- Peščanik - https://pescanik.net -

Put u nezaborav

Govore: Saša Radulović, Miodrag Zec i Milan Knežević.

Svetlana Lukić: Samo pre nekoliko meseci vlada je najavljivala plan za smanjenje siromaštva. Prema našim podacima svaki četvrti građanin živi ispod linije siromaštva, što znači oko 2 miliona ljudi. Od iduće nedelje pridružiće im se najmanje još nekoliko stotina hiljada. U porodici u kojoj na primer jedan član domaćinstva radi u prosveti, drugi u zdravstvu, a baba ili deda imaju penziju, primanja će se preko noći smanjiti za desetine i desetine hiljada dinara. Dovoljno da se potone.

Svima je jasno da je državni budžet u katastrofalnom stanju i niko ne spori da je štednja neophodna, ali pitanje je da li će ovo što je vlada predložila biti pojas za spasavanje ili još jedan kamen vezan za noge. O tome rasprava nije poželjna. Ko god se usudio da posumnja u neke brojke navedene u rebalansu, da ukaže na druge koje ne idu u prilog Vučićevom snu o Nobelovoj nagradi za ekonomiju kao posledici ovako genijalnog plana – odmah je dobio po nosu. Umesto da objasni kako to da, umesto da uplati tri milijarde dinara u budžet, Narodna banka ima gubitak od 43 milijarde, guvernerka Jorgovanka se obrušila na Fiskalni savet koji nije iz sve snage aplaudirao vladi, sa sličnim žarom kao letos, kada je optužila špekulantske banke da su joj poremetili kurs dinara.

Kako se Fiskalni savet, a ni banke, a ni preduzeća, a ni komore ne mogu uhapsiti, moraće da traži nove klijente. Vučić izgleda već ima neke ideje o tome. Mada komore ne mogu biti sigurne da neće biti hapšene, makar advokatske. Ministar pravde je pre neki dan najavio konačno obračun sa advokatima, rekavši da oni štrajkuju – dakle njih 7-8 hiljada – samo zato da bi opstruirali Miškovićevo suđenje. Šta će reći iduće nedelje kada počne štrajk zdravstvenih radnika? Da štrajkuju kako bi naprednjaci koji dobiju kijavicu zbog štrajka završili sa upalom pluća i tuberkulozom? Ne mogu se odluke i posledice koje iz njih proističu, ma kakve da su, braniti režanjem na ostatak sveta.

Hteli su potpunu kontrolu nad državom – dobili su je, uzeli su je, oteli su je i sada moraju da trpe ne samo ovacije nego, za početak, i zvižduke. Jer ovo što sada vlast, Vučić, može čuti samo su sporadični zvižduci. Ako se ispostavi da su ljudi gurnuti ispod linije siromaštva, a da pozitivnih efekata po državni budžet nema, narod će da bude spreman na mnogo gore stvari. Kakve – to niko ne može da pretpostavi. I u tome ima nečeg jako uznemirujućeg.

Za današnji Peščanik razgovarali smo sa profesorom ekonomije na Filozofskom fakultetu u Beogradu Miodragom Zecom, bivšim ministrom privrede Sašom Radulovićem i Milanom Kneževićem iz Asocijacije malih i srednjih preduzeća.

Saša Radulović: Ako malo pogledate strukturu tog budžeta, ako pogledate koji su troškovi ostavljeni, vidi se da je ova priča o tome kako je bilo neophodno smanjiti plate i penzije malo smešna. Recimo, ukupan efekat smanjenja penzija je 210 miliona evra za celu godinu. Kad pogledam samo subvencije, one su povećane za 110 miliona evra u rebalansu u odnosu na prethodni budžet. Pa onda razne druge stavke koje tu možemo da nađemo, od toga da je budžet same vlade povećan za 16 miliona evra, vlade i njenih kancelarija, da imamo za građevinske objekte, zemljište oko 200 miliona evra. Znači, da sad ne pobrajam, čitava serija stavki.

Očigledno je da reformi nema. One se odlažu, jer reforme podrazumevaju demontažu partijskog sistema. Čitav ovaj sistem sa partijskim kadrovima sa kupljenim diplomama, uguranim u javni sektor, koji je tako lepo Tadić odnegovao a Vučić preuzeo i nastavio, dok to ne promenimo, neće biti neke značajnije promene. Nažalost, ovo kako idemo, idemo sve dublje u rupu. Ne mogu se povećanjem poreza i smanjenjem rashoda konsolidovati finansije. Ako znate išta o jednačini bruto društvenog proizvoda, to vam iz toga jasno izlazi. Mi smo to, odnosno Aleksandar Vučić je to u poslednje 2 i po godine 4 puta uradio.

Prvo je Dinkić radio rebalans budžeta za 2012. godinu, pa je promašio na prihodnoj strani za 150 miliona evra. Pa je radio budžet za 2013, pa je promašio na prihodnoj strani za milijardu evra, pa je radio rebalans budžeta za 2013, pa je promašio na prihodnoj strani 300 miliona evra, pa je Krstić radio budžet za 2014, pa je promašio na prihodnoj strani za 360 miliona evra. Znači, 4 puta radimo ovu istu stvar i očekujemo drugačiji rezultat. Evo sad ulazimo u peti put. Racionalni ljudi ne rade iste stvari očekujući drugačiji rezultat.

Moramo u potpunosti da promenimo pristup da bismo izašli iz problema u kome smo. I zaista je krajnje licemerno i već je više puta prevršilo svaku meru, optuživati prethodnu vlast. Ona je naravno kriva za loše vođenje zemlje, međutim to ni na koji način ne može više opravdati Aleksandra Vučića i SNS koji nam tu priređuju pozorište, a faktički ništa se suštinski ne dešava.

Svetlana Lukić: Dobro, kad ste već to pomenuli, ne možemo ulaziti u detalje, ali objasnite nam kako je moguće da je na prihodnoj strani promašeno za 300 i nešto miliona evra, 350, a znamo da je PDV povećan i znamo da su akcize povećane?

Milan Knežević: Mi smo to, baš kad smo diskutovali o porezu, i govorili: ‘ako vi podignete PDV, pri smanjenju agregatne tražnje, vi ćete imati daleko manje prihoda od očekivanih. Porez mora da zadovolji neke pretpostavke: da je optimalno moguć – dakle da nije stopa poreza toliko visoka, da ga ja mogu platiti; drugo, da je sveobuhvatan, znači da obuhvata sve i da ne pravi diskriminaciju povlašćujući jedan deo ljudi koji ga ne plaćaju, a takvih je danas u Srbiji više od ovih koji ga plaćaju. Ono što se sad događa sa rebalansom – oni u stvari rebalansom budžeta ozakonjuju ono što je nezakonito.

