- Peščanik - https://pescanik.net -

Prvi i Drugi Beograd

Srbija Rorschach, dizajn: Slaviša Savić

Beograd je u toku poslednje dve decenije vidno degradiran, kao društvena i urbana celina. Istovremeno je istorijski inspirator i istorijska žrtva projekta jugoslovenske dezintegracije i etničke homogenizacije. Osiromašen i zapušten, nakon 2000. samo je delimično obnovljen i revitalizovan. Oporavak nisu pratile pozitivne demografske promene. Izborna kampanja, koja je u toku, dodatno razotkriva ozbiljnost stvarnosti ogrezle u korupciju, laž, lopovluk i zloupotrebe institucija. Kandidatura za evropsku prestonicu kulture 2020. samo je segment toga iščašenog, izmeštenog sistema vrednosti koji ga je dodatno provincijalizovao, umesto da Beograd postane jedna od evropskih kulturnih metropola sam po sebi.

Beograd je evropska prestonica koja je pretrpela najviše razaranja, migracija, ekonomskih kriza, i kriza identiteta, u dva veka svoje moderne istorije. Istorija modernog Beograda je hronika borbe za opstanak običnih, za oficijelnu, „veliku istoriju“, „malih“, često anonimnih ljudi. Te ljude je nosila stihija odluka sopstvene države, država agresora i država saveznica, i ishoda odluka. Posledice su obično duže trajale od procesa koji su ih izazvali. U svojstvu srpske i jugoslovenske prestonice, Beograd je uživao samo tri perioda relativno mirnog razvoja: od „predaje ključeva“ 1867. do početka Prvog svetskog rata 1914, između 1918. i 1941, kad je izgradio obrise svog evropskog identiteta, i od 1944. do početka jugoslovenske dezintegracije 1991. Prvi i treći period trajali su po 47, drugi svega 22 godine. Razdoblje globalizacije počelo se osećati tek nakon 2000. Jedino se u teoriji i praksi političkog nasilja Beograd nije suviše razlikovao od ostalih evropskih prestonica. Od početka političke samostalnosti, 1867, do početka Prvog svetskog rata, 1914, u Beogradu su, već 1868, ubijeni knez Mihailo Obrenović i kralj Aleksandar Obrenović 1903. Srbija je vodila četiri rata, protiv Turske 1876-1878, Bugarske 1885, i dva Balkanska rata 1912-1913. S tradicijom i praksom političkih ubistava Beograd je ušao u XXI vek, atentatom na premijera Đinđića 2003, koji je, instrumentalizovao, u svoju korist, u međuvremenu, čitav socijalni sloj političara, tajkuna, „analitičara“ i njima bliskog pseudointelektualnog otpada koji krstari medijima i budžetima.

Nesposobnost Beograda da se evropeizira i modernizuje ima i svoje dublje istorijske korene. Beograd je bio provincija na obodu provincija velikih sistema (Ugarske, Turske i Austrije). Nikad nije u potpunosti urbanizovan, i nikad do kraja nije ruralizovan. Nikad do kraja izgrađen, nikad u potpunosti uništen, mada je njegova kultura imala uobraženih sklonosti o istorijskoj viziji grada-Feniksa. Ta sklonost je samo jedna u nizu odlika jednoga palanačkog mentaliteta. Balkanske kulture su o sebi ostavljale svedočanstva o istorijskim i nad-istorijskim, božanskim misijama gotovo svakog većeg pojedinačnog naroda. Beograd je možda bio smešten na mitskom Limesu koji je delio varvare i civilizacije, ali to mesto nije uspeo da potvrdi u svome modernom istorijskom razvoju. Isto tako je evropska kultura, povremeno preterano zamorena, nekad i razočarana, zapostavljala Balkan odustajući i od uređenja njegove prošlosti, i od uređenja njegove budućnosti.

Stanje u beogradskoj arhitekturi, u opštem izgledu grada, funkcionalnost javnih prostora i kvalitet života, odražavaju ideološke nedoumice u kontekstu kontinuiteta komunizma, nacionalizma i populizma, i povremena ekstremna odstupanja od načela demokratije, vladavine prava i odgovornosti institucija. Jedna od karakteristika Beograda, u toku poslednja dva veka njegove moderne istorije, bila je izuzetna višeslojnost njegovog identiteta kao prestonice malog, nerazvijenog, nepismenog, profesionalno nekompetentnog društva, matice jugoslovenskog okupljanja i, potom, jugoslovenske dezintegracije, istovremenog stecišta srpskih i lokalnih institucija, i migranata, povremeno i izbeglica iz zaostalih regiona.

