- Peščanik - https://pescanik.net -

Prvi antivakseri u Engleskoj u 19. veku

Foto: Predrag Trokicić

Prikaz knjige Nadje Durbach „Bodily Matters: The Anti-Vaccination Movement in England, 1853-1907“ / „Telesna pitanja: antivakcinacijski pokret u Engleskoj, 1853-1907“, Duke, 2005.

Ako ste, kao ja, dovoljno mladi da ste imunizovani protiv difterije i dečje paralize u masovnim kampanjama zdravstvene zaštite u poratnom periodu, ali dovoljno stari da ste poznavali žrtve tih teških dečjih bolesti, može vam biti teško da o vakcinaciji razmišljate drukčije do u okviru narativa o napretku. Bezmalo paralisani strahom od igle koja nas čeka, moja sestra i ja smo ipak shvatale da imamo sreće jer su nas hrabri lekari i dobronamerna država spasli od nemilosrdnih, nevidljivih demona koji su nasumice obogaljili ili ubili mnoge vršnjake iz generacije naših roditelja.

Danas je teško naći takav pouzdan savez lekara, roditelja i službenika zdravstvenog sistema. Zastrašujuće, mada nedokazane tvrdnje o vezi između vakcinacije dece i crevnih poremećaja i autizma podstakle su masovne pokrete roditelja koji se protive vakcinaciji u Sjedinjenim Državama i Velikoj Britaniji. U Britaniji opada broj dece koja su primila vakcinu MMR (protiv malih boginja, zaušaka i rubeole), pa naučnici, lekari i zdravstveni službenici neprekidno uveravaju roditelje ne samo u bezbednost vakcina već, što je još teže, u potrebu za njima u zapadnom svetu, gde su nekontrolisani slučajevi malih boginja i rubeole sada retki. Mediji, skloni da medicinskim pitanjima pristupaju ili kroz tople ljudske priče („Da li je Leo Blair dobio vakcinu protiv malih boginja, zaušaka i rubeole?“) ili u obliku „debate“ između dva jednako uverljiva stava, pokazali su se nedoraslima za zadatak izveštavanja o naučnim činjenicama, dok na mrežama niko ne proverava stručnost onih koji o tome govore. U sajberspejsu organizacije vrše pritisak na roditelje, kao racionalna ljudska bića, da se informišu o opasnostima od vakcinacije pre nego što dopuste da u njihovu decu zabodu iglu, a sve je praćeno mučnim fotografijama dece koje je upropastila vakcina i baljezganjem antisemita i teoretičara zavere. (Pogledajte sajt Christian party, gde se sjajni rad Jonasa Salka na razvijanju vakcine protiv dečje paralize napada kao jevrejska zavera čiji je cilj da se „hrišćanska deca“ zaraze bolestima koje prenose majmuni.)

Nadji Durbach je sve to poznato, jer su današnje kontroverze odjek masovnog pokreta protiv prisilnog vakcinisanja protiv velikih boginja koji se raširio u Britaniji u drugoj polovini 19. veka i koji je tema njene pravovremene i zanimljive knjige. Britanci i Amerikanci se vakcinišu protiv velikih boginja od ranog 18. veka, ali u početku se pribegavalo variolaciji: metodi (naučenoj od otomanskih Turaka ili od afričkih robova) koja se sastojala u unošenju male količine virusa variole s ciljem da se proizvede blag oblik bolesti i da se tako izgradi imunitet pojedinca. Tek posle Jennerovog čuvenog otkrića, 90-ih godina 18. veka, da izlaganje kravljim boginjama takođe imunizuje pojedince protiv variole, počela je da se širi prava vakcinacija – to jest, namerno inficiranje virusom kravljih boginja. Ta dva postupka su primenjivana uporedo sve do 40-ih godina 19. veka, kad je Parlament, pod pritiskom lekara, kriminalizovao variolaciju i uveo besplatnu vakcinaciju Zakonom o sirotinji. Godine 1853. otišlo se korak dalje: Epidemiološko društvo je obezbedilo donošenje zakona o obaveznoj vakcinaciji dece. „Da li će nam sad puštati krv, praviti nam plikove, tuširati nas, smrzavati i kljukati pilulama, trovati nas, mazati i balaviti… po nalogu Parlamenta?“ zagrmeo je John Gibbs, hidropata i trezvenjak, u svom pamfletu protiv tog zakona. Tako je rođen antivakcinacijski pokret.