Recimo, prvi put se dogodio pravni nonsens da se javnom preduzeću, Gradskom saobraćajnom, dodeljuju sredstva iz budžeta. Znači, kad vi u pravu napravite jedan presedan, vi ga možete onda primenjivati u beskonačno. Sad može da se javi lovačko društvo sa Stare planine i da kaže ‘mi loše stojimo, dajte i nama’. Reći ću vam i nešto za novog ministra Vujovića: on je predlagao takozvani programski budžet. Programski budžet je sjajan budžet, i na insistiranje zemalja iz Evropske unije mi smo ga primenjivali probno u pet ministarstava. To je koštalo enormni novac. Niko nije hteo da bude kontrolisan, a on se zasniva na tome da je ministar menadžer koji delegira jedan svoj projekat, skupština mu ga odobrava, on ima monitoring nad izvršenjem i pravda sredstva koja je za to uložio. Ma nikom ne pada na pamet da bude kontrolisan. Mi bismo ostali bez političara kad bi oni prihvatili da budu kontrolisani. Ministar Vujović je napisao knjigu o tome.

I neki dan smo mu sugerisali da uvede programski budžet. Kaže ‘nije još vreme za to’. Hoću vam reći, ovo se pretvara u jednu metafizičku farsu. To je takav zbir improvizacija koje dnevno dolaze u konflikt. Evo, ministar Vujović kaže ‘nećemo kupovati likvidnost tako što ćemo prodati Telekom i udeo u EPS-u’. Danas predsednik vlade kaže ‘mi ćemo prodati Telekom i prodati EPS smesta’. Mere smanjivanja penzija i plata imaće bilansno nulti efekat. I nažalost, ukoliko ne prodaju Telekom, vreme našim finansijama je oročeno na godinu dana i posle toga pašće i penzije i plate i neće ih uopšte biti. I u narednih godinu dana, ukoliko nešto ne preduzmemo – a to izgleda shvataju i oni, pa prodaju EPS i Telekom – pašće budžet.

Saša Radulović: Pa to će se neizostavno desiti. Znači isto kao što je Aleksandar Vučić 10. marta najavljivao da su on i SNS garanti da neće doći do smanjenja penzija, pa onda dolazi do smanjenja penzija. Isto tako, kako Milan kaže, oni moraju ovo da prodaju. Ovako kako ide, ako ne preduzimate nikakve reforme, ne postoji drugo rešenje te jednačine. Ovo neće smanjiti deficit. U stvari, idemo u potpuno pogrešnom pravcu. A to sa prodajom, kako Telekoma, tako i Aerodroma, tako i Lutrije, tako i EPS-a, RTB Bora – ovo se već najavljuje, znači već jedan duži period se polako pušta u javnost ne bi li se javnost pripremila na to.

Vi praktično imate ćup iz koga delite. Recimo, ćup ministarstava privrede je bio 300 miliona evra. I onda ja imam red ispred kabineta, svi traže deo para iz ćupa. Recimo, za skijališta su tražili…

Milan Knežević: Javno preduzeće Skijališta Srbije koje je formirao ministar Dinkić sa namerom da ga jednog dana privatizuje. Oni su mu hvalospeve pevali. Znate, najveći izazov za naše političare, ja mislim intenzivniji od demona Erosa, su investicije. Oni se bave politikom samo zbog investicija, bez obzira koliko li je to opravdano ili nije. Jer vi samo na investicijama možete da kanališete to na privilegovane grupe ljudi ili izvođače i da uzmete velike provizije.

Saša Radulović: Znači to je reket, odnosno mi to zovemo ‘burazerska ekonomija’. Znači to je suština toga, da ja mogu da raspoređujem taj novac kako meni padne na pamet i od toga vučem neke druge privilegije. I to nam je politički sistem koji smo izgradili kroz dugi niz godina. On jako, jako mnogo košta. I sad, prodali smo šta smo imali da prodamo od ovih preduzeća u restrukturiranju, pa sad su nam ostala javna preduzeća, ali i to ima neki svoj logičan kraj. Šta god se desilo, što će biti zajednička karakteristika svega, novčanici su sve tanji. I kad govorimo o ovom padu prihoda: ljudi ne samo da kupuju manje mesa, nego kupuju i manje hleba.

Milan Knežević: Lekove na komad.

Saša Radulović: Znači, mi smo došli do tog nivoa. I onda recimo povećate stopu PDV-a sa 8% na 10%, a poreski prihodi od PDV-a vam padnu za 250 miliona evra, na višu poresku stopu. To vam govori da ljudi manje troše. Podignemo akcize, prihodi od akciza drastično padnu, 160 miliona evra. Znači, to je sad deo te matematike u kojoj vas podizanje poreza vodi ka manjim prihodima. Ovo je sve posledica činjenice da se nikakve reforme ne sprovode. Evo izašao je i novi izveštaj Svetske banke koji govori o stanju privrednog okruženja u Srbiji. Pali smo na lestvici značajno.

Milan Knežević: 14 mesta.

Saša Radulović: Na kraju, sve te reforme su u potpunosti zaustavljene, i vraćamo se na Dinkićev perpetuum mobile model ekonomije, gde se nadamo da će neki strani investitori, mekog srca pretpostavljam, doći u Srbiju i pored nas ovoliko nesposobnih nam urediti naš sistem i napraviti da nam bude dobro. Eto, to je otprilike mit o kome govorimo već toliko godina. Za to vreme, umire nam domaća ekonomija.

Miodrag Zec: Mi godinama, ne samo od Vučića ili od Miloševića, upadamo u stanja euforije i u stanja agonije. Od devedesetih do dvehiljadite jedna euforija, pa agonija, pa euforija pa agonija. I ovo će se tako završiti. Vidite, recimo oko penzija, kako se to brani – ja sam uzeo nekima, a nekima ću dati. Celi budžet i cela logika ovde ide da se nekome nešto uzme, a da se nekome da. Ovde nema predstave šta treba da se finansira. Ovde se trenutno nema šta mnogo uzeti sem duga, i u ovakvoj strukturi starosnoj stanovništva, to neminovno vuče u krah. Milan kaže ‘programski budžet’. Ovde se samo zamenjuju teze. Ovde vlast izlazi, i poslovni svet izlazi sa jednom predstavom da neko nekoga ovde izdržava. I sad Vučić kaže ‘ja neću da vas hranim’. Pazite, mene Vučić hrani. Onda nam moj zemljak i prijatelj Milan Knežević kaže ‘ja neću da plaćam’. Pa nemoj da plaćaš.