Neuspeh ili, optimističnije, zaostajanje Srbije u integracijama i evropeizaciji, može se tumačiti i karakterom prestonice. Pre nego „globalni grad“, Beograd je ostao ruralni ili post-ruralni konglomerat karakterisan vizuelnim, emotivnim, ideološkim i materijalnim traumama ratova, pogroma, siromaštva, diskontinuiteta efikasnih institucija i vladavine prava, samovoljom individualne neodgovornosti, i nekompetentnim razvojnim rešenjima. Na početku XXI veka, Srbija je na evropskom dnu prema parametrima ekonomskog razvoja, sloboda i standarda, medijskih sloboda i kulture javnog diskursa, efikasnosti institucija i vladavine prava. Savremeni urbani razvoj i urbani identitet upravo počiva na svim navedenim standardima, koji se ispituju, egzaktno utvrđuju i prate na godišnjoj osnovi.

Identitet savremenog Beograda je pre svega odraz kontinuiteta kriza srednje klase. Srpsko građanstvo je istorijski gubitnik u svim ratovima i političkim obračunima XIX, XX i početka XXI veka. Ono se sistematski marginalizovalo, nekad i samo-marginalizovalo, kako bi ostalo lišeno onih intelektualnih i moralnih kapaciteta koji bi ga učinili pouzdanom osnovicom razvoja demokratije i vladavine prava. Uporedo s vrhuncima nacionalizma koji je u Srbiji i sličnim sistemima nastupio umesto pada komunizma, globalizacija je erodirala društvenu i ekonomsku osnovicu srednje klase na kojoj počiva savremena liberalna demokratija.

Srednja klasa bila je u poslednjim decenijama medijator između ideologija i njihove primene. Pritisci na srednju klasu u komunizmu, i, potom, u nacionalizmu, dok je osećala obostranu pretnju elite i proletarijata, učinili su je nezainteresovanom, vremenom i nesposobnom da sopstvene interese veže za opšte evropske tokove, zasnovane na naprednijem znanju i istorijskom iskustvu. „Socijalistički raj“ nije podrazumevao da srednja klasa raspolaže vrednijom imovinom, imovinska sigurnost i vladavina prava ostali su u neskladu sa uspomenama na revoluciju i u svakodnevici negovanja njenih „tekovina“, nisu se mogla pokretati i razvijati mala i srednja preduzeća. Bio je nedovoljno razvijen opseg opštih primanja koji bi ukazao na jasnu socijalnu diferencijaciju.

Srpsko društvo nikad nije raspolagalo dovoljnim političkim i ekonomskim kapacitetom da bi uspostavilo kontinuitet liberalizma. Dva veka moderne istorije, u kojima se Beograd zatekao u epicentru, protekla su u realizaciji ratnih agendi koje su Srbiju uvlačile u sukobe velikih sila. Istorija modernog Beograda odvijala se u dramatičnim i potresnim etapama destrukcije i rekonstrukcije, dok su se smenjivale ideologije socijalnog egalitarizma, državnog kapitalizma i planskog socijalizma. Nacionalizam i komunizam delili su zajedničke karakteristike populističkog i religioznog uverenja u ekskluzivnost i ispravnost odluka koje su društvu nametale posebnu ulogu u istorijskom procesu. Liberalna agenda legitimiteta državnog autoriteta ograničenog vladavinom prava i posvećenog zaštiti individualnih prava građanstva u poslednja dva veka je, u srpskoj istoriji, marginalizovana religioznim pozivima na konačno rešenje nacionalnog pitanja, na poštovanje tradicionalnih autoriteta i oblika života, i na socijalnu pravdu koja se, u usporenoj i autarhičnoj ekonomskoj i društvenoj stvarnosti, svodila na siromaštvo i stagnaciju. Emancipaciji srednje klase nije doprinosila socijalna evolucija u kojoj je svaka generacija, od prvih do poslednjih balkanskih ratova XX veka, ostajala bez najinteligentnijih i najsenzitivnijih pripadnika koji su se odlučivali za emigraciju. Iz razloga koji su veoma razumljivi, nauka se nije usudila, da ispita i javno prezentira sve implikacije takve negativne selekcije.

