- Peščanik - https://pescanik.net -

Put kojim se češće ide

Foto: Predrag Trokicić

Uskršnja, da ne kažem Vaskršnja poslanica patrijarha Irineja ni ove godine nije odstupila od tradicionalnih tema. Dve osnovne su odustajanje od hrišćanskog puta i prihvatanje „druge filosofije, filosofije koja vodi u propast“ i „čedomorstvo“, odnosno to „da današnji svet ne ide putem vaskrsenja već putem smrti i beznađa“.

Neću se fokusirati na prvu temu, u okviru koje patrijarh Irinej upozorava na odbacivanje hrišćanskih vrlina zarad „prividnog humanizma i lažne duhovnosti Dalekog Istoka“ mada bi i tu bilo materijala za analizu. Pre svega u smislu širenja verske mržnje. Fokusiraću se na temu „čedomorstva“. U standardnom crkvenom žargonu, od koga ni partijarh Irinej ne odstupa, pod „čedomorstvom“ se podrazumeva abortus. On upozorava da u Srbiji godišnje „umire po jedan veliki grad zbog smrtnosti mnogo veće nego što je rađanje“ i naglašava da se „mora nešto učiniti da se taj put smrti zaustavi“. Iako patrijarh ne navodi šta je to što se mora učiniti, jasno je da bi najprihvatljiviji metod „zaustavljanja puta smrti“ za Crkvu bila zabrana abortusa. Nije neophodno učitavati značenje ili čitati između redova poslanice. Pored toga što je dobro poznat stav Crkve da je abortus smrtni greh, pre dve godine u Beogradu je održana šetnja protiv abortusa čiji organizatori (SNP 1389) su dobili blagoslov patrijarha Irineja.

Ono što zabrinjava je sličnost jezika koji upotrebljava patrijarh sa jezikom tabloida kada se dotaknu teme abortusa. Svako malo u tabloidima (ali i novinama koje važe za ozbiljne) možemo pročitati alarmirajuće naslove „U Srbiji svake godine nestane grad veličine Prijepolja/Negotina/Vršca“. U tim člancima se navode neproverljivi podaci o broju abortusa u Srbiji. Kao u patrijarhovoj poslanici, i u tim člancima se govori samo o ženama (setimo se i onih o tridesetogodišnjakinjama u Beogradu koje se nisu ostvarile kao majke). Naravno, ne možemo očekivati od crkvenog poglavara da govori o problemu slabog korišćenja savremenih kontraceptivnih metoda, kao što možemo i treba da očekujemo od novinara i novinarki. Međutim, ekonomski aspekt bi mogao da nađe mesto u poslanici. Iako nešto kasnije patrijarh navodi da je „sveta Pravoslavna Crkva naša duhovna Majka. Ona brine o svojoj deci…“ nije jasno na koji način Crkva pomaže ženama koje razmišljaju o materinstvu. Duhovno vođstvo je jedna stvar, ali treba živeti u materijalnom svetu u kome treba platiti račune. Crkva bi, na primer, mogla da otvara više (besplatnih) vrtića i time pomogne roditeljima koji nemaju novca da plate privatne vrtiće, a ne uspevaju da obezbede deci mesto u državnim vrtićima. Ta vrsta pomoći bi svakako puno značila samohranim majkama.

Preplitanje tabloidnog i crkvenog jezika je primetno i u pitanju koje patrijarh postavlja: „Pitamo se gde su vajni ’borci za ljudska prava’ da zaštite najslabije, a to su još nerođena deca u utrobi svojih majki“. Napadi na nevladine organizacije i borce i borkinje za ljudska prava standardne su teme tabloida. Prozivke da su strani plaćenici, da rade protiv Srbije, kao i ovaj vid napada koji primenjuje patrijarh Irinej – zašto se bave temom A, a ne temom B kada je ta tema bitnija. Ali vratimo se patrijarhovom pitanju. Mi se možemo zapitati gde je Crkva da zaštiti žene žrtve nasilja. Da li Crkva otvara ili pomaže Sigurne kuće, da li ženama žrtvama nasilja nudi pomoć, ili im, ako se i obrate za pomoć, nudi crkvenu doktrinu da žena treba da trpi i da je najvažnije očuvati brak.

Uskršnja poslanica ne odstupa od poslanica koje smo već mogli da čujemo, odnosno pročitamo prethodnih godina. Ono što zaista zabrinjava je koliko je malo razlike između onoga što patrijarh Irinej poručuje u vezi sa ženama i onoga što čitamo u medijima svakog dana.

Peščanik.net, 17.04.2017.

FEMINIZAM