, insistirajući, kako je to Maddox govorio, da „treba još vješanja. Postavite još omči na vješala. Naše ulice moramo ponovo učiniti sigurnima… Ne bi bilo loše objesiti nekoga na trgu ispred sudnice, da oni koji bi da pljačkaju i uništavaju mogu to da vide.“

Guy Hill, državni zastupnik iz Atlante, predložio je zakon koji bi zahtijevao da se vješanje obavlja „ili u blizini sudova ili u oblastima u kojima je zločin počinjen“. James H. „Sloppy“ Floyd, državni zastupnik iz Džordžije zahtevao je da „ako neko izvrši zločin, treba da bude spaljen“. Godine 1976, u slučaju Gregg protiv Džordžije, Vrhovni sud je potvrdio novi statut Džordžije i tako nanovo uspostavio smrtnu kaznu, kapitulirajući pred tvrdnjom da zakonska pogubljenja sprečavaju linčovanja.

***

Novi statuti o smrtnoj kazni nastavili su rezultirati rasnom neravnotežom i ustavna osporavanja su se nastavila. U slučaju McCleskey protiv Kempa iz 1987. Vrhovni sud razmotrio je statističke dokaze koji su pokazali da je vjerovatnoća da službenici u Džordžiji presude smrtu kaznu za ubistvo bijele osobe 4 puta veća nego za ubistvo crne osobe. Prihvatajući ove podatke kao vjerodostojne, Vrhovni sud složio se da su rasni dispariteti kod donošenja presuda „neizbježan dio našeg krivično-pravnog sistema“ i potvrdio smrtnu presudu Warrenu McCleskeyu zato što nije uspio da identifikuje „ustavno značajan rizik rasne pristrasnosti“ u njegovom slučaju.

Rasni dispariteti u donošenju smrtnih presuda prisutni su i danas. Afro-Amerikanci čine manje od 13 odsto ukupne populacije, dok ih je u redu za izvršenje smrtne kazne 42 odsto, dok čine 34 odsto od ukupnog broja pogubljenih od 1976. godine. U 96 odsto država u kojima su istraživači ispitivali odnos između rasne pripadnosti i smrtne kazne, rezultati su pokazali obrazac diskriminacije na osnovu rasne pripadnosti žrtve, rasne pripadnosti okrivljenog, ili oboje. U međuvremenu, u krupnim sudskim procesima najčešće optuženi su jedine osobe u sudnici koje nisu bijelci i nezakonita rasna diskriminacija pri izboru porote se nastavlja i sveprisutna je. U okrugu Hjuston u Alabami, tužioci su izuzeli 80 odsto kvalifikovanih Afro-Amerikanaca od učešća u porotama, u slučajevima u kojima su se donosile smrtne presude.

Više od 8 od 10 Amerikanaca linčovanih između 1889. i 1918. godine linčovano je na Jugu, i više od 8 od 10 u preko 1.400 legalnih pogubljenja izvršenih od 1976. godine desilo se na Jugu, gdje je naslijeđe robovlasništva još uvijek veoma prisutno. Danas se smrtne kazne disproporcijski odmjeravaju Afro-Amerikancima optuženima za zločine nad bijelcima; suprotstavljanje rasnoj pristrasnosti i pokušaji da se od nje zaštiti na saveznom nivou u slučajevima izricanja smrtne kazne sprečavaju se poznatom retorikom o pravima posebnih država. Regionalni podaci pokazuju da savremena američka smrtna kazna ima svoje korjene u rasnom teroru kao, po riječima pravnog stručnjaka Brighta, „direktna tekovina linča“.

Suočeni s ovom nacionalnom sramotom, još uvijek ne uspijevamo da sebi priznamo istoriju linča. Mnoge od zajednica u kojima su se linčovanja dešavala učinile su velike napore da podignu spomenike u slavu Američkog građanskog rata, Konfederacije i događaja i slučajeva u kojima je lokalna vlast silom preuzimana od strane bijelaca. Ove zajednice slave i poštuju arhitekte rasne podređenosti i političke lidere znane po svom zastupanju bijele dominacije. Ali u ovim istim zajednicama ima vrlo malo, ako ih uopšte ima, značajnih spomenika i obilježja koja govore o istoriji i naslijeđu borbe za rasnu ravnopravnost, a posebno o borbi protiv linča. Mnogi ljudi koji danas žive u ovim mjestima nemaju svijest da rasni odnosi kroz istoriju uključuju teror i linč. Kao što je Sherrilyn Ifill tvrdila, odsustvo memorijalnih objekata posvećenih linču produbilo je povrede Afro-Amerikanaca i ostavilo ostatak nacije u neznanju o ovom centralnom dijelu naše istorije.