Milan Knežević: Poreze ovakvoj vlasti.

Miodrag Zec: Šta je država? Ovde se država shvata kao jedan strašno veliki alat za otimačinu od svih i od svakoga, i ovo je jedan zverinjak koji se neće dobro završiti. Reforma bi, po meni, podrazumevala sledeće: da se kaže ‘nekada je država koštala 5% GDP-a, pa je koštala 8%, pa je koštala 15%, pa je koštala 45%’. Zavisi kakvu hoćeš državu. Ako hoćeš liberalnu državu, ona je jeftina, ali ti ne daje na rashodnoj strani to i to. Ako hoćeš socijalnu državu, ona je skupa, ali ti daje to i to. Recimo, naš poslovni svet hoće liberalnu državu kad plaća porez, ali hoće socijalnu kad se leči. I kad mu deca idu u školu, i kad mu baba slomi nogu pa treba da ima tri geronto-domaćice. I hoće to. Hoće. Ne vidi da su to dve različite stvari.

Mi nemamo pravnu državu. Narod voli revolucionarnu državu. Voli Tita, jer je Tito krao, ali je i nama dao. Zato ga najviše vole. Ovi izgleda kradu al’ nama ne dadu. Al’ isto je to revolucionarna država. Milošević je revolucionarna država. Dvehiljadite je revolucionarna država, 2014. je revolucionarna država. To nije pravna država. Reforme bi bile ovo: da kaže se ‘država srpska može da ima toliko i toliko takvih i takvih činovnika’. To je projektni princip. A zašto ne može? Pa zato što je ovde država sama sebi svrha. Oni prave zakon da sebi obezbede delatnost. Kaže, ‘dodaj 147a, da im nanu naninu’, da oni dođu i da kleče pred šalterom. Jer on tako ga pravi. On ga ne pravi da vaspostavi prava, nego da obezbedi moć, da obezbedi vlast. Ti praviš namerno vašarište jedno u kome je sve moguće, pa se ti iščuđavaš što imaš hiljade fantomskih firmi. Znači, to si trebao da uradiš.

Pa onda kažeš javne službe. Je l’ treba zdravstvo? Treba. Pa onda kažeš ‘srpska država treba da ima dva centra, vrhunska, gde će se ljudi operisati, ne u Solunu, Beču, Istanbulu’. Pa mi ne izvozimo nikakve robe, mi smo izvezli hiljadu i po doktora, mladih ljudi od 25 godina, vrhunskih studenata. Mi smo izvezli sad 10 ljudi iz Matematičke gimnazije, a profesorima smanjili platu. Pa nek izvezu ove poslanike, ministre, neka njih izvezu. Ovde se javlja jedna potpuna zamena teza, to samo se pujda s jednih na druge. Pujdaju se đaci da tuku svoje nastavnike. Da su nastavnici krivi zato što mora se nešto platiti škola.

I onda, ovo što kaže Radulović, glavna su stvar javna preduzeća, i tu je, ja mislim, najveći haos. Ali ovde država, ovo je potpuno ludilo, ona uzima pare da daje subvencije. Pa evo, sećate se koliko je Dinkić nas razveseljavao sa ovom Murom, pa Prvi maj. Evo, sad je u stečaju. Pa nas je uveseljavalo ono kad su oni Grci došli, Jumko, pa utekao sa parama. Pa sad Vučić kaže ‘ko god kaže da će dati, ja ću dati više’. Ko si ti, čije ti daješ i koja je tvoja garancija. I koji su efekti toga. Znači, ti moraš sad imati jasan sistem, da kažeš ‘okej, hoću malu državu – to će toliko koštati – i hoću da ova javna preduzeća restrukturiramo, da se struja mora platiti’.

Pa kakva je to država u kojoj neko napravi milionski dug za struju, a ima vilu na Dedinju i dobije 40% popust? Koga oni subvencionišu? Koga? I ja mislim, da bi se na to pitanje odgovorilo, znači da se zna šta se finansira. To je taj programski budžet. To je to što je Vujović pričao, pa sad kaže ‘nije još vreme’. Vreme je, al’ dok sam ja na vlasti, daj da ja imam i nož i pogaču, da ja kantar recikliram prema svojoj meri. Ovo je sramno bre čoveče, smanjuju se plate i penzije, a povećava za političke partije. I primera radi, evo recimo šta će se desiti. Znači ti si srušio ovde penzije. Niko ovo što smo mi uradili nije uradio. Ni Litvanija, ni Letonija, ni Grčka, ni Rumunija – niko.

On je uzeo pa je smanjio penzije, jer on smatra da iznad 25 hiljada, da je to raj, i on je smanjio ove iznad 25 hiljada, a ove do 25 hiljada ostavio, verovatno vođen logikom da su to njegovi glasači. Ja svojima neću uzeti, a ovi ionako ne glasaju za mene, ovi koji su profesori filozofije, oni imaju 40 hiljada ‘i oni su’, kaže, ‘protiv mene, i njih ću ja da podavim’. E gledajte, kad vi imate jedan penzioni sistem, bez obzira što je naš penzioni sistem ‘iz ruke u usta’ – al’ kako je on nastao? Pa nastao je tako što sam ja 24% svakog svog primanja izdvojio za penzioni sistem. On sad kaže ‘oni iznad 25 će biti kažnjeni, a ovi ispod će biti nagrađeni’. To nikakve veze nema sa socijalom. Ja znam pouzdano, ljudi koji imaju 25 hiljada penziju a imaju frizerski salon, ili imaju pekaru, ili imaju 4 kamiona pa voze. A znam pouzdano profesorku matematike sa 38 hiljada penzije da izdržava dvoje dece i muž joj je umro. I ona je socijalni slučaj sa 48, a ova nije sa 25. Nego, šta se time uradilo?