U početku je to bilo društvance razjarenih škrabala: zakon iz 1853. godine lako se izvrdavao. Lokalna uprava zadužena za sirotinju bila je zatrpana problemima, pa nije imala ni sredstava ni volje da se bavi njegovim sprovođenjem. Ali 1967. izglasan je novi zakon koji je zahtevao od uprave da vodi evidenciju o vakcinaciji i da kažnjava – zatvorom kad ne može novčano – roditelje koji su se oglušili o zakon. Za nekoliko godina namnožile su se antivakcinacijske lige: Durbach procenjuje da ih je tokom tri decenije bilo dve stotine. One su cvetale u mnogim delovima zemlje i uživale podršku pripadnika svih klasa, a najveću, što nije neobično, u radikalnom Londonu i na industrijskom severu, među vlasnicima radnji iz niže srednje klase, zanatlijama i radnicima koji su bili jurišnici umerenosti, naturopatije, antivivisekcije, spiritualizma i mnogih drugih monotematskih pokreta. Lige su razglašavale slučajeve dece koju je zakon „ubio“, organizovale demonstracije protiv njega (s crtežima obešenog Jennera), sakupljale novac za kazne onih koji su se opirali vakcinaciji, uznemiravale aukcionare kad su ovi prodavali imovinu prestupnika koji nisu platili kaznu, vodile organizovanu kampanju protiv provakcinacijskih kandidata na izborima i tri decenije uništavale život jadnicima zaduženim za sprovođenje zakona o obaveznoj vakcinaciji. Posle 1889. mnogi lokalni odbori su jedva dočekali formiranje Kraljevske komisije za sprovođenje zakona o vakcinaciji i prestali da se bave nametanjem vakcinacije.

Zbog svog neodmerenog jezika i – često – heterodoksnih uverenja, antivakcinisti su postali meta poruga. Njihove organizacije bile su, kao što je 1883. rekao novinar Blanchard Jerrold, u istoj vreći sa „Udruženjem za potpunu zabranu belih šešira! Ligom protiv nošenja cveta u zapučku! Društvom za zabranu pijenja zelenog čaja! Savezom za zakopčavanje rukavica samo jednim dugmetom! Lokalnom konfederacijom za burmuticu!“ – i Durbach priznaje da su „te optužbe za osobenjaštvo bile prilično opravdane“. Ali Durbach pripada onoj vrsti istoričara koje bismo mogli nazvati nepokornim: velikoj povorci istraživača koji su, inspirisani E. P. Thompsonom, naumili da spasu ne samo siromašnog čarapara ili luditu već i homeopatu i spiritualistu, reformatora odeće, a sada i antivakcinacijski pokret od često pominjane „ogromne nadmenosti potonjih naraštaja“. Ona je naumila da skrene pažnju na taj često zanemarivan i, po njenom priznanju, prilično čudnovat pokret i da ga učini razumljivim. Koliko je u tome uspela?

