Brojke koje užurbano promiču u medijima a koje statistički oslikavaju ljudske mase koje su u velikom broju izašle na demonstracije širom Evrope se moraju, htjeli ili ne htjeli, staviti u proporciju sa tom zehrom ljudi koji su našli za shodno da u Sarajevu obilježe 1. maj time što će demonstrirati protiv kapitalističkog izrabljivanja.
Preko 25 000 ljudi u Rusiji, 200 000 duša na istambulskom trgu Taksim, prvi put nakon 1977. godine, hiljade ljudi u Atini, Solunu i drugim mjestima u Grčkoj i najimpresivnije od svega, hiljade Nijemaca u Berlinu i Hamburgu koji ne samo da demonstriraju, već se i spremno sukobljavaju sa okupljenim neonacistima spriječivši nacioglavce da izvrše aproprijaciju radničkog praznika za svoje propagandne ciljeve.
Preplitanje socijalnih i političkih motiva u silovitom i jasno definiranom izražavanju naroda kojem je kristalno jasno šta želi a šta ne. Također naroda koji jasno zna šta je to kritična masa potrebna da se neka promjena desi ili ne desi. A kritična masa se ne broji desetinama. Niti se promjene same dešavaju. Obično ih neko uzrokuje.
Nihilistički orijentirani komentatori ovih masovnih demonstracija širom Evrope bi rekli nešto u stilu: Sve su to salonski revolucionari sa kreditnim karticama u džepovima. Zaista? Koliko god te kreditne kartice bile teške u džepovima, čini se da ipak nisu toliko teške da mladi ljudi zbog njih ostadoše u kućama da se igraju kompjuterskih igrica. Koliko god gledao po vijestima i video-klipovima, ne vidim baš toliko salonskih boja među crvenom koja dominira zastavama u Geteborgu, među bijesnim Nijemcima koji jasno odgovaraju da neonacizam ne prihvataju, među očajnim Grcima polusluđenim kriznim dešavanjima u državi. Vidim narod koji reaguje. Onako kako narod to može. Možda takva reakcija neće postići baš onaj željeni cilj odjednom ali je sigurno da takva reakcija ne može biti ni olako ignorirana od struktura vlasti.
Na drugoj strani skale, na brdovitom Balkanu gdje je hrabrost prva osobina svakog muškarca, cifre kojima se opisuje broj prvomajskih demonstranata su daleko manje impresivne. U Sarajevu, na protestu u organizaciji Saveza samostalnih sindikata se obrelo oko 70 ljudi. Demonstraciji organiziranoj u režiji pokreta Dosta se pridružilo tek nešto više od sto pedeset politički osviještenih individua.
I jedna i druga manifestacija teško da se uopće mogu nazvati demonstracijama, možda samo predigrama za oveće sijelo u znaku roštilja. Iako se svi unisono slažu da razloga za radničko slavlje baš i nema, čini se da se još više slažu da nema razloga ni za protest. Ili je prodorni miris ćevapa i janjetine ipak prejaka koheziona sila da bi se ljudi okupljali bilo gdje drugo? A revolucionarna razmatranja uz šestu pivu su tako visoke kvalitete da ih je i ovaj put bilo nemoguće zaobići? A kad imate tako punu šemu za taj dan koji pada jednom godišnje jednostavno ne možete stići još i demonstrirati. To je ionako za one salonske.
Naravno, 1. maj jeste praznik radnika no daleko od toga da bi samo radnici trebali demonstrirati u zemlji koju nazivamo Bosnom i Hercegovinom kad je ne nazivamo drugim imenima. Političke snage koje bi mogle ili trebale biti progresivne su, ili kao SDP zagušene korupcijskim skandalima ili kao Naša stranka još svijećom tragaju za svojom ideologijom pa valjda nemaju dovoljno vremena da se bave okupljanjem ljudi koje može dati bilo kakve rezultate. Ili pružiti ljudima samo mrvicu nade koja im je neophodna da makar izađu na oktobarske izbore. Urbana gerila se dobrim dijelom bavi ispijanjem kafa i uzgajanjem svoje urbanosti protkanim sa facebook-revolucionarstvom koje zasad nije promijenilo još nijednu državu i svi su zapravo naizgled zadovoljni. A zašto i ne bi bili? Odlazak u plavetnilo Jadrana je vid eskapizma kojem svako živo biće mora tu i tamo pribjeći da bi očuvalo zdrav razum. Parče ovnujskog mesa je hranjljivo i dobro se zalijeva pivom. Ostaje samo ta, pomalo gorka, činjenica da u drugim dijelovima Evrope, pa i svijeta, Prvi maj i dalje ima neki simbolički značaj. A dok je simboličkog značaja postoji i potencijal za promjene. A dok postoji potencijal ne vlada mrtvilo i nijedna bitka nije sasvim izgubljena.
Politička apatija, uzrokovana vladavinom etnija, sa jedne strane, i nesposobnošću ljevice da ponudi kvalitetan emancipatorski projekat koji bi široke mase odvukao iz medvjeđeg zagrljaja nacionalizama, je, čini se, toliko prodrla u pore napaćenog naroda da su čak i koncepti štrajka ili veće demonstracije unaprijed pretvoreni u gomilicu pepela. Socijalna apatija je tu i ne treba se čuditi činjenici da će je tranzicijski kapitalisti i krvopije svih kalibara iskoristiti kako najbolje znaju i umiju.
Zemlja u kojoj ljudi ne znaju ni demonstrirati je kao igraonica sa najljepšim igračkama za krupne i beskrupulozne kapitaliste. Najjača moneta kojom raspolažu, jača i od maraka, eura i dolara zajedno, je ipak ljudska pasivnost koja u svakoj analizi ostane na poziciji origa u održavanju statusa quo. Odatle sve kreće i tu se sve završava. Dobro je da izbori u BIH ne padaju na 1. maj, roštilj je svakako privlačniji od glasačkih kutija. I miriše.
Peščanik.net, 02.05.2010.