- Peščanik - https://pescanik.net -

Pucanje po šavovima

Foto: Predrag Trokicić

Vučić je iskoristio svoj stari scenario u sukobu sa ekološkom pobunom građana širom Srbije. Kao i obično, krenuo je od pozicije bahatog i beskrupuloznog autokrate koji se podsmeva svakome ko se drzne da mu protivureči, da bi se u roku od 24 časa transformisao u zabrinutog vođu koji pohodi ojađene krajeve i razgovara s narodom, kako bi naposletku stigao do Vučića koji govori o velikim brojevima na demonstracijama (istovremeno ih smanjujući), objašnjavajući da će sporni zakon o eksproprijaciji vratiti Skupštini dok će Zakon o referendumu biti izmenjen. Time je Vučić u rekordnom roku izveo isto ono što je napravio početkom prošle godine sa virusom covid-19, koji je od jednog smešnog virusa postao prava pošast, za koju su mala sva beogradska groblja. Ovu sposobnost radikalne transformacije predsednika, poznatu iz svih kriznih situacija od 2012. do danas, neophodno je uzeti u obzir kada se razmišlja o daljim postupcima naprednjačke vlasti.

Stoga lopta danas više nije na Vučićevom terenu, već je na terenu ekoloških pokreta i opozicije, koja uveliko govori o lakom osvajanju Beograda na prolećnim izborima. Govori se o pobedi i slavlju, ali to je zaista daleko, minimalno tri i po meseca, a možda i mnogo duže. Izlazak građana na proslavu ove „pobede“ bio bi paradoksalni poen za Vučića, jer bi on time pokazao „državotvorni kapacitet“ da izađe građanskoj zabrinutosti u susret i pronađe rešenja za opšte dobro, što sa realnošću nema nikakve veze. Time bi on samo dobio na vremenu da se reorganizuje i posveti krpljenju silnih rupa koje su se u međuvremenu pojavile u SNS tvrđavi.

Šta je Vučić naučio iz poslednjih protesta? Pre svega, shvatio je da njegova propagandna mašina, najbliži saradnici i doktori spinovanja nisu u stanju da odgovore na novonastalu kriznu situaciju, koja se ne može neutralisati prostom repeticijom spina o „Đilasu, Šolaku i Jeremiću“. Ispostavilo se da su Vesić i Krstić neupotrebljivi u odbrani pristojnog srpskog sveta od bahatih građana i stranih plaćenika, isto koliko je Vučićevićevo zapomaganje o sinovima opozicionih političara na protestima ili ulozi Fondacije Konrad Adenauer u litijumskoj aferi kontraproduktivno. Željko Mitrović je na svojim nalozima ušao u direktan obračun sa građanima, ne libeći se da upotrebi najgore psovke. Njegova TV montaža u maskiranju realnog stanja na ulicama i mostovima Srbije bila je porozna i bez efekta. Nastupi premijerke Brnabić bili su tragikomični koliko i njeno proizvođenje Šefa u nepostojeći čin generala pukovnika nakon njegovog neuspelog pregovora oko cene ruskog gasa. S druge strane, Vučić se suočio i sa militantnim krilom SNS, pre svega sa Vladimirom Đukanovićem (koji je zagovarao kontramitinge), kao i Aleksandrom Maksimovićem, SNS funkcionerom iz Čačka koji je otvoreno pretio zaletanjem „automobilom u masu“. Zapravo, jedina osoba u Vučićevom okruženju koja se pozivala na prethodno donesene zakone bila je Zorana Mihajlović, kako ćemo saznati – predsednica Radne grupe za implementaciju projekta „Jadar“. Ona je pored Ivice Kojića (danas šefa Vučićevog, nekada Dinkićevog kabineta), kao i Vidoja Petrovića, dugogodišnjeg gradonačelnika Loznice – stožer ovog projekta od dana kada ga je njihova bivša stranka G17plus otpočela, sve do danas, kada bivši lider i ekonomski sateliti ove stranke nastavljaju da koordiniraju „Jadar“ i slične projekte u Srbiji, ali iz senke. Vučićeva propagandna mašina nije u stanju da pokrije njihove brljotine, a još manje buduću ekološku katastrofu do koje bi moglo da dođe usled implementacije projekata za razvoj „udruženih regiona Srbije“. Nije samo Loznica na udaru, niti samo Levač. Pored prljave rudarske pretnje, u pitanju je devastacija i ekocid koji se sprovodi na rečnim tokovima centralne Srbije, gde je već podignuto preko 100 mini hidroelektrana, a u planu je 856. Tragovi svih ovih pogubnih projekata vode do Andrićevog venca u Beogradu.