Država može da smanji linearno penzije, može da uradi što je Republika Srpska uradila – koliko skupimo u budžetu, toliko ćemo dati. Može da reši socijalna pitanja na socijalni način. Može da reši, ako je neko bogat, preko poreza. Ne, on je upravo uradio suprotno. Ja sam na jednoj svadbi bio u centralnoj Srbiji. I seljaci koji imaju 12 hiljada penziju, nisu ni uplaćivali doprinose – oni likuju. Kažu ‘To, Vučko, samo im otmi’. Ja kažem ‘Dobro ljudi, on je oteo sad ovima koji imaju 80 hiljada. A šta ćete vi uraditi ako se on seti, a može da se seti, da kaže – ovi koji imaju 10 hektara, da im se uzmu 2, a da ovi koji imaju 1, da im se da 3?’. Pa to je jedna ista stvar, to je jedno definisano svojinsko pravo. Ti kad jednom zagaziš u redistribuciju koju ničim ne možeš opravdati, da je važnije skijalište koje je politički projekat, nego recimo Matematička gimnazija u Beogradu ili PMF, da njima treba da se uzme ili da se uzme profesorki matematike, a da se da onome koji tamo na skijalištu ima člansku kartu i pušta ove svoje džabe da se kližu, a da se ovima drugima naplaćuje – to on radi, je li – ti onda nemaš više nikakav koncept.

Ja mislim da je ovo sve jedno driblanje totalno, da se ovde više ne zna uopšte šta se hoće, sem da se vlada. Ali problem je što se više nema čime vladati, jer država umire, stanovništvo stari i samo je predmet duga. Taj hajdučki mentalitet, on funkcioniše, da je lako pljačkati karavane a teško tkati svilu. Ovo se sad završava u jednoj maloj zemlji koja nema ekspanziju nikakvu, koja će živeti od smanjivanja. I ona, Srbija, živi od smanjivanja. I ti sad samo lupiš neku ideju: gradiću 40 hiljada stanova. To je radio Dinkić, to se sad radi. Kome? Pa ovaj grad da bi preživeo treba da 100 hiljada ljudi bude manje, i biće manje, jer će pomreti narod bre, od ovoga. Srbija će biti manja za 10 godina nego sad, milion stanovnika.

Ja mislim da se moramo vratiti na početak. Kako ćemo se mi vratiti na početak? Ja ne vidim kako ćemo. To je društvo koje je otvorilo put sebi u nezaborav. Ovo su tehnički detalji, važni, koji će premostiti 3, 4, 5 godina. Ali jedna nacija mora imati svoje temelje. Zato Amerikanci imaju neki bazični dokument koji traje 200 godina, i kaže ovo je nešto oko čega smo se mi složili. Oko čega smo se mi složili? Oko čega? Da je država sve manja, a da je broj poslanika isti? Uzmite samo šta uči religija. Religija protestantska uči da nema oprosta grehova. Crkve su drvene, ali su principi gvozdeni. Znači, ne sme se krasti. Mora se stvoriti svoj hleb. Imate katoličke zemlje gde kaže, krasti se može, ali može se iskupiti greh – indulgencija. I imate hrišćanski pravoslavni pristup, gde pop daje oprost, ne traži ni pare bre, ne traži ni sto zdravomarija ni očenaša, ne traži ništa.

I kad ti imaš jednu platformu duhovnu na čemu ti to temeljiš, onda imaš i iz toga jedno društvo. Imaš situaciju, u protestantskim zemljama svaka generacija mora zaraditi svoj društveni proizvod, jer su veliki porezi na nasleđe. Da bi vi nasledili nešto u Danskoj, vi treba debelo da platite poreze i ono vas tera da vi napravite svoj deo društvenog proizvoda. U ovim drugim zemljama su manji porezi, a kod nas porez na nasleđe uopšte ne postoji. Kod nas Miško mali može naslediti velikog Miška i 15 milijardi bez ikakvog poreza. A penzije će nam smanjiti 25%. Ti imaš jedan, znači, koncept iz koga ne možeš izaći bez novih temelja.

Ja reformu shvatam kao raščišćavanje temelja za neki novi početak. Jer ovo liči, ja sam to više puta rekao, na krečenje onih starih vojvođanskih nabijača. Svaka slava, oni kreče, čim prođe slava, vlaga izbija. Mi stalno personalizujemo. Stalno zavisimo od vođe. Što mu se više divimo, više ćemo ga gaziti, samo posle izvesnog vremena, i taj se period skraćuje. Ovde niko ne uči iz iskustava. Ja sam to Tadiću govorio, pa Milošević je bio bog na zemlji. Kako je Milošević završio? Bog na zemlji. Mi smo se kleli. Tito? Tito samo da nije na vreme umro, drugačije bi završio. I dolazi sad Vučić, dolazi drugi, treći, peti i svi misle da će to trajati beskrajno. Pa neće trajati. Sve su kraći periodi, pošto rezervoar za sanaciju postaje sve manji. A šta je rezervoar za sanaciju? To je redistribucija koju sistem donosi.

Tito je duže trajao, jer je veliki komad redistribuirao, Milošević je kraće trajao jer je redistribuirao staru deviznu štednju i privatizaciju, DOS je takođe 10 godina nešto redistribuirao, sad će on redistribuirati koliko traju EPS i Telekom – eto, toliki mu je rezervoar.

Saša Radulović: Pa to je zato što smo napravili sistem koji ubija zdrave delove društva koji stvaraju novu vrednost. I pošto to ubijamo sistematski, godinama, onda se i ne stvara taj rezervoar. Da se vratim nazad malo na ovo izlaganje. To je činjenica da nam društvo jeste takvo. Ako uzmem bilo kog pojedinca iz Srbije i ubacim ga u sistem koji funkcioniše, on će tamo da funkcioniše. Znači, on nema neke trajne posledice po svoju psihu i poimanje sveta, samo je pitanje iskrivljenog sistema. Ovaj sistem koji imamo godinama je uvek bio u interesu vladajuće elite i ona ga je tako pravila. Sad ne govorim o komunizmu, nego govorim i o onom vremenu pre toga. On se i dalje proizvodi. Znači, svi ovi apsurdi se proizvode od strane stranaka koje su na vlasti, i održavaju taj sistem zato što, ako se sistem promeni, ako ispravimo taj sistem, za njih više nema mesta.

Znači, pitanje da li uopšte možemo uspostaviti sistem. Ljudi su racionalni, oni se racionalno ponašaju, pa kad napravimo ispravljen sistem, onda će se racionalno i u tom sistemu ponašati.

Miodrag Zec: Da, ti sad praviš sistem gde je racionalno kupiti disertaciju, a ne pisati je.

Saša Radulović: Tačno. Da bi dobio posao u javnom sektoru treba da imam negde neku vezu i treba da zadovoljim propisani kriterijum za radno mesto u javnom sektoru, a to je da imam diplomu, recimo, pravnog fakulteta ili ekonomskog fakulteta. Onda je sasvim prirodno da će u Trsteniku da nikne univerzitet, da će u raznim mestima u podrumu da se otvori univerzitet, gde će da se kupuju te diplome, pošto uopšte nije pitanje šta moram da uradim na tom radnom mestu, koji su kriterijumi za ocenu uspešnosti na tom mestu, da li moram uopšte nešto da radim na tom mestu.