Razvoj srednje, građanske klase, bio je osnova razvoja i demokratije i modernih gradova istovremeno. Razvoj srednje klase bio je istorijski odgovor na sumnje klasičnih liberala da su demokratija i jednaka politička participacija mogući bez edukacije i privatne imovine. Građanstvo je bilo pokretač razvoja demokratije upravo zahvaljujući sposobnosti da amortizuje razlike između aristokratije ili republikanske oligarhije i proletarijata. U modernoj istoriji Beograda su nerazvijenost demokratskih institucija i odsustvo vladavine prava dopuštali oligarhiji da se, sa osloncem na populizam i proletarijat, povremeno upušta u ratne pustolovine i socijalni inženjering.

U evropskoj, naročito u liberalnoj perspektivi, evolucioni „greh“ srpskog građanstva je saučestvovanje sa elitama, naročito podložnost vojsci, u pokušajima da se, povremeno, ogromnim žrtvama opravda potreba realizacije teritorijalne „nacionalne“ politike, i u prihvatanju socijalnog egalitarizma. Socijalnim egalitarizmom je marksizam od sredine XIX veka pokušavao da reši pre svega pitanje isključivanja tadašnje većine evropskog stanovništva iz procesa političkog odlučivanja. Klerikalizam, koji je nova pojava primetna iz razdoblja između dva svetska rata, bio je, u srpskoj političkoj istoriji, jedna od tendencija usvajanja ondašnje istorijske logike koju je gotovo podrazumevala kulminacija evropskog totalitarizma, japanskog militarizma ili populističkog progresivizma u SAD, naročito u godinama koje su usledile nakon eskalacije svetske ekonomske krize 1929.

Ekonomski i tehnološki razvoj koji je nastupio nakon Drugog svetskog rata osporavao je marksistički scenario proleterske diktature. Raslojavanje se odvijalo na novim osnovama, u procesima u kojima su nekvalifikovani industrijski radnici, kao istorijska pojava, ustupali mesto novim profesionalnim slojevima u sektorima usluga i postindustrijske ekonomije. Viškova radne snage, koje je proizvodila haotičnom industrijalizacijom i urbanizacijom, Jugoslavija se oslobađala otvarajući granice prema Zapadnoj Evropi i SAD, gde je, za političkom, krenula ekonomska emigracija. Ali izvoz ljudi nije uvek podrazumevao, u procesima koji su nastupili, uvoz novih ideja i finansijskog kapitala.

Beograd nije bio u stanju da razume demokratizaciju istočne Evrope nakon 1989. i to nije bilo slučajno. U decenijama koje su prethodile padu Berlinskog zida Beograd se zavaravao lažima komunizma i nacionalizma. Iste zablude okosnica su predizborne kampanje svih trenutno aktivnih političkih činilaca.

Balkan je crna rupa evropske civilizacije, koju usporeno, uz ogromna ulaganja, postepeno ispunjava arhitektura uređenih i trajnih institucija, i stabilnog društva. Modernizacijski procesi bili su spori, prožeti otporima tradicionalnog društva i kriminogenih elita. Grčka, Bugarska i Rumunija usisani su u Evropsku uniju pre zbog strateških potreba na istočnom Mediteranu i nemogućnosti da se Rusija demokratizuje nakon 1991, nego na osnovama zadovoljenja svih institucionalnih i ekonomskih kriterijuma. Evropeizacija se inače oslanja na dugotrajne istorijske procese, koji su proticali mimo balkanske stvarnosti: renesansa, protestantizam i rimokatolička reformacija, racionalizam, prosvetiteljstvo, urbanizacija, industrijalizacija. Srpska moderna istorija protekla je u senci mitova koji su je sputavali svojim lažnim i patetičnim moralizmom. Srpski mit zasnovan je na „kosovskom opredeljenju“, na pradavnoj moralnoj obavezi žrtvovanja za carstvo nebesko, pošto je ovozemaljsko osuđeno na stalno propadanje. Taj mit je podla obmana koja razotkriva sve neprijatelje među tuđinima i među nama samima, koja poziva na samožrtvovanje kojim će se sagoreti trud svih prethodnih pokolenja, njihovih napora da postave osnove mirnoga, običnog života. I malo aktuelnosti: uskršnja poslanica Amfilohija Radovića, jednog od epskih lidera politike i kulture urbicida, nije samo gnevni izliv jedne sasvim lične i latentne sopstvene kompleksne seksualnosti. Najednom tolika briga za nerođene živote, nakon dve decenije poziva, sa iste adrese, na bratoubilački rat, na klanje, satiranje, rušenje gradova i „vaskrsenja carstva Nemanjića“.