Vučić je suočen i sa raskolom u samom SNS-u, koji se odvijao istovremeno sa ekološkim blokadama. Reč je o sukobu na relaciji Igor Mirović – Miloš Vučević, odnosno između pokrajinske Vlade i Skupštine, koja je nezakonito preuzela osnivačka prava nad Kliničkim centrom Vojvodine, kako bi se sakrile nezakonite radnje, pre svega činjenica da je tamo radilo tajno kovid VIP odeljenje za lečenje naprednjaka, njihovih porodica i prijatelja. Vučić je hitno morao da opozove Mirovićevu ostavku i resetuje odnose među pokrajinskim funkcionerima naprednjaka. Slučaj je prividno zataškan, ali je ostao da se dimi kao deponija u Vinči.

Kada kola krenu nizbrdo, onda gravitacija loših događaja povlači za sobom razne nepovoljne stvari kao što je to ovih dana bilo sa vešću o hapšenju Antonija Fakinetija u Crnoj Gori, jednog od direktora italijanske kompanije „Pizzarotti“. Ova kompanija je optužena da je iz Crne Gore preko povezanih firmi izvukla 21 milion eura. Međutim, ne zna se ništa o njenom poslovanju u Srbiji, gde je sa firmom Belgrade Waterfront potpisala 2018. ugovor za izgradnju Kule Beograd. Njen podizvođač je „Milenijum tim“, a on je svuda i pitanje je dana kada će, nakon instituta „Goša“ i „Jaroslav Černi“, početi sa privatizacijom fakulteta kao što je recimo FDU. Time bi se dodatno pojačala kontrola filmske i pozorišne produkcije u Srbiji, a predupredili bi se subverzivni istupi glumaca u programu RTS-a.

Na koncu, Vučiću je iz SAD stigla još jedna gorka pilula, a tiče se njegovih bliskih saradnika na realizaciji „srpskog sveta“ na Kosovu. Naime, Ministarstvo finansija SAD je u sklopu borbe protiv korupcije uvelo sankcije protiv trinaestoro Srba sa Kosova, među kojima su Zvonko Veselinović i Milan Radoičić, inače funkcioner Srpske liste. Vučić se, naravno, oglušio o obrazloženje koje je stiglo iz Amerike a koje glasi: „Ova grupa je uključena u koruptivnu šemu velikih razmera sa kosovskim i srpskim bezbednosnim zvaničnicima koji grupi omogućavaju šverc robe, novca, narkotika i oružja između Kosova i Srbije“. Predsednik se kiselo nasmejao i prokomentarisao ovu vest kao beznačajnu, smešnu skoro kao covid-19, jer su oni zapravo optuženi za „narušavanje granice između Kosova i Srbije“. Nema sumnje da se Vučić i povodom ove stvari može veoma brzo uozbiljiti, jer mu zvezde nisu baš naklonjene ovih dana, iako on želi da se predstavi kao neprikosnoveni faktor stabilnosti i predsednik svih građana – pristojnih i nepristojnih. Možda se u međuvremenu premetne i u borca za ekologiju. Međutim, on se nikada neće osloboditi svojih radikalskih matrica u sprovođenju pogubnih planova, koji uvek operišu sa ljudskim životima. On je to plastično objasnio osvrnuvši se na Rio Tinto: „Kada preduzimate nešto ne možete uvek da zadovoljite sve interese, ali nemamo pravo da uništavamo živote većeg broja ljudi nego što je to bilo predviđeno prvobitnim planovima“. Dakle, jedan deo života građana predviđen je da bude uništen i svako se nada da neće biti obuhvaćen tom brojkom. Protekle dve subote svakako su uticale da se jedan broj života građana, predviđenih za uništavanje – sačuva, ali još uvek je mnogo onih izloženih neposrednoj opasnosti od planova i opasnih namera predsednika države i njegovih ex-G17 saradnika.

Peščanik.net, 10.12.2021.


The following two tabs change content below.
Saša Ilić, rođen 1972. u Jagodini, diplomirao na Filološkom fakultetu u Beogradu. Objavio 3 knjige priča: Predosećanje građanskog rata (2000), Dušanovac. Pošta (2015), Lov na ježeve (2015) i 3 romana: Berlinsko okno (2005), Pad Kolumbije (2010) i Pas i kontrabas (2019) za koji je dobio NIN-ovu nagradu. Jedan je od pokretača i urednik književnog podlistka Beton u dnevnom listu Danas od osnivanja 2006. do oktobra 2013. U decembru iste godine osnovao je sa Alidom Bremer list Beton International, koji periodično izlazi na nemačkom jeziku kao podlistak Tageszeitunga i Frankfurtera Rundschaua. Jedan je od urednika Međunarodnog književnog festivala POLIP u Prištini. Njegova proza dostupna je u prevodu na albanski, francuski, makedonski i nemački jezik.

Latest posts by Saša Ilić (see all)