Znači, pitanje je da li možemo da ispravimo sistem, da li možemo da naučimo iz toga kako rade sistemi u uređenim zemljama. Recimo, najbliži mi je kanadski sistem – tamo sam živeo, tamo su mi se deca rodila i znam kako sistem funkcioniše – i onda se pitam da li je moguće takav jedan sistem definisati u Srbiji. I onda dolazimo do ovih ključnih pitanja. Šta je to država? Ja mislim da je moguće uspostaviti sistem u vrlo kratkom vremenskom periodu. Kad postavite temelj kako treba, krive će krenuti u dobrom pravcu. Evo daću jedan primer koji je meni omiljeni, koji se tiče ovog progresivnog dela društva, a to je, ako imam poreski sistem u kome kad zaposlite nekog morate da platite najmanje 60%, onda stopa poreza raste na to što ste zaposlili čoveka. Znači društvo kaže ‘nama je u interesu da se zapošljjavaju ljudi, ali ako zaposliš nekoga, uzećemo ti 60% od onoga što platiš tom čoveku. A s druge strane, ako imaš velike prihode, ostvaruješ neki profit, recimo, na nekretninama, tu ćemo ti staviti mali porez’.

Znači, kad tako nešto napraviš, onda dobiješ veliku sivu ekonomiju. Jer u doba krize padaju prihodi, firme beže u sivu ekonomiju. U Srbiji je milion i 700 hljada zaposlenih, od toga 700 hiljada u javnom sektoru, milion u privatnom. Od tih milion, 700 hiljada radi u mikro i malim preduzećima, porodičnim firmama. Još pola miliona ljudi radi na crno. Jer kad pobegnete u sivu zonu, ostvarujete veliku uštedu. A kad pogledam najkapitalističkije zemlje na svetu, one imaju progresivan sintetički porez koji kaže – zaradim malo, platim malo; zaradim više, platim više. I u tom sistemu onda nemam razloga da izbegavam plaćanje poreza, zato što je porez razuman.

Miodrag Zec: Ovde uzmeš milijardu evra i platiš 10%. Uzmeš penziju i platiš 60%.

Saša Radulović: Znači, ispravka sistema kreće od ovakvih malih koraka. Recimo, ako neću pljačku u državi, onda se postavi zakon o poreklu imovine. On je vrlo jednostavan. Kaže – ako kupuješ neku imovinu, morao si da imaš zakonite prihode na koje si platio porez u visini imovine koju si nabavio. Recimo, mi se sad, u političkom pokretu ‘Dosta je bilo’, finansiramo od članarina. Verujte, dolaze nam bizmismeni – i namerno koristim ovu reč – i nude nam da nam daju pare za finansiranje. I znate koji je jedan od uslova?

Milan Knežević: Da imaju pravo na promašene investicije.

Saša Radulović: Pa zato što oni praktično gledaju: uzmete sve stranke, svakom bi da date pomalo, vi se osigurate. A recimo uslov je da odustanemo od donošenja zakona o poreklu imovine. To je jedan od ključnih elemenata. Recimo, mesečno objavljujete izvršenje budžeta, ali ne samo koliko je novca potrošeno, nego spisak pravnih i fizičkih lica koji su dobili novac iz budžeta, pa i univerziteti, svaka javna ustanova. Pa kad objavite svaki ugovor, prostor za korupciju se drastično smanjuje. Pa onda uvodite kriterijume, ovo o čemu Milan govori. Pa kad bi neko seo i pokazao koliko smo finansirali Fijat, a koliko nam od Fijata dolazi, možda bi nekome palo na pamet da to nije baš najpametniji način trošenja novca. Građani Srbije danas za zaposlene u Fijatu plaćaju Fijatu doprinose na teret poslodavca.

Milan Knežević: Mi da imamo institucionalnu vlast, onda bi gospodin Radulović bio u pravu, jer bi institucije jako brzo popravljale društvo i ljude i građane. Nisu Nemci mnogo savesniji od nas, nego je sistem njemu, primenom zakona, tačno rekao šta sme i šta ne sme. I on uvek ima u svesti tu autokontrolu koja kaže ‘ukoliko pogrešno parkiraš, 200 evra’. Ti ponovo pogrešno parkiraš, oni imaju Idioten test. To je za one koji su skloni da greše, recimo prođe na crveno. Idioten test košta 800 evra i sastoji se od zelenog i crvenog kvadrata i pitanja ‘koja je razlika’. I ti kažeš ‘ima razlike između zelenog i crvenog’, ali platiš 800 evra jer nisi normalan pošto prođeš kroz crveno. Mi imamo antidržavu, s antisistemom, sa antiljudima, sa antikadrovima i uporno generišemo što veći obim anarhije kako bismo što manje odgovarali i pred institucijama i pred narodom i pred zakonom.

Iz Srbije se ukralo 50 milijardi, ne manje od 50 milijardi. Niko ni za šta nije odgovarao, jer se kreiraju zakoni, ovo što profesor kaže, mi kreiramo zakone po kojima ćemo krasti. I kad nekog pokušate procesuirati i podignete optužnicu, on kaže ‘ja sam samo radio po zakonu’. I zaista je radio po zakonu. On neće da kaže da, evo, u ovom trenutku, čak 92% zakona ide po hitnom postupku, proceduri. Evropska unija im kaže da tako ne može, da je zakon zajednički imenitelj najvećeg broja građana i da treba da uobliči njihove interese kroz javnu raspravu. Ne. Mi smo zakone prečicom, napišu ih diletanti, usvoje još veći diletanti, a primene najveći diletanti. I onda, šta ti očekuješ od zakona koji je a priori postavljen da ne funkcioniše, da ne bude primenjen. Ne, on ukrade u jednoj firmi, pa uzme 25 hiljada evra otpremnine, ode u drugu firmu, ukrade i u toj firmi. Strašno je to.