***

Zakon o građanskim pravima iz 1964, vjerovatno najznakovitije postignuće pokreta za građanska prava, sadržavao je odredbe o eliminaciji diskriminacije pri glasanju, u obrazovanju i zapošljavanju, ali se nije bavio rasnom pristrasnošću u krivičnom pravu. Iako je ona bila najosmišljeniji mehanizam podređenosti crne populacije tokom ere rasnog terora i neposredno nakon njega, krivični pravosudni sistem ostaje institucija koju je pokret za građanska prava najmanje dotakao. Masovno slanje u zatvore u Americi danas opstaje kao nastavak prošlih zlostavljanja, dalje ograničavajući mogućnosti građanima koji pripadaju najranjivijem dijelu naše nacije.

Ne možemo promijeniti našu prošlost, ali možemo prihvatiti ono što je bilo i bolje oblikovati našu budućnost. Sjedinjene Države nisu jedina zemlja s istorijom nasilja i ugnjetavanja. Mnogi narodi bili su opterećeni naslijeđem rasne dominacije, strane okupacije, plemenskih sukoba koji su rezultirali sveprisutnim kršenjima ljudskih prava i genocidom. Posvećenost istini i pomirenju u Južnoj Africi bilo je kritično za oporavak nacije. Ruanda je prihvatila tranzicijsku pravdu da bi ozdravila i krenula naprijed. Danas će posjetioci u Njemačkoj, pored velikog broja memorijalnih obilježja Holokausta, naići na oznake i kamene spomen ploče (Stolpersteine) pred kućama Jevreja koji su odatle odvedeni u koncentracione logore. Ali u Americi, mi jedva da pominjemo istoriju i naslijeđe robovlasništva, nismo učinili ništa da priznamo postojanje ere linča i tek u posljednjih nekoliko godina uklonili smo nekoliko spomenika Konfederaciji na Jugu.

Ključno pitanje u vezi sa smrtnom kaznom nije da li ljudi zaslužuju da umru za zločine koje su izvršili, već da li mi imamo pravo da te ljude ubijemo. Uzmemo li u obzir rasne razlike koje još uvijek postoje u ovoj zemlji, trebali bismo eliminisati smrtnu kaznu i identifikovati istoriju linča kao osnovu za njeno ukidanje. Suočavanje s implicitnom pristrasnošću u policijskim odjelima trebalo bi se smatrati esencijalnim za policijsku službu 21. stoljeća.

Ono što je prijetilo da me ubije na ulicama Atlante nije bio samo pogrešno upućen policijski službenik s pištoljem – bila je to snaga američke istorije rasnih nepravdi i pretpostavka krivice koja je na taj način stvorena. U Americi nijedno dijete ne bi trebalo da se rađa sa pretpostavkom krivice, opterećeno očekivanjem da će propasti i biti opasno po društvo zbog svoje boje kože ili siromaštva roditelja. Ljudima crne boje kože treba obezbijediti istu zaštitu, sigurnost i šansu da uspiju kao i svakom drugom. Ali to se neće desiti dok ne savladamo našu tešku istoriju.

Bryan Stevenson, The New York Review of Books, 13.07.2017.

Preveo Vladan Kosorić

Peščanik.net, 18.08.2017.

________________

  1. „Crni propisi države Misisipi kopirani su od strane zakonodavaca u Južnoj Karolini, Džordžiji, Floridi, Alabami, Luizijani i Teksasu“, piše istoričar David M. Oshinsky u svojoj knjizi „Worse Than Slavery: Parchman Farm and the Ordeal of Jim Crow Justice / Gore od ropstva: Farma Parchman i iskušenja Jim Crow zakona“, Simon and Schuster 1996, str. 21.
  2. Vidi „Prison Abuses in Mississippi: Under the Lease System Convicts Are Treated with Brutal Cruelty / Zatvorska zlostavljanja u Misisipiju: U sistemu zakupa, osuđenici su tretirani sa brutalnom surovošću“, Chicago Daily Tribune, 11.7.1887.
  3. Vidi „Southern Farmers Lynch Peter Bazemore / Južnjaci linčuju Petera Bazemora“, Chicago Defender, 30.3.1918. i „Short Shrift for Negro / Kratka ispovijest crnog čovjeka“, Cincinnati Enquirer, 26.3.1918.
  4. Stewart E. Tolnay and E. M. Beck, A Festival of Violence: An Analysys of Southern Lynchings 1882-1930 / Festival nasilja: Analiza južnjačkog linčovanja 1882-1930, University of Illinois Press 1995, str. 7.
  5. Stephen B. Bright, „Discrimination, Death and Denial: The Tolerance of Racial Discrimination in Infliction of the Death Penalty / Diskriminacija, smrt i poricanje: Tolerancija rasne diskriminacije u donošenju smrtne kazne“, Santa Clara Law Review, vol. 35, no. 2, 1995.