- Peščanik - https://pescanik.net -

Privlačnost evra

Svako malo neki poznati ekonomist, publicista ili novinski komentator objavi članak, knjigu ili napis o tome kako je stvaranje evropske monetarne unije bila velika greška i kako je ili bolje da se evro zameni nacionalnim novcem ili će se sistem raspasti.

Nije nemoguće, naravno, da se te preporuke poslušaju ili predviđanja ostvare, no nije nevažno znati zašto bi to bilo, pogotovo zato što je u ovom času zagonetka upravo to što, uprkos svim analizama koje ističu njegove nedostatke, evro zapravo nešto čega se zemlje članice monetarne unije ne žele odreći. Zapravo, u ovih poslednjih nekoliko godina krize, tri nove države su prešle na evro, a nijedna nije odlučila da ga zameni sopstvenim novcem. Takođe, evroizirane zemlje, one koje imaju sopstveni novac, ali se pretežno služe evrom, kakve su većina zemalja na Balkanu, dakle one nisu zamenile evro nekim drugim rezervnim novcem. Zašto?

Za zemlje koje su osnovale novčanu uniju, trošak povratka na sopstveni novac može biti veliki. Krugman, tražeći uporediv primer, ukazuje na iskustvo Argentine. Nezavisno od toga koliko je tačna njegova ocena o relativno malim troškovima argentinskog odustajanja od čvrstog fiksnog kura za dolar, strogi valutni odbor, novčana unija koja potraje duže vreme veoma se razlikuje od bilo koje vrste fiksnog kursa. Naime, fiksni kurs bi bio isto što i monetarna unija ako bi indeksacija, kako je ukazao Fridman, bila potpuna. Ukoliko, primera radi, plate nisu indeksirane u novcu koji služi kao sidro za koje se vezuje kurs domaćeg novca, tada eventualna iznenadna devalvacija i posledično ubrzani rast cena imaju za posledicu realno smanjenje plata. Koliko god da je strogo fiksiran kurs, koliko god da je bezuslovno krut valutni odbor, postoji rizik, ma koliko mali, da će fiskalne i monetarne vlasti iskoristiti novčanu vlast da ostvare jedan ili drugi cilj.

Usled toga, banke, poslodavci, radnici, štediše, poverioci, domaći i strani, gledaju da se osiguraju od tog rizika na načine koji su im dostupni. Banke, recimo, ne kreditiraju u domaćem novcu (ili sve kredite indeksiraju u stranom novcu), jer se štedi u stranom novcu. Poslodavci računaju sa višom kamatnom stopom, a radnici traže više plate kako bi se osigurali od eventualne iznenadne devalvacije. Kratkoročno posmatrano, to ne moraju da budu značajna odstupanja od stanja u kojem tog rizika nema, ali u dužem periodu vremena, trošak eventualne korekcije kursa raste, koji teži da pada na one koji se ili nisu ili nisu mogli da se osiguraju. U zemljama sa relativno visokom stopom nezaposlenosti, to su oni koji žive od nadnice ili plate. Ukoliko su i naknade za rad indeksirane u stranom novcu, onda je to isto kao da se taj strani novac i koristi. Dakle, uz punu indeksaciju plata, cena, finansija – fiksni kurs je isto što i monetarna unija. Jednostavno, monetarna politika je nemoćna, jer se svaka promena kursa ili inflacije neposredno izražava u svim cenama, bez obzira što su nominalno izražene u domaćem novcu.

Na taj način se vidi zašto je novčana unija popularna, jednom kada se uspostavi. Ali takođe i zašto je napuštanje sopstvenog novca i pristupanje monetarnoj uniji privlačno. Ukoliko fiskalne i monetarne vlasti nisu u stanju da se uverljivo obavežu da neće koristiti inflatorno finansiranje, vremenom će doći do dolarizacije ili evroizacije, dakle do prelaska sa domaćeg na strani novac.

Važi i obrnuto. U vreme prave krize evra, oko 2012, kamatne stope na obveznice zemalja članica su se značajno razlikovale. Uzmimo, primera radi, da je razlika između kamatne stope na nemačke obveznice i one na španske ili grčke ili čak italijanske bila deset procentnih poena, i uzmimo da je postojala jednaka verovatnoća da će se evropska monetarna unija raspasti ili održati, to bi, unapred posmatrano, ukazivalo da bi nacionalni novac, ako bi bio uveden, devalvirao oko dvadeset posto. Stvarna bi devalvacija, bar inicijalno, bila veća, i pala bi pre svega na one koji žive od tekućih prihoda na domaćem tržištu, dakle na one koji žive od plata ili budžetskih transfera, recimo od penzija. Ukoliko je to većina stanovništva, kao što svakako jeste, to znači da će oni biti protiv povratka na domaći novac. Usled čega i nema političke podrške, bar ne većinske, da se napusti evropska monetarna unija.

Zaista, zemlje koje bolje stoje, recimo Nemačka, bi se suočile ne sa devalvacijom, već sa jačanjem sopstvenog novca, usled čega su u vreme krize nemačke obveznice bile toliko tražene, a cena im je značajno porasla. Svakako, nemački radnici bi imali interes da im se plate povećaju, bar u tom smislu da bi mogli da kupuju jeftiniju uvoznu robu. Ali bi trošak izgubljene stabilnosti u evropskim privredama mogao da bude značajan.

Uz to, eventualna nacionalizacija monetarnih vlasti zamenila bi vezanost za evro fiksiranjem kursa za nemačku marku. Zemlje, recimo balkanske, bi, kao što su ranije, iz istih razloga iz kojih su sada evroizirane koristile nemačku marku kao rezervni novac. Jedino što evro ima prednost utoliko što članstvo u evropskoj monetarnoj uniji obezbeđuje glas u Evropskoj centralnoj banci. Što je bolje nego povratak nemačkoj marki, uz jedan ili drugi tip valutnog odbora u zemljama vezanim za nju.

Tako posmatrano, opstanak evra zavisi od toga da li je u interesu Nemačke. Krugman i drugi ekonomisti obično tvrde da je zapravo evro Nemačkoj u interesu, pa ako je to tačno, onda je teško videti kome opstanak evropske monetarne unije nije u interesu?

Novi magazin, 09.11.2015.

Peščanik.net, 11.11.2015.


The following two tabs change content below.
Vladimir Gligorov (Beograd, 24. septembar 1945 – Beč, 27. oktobar 2022), ekonomista i politikolog. Magistrirao je 1973. u Beogradu, doktorirao 1977. na Kolumbiji u Njujorku. Radio je na Fakultetu političkih nauka i u Institutu ekonomskih nauka u Beogradu, a od 1994. u Bečkom institutu za međunarodne ekonomske studije (wiiw). Ekspert za pitanja tranzicije balkanskih ekonomija. Jedan od 13 osnivača Demokratske stranke 1989. Autor ekonomskog programa Liberalno-demokratske partije (LDP). Njegov otac je bio prvi predsednik Republike Makedonije, Kiro Gligorov. Bio je stalni saradnik Oksford analitike, pisao za Vol strit žurnal i imao redovne kolumne u više medija u jugoistočnoj Evropi. U poslednje dve decenije Vladimir Gligorov je na Peščaniku objavio 1.086 postova, od čega dve knjige ( Talog za koju je dobio nagradu „Desimir Tošić“ za najbolju publicističku knjigu 2010. i Zašto se zemlje raspadaju) i preko 600 tekstova pisanih za nas. Blizu 50 puta je učestvovao u našim radio i video emisijama. Bibliografija