Miodrag Zec: Ja znam konkretne slučajeve. Uzme iz bivšeg SCG-a, pa u srpsku vladu. Pa iz srpske vlade u javno preduzeće, pa iz javnog preduzeća ponovo u vladu. Znam jednog čoveka koji je 5 puta uzeo otpremninu. Ovo što Milan kaže – ti praviš sistem da to radiš. Pa ti si prošao najveću hiperinflaciju u Evropi, koja je regularni osnov da se ovo ogromno bogatstvo legalizuje. A ti sad praviš drugi zakon po kojem treba da otmeš deviznu štednju penzionerima, jer ti cene u evrima strahovito rastu, i onaj ko je došao iz Nemačke, jeftinije mu je da živi u Nemačkoj i tako dalje. Znači, pravi se to.

Kad si pomenuo Kanadu, evo setio sam se, imam jednu prijateljicu koja tamo radi i naša deca, sad ovi izbeglice odu, i ona mi priča da se to desilo. Tamo su razni testovi, pa se zaokružuje, ima tri odgovora. Naši ovi se sete, genijalni – jer mi smo hajdučki narod – on zaokruži sva tri odgovora, a profesor ima čitač elektronski, on samo izbacuje 100%, 100%, 100%. Kad je postalo toliko masovno, onda su oni provalili. Ali tamo ima sistem. Kad te jednom uhvati sistem – ne možeš ti više isto raditi. Ovde ti uhvatiš rektora univerziteta da je slagao da je doktorirao, sa najcenjenijeg univerziteta u južnoj hemisferi, Megatrenda. Čovek nije ni bio na LSE-u i nikom ništa. Ej, nikom ništa.

Svetlana Lukić: Da se vratimo na neke konkretne stvari. Čak i nama amaterima je jasno da fiskalni problemi ne mogu da se reše, čak i da je u redu ovo sa platama i sa penzijama, nego da tu imamo mnogo drugih problema, kao što su subvencije o kojima ste vi već nešto i govorili, kao što su javne nabavke, kao što je neefikasna država.

Milan Knežević: Izvesno je da će efekat od smanjenja plata i penzija biti nula. Postoji takozvani fiskalni multiplikator kojim se meri kako se, kad se smanji procenat javne potrošnje, kako se on odražava na bruto društveni proizvod. Džozef Štiglic, profesor na Kolumbija univerzitetu i nobelovac je, držeći u septembru predavanje italijanskim kongresmenima, rekao: najgore su prošle zemlje koje su primenjivale najrigorozniju štednju. Zato što vi imate pad bruto društvenog proizvoda. Vi ulazite u recesiju i Srbija će ovim merama ući u višegodišnju recesiju bez šansi da iz te recesije izađe. Ovde se predstavlja da su uštede na platama i penzijama smanjenje budžetskog deficita. To apsolutno nije istina. One će, kroz smanjenu agregatnu tražnju i kroz negativne efekte, potpuno anulirati takve efekte.

Gledajte šta se dogodilo u zemljama koje su 6 godina primenjivale fiskalnu konsolidaciju. Radi se o Irskoj, Grčkoj, Španiji i Italiji. Budžetski deficit je u Irskoj bio 2007. 0,2%, a 2013 – 7,2%. U Grčkoj – 6,5%, a 2013 – 12,7. U Španiji 2,0, pa – 7,1. Stopa nezaposlenosti: 2007. u Irskoj je 4,7%, a 2013. je 13,1%. Interesantan je i javni dug u odnosu na bruto društveni proizvod, što će se nama događati. Nama će enormno rasti javni dug ovim merama. U Irskoj je javni dug 2007. godine bio 24%, a 2013. 134%. U Grčkoj je javni dug bio, u odnosu na bruto društveni proizvod, 107%, da bi 2013. bio 175%. Znači, svi pokazatelji su kod ovih zemalja koje su primenjivale fiskalnu konsolidaciju i štednju bili negativni.

Nama će se to potpuno isto dogoditi. Mi imamo privredu koja faktički ne postoji. Od 115 hiljada preduzeća, 26 hiljada firmi ima gubitak iznad visine kapitala, 36 hiljada do visine kapitala, 25 hiljada firmi je spremno za stečajeve, 28 hiljada fantomskih firmi nemaju čak ni osnivača prijavljenog. Paket ovih mera usmeren je samo na jedan efekat – kako se dodvoriti Međunarodnom monetarnom fondu i inostranim investitorima. Ali ove mere smanjenja plata i penzija nisu primarne. Primarna je prodaja Telekoma, primarna je prodaja Bora, primarna je prodaja EPS-a i svih drugih preduzeća koja treba da kupe, ako toliko budemo trajali bez nemira i bez velikih turbulencija, dvogodišnji mir vlastima.

Kad je u pitanju priča o sivoj ekonomiji, to je takođe jedna jako šuplja priča, skoro diletantska. U Beogradu se recimo dnevno proda jedan i po milion pića na crno, raznih, po splavovima. Nikad se niko nije upitao ‘a ko snabdeva milion i po pića dnevno’. Ko je taj na izvoru koji može da opere 500 hiljada Jelen piva iz Crne Gore. Siva ekonomija je zvaničan socijalni program vlade, daleko najbolji socijalni program, jer on ide na uštrb privrede i lojalnih građana. Siva ekonomija zbrinjava, po meni, negde oko 700 hiljada ljudi, i moguće ju je, verovali ili ne, prepoloviti u roku od tri meseca. Vi imate da zelene pijace su sve i jedna pretvorene u robne pijace. I drugo, ostaviti sve buvljake, koji potpuno nedirnuto prodaju milijarde evra robe, nedirnutim, omogućiti im da i dalje rade, a nekome zatvarati firmu i praviti estradu od toga za dve koka kole.

Tačno je da je utaja ogromna, ali utaja će biti još veća što represija bude veća i što zakonitost ponašanja na tržištu ne bude ista za sve učesnike na tržištu. Ta diskriminacija, da ja finansiram iluzije o raznim podsticajima, ja kao budžetski obveznik – ja finansiram skijališta. Oni se kližu gore o mom trošku. Ja sam finansirao kupovinu Mure, kojoj je Dinkić dao 4 i po miliona evra subvencija. Nema šanse, jedna žena je direktor koja je egzibicionista, žena koja o tekstilu ništa ne zna. Ona je oprala 4 i po miliona, i sad, kao i Simpo, i sve druge firme, bacaju se u naručje državi – državo majko, uzmi nas. Iz Simpa su ispumpane milijarde nezakonito. I sad se oni bacaju, daju državi vruć krompir, da država brine o njima, da brine o Muri, da brine o ove 153 privatizacije koje je gospodin Radulović pokušao da sanira. I više o njima niko ne govori, o tim firmama. A te nas firme koštaju 900 miliona dolara. Besmislene su uštede na jednoj strani, koje se troše potpuno iracionalno na drugoj.