Jednostavno iznošenje na videlo odbojnih detalja vakcinacije sredinom 19. veka u mnogo čemu opravdava kritičare tog postupka. Ključno pitanje nije bila „čista igla“: u to vreme za vakcinaciju se nisu koristile igle. Umesto toga, lancetom bi zarezali kožu deteta na nekoliko mesta i onda u ranu utrljavali zarazni materijal. Osam dana kasnije roditelji su morali ponovo da dovedu dete: od dece kod kojih bi se pojavili plikovi uzimana je limfa da bi bila direktno primenjena na drugo dete. Taj metod „rame uz rame“ bio je jeftiniji od vakcinisanja telećom limfom, ali su ga, razumljivo, mrzeli siromašni, koji nisu mogli da spreče korišćenje svoje dece kao petrijevih posuda za gajenje vakcinacijskog materijala niti da izaberu izvor materijala koji će se utrljati u rane njihove dece. (Deca imućnijih roditelja su vakcinisana privatno, telećom limfom ili limfom uzetom od deteta čiji pedigre im je bio poznat.) U najboljem slučaju nehigijenska, a u najgorem opasna, vakcinacija „s ramena na rame“ nosila je rizik izlaganja dece bolestima koje se prenose krvlju i neka deca su se zaista tako zarazila sifilisom. Zato nas ne čudi to što su majke pokušavale da isisaju virus iz mišice svog deteta onako kao što bi isisavale zmijski otrov, što su se očevi odlučivali na selidbu da bi decu zaštitili od noža i što su lige revnosno fotografisale dečje gnojne ili septičke rane s namerom da dokumentuju đavolske postupke lekara i zdravstvene administracije.

Vakcinaciju nisu osuđivali samo zato što je bila opasna ili nehigijenska već i zato što je bila u suprotnosti s dubokom verom u integritet tela i njegovih fluida. „Čista krv“, insistirali su antivakcinisti, ključna je za zdravlje: kvarenje krvi, kao i kvarenje hrane, zapravo je jedan vid trovanja. Strahovalo se da će deca izgubiti nešto od svoje ljudskosti, da će od kontakta s telećom limfom postati kravolika, kao i da bi dete vakcinisano limfom siromaha moglo postati izopačeno i nemoralno. U svom najzanimljivijem poglavlju Durbach pokazuje kako se lik vakcinatora u narodnoj mašti lako pretapao u lik vampira: stranac i predator koji sisa krv svojih žrtava i ostavlja ih unakažene ili mrtve. Zdravstveni službenici su videli da je teško boriti se protiv tih strahova, što nas ne iznenađuje kad znamo da do 20. veka argumenti u prilog vakcinaciji nisu počivali na bakteriološkom napretku, već na posmatranju i statističkoj analizi agregatnih podataka – koje zabrinuti roditelji nisu mogli lako da razumeju. Vakcinacija, namerno uvođenje nečistoće u telo, direktno se suprotstavljala i ranijim nastojanjima zdravstvenih ustanova da suzbiju koleru i druge bolesti „prljavih ruku“ higijenom i boljim vodovodom i kanalizacijom; mada su se epidemiolozi sredinom veka udaljili od objašnjavanja bolesti isključivo faktorima sredine, očigledno je da u to nisu ubedili veći deo stanovništva. Neki antivakcinisti smatrali su da je teorija klica strateška priča koju je izmislila država zato što nije htela da se uhvati u koštac sa suštinskim pitanjima bednog vodovoda i kanalizacije, kao i prenaseljenosti. Na primer, Mary Hume-Rothery, osnivačica Ženskog nacionalnog društva, „nije verovala u bacile“ – što ne podupire tvrdnje Nadje Durbach da se na antivakciniste gledalo kao na budale iz političkih, a ne naučnih razloga.

Durbach tvrdi da privlačnost antivakcinacijskog pokreta počiva na klasnoj politici. Tačno je da su mnogi pripadnici srednje klase prigovarali obaveznoj vakcinaciji iz istih libertarijanskih razloga iz kojih su prigovarali državnom regulisanju prostitucije, ali najveći deo podrške – i to prilično drukčije, agresivnije vrste podrške – dolazio je s dna društvene lestvice. Naime, obavezna vakcinacija je posebno pogađala siromašne: siromašni su morali biti vakcinisani u prezrenim bolnicama Zakona o sirotinji, deci siromašnih je utrljavana limfa nepoznatog porekla, siromašnima je bilo teško da plate kaznu za neodazivanje i siromašni su odlazili u zatvor kad ne bi uspeli da sakupe novac. Zato nije neobično što su protivnici vakcinisanja iz radničkih redova videli zakone kao rezultat „klasnog zakonodavstva“ – kao oblik tiranije kojoj su izloženi pošteni i brižni roditelji samo zato što su siromašni. Noviji istoričari su skloni da naglase nivo unakrsne podrške i legitimiteta gledstonovske države, ali priča Nadje Durbach nudi koristan korektiv tog zaključka. Antivakcinisti su državu doživljavali kao ugnjetački, klasni monolit.