Tako davni su i koreni urbicida, naše konstantne mržnje prema gradskoj civilizaciji, prema građanskoj toleranciji i svakoj građanskoj kulturi. U naporu da hristijaniziraju, makar površno, svoje paganske ili patarenske podanike, Nemanjići su sav raspoloživi kapital ulagali u sakralne građevine, i zapuštali gradove. Bez gradova nisu bili u stanju da izgrade trajne instituicije, niti da, u savezu s gradovima stanu na put feudalnoj samovolji. Turci su progutali Balkan lišen gradova i uređenih država. Zaustavili su se tek pred zidinama Dubrovnika. Potom i Beča. Četiri stoleća nakon Kosovske bitke, dok se spremalo da izvede prvu evropsku nacionalnu revoluciju, malo, siromašno, nerazvijeno srpsko seljačko društvo je gradove smatralo simbolima svih socijalnih nepravdi, i stecištem tuđina, Turaka, Jevreja, Dubrovčana i samih varoških Srba, čiji su svetonazori takođe bili neprijateljski.

Naredni veliki talas ruralizacije zapljusnuo je Beograd u novoj socijalnoj revoluciji koja je krenula oslobođenjem, za neke i novom okupacijom 1944. Beograd je postao vojni logor, centrala vojno-policijskog terora i ideološkog nasilja. Novi Beograd smišljen je, vremenom, kao kasarna iz koje će naoružani stanari braniti poredak u svakoj prilici koja ne bude iziskivala istinsku mobilizaciju. Generalštab arhitekte Nikole Dobrovića, zidan između 1954. i 1963, bio je jedan od simbola trijumfa ideologije koja je kamenim liticama kanjona Sutjeske zauzdala Nemanjinu ulicu, jednu od centralnih i najprometnijih gradskih saobraćajnica. Bilo je raznih „čitanja“ Dobrovićevog zdanja. Ali je uspostavljena neka vrsta koncenzusa da je sasvim nepodoban njen doživljaj u smislu arhitektonskog rugla i neposredne, gotovo fizičke pretnje jednoga od najekstremnijih političkih učenja XX veka ionako jadnim, dronjavim i kukavnim ostacima „građanskog“ Beograda. To ruglo, i dok je bilo celo, i pošto je srušeno, ostalo je ponos i „prve“ i „druge“ Srbije.

Urbicid je zapravo bio jedan totalitet pritiska na grad kako bi se on lišio svojih najvažnijih kvaliteta, individualizma, slobodnog mišljenja, političke hrabrosti i otpora svakom ekstremizmu. Generalštab je za vreme NATO kampanje 1999. pogođen s nekoliko raketa i teško oštećen. Bivša JNA i njoj bliske vlade nakon 2001. bile su u nekoj vrsti prećutnog dogovora da je održavanje ruševina jedna od snažnih poruka mejnstrima antiamerikanizma, time i svakog proevropskog opredeljenja. I zato gotovo niko u tim ruševinama ne vidi simbol istorijskog poraza onog ludačkog koncepta koljačke, varvarske nacije, osmišljen svega dva bloka iznad na platou Terazija, sve do zdanja Srpske akademije, na potezu kojim se i danas ugodno šetaju mnogi zločinački umovi. I zato gotovo niko u tim ruševinama ne razaznaje ruševine Dubrovnika, Vukovara, Mostara i Sarajeva. „Druga Srbija“ u tom pretećem, nasilničkom zdanju, vidi simbol antifašizma. Od tog antifašizma, koji je bio nasilan, prost, vremenom i koruptivan, građanski Beograd je bežao na Zapad, u podkulture, u melanholiju, ili u nacionalizam. Nad nama i u nama su se zatvarali toliki krugovi prokletstva, koje nismo uvek dobro razumevali.

Pobjeda, 17.04.2012.

Peščanik.net, 18.04.2012.

DRUGA SRBIJA