Saša Radulović: Aleksandar Vučić je na vlasti dve i po godine. Znači, on pokušava to da sakrije, kroz medijski mrak pokušava da sakrije šta se tu zaista dešava. Znači nije 6 meseci, nego 2 i po godine. Dačić se nije mešao u svoj posao uopšte, sve je vodio Aleksandar Vučić. Inače, građani imaju osećaj da se tu na vladi nešto dešava. Jednostavno, tamo nema ničega. To je komedija, to su predstave kako to izgleda. Na početku sednice vlade Dačić ispriča neki vic, Vučić odbrunda nešto i posle toga se glasa. Tu nema nikakve diskusije. Mi smo ovde imali sto puta više diskusije o stvarima nego za sve vreme koliko sam bio u vladi, 5 meseci. Niko se ni za šta ne pita osim Aleksandra Vučića. Ovo je jako teško da se shvati.

Kao što je jako teško ljudima bilo da prihvate da premijer zove novinare. I evo sad je Olja Bećković izašla i rekla kako se to zaista dešava. Ima jedna stvar kojom se Vučić zaista ozbiljno bavi, a to su mediji. Jer ako ne radim ništa, stvaram privid stvarnosti, pa jedini način da ga održim je da kontrolišem medije. I to je praktično ono što imamo u Srbiji danas – ako niste na RTS-u, na Pinku i po ovim dnevnim novinama, kao da vas nema. To što mi recimo, i ova vaša vaša emisija, dopire do značajnog broja mislećih ljudi, to ne pravi nikakvu promenu u celom društvu.

Kad pogledamo rezultate njegovog rada – ja sam vam pričao o ove 4 fiskalne konsolidacije – mi smo upali 7 milijardi evra dublje u rupu. Znači, dug je porastao sa 45% na 75% bruto društvenog proizvoda. Deficit nam je porastao na 2 i po milijarde evra. Izgubili smo preko 50 hiljada radnih mesta. Znači ovo je taj sunovrat koji nam se dešava. Ljudi vide da su im novčanici tanji. Međutim, gledaju televiziju i čini im se da ta promena, taj boljitak, evo samo što nije, iza ćoška. Pa onda im se prodaje priča ‘biće bolje do kraja 2014. godine’. Ja ne znam koliko se vaših slušalaca i gledalaca seća, Aleksandar Vučić je pred izbore 2012. rekao ‘ja kad dođem na vlast, ako ne bude bolje za 6 meseci, ja ću sam da podnesem ostavku’. Znači ovo je jedna velika pozorišna predstava a la Feketić. Ništa se ne dešava.

Bafer je ovo što je rekao Milan, znači prodaja javnih preduzeća. Takođe, mislim da postoji ozbiljna opasnost od skretanja ka istoku, pošto nikakve reforme ne sprovodimo. Mi smo upali u medveđi zagrljaj preko NIS-a. To je uradila vlada Koštuničina i Borisa Tadića. Mi plaćamo cene toga. To su ogromne cene. Znači cela industrija koja se naslanja na gas dovedena je u problem. Srbijagas je sad već dužan više nego što mu je vredna imovina i Rusi su tu na vratima da to preuzmu. Znači to jedno nedomaćinsko ponašanje koje smo imali toliko vremena, ono se nastavlja. Ovo su spasonosni ventili. Nažalost, to ništa neće uraditi na novčanicima građana, i mislim da će ova vlast na kraju pasti na tome. Jer vi možete da stvarate taj privid jedno vreme, odnosno možete da varate sve ljude neko vreme, ili neke ljude sve vreme, ali ne možete baš sve ljude sve vreme, i mislim da polako dolazimo do kraja. Nažalost, svima će nam biti loše, znači upašćemo još dublje u rupu. Međutim, postoji nada ako dođe do političkih promena. Kako sad stvari stoje, potrebno je neko vreme da spadne taj medijski mrak, ne bi li ljudi na osnovu toga što su im novčanici tanji u stvari počeli da gledaju svojim očima i da konstatuju: car je zaista go.

Svetlana Lukić: Pošto gospodin Radulović često govori o promeni paradigme, i da se promeni vlast, i da se promene neke strukturne stvari. Nema indicija da se to dešava, nema indicija da ima nagoveštaja da će to da se desi. Ako imamo u jednačini neke poznate, kakav je rezultat, kratkoročno i srednjoročno, po vašem mišljenju?

Miodrag Zec: Pa mudra društva vide tu stenu i imaju radar, onaj što je vozio Titanik da je imao radar ili da nije tamo očijukao sa nekim, on bi video stenu pa bi na vreme skrenuo. Al’ ovde su očigledno oni koji bi eventualno mogli da konstruišu radar ili da kažu kako se on upotrebljava, oni su skrajnuti. I ovde se srlja u zid i čak se dodaje gas. Ali se dešava sledeće: dešava se ‘da vladam još jedan dan’. Ja sam malo skeptik zato što se urušio taj pojam građanina. Ovde se ljudi namamljuju na najprizemnije strasti. Ja se bojim da ćemo mi završiti u jednoj agoniji koja će biti čovek na čoveka. Ako oni slučajno sa četvrtog sprata vide da ovaj ima pile na trećem, oni će reći ‘ja ću ići na treći, neću ja ići dalje’. Ne postavljamo mi prava pitanja. Jer ovde su ljudi koji bi mogli da vide dalje, sklonjeni.

Ovo što Milan priča, taj Štiglicov tekst – pa to se uči u školi, samo što više to studenti ne uče. To je takozvani paradoks štedljivosti. Ali kako ćeš ti sad imati knjige kad neće niko da čita i kad je zabranjeno, šta ćeš. Vi kad pođete pogrešnim putem, sve su stanice pogrešne. Mi ulazimo odavno u voz koji neće nigde stići. I onda ti kad postaviš pitanje ‘pa što si smanjivao plate i penzije, to Bajatoviću nije dovoljno za zajutrak, što kažu Hrvati’ – nema veze. Čemu služe subvencije gasa recimo? Ko to troši gas?

Milan Knežević: Profesore, izvini. Ukupan prihod od smanjenja plata i ovog solidarnog poreza bio je 10 i po milijardi. Na ime neblagovremeno izvršenih obaveza i penala, država je platila tih 10 milijardi.

Saša Radulović: Po budžetu je trošak za kazne 80 miliona evra. Znači u ovom rebalansu su povećali to za 60 miliona.