Ipak, treba li da verujemo na reč antivakcinacijskoj retorici? Durbach je sklona tome. Revnosna u odbrani subjekata kojima se bavi, ona nam ne kaže mnogo o stanovištima parlamentaraca, zdravstvenih službenika i sprovodilaca Zakona o sirotinji, koji su najpre radili na donošenju zakona, a zatim na njihovom nametanju. Logika države se zapravo nigde ne pojavljuje; njeni akteri nikad nisu pojedinačno prikazani niti su objašnjeni njihovi interesi. To je šteta, jer istorija vakcinisanja protiv velikih boginja u Velikoj Britaniji ne pokazuje državnu represiju, već pre popustljivost ili čak slabost države – suočen s neprestanim otporom i nepostupanjem po zakonu, Parlament je pokleknuo. Godine 1896. se konačno pojavio izveštaj kraljevske komisije osnovane 1889. U njemu je stajalo da je vakcinacija, doduše, obavezna, ali da roditelje koji se „iskreno protive“ ne treba goniti; godine 1898. svaki roditelj koji je mogao da uveri dvojicu sudija ili policijskog islednika da „iskreno veruje“ da bi vakcinacija naškodila njegovom detetu bio je izuzet iz zakona. Za nekoliko meseci izdato je više od 200.000 potvrda o „prigovoru savesti“. To nije zadovoljilo antivakciniste koji su smatrali da sudije odlučuju arbitrarno i tražili da vakcinacija bude u potpunosti dobrovoljna; nikad to nisu postigli, ali je novi zakon iz 1907. godine omogućavao roditeljima da budu izuzeti prostim davanjem izjave. Tokom nekoliko godina 25 odsto novorođenčadi je tako izbeglo vakcinaciju. Doba prinudne vakcinacije je bilo gotovo.

Takav ishod je neobičan i zavređuje istraživanje. Država je na kraju zapravo prihvatila to da pojedinac može, na osnovu „prigovora savesti“, biti izuzet od obaveze koja podrazumeva prihvatanje minimalnog ličnog rizika u zamenu za kolektivnu društvenu zaštitu, što je temeljni društveni ugovor moderne demokratske države. Taj ugovor – otelovljen u socijalnoj sigurnosti, ograničenju brzina, zakonima o ispravnosti hrane, obaveznoj vakcinaciji i mnogim drugim institucijama i regulativama – obično pretpostavlja opšte učešće; dopustiti izuzetke znači podstaći „slobodne strelce“ i rizikovati raspad sistema. Durbach priznaje ogroman uticaj zakona iz 1907. na ravnotežu prinude i prava između države i građana, ali završavamo čitanje knjige a da nismo sasvim razumeli zašto je doneta odluka da se u toj meri privileguje individualna savest. Protivnici vakcinacije nisu pobedili svojom argumentacijom u medicinskoj raspravi: naprotiv, Durbach jasno pokazuje da prigovor nije morao biti „dobro zasnovan“ ako je bio „iskren“. Možda je smanjivanje virulentnosti velikih boginja učinilo izuzetke manje rizičnim za ostatak stanovništva; možda je sve veći liberalizam političkog sistema otežao prinudu u domenu medicine; možda su antivakcinisti postali suviše moćna izborna snaga koja se nije smela zanemarivati. Durbach se dotiče svih tih mogućih objašnjenja, ali bez reda i bez vrednovanja. (Onima koje ta pitanja zanimaju savetujem da uzmu manje obuhvatnu, ali analitički pouzdaniju knjigu Petera Baldwina Zarazna bolest i država u Evropi 1830-1930; Baldwin nastoji da objasni različita rešenja sličnih problema koje su postavljali kolera, velike boginje i sifilis u Velikoj Britaniji, Francuskoj, Nemačkoj i Švedskoj.)

