„Danas se širom svijeta obilježava Prvi maj, vjerovatno jedini praznik na svijetu koji spaja a ne razdvaja ljude, jedini praznik koga istog dana i iz istog razloga obilježavaju svi ljudi svijeta rada, bez obzira na nacionalnu, rasnu, vjersku i ideološku pripadnost. Radnička klasa je planetarna, pa i njen praznik mora biti takav. Eto prihvatljivog globalizma na djelu!“
Kažemo da radnička klasa obilježava a ne slavi Prvi maj. Zaista, šta tu ima da se slavi? Prvi maj je smotra otpora i borbe. Prvi maj je poziv na borbu, na otpor kapitalističkom poretku i njegovim nepravdama. Prvi maj treba da bude povod da se ukaže na društvene nepravde, na obespravljenost i potlačenost siromašnih klasa i da se istaknu zahtjevi. Prvi maj je povod da se organizuju štrajkovi i demonstracije, a ne da se peku ćevapi i prasići. On je povod za ujedinjavanje radnika, dan koji simbolizuje njihov nadolazeći društveni položaj, kada oni više neće biti eksploatisani i politički nemoćni, već nosioci cjelokupne ekonomske i političke moći.
Dvadeset godina nakon propasti staljinizma, kojeg su mnogi, naročito ideolozi kapitalizma, netačno i neopravdano izjednačavali sa socijalizmom i komunizmom, Prvi maj još jednom služi kao povod da konstatujemo da radnički pokret nije bačen na koljena. Prvomajske povorke, demonstracije i štrajkovi širom svijeta, organizovani od strane sindikata i različitih političkih partija, među kojima značajno mjesto pripada komunistima i lijevim socijalistima, pokazuju da radnička klasa postoji i da je spremna da se bori ne samo za sitna poboljšanja svog položaja već i za korjenite promjene društva.
U svojoj neoliberalnoj fazi, kapitalizam ne može riješiti protivrječnosti koje sam proizvodi. Siromaštvo i glad su neopravdani i neprihvatljivi u društvu čije proizvodne snage su toliko uznapredovale da bar hrane može i mora biti dovoljno za sve. U najbogatijim kapitalističkim državama, koje bi uz drugačiju raspodjelu mogle živjeti u blagostanju, povećavaju se socijalne razlike i ukidaju ili umanjuju brojna socijalna prava. Socijalna država, nastala u vrijeme uspona kapitalizma poslije Drugog svjetskog rata, u ozbiljnoj je krizi. Radnička prava su manja nego prije nekoliko decenija. Demokratija je sve formalnija, svedena na procedure smjenjivanja političkih elita na vlasti. Kapitalizam stvara krizu a ne nudi rješenja.
Radnici i ljevičari širom svijeta danas neće ostati kod svojih kuća. Oni neće piti pivo i praviti roštilj. U Berlinu će se ponovo sukobiti ljevičari i nacisti. U Grčkoj, Francuskoj, Italiji, Portugalu, Rusiji i drugim zemljama radničke organizacije će još jednom demonstrirati svoju snagu i podršku miliona koji idu za njihovim programima. U posljednjih dvadeset godina radnički pokret je u stanju konfuzije, ophrvan birokratizmom i oportunizmom. Težnja ka prilagođavanju neoliberalnom kapitalizmu je snažno izražena. Posljednjih godina se, međutim, naziru prvi znaci ozdravljenja. Kriza neoliberalizma, naročito izražena u posljednjih nekoliko godina, vraća poljuljani legitimitet radničkom pokretu i ideji socijalizma. Dokle god kapitalizam proizvodi krizu, koju ne može da prevaziđe na svojim vlastitim osnovama, biće potrebna alternativa. Druge alternative osim socijalizma ne može biti, jer jedino on nastaje i postoji kao sušta suprotnost kapitalizmu. Izborni oporavak lijevih partija (komunističkih i lijevo-socijalističkih) u nizu zemalja to jasno potvrđuje.
Radnička klasa Zapada ima dugu tradiciju klasnih borbi. Ona posjeduje političku kulturu otpora. Zato je ona sposobna da se u milionima organizuje u dugotrajnim otporima kapitalu. Radnički i studentski protesti i štrajkovi u Grčkoj, Francuskoj, Italiji, Portugalu i drugdje, ponekad uspješni a ponekad i ne, to jasno potvrđuju. Našim ljudima to može izgledati nerazumljivo. Pošto je Zapad ideal za mnoge, njima nije jasno zašto se zapadni radnici, mnogo bolje plaćeni i zaštićeni od naših, bune. Oni se bune upravo zato što su ta njihova prava ugrožena, ali i zato što su nedovoljna. Radnici na Zapadu najteže podnose krizu neoliberalnog kapitalizma i vide kolike su socijalne razlike u društvu. Što je najteže, oni osjećaju nepravdu tih razlika, jer one nisu zasnovane na radu i ličnim sposobnostima, niti na odsustvu dovoljno materijalnih bogatstava. One proističu prosto iz činjenice da je jedna neznatna manjina pripadnika društva imala sreću da se rode kao pripadnici buržoaskih porodica i sreću da pravni poredak štiti njihov privilegovan društveni položaj zasnovan na kapitalističkoj privatnoj svojini. A kad sreća počne da ih izdaje uslijed loših poslovnih procjena ili otpora radnika, tu su vlade i parlamenti, sudovi, policija i vojska da im garantuju privilegije.
U jugoslovenskim zemljama danas neće biti protesta. Prvi maj će biti obilježen na tradicionalan, bolje reći malograđanski, način – uz roštilj i pivo. Naši radnici se ponašaju kao da je sve u najboljem redu. Upravo su završili napornu radnu nedjelju u preduzećima koja rade punom parom, održali su sastanke na kojima su donijeli važne odluke o poslovnoj politici svojih preduzeća, primili su astronomske plate, pa su i zaslužili da se za „svoj“ praznik malo opuste i provesele. Radnici Čikaga 1886, godine, koji su prvi u istoriji protestovali na Prvi maj, nisu bili u puno težem položaju nego što su naši radnici. Oni se, međutim, nisu opredijelili za roštilj i pivo. Za to se danas ne opredjeljuju ni radnici koji imaju puno više razloga da praznuju od naših radnika. Ali, ne. Umjesto kulture otpora, kod nas još uvijek caruje kultura roštilja. U tome je jedan od glavnih uzroka tako teškog položaja naše radničke klase. Zvanične sindikalne centrale priznaju vlastitu nemoć odustajući od organizovanja prvomajskih povorki protesta. Neke od njih to pokušavaju prikriti frazama o tome kako su postigli izvjesne pomake u pregovorima sa vladom. „Vlada je bila dobra“, pa je treba nagraditi odustankom od prvomajskih protesta. Da danas nema dobre vlade, shvataju manje uticajni sindikati i ljevičarske političke organizacije, koji pokušavaju spasiti čast Prvog maja u nacionalizmom uzavreloj balkanskoj krčmi. One ovdje-ondje organizuju manje skupove, koji, doduše, ne mogu uzdrmati poredak, ali pokazuju da se nove snage rađaju. Iskra je tu, ostaje nam da je pretvorimo u plamen.
Goran Marković, Novi plamen, 01.05.2012.
Peščanik.net, 01.05.2012.