Miodrag Zec: Setio sam se jedne metafore. Kad si ti algoritam srušio, kad ti ovde stvaraš utisak da je svako nešto dobio nezasluženo i da svako treba da ćuti, i da svako misli da će se nešto ogrebati. To je počelo sa raspadom osamdesetih godina. Onaj ko je kupio viršle na ček na poček, i propala banka – on kaže ‘ja sam drpio viršle’, ‘ja kokoš’, ‘ja cipele’, ‘ja orman’, ‘ja auto’. A Karić oteo pola države. Al’ onaj kaže, ‘i ja sam nešto oteo’. E pa sad, kaže, ovih subvencija – ‘možda će i meni dati 2 miliona’, made će onima dati 200 miliona. I stalno ja namamljujem se na najprizemnije u čoveku, i mislim da se proguram u to i stajem u red za milostinju.

Saša Radulović: Primer za ovo je, recimo: u fondu za razvoj slupali smo 2 milijarde evra. Od toga je nekih 50-ak miliona otišlo sitnim, malim, koji su onda sretni, i onda mi kažu – ‘što si nam to zaustavio, pa nama je taman, nama stvarno to treba’. Pa zato što odoše 2 milijarde da bi ti dobio 50 miliona. Znači jednostavno ne može na takav način.

Milan Knežević: A Delta dobije 100 miliona. Čović 50 miliona evra. Peconi 70 miliona evra.

Miodrag Zec: Evo šta je meni indikator da je stvar problematična, zašto vi kažete da sam ja pesimista. Pa prirodno je da sam pesimista, jer kad u elitnom delu društva ja ne vidim neke promene, od kojih se očekuje da vide dalje od drugih. Penzioneri će se dignuti kad na kraju ne budu imali šta da jedu. Znači studenti Filozofskog fakulteta, znači oni imaju sad neki protest, i u redu je to. Po prvi put u mojoj karijeri – ja sam tu 40 godina, pre nove ere – znači studenti postavljaju jedan trivijalan i lični zahtev. Po prvi put se ne postavljaju koncepcijski pitanja. Mesto da ti očekuješ od tako elitne grupe studenata da kaže ‘dajte ljudi, zaustavite lažne diplome, pa kad ja jednog dana budem imao diplomu, da imam verovatnoću da ću nešto i dobiti s tim’ – ne, oni to sad ne traže. Oni će da kažu ‘daj i nama, pa ćemo mi videti već kako se tamo zapošljava, u EPS, u NIS, u ministarstvu spoljnih poslova”. Elita.

Saša Radulović: Znači, mora uzrok da se otkloni, a uzrok je postojanje tih radnih mesta u javnom sektoru. Znači, kad nema uzroka, on može i da kupi diplomu, ništa mu ne koristi.

Miodrag Zec: Ma slažem se. Oni tamo libertarijanci koji su pisali američki ustav, oni kažu ‘mi hoćemo takvu državu’. A naši ovi koji donose odluku o državi, ne donosim to ja – ‘mi hoćemo državu koja nije res publica, nego koja je res privata’. Nama je država srpska Stefan Nemanja, pa nam je kralj Aleksandar, pa nam je Broz, pa nam je Zoran Đinđić, pa nam je Vučić – nama je država uvek pojedinačna i da li smo mi bliski njoj. Nemamo mi pojma šta je država. Država je složen proizvod ljudskog društva koji umni ljudi prave dve hiljade godina. Ovde se pravljenjem države bave ljudi koji ne mogu čarape da ispletu, oni nemaju nikakav proizvod. Evo u skupštini – pola je modelsica, pola je ovih. U spoljnim poslovima, važne su slike a ne reči. Ljudi, Platon se bavio državom. Ko se sad bavi državom? Pa državom se bavim ja, da otmem. Da ja smislim da moj grad, moja porodica, moja grupa nešto dobiju.

Ovde nije reč o stvaranju nikakvom. Ovde je reč o redistribuciji. Jedina otežavajuća stvar ovima, ali ako ovo reše imaće dve godine, je što više nema šta da se preraspodeli. Ali ima i dalje, onda će jurišati jedni na druge. Zato ovi bogati, pa zašto beže oni s parama u London? Pa oni znaju da je ovo privremeno i da će doći maca na vratanca.

Saša Radulović: Jeste, sve to stoji. Ali bitno je i shvatiti da na vrhu tog čitavog sistema stoji mala grupa ljudi koja se nalazi u kabinetu premijera. Znači par porodica koje se time bave, a iza toga nema ništa. Postoji samo privid vlasti, da tu postoji neki ozbiljan sistem. A nema ničega.

Milan Knežević: Bili smo vi i ja u vladi. Bila je Jorgovanka Tabaković, Krstić, Vučić, Pavle Petrović, ne znam ko sve ne. U jednom trenutku, kad me Vučić nešto pitao, ja kažem ‘znate na šta vi mene podsećate? Na generalštab bez vojske’. Čak i kad se donesu idealne odluke, vi nemate efikasnu administraciju. Radove u uređenoj državi izvodi administracija. Država ima u društvu funkciju koju svetlost ima u prirodi. Pod njom se prepoznaju sve vrednosti jednog društva. Kad biste Švedima rekli ‘Šveđani, od sutra 6 meseci hodate u nazad, kaže vam vaša država’, oni kreću hodati unazad, oni ne pitaju zašto. Njih njihova država nikad nije izigrala, njihove interese. 70% biznisa je definisano i predvidivo na osnovu toga kako država uređuje i štiti one koji stvaraju novu vrednost.

Mi u ovoj fazi, mi smo sebi bik i toreador i publika. Ja zahvaljujući samo tome što sam više čitao naučnu fantastiku bolje ovo razumem. Inače ovo racionalan čovek ne može pojmiti. Ne može verovati da mu se događa.

Saša Radulović: Ja moram da banalizujem ovo, zato što je zaista toliko prosto i toliko jednostavno.

Milan Knežević: Jeste. Sve je savršeno prosto.

Saša Radulović: Pa potpuno. Znači tu nema nikakvog sistema. Kad imate premijera koji čita sve medije i zove novinara…

Miodrag Zec: Kad stigne da čita? Brzo čita?

Saša Radulović: Pa ništa drugo i ne radi.

Svetlana Lukić: Bio je ovo još jedan Peščanik. Govorili su profesor ekonomije Miodrag Zec, bivši ministar privrede Saša Radulović i Milan Knežević iz Asocijacije malih i srednjih preduzeća. Pozdravljaju vas Svetlana Vuković i Svetlana Lukić.

Peščanik.net, 02.11.2014.