Činjenica da su antivakcinisti pobedili kad je britanska država stavila individualnu slobodu iznad prinude (ili, grublje rečeno, individualizam iznad solidarnosti) ne osvetljava samo karakter države početkom 20. veka. Po mom mišljenju, ona takođe postavlja pitanje da li je neprihvatanje odluka države danas najbolji okvir za proučavanje takvih pokreta. Naime, to bi podrazumevalo da je pokoravanje postalo norma ili, drugim rečima, da je prosvetiteljstvo izvojevalo pobedu, da su vera i narodna mudrost odbačene kao praznoverje i zabluda, te da odnošenje prema gubitnicima istorije s više poštovanja ili barem antropološki ne bi ugrozilo hram razuma. Protivnicima nametanja nisu se sviđali snobovština i samozadovoljstvo koji su pratili trijumf modernosti, ali oni zapravo nisu pokušavali da vrate sat unazad: Thompson je želeo da razume i donekle opravda čak i „zabludele sledbenike Joanne Southcott“, ali – kao što pokazuje njegov jezik – nije želeo da vrati njena otkrića u naš moderni svet.

Neprihvatanje prinude bilo je jedan element prekora previše samopouzdanoj i represivnoj modernosti 60-ih godina 20. veka, ali – kao što pokazuje sadašnja povika na vakcinu – mi više ne živimo u tom samopouzdanom modernom svetu. U zaključku koji je obojen priličnom zabrinutošću, Durbach to priznaje, ali primećuje sledeće: poratna država blagostanja donela je odluku protiv obavezne vakcinacije, ali je to učinila verujući da će u socijaldemokratskoj političkoj zajednici ljudi dobrovoljno prihvatiti izvesnu meru ličnog rizika kako bi zaštitili društvo kao celinu. Solidarnost je, međutim, u dronjcima, a u Americi Georga W. Busha autoritet sekularizma i nauke je takođe na niskim granama. Zato čovek može početi da oseća nestrpljenje kad se suoči sa istrajavanjem tog duhovnog sklopa, kako među istoričarima tako i drugde. Naime, barem u Sjedinjenim Državama, liberali mogu biti protiv nametanja i brižljivo poštovati sve oblike savesti i vere, ali veliki deo hrišćana ne uzvraća tu toleranciju, već nepokolebljivo prati jednoumnu strategiju radikalne kulturne promene sve do glasačke kutije.

Istraživači društva uvek se raduju kad nađu dokaze o beskrajnoj sposobnosti ljudskih bića da gaje fantastična uverenja, ali sigurno nisam usamljena u nadi da ta verovanja neće postati temelj javnog zdravstvenog sistema. Naravno, posle ejdžent orandža, Lav Kanala, Selafilda, studije sifilisa u Taskigiju i mnoštva drugih zločina ili loših odluka koje su vlasti i naučnici nametnuli zarobljenicima ili prostodušnoj javnosti, skepticizam je razumljiv. U svakom slučaju, velike boginje su iskorenjene ne samo zato što je u 18. veku počeo proces imunizacije, ne samo zato što su sojevi virusa postali manje zarazni, već i zato što su lekari i državni službenici u mnogim zemljama a onda i u Svetskoj zdravstvenoj organizaciji uporno tvrdili – uprkos roditeljskim prigovorima i svakako na štetu neke pojedinačne dece – da će zdravlje čovečanstva biti najbolje zaštićeno obaveznom vakcinacijom. Poslednji slučaj velikih boginja, bolesti koja je bila s ljudima 2.000 godina, pojavio se 1977.

Susan Pedersen, London Review of Books, 01.09.2005.

Prevela Slavica Miletić

Peščanik.net, 15.01.2021.

Srodni link: The Guardian – Recept za poverenje u vakcinu

KORONA