- Peščanik - https://pescanik.net -

Prokleta avlija

Foto: Slavica Miletić

Pisci različito reaguju kada je u pitanju narastanje autoritarnosti u državi, ukidanje slobode govora ili pojačana kontrola medija. Dobri primeri za komparativnu analizu su, kao i uvek, Turska i Srbija, koje imaju toliko zajedničkog, ne samo u prošlosti već i u sadašnjosti, naročito od vremena ponovnog praktikovanja jednopartijskog sistema – u Turskoj od 2003, kada je Redžep Tajip Erdogan postao predsednik Vlade; u Srbiji od 2012. kada je Aleksandar Vučić postao „najmoćniji čovek u zemlji“. Erdoganova Stranka pravde i razvoja (AKP), baš kao i Vučićeva Srpska napredna stranka (SNS), predstavlja stožernu političku snagu oko koje se organizuje čitav politički, ekonomski i kulturni život zemlje. Početak putovanja ka Evropskoj uniji u Turskoj je odavno zaboravljen, baš kao što se sada sve manje građana seća tog proklamovanog cilja u Srbiji. Odnos prema medijima i slobodi govora u Turskoj u ponečemu prednjači u odnosu na Srbiju, koja se trudi da ne zaostaje previše za njom. Ipak, kada se u fokus stavi književni život, situacija na terenu pokazuje dva potpuno različita sveta. Zbog čega je to tako?

Sredinom oktobra u Turskoj je ratifikovan Zakon o dopuni Zakona o medijima, popularno nazvan Erdoganov zakon, koji bi trebalo da „reguliše objavljivanje na internetu, kao i zaštitu zemlje u borbi protiv dezinformacija“. Kritičari ovog zakona skrenuli su posebnu pažnju na Član 29, jer je njime predviđena kazna od jedne do tri godine za sve one koji „na internetu šire lažne informacije o sigurnosti Turske ne bi li širili strah i remetili javni red“. Pritom, nije jasno definisano šta je to lažna vest zbog čega se otvara široko polje zloupotrebe ovog zakona, što se pre svega tiče novinarskog ali isto tako i književničkog esnafa. Nimalo slučajno, protiv ovog zakona u Turskoj potpisana je peticija iza koje stoji 211 pisaca i spisateljica, među kojima je i Orhan Pamuk, koji je nemali broj puta bio na udaru turskih vlasti, bilo zbog izrečenih stavova u javnosti ili zbog same literature. Njegov roman Noći kuge završio je na sudu, kada je jedan advokat iz Izmira podneo tužbu protiv Pamuka i njegovog dela, u kome je, po rečima advokata, pisac „podstakao animozitet u javnosti vređajući Kemala Ataturka i tursku zastavu“. Desetak godina ranije, Pamuk je osuđen zbog „rušenja nacionalnog ugleda i izdaje domovine“, jer je u zapadnim medijima govorio o genocidu nad Jermenima. Po svemu sudeći, novi Erdoganov zakon bi i ovu temu mogao da tretira kao „lažnu vest“ zbog koje bi potencijalni prekršilac završio na trogodišnjoj robiji. Posredno, ovaj bi se zakon lako mogao primeniti i na svakog kritičara lika i dela samog Erdogana, odnosno njegove politike. Pored Orhana Pamuka, među potpisnicima peticije bili su i stari borci protiv autoritarizma u Turskoj, kao što su Zulfu Livaneli i Oja Bajdar, oboje aktivisti još iz vremena puča 1971. „Odbacujemo ovaj zakon o cenzuri koji će zemlju gurnuti u duboki mrak. Neka istina o ljudima i svetu pobedi laži tiranina“, stoji u izjavi koju su potpisali turski pisci i spisateljice.

***

U Srbiji, večno radikalskoj, književni esnaf je neosetljiv na porast autoritarizma. Naprotiv, među piscima uglavnom nema nedoumica kada su književne i političke vrednosti u pitanju. Desno krilo se opredeljuje prema ljubavi a levo po lepoti autoritarizma. Gotovo svima je samorazumljivo da na Sajmu knjiga i ove godine u fokusu budu Vojislav Šešelj (U Srebrenici nije bilo genocida) i Ljiljana Habjanović Đurović (Ostroško trimirje) i da najveći redovi za autograme budu upravo na njihovim štandovima. U književnoj eliti, za razliku od Turske, uglavnom se vodi briga o tome kako da se diktatori očuvaju na vlasti, pa je tako nedavno peticiju podrške Miloradu Dodiku potpisalo 129 intelektualaca i pisaca „srpskog sveta“, među kojima i najvažniji predstavnici srednje generacije iz jata Laguninih bestseler autora. „Mi dole potpisani, vođeni ljubavlju prema Republici Srpskoj i svim njenim građanima, svojim ugledom i rečju dajemo javnu podršku novoizabranom predsedniku Republike Srpske Miloradu Dodiku, pobedniku na izborima od 2. oktobra 2022. godine“, stoji u izjavi koju je potpisalo njih 129. Za njih nema dileme da je autokratija bolja od demokratije, pa čak i ako se opoziciona kandidatkinja ideološki ne razlikuje previše od njihovog kandidata niti njih samih. Nikada ne treba rizikovati, jer bi se ovako osigurani kapital mogao preliti na drugu stranu, a to ne bi bilo dobro ni za koga.

„Levo krilo“ Laguninih bestseler autora stvari rešava na drugi način, sa mnogo manje teatralnosti, u krugu porodice, uz prisustvo vlasnika firme. Tako je u kafe-restoranu „Brodić“ održano veliko sajamsko književno finale, performans dostojan moći izdavača za koga objavljuju. Da se radilo o autorima i autorkama najvišeg ranga, govori i činjenica da je među njima bilo dvoje laureata NIN-ove nagrade, jedan wannabe Meša Selimović, jedan dobitnik Andrićeve nagrade, zatim bestseler pisac za decu koji „pomera granice“, jedan pesnik i kritičar Politike, kao i pesnikinja – žrtva njegovog seksualnog uznemiravanja. Veče je prohladno posle još jednog toplog sajamskog dana, lagunaši razmešteni po „Brodiću“ piju sporo, nazdravljajući povremeno gazdi. On ih časti jer je imao vanserijsku dobit, budući da je zauzeo sajamsku arenu, deo prstena i dobar deo Hale IV koji je podelio sa SPC-om. (Na susednom splavu, scena je slična, samo su svi u mantijama.) Kao i obično, kavgu započinje andrićevac, odranije poznat po agresivnosti koja rapidno raste sa porastom alkoholnih promila u krvi. On se obrušava na wannabe Mešu, ali okršaj sprečava kršni ninovac, pa andrićevac odlazi u pijanu beogradsku noć, zaričući se da nikada više neće liznuti ni kap alkohola i da će se okrenuti neprolaznoj lepoti sveta. Međutim, nakon njegovog odlaska, performans tek ulazi u fazu kulminacije, u kojoj kritičar Politike, l’enfant terrible pesničkih kafana i splavova napada pesnikinju, zbog čega ga društvo obori na pod i počne ga cipelariti. Kritičar nekako izbaulja iz lagunaškog špalira, dograbi nekakvu šipku i krene u totalnu osvetu. Međutim, dokači mirnog pisca za decu „koji pomera granice“, zbog čega ovaj poludi i pokaže mu svoje poznavanje borilačkih veština. Tom konačnom obračunu pridruže se svi ostali; nakon šutke, najkrupniji među njima izvlače prebijenog kritičara sa „Brodića“ i ostavljaju ga u obližnjem jarku da talase broji niz savsku pučinu. Policiju ne zove niko, niti ikome pada na pamet da prijavi seksualno uznemiravanje i eskalaciju nasilja. Gazda umiruje uzavrele strasti, jer biznis ne sme da trpi usled malih porodičnih nesporazuma. Naručuje se nova tura. Brodićem odjekuje pesma: Heeej, samo da mi jeee, hladne vode sa Romanijeee… Život se nastavlja po starom. Sve se sliva u Dodikov i Vučićev levak. Za zasebnim stolom, gazda nastavlja da broji sajamski pazar.

Peščanik.net, 01.11.2022.


The following two tabs change content below.
Saša Ilić, rođen 1972. u Jagodini, diplomirao na Filološkom fakultetu u Beogradu. Objavio 3 knjige priča: Predosećanje građanskog rata (2000), Dušanovac. Pošta (2015), Lov na ježeve (2015) i 3 romana: Berlinsko okno (2005), Pad Kolumbije (2010) i Pas i kontrabas (2019) za koji je dobio NIN-ovu nagradu. Jedan je od pokretača i urednik književnog podlistka Beton u dnevnom listu Danas od osnivanja 2006. do oktobra 2013. U decembru iste godine osnovao je sa Alidom Bremer list Beton International, koji periodično izlazi na nemačkom jeziku kao podlistak Tageszeitunga i Frankfurtera Rundschaua. Jedan je od urednika Međunarodnog književnog festivala POLIP u Prištini. Njegova proza dostupna je u prevodu na albanski, francuski, makedonski i nemački jezik.

Latest posts by Saša Ilić (see all)