- Peščanik - https://pescanik.net -

Protesti u Ukrajini i Srbija

Protest podrške integraciji Ukrajine sa Evropskom unijom u centru Kijeva

Evroentuzijazam

Već više od dve nedelje po većim gradovima Ukrajine traju protesti protiv odluke Vlade da „zamrzne“ potpisivanje Asocijacije sa EU. Kao obrazloženje odustajanja od tog Sporazuma koji menja geopolitičku orijentaciju zemlje, iz zvaničnog Kijeva navodi se ekonomski pritisak od strane Moskve.

Srbija i Ukrajina imaju sličnu savremenu tranzicionu istoriju: to su postkomunistička društva, raspalih federacija, koja teže demokratiji i nekoj vrsti povezanosti sa EU, i u kojima su se početkom dvehiljaditih odigrale „izborne revolucije“, gde su smenjene političke elite sa Miloševićem i Kučmom na čelu.

Ono što je različito u tranziciji Srbije i Ukrajine, jeste da je Srbija izašla iz liberalnijeg komunizma, doduše sa ratnim traumama, ali sa jasnom perspektivom članstva u EU. Situacija sa Kijevom je u mnogo čemu različita: Ukrajina je jedna od većih evropskih država (po broju stanovnika i geografskoj veličini), sa posttotalitranim sovjetskim nasleđem i sa potpuno neizvesnom evroperspektivom. Čak bi se moglo reći – skoro nikakvom, barem u iduće dve decenije.

Međutim, masovna pobuna koju danas posmatramo u Kijevu i koju bi slobodno mogli nazvati pre svega „pobunom građanskog društva“, jeste iznenađenje za mnoge u Briselu i Moskvi. Ovo više nije „narandžasta revolucija“ gde se na prostestima podržava jedna politička opcija ili se zahtevaju pošteni izbori. Oni koji u Ukrajini protestuju – ponovo kao i 2004, danonoćno na temperaturama nižim od nule – traže potpisivanje Sporazuma o asocijaciji sa EU. To više nije politički izbor – ovde je u pitanju civilizacijski izbor: u Evropsku uniju ili Evroazijski savez (koji trenutno Rusija stvara iz Carinskog saveza).

Situacija je komplikovana, jer su oba geopolitička igrača – Brisel i Moskva – skoro podjednako licemerni prema Ukrajini. Brisel Asocijacijom sa EU ne nudi Ukrajini jasan „evropski put“ i ne nudi ekonomsku pomoć koja je neophodna sa promenom geopolitičkog kursa ka Zapadu, posebno imajući u vidu da je Ukrajina ekonomski zavisna od Rusije. S druge strane, Rusija čini „brutalan“ ekonomski i politički pritisak na Ukrajinu, iako do samita u Vilnusu iz Moskve nikad nije otvoreno rečeno da veze Ukrajine i EU „ugrožavaju“ njene geopolitičke interese (kao što je to slučaj sa planovima ulaska Ukrajine u NATO).

Bez obzira na ishod takozvanog Evromajdana (po centralnom trgu, Majdanu nezavisnosti u Kijevu), ovi protesti otvorili su ključna pitanja budućeg razvoja situacije i podela unutar ukrajinskog društva: na one koji su u stanju da se lično žrtvuju za „neizvesnu“ evrointegraciju i one koji smatraju da im je zajednički život u SSSR bio bolji.

Civilizacijski podeljena društva, kako ih Hantington naziva, karakteristična su i za Srbiju i Ukrajinu. S tim da Srbija, okružena državama Evropske unije, bira između EU i „izolacije“. I dok poslednjih više od deceniju ukrajinske mlađe generacije traže drugačiju, evropsku budućnost i spremni su da se za nju bore nenasilnim i uglavnom stoičkim putem, generacije u Srbiji odrastaju u sve više hermetičnom i ksenofobičnom okruženju, koje je po društvenim vrednostima sve dalje od EU. Zapadu je bilo važno političko pitanje – da Beograd i Priština pokrenu dijalog, i radi toga je bio spreman da podrži „bivše radikale“, pa i da slabije reaguje na kršenja ljudskih prava (manjinskih prava i slobode govora, korupciju). Malo se pominje da je „nepisani uslov“ za priključenje Srbije u EU – ulazak u NATO, priznavanje Kosova i neka vrsta „javnog pokajanja“ za politički izbor tokom devedesetih.

Da li bismo mogli da zamislimo hiljade mladih ljudi kako izlaze na ulice gradova Srbije, tražeći da Vlada reši prepreke iz pregovornog procesa sa EU, koji možda neće odgovarati pojedinim personalnim političkim interesima uticajnih struktura? Ili primer iz skore prošlosti novembra-decembra 2011. godine – da li možemo da zamislimo da demonstranti javno traže da Srbija ukine podršku paralelnim institucijama na Kosovu kako bi dobila status kandidata za Evropsku uniju? Ili da se godinama tražio „raskid sa prošlošću“ i zbog evrointegracija zahtevalo da vlasti isporuče haške optuženike?

I pored različitih geopolitičkih problema sa procesom evrointegracije, različita je i želja za prihvatanjem evropskih vrednosti kod podeljenih društava u Srbiji i Ukrajini. U Srbiji na neki način preovlađuje stav da smo mi „već u Evropi“ i to izaziva pasivnost, dok je u Ukrajini ona druga polovina društva spremna da se godinama mrzne na protestima ispod ukrajinskih i zastava EU. Ubeđen sam da je vrednosni stav i kolektivni „evroentuzijazam“ u srpskom i ukrajinskom društvu takođe jedan od „nepisanih uslova“ za ulazak ili barem neko približavanje Evropskoj uniji.

Peščanik.net, 07.12.2013.

UKRAJINA