- Peščanik - https://pescanik.net -

Radio u biblioteci

Šolja sa tekstom špice radio emisije Peščanik, dizajn: Slaviša Savić

U Narodnoj biblioteci Srbije 18.12.2006. održan je razgovor iz ciklusa Tri paradigme: oralna, pisana i digitalna politika. Govore: Snježana Milivojević, Ivan Čolović, Vojin Dimitrijević.

Snježana Milivojević: Peščanik je eminentno radijski fenomen, medijski unikat koji treba negovati i čuvati. Radio i televizijski medij dramatično sabija vreme i prostor. Zahvaljujući njima danas živimo u svetu instant komunikacije ili, kako neki teoretičari kažu, u svetu momentalnog iskustva. Zahvaljujući elektronskim medijima oko nas se kondenzuju vreme i prostor. U drugom delu kuće koja emituje Peščanik imamo realnu televiziju i Velikog brata. Big brother postaje zaštitni znak tog medija, a Peščanik je ostao okosnica identiteta onoga što ja volim na Radiju B92. U tom ubrzanju vremena do granice realnog, u tom snažnom ataku na vreme i prostor, Peščanik odlikuje nekoliko paradoksa i u njima se krije njegova snaga.

Na veliku medijsku brzinu Peščanik odgovara jednom aristokratskom sporošću formata koju mu mnogi zameraju. Smeta im što tamo istomišljenici pričaju jako dugačko i jako opširno. To više smeta ljudima iz mlađe generacije, socijalizovanih na novim medijskim obrascima, naviklima da misle, slušaju i govore u sound bite formatima, dakle kratkim zvučnim odsečcima. Prosečni zvučni citat američkih predsedničkih kandidata je sedam sekundi. Zamislite, tako se bira predsednik USA, a u Peščaniku neki ljudi govore i po pola sata, 40 minuta.

Jedan savremeni teoretičar medija kaže da je osnovni problem ubrzanja i kondenzovanja prostora i vremena kod elektronskih medija to što oni sužavaju ili uništavaju prostor za refleksiju. Bez refleksije politike nema kvalitetnog javnog života. To što Peščanik pokušava da to nadoknadi kombinujući jedan spori format i jedan brzi medij shvatam kao veliku borbu za očuvanje prostora za socijalnu refleksiju, koja nedostaje ovom društvu.

Danas se govori o instant istoriji, o nemogućnosti da se distanciramo od događaja koji nas zasipaju. Od pada berlinskog zida intenzivno se govori o tome da više nema vremena za pogled unazad. Peščanik kroz jednu seriju paradoksa pokušava da odgovori i na taj izazov. Mi smo društvo puno ožiljaka, izmrcvareno, koje bi htelo da pobegne od svoje prošlosti i što je moguće brže zakorači u budućnost. Peščanik na to svojim sadržajem daje jedan neočekivani odgovor – stalni pogled u prošlost. Peščanik je mesto na kome se definiše prošlost. Baveći se sadašnjošću, on se bavi i prošlošću. Ja spadam u one koji Peščanik ne čitaju nego samo slušaju. Dok slušam razgovore o sadašnjosti, kroz emisiju se simultano odvija borba za refleksiju društva i borba za razgovor o prošlosti.

Tu postoji nešto što nije baš optimistično po Peščanik, a tiče se budućnosti ovog programa. To je jedan od onih programa koji se opiru medijskoj logici. Što je uticajniji, slušaniji, kvalitetniji, on je manje komercijalan. To je medijsko samoubistvo. Većina medija ovde se nosi sa izazovima novootvorenog tržišta i otkriva svoju pravu publiku, a to su oglašivači. Mediji kažu velikim oglašivačima – daćemo vam tri miliona gledalaca za taj proizvod i za ovaj termin. Oni uče da razmišljaju u rejting poenima i shvataju da je njihova prava publika, da su njihovi pravi finansijeri, pravi sagovornici velike korporacije, odnosno oglašivači. A Peščanik se i tome opire i prosto razgovara sa nama. On čuva to intimno polje u kome se sagovornici skoro poznaju, u kome nema strukturne neiskrenosti elektronskih medija koji kobajagi individualizuju komunikaciju, a u stvari idu za masovnom publikom.

Što više bude čuvao i individualizovao svoje učesnike i svoju publiku, koja je takođe akter i kreator emisije, Peščanik će postajati i jedno od retkih programskih mesta na kojima se danas čuva izvorna ili osnovna koncepcija radija na kome se Peščanik emituje. Radio B92 je jedna od retkih stvari na koje bi ovo društvo moglo da bude ponosno u odnosu na prošlu deceniju. Ali ovo društvo ne brine o tome. Peščanik u tom smislu funkcioniše kao jedno vitalno i pulsirajuće mesto, izolovana, mala oaza kritičnosti, odolevajući pritiscima da se formatizuje i prilagodi medijskim zahtevima slušanosti i formata. Ignorišući taj veliki pritisak Peščanik čuva još jednu važnu stvar, koja se ovde izgubila u velikoj priči o profesionalizaciji medija, to jest nastojanju medija da budu objektivni, neutralni, po svetskim standardima i tako dalje. Peščanik se protivi svemu tome i poziva na onu drugu i dugu tradiciju u istoriji medija, koja kaže da su mediji prostori u kojima se kroz rituale samopotvrđivanja ili razgovora istomišljenika i neistomišljenika čuva, kultiviše i neguje zajedništvo. Mislim da je u ovom razorenom društvu to jako velika stvar.

Ivan Čolović: Snježana Milivojević će mi kao tolerantna osoba oprostiti što ću odmah da priznam da ja Peščanik radije čitam nego što ga slušam. Volim da mogu da trenutak i brzinu primanja informacija prilagodim stanju mojih vijuga i mojih živaca, a to se najčešće dešava kada pred sobom imam pisani tekst. Dijalog koji Snježana ostvaruje kada sluša emisiju, ja ostvarim kada imam tekst u ruci, kada mogu s njim takoreći fizički da se obračunam pomoću olovke. Volim da podvlačim, da pišem sve ono što pišemo kada čitamo neki tekst, makar one uzvičnike i upitnike. Eto, zbog ovakvih kao što sam ja dobro je što ova emisija nije samo radio emisija, nego je možemo i čitati.

Postoji jedna medijska gramatika koja se aktuelizuje u ovoj emisiji, neka vrsta medijske sintakse, odnosno, mora se videti kako se zapravo odvija ta emisija ili kako izgleda njen tekst, njen ritam, koja je njena brzina, šta se tu događa, koliko glasova ima, šta se događa kada onako dugo slušamo jedno izlaganje i malo muzike između. Postavlja se pitanje kako je mogućno da jedna radio emisija, koja se zasniva na dugim monolozima o važnim političkim i društvenim pitanjima, može da bude jedna od najslušanijih radio emisija u Srbiji.

Zamislimo stručnjaka za marketing koga neka medijska kuća konsultuje, pa kaže – mi smo zamislili jednu radio emisiju sa jedno sat i po govora, a svaki pojedinačni govor će trajati 20 minuta. On bi rekao – slušajte, nemojte da pravite gluposti, tako nešto eventualno dolazi u obzir na Kubi, gde Fidel Kastro govori tako dugo, ali nemojte to kod nas, to je čisto samoubistvo, dižite ruke od toga. Međutim, ove dve Svetlane uspele su da naprave jednu izuzetno uspešnu emisiju. Kako je to mogućno? Reč je o jednoj političkoj paradigmi. Naime, u Peščaniku se prepoznaje savremeni izraz jedne političke tradicije ili jednog političkog modela, modela političkih i moralnih vrednosti koje se u ovoj emisiji aktuelizuju, oživljavaju, materijalizuju kao malo gde drugde. Znači, jedan od načina da razumemo uspeh ove emisije je u tome da vidimo da se tu radi na jednom terenu koji je manje-više napušten, a to je teren aktualizacije i oživljavanja izvesnog modela političkih i društvenih vrednosti.

Taj model se može nazvati evropskim, modernizacijskim, prosvetiteljskim i Peščanik se nadovezuje na tu prosvetiteljsku modernizacijsku, evropsku tradiciju. Evo, na primer, šta je jedan drag čovek rekao, pročitaću vam: “Jedan narod ne živi od uspomena mrtve prošlosti, od fraza o slavnim precima, od daleke i mutne veličine i sjaja srednjevekovnih vladara i vlastele. Sve je to lepo i krasno i mi poštujemo i kosti prađedovske i gusle javorove, ali jedan narod danas ne živi od reči i od pesama. Dosta je bilo zapomaganja za propalom slavom i veličinom, dosta je bilo razapinjanja živih na krst istorije. Jedan narod ne zida svoju budućnost na grobovima nego trezveno računa sa sadašnjošću.” Ja mislim da ćete se složiti da bi ovo mogao biti neki učesnik emisije Peščanik, je li tako? E pa vidite, to je Jovan Skerlić 1908. godine. Hoću time da ilustrujem tezu da je ovde aktuelizovan jedan kulturni, politički i društveni model, koji u našoj istoriji već postoji, ali koji je uvek bio marginalan, uvek potcenjen, uvek gurnut na stranu i na koji se ova emisija nadovezuje. U tome treba tražiti i razloge uspeha ovakve jedne emisije, jer ona je jedno od retkih medijskih mesta na kojima se ovakva tradicija oživljava.

Ali možda je važnije od toga da vidimo kako ove autorke te obrasce, tu tradiciju konkretno stavljaju u pogon, kako to kod njih funkcioniše. Ja nisam ekspert ka Snježana i govoriću kroz svoje lično iskustvo nekoga ko čita Peščanik, a ponekad ima čast da u toj emisiji i učestvuje. Koliko vidim, autorke ne zovu u svoju emisiju ljude zato što su oni nečiji portparoli, zastupnici nekih institucija, stranaka, organizacija i sličnog, nego isključivo pojedince, one za koje one veruju da govore u svoje i isključivo u svoje ime. Dakle, da govore slobodno, slobodno od svakog zadatka koji imaju u odnosu na neke svoje druge eventualne angažmane. Ne verujem da one kažu – slušaj, govori slobodno, nego ljudi shvate da se to na neki način od njih očekuje.

Takođe, u Peščaniku nema traga nekog programa, plana, autorke tu ne stvaraju neki svoj politički, društveni program, neki programski zadatak oko koga se onda okupljaju dobronamerni ljudi da bi zajednički ostvarili neko veliko kolektivno, nacionalno ili građansko delo. Nema traga takvom programu ili takvoj ideji. I nećete tu čuti ni glas nekog građanskog i liberalnog  Mi, koje bi bilo suprotstavljeno nekom nacionalnom ili nacionalističkom Mi. Na primer, zamislite da ja sad uzmem da hvalim Peščanik ovim rečima – Peščanik je srce građanske Srbije i duša našeg građanina. Građanska Srbija zna da čuva i ceni svoje vrednosti, a Peščanik je jedan od najlepših bisera našeg građanstva. Isto onako kao što nema nijednog pripadnika građanske Srbije koji ne zna šta nam Insajder znači, tako nema nijednog pripadnika našeg građanskog sveta koji ne zna šta nam Peščanik znači.

Mislim da ljudi prihvataju učešće u ovoj emisiji kao priliku da sebe potvrde kao slobodne kritičke individue. Čak i oni za koje već znamo da su slobodoumni, deluju mi nekako još svežije, ubedljivije i rečitije u Peščaniku. Znam da je čovek slobodoljubiv, uman, da hoće da kaže, ali nekako, kada ga slušam u Peščaniku, tek tu mi se čini da se potpuno u toj ulozi slobodnog čoveka, slobodnog intelektualca, slobodnog građanina do kraja ostvario. I ima ljudi za koje nismo znali, koji nisu eksponirani u takozvanoj javnosti i onda odjednom čujete njihov glas u ovoj emisiji i počnete da se interesujete za njega.

Na kraju bih dodao jedno zapažanje o slušanosti ove emisije, koja je velika suprotno pravilima marketinga i komercijalnih emisija. Mislim da slušaoci prihvataju ovu emisiju upravo zbog toga što tu nema muzike i reklama i što je tako u potpunosti posvećena govoru. To je neka vrsta znaka i dokaza da ih autorke poštuju kao slobodne ljude, da cene njihovu pamet, odnosno njihovu spremnost da, ako je potrebno, i pola sata slušaju razgovor koji vredi čuti. Postoji jedan kriterijum koji se zaboravlja u marketingu, a to je da vi treba da imate nešto vredno, pa ako to vredno treba i dugo slušati i dugo konzumirati, žrtvovaćemo se ako se to isplati. To je naizgled sasvim banalna istina, ali ova emisija vas bogato nagradi zato što ste bili strpljivi da pola sata slušate nekog govornika.

Ja sam pre neki dan pola sata slušao Lasla Vegela i nisam imao utisak da sam izgubio to vreme. Laslo Vegel tu, između ostalog, kaže – mali nacionalizam ide na ruku i koristi samo velikom nacionalizmu, ničemu drugom…

Vojin Dimitrijević: Ja sam dibidus nestručnjak za ovu temu. Osećam se kao kada me stranci teraju da govorim o Srbiji, a ja im kažem – ja nisam nikakav stručnjak za Srbiju, ja samo živim u Srbiji.

Pretpostavljam da je to sa Peščanikom kao sa nekim velikim filmovima, velikim umetničkim delima, koji su takvi baš zato što su napravljeni protivno svim navodnim pravilima. Moram na početku da kažem da sam ja i pristrasan. Ne samo da sam u Peščaniku govorio više puta i duže nego Čolović, nego sam i predsedavao žirijem koji je dvema Cecama dao nagradu za razvoj kulture ljudskih prava, Konstantin Obradović. One su bile druge dobitnice te nagrade. Prvi put smo morali da je damo Coraxu, koji u toj stvari jeste u svemu prvi.

E sad, pitam se zašto postoji ta ljubav prema Peščaniku kod znatnog broja ljudi. Naravno, svaka ljubav je iracionalna, pa da istražimo te iracionalne razloge. Da bih pokazao da sam i ja nešto čitao, sećam se jedne pripovetke Tomasa Mana koja se zove Mali gospodin Fridman. Tu je neko začuđen zašto se jedna žena zaljubila u čoveka nedostojnog sebe. A onda Man objašnjava – ne zavisi ljubav od kvaliteta osobe koju sretnete, nego od praznine u duši koju ste imali kada ste je sreli. Peščanik ovde popunjava jednu prazninu u duši; on se održava, nastaje, vraća u trenucima kada vam se čini da u medijima ne možete da nađete ništa što bi izrazilo ono što vi mislite.

Peščanik je u tom smislu nastavak prerano ugašenog Beogradskog kruga, na koji se išlo kao na Ćabu. To sam osetio i kada sam prvi put čitao Stojana Cerovića, zadovoljstvo da neko govori nešto što vi mislite i osećate, ali mnogo bolje od vas. U mom slučaju to važi i za Teofila Pančića, koji je bio toliko hrabar da kaže da je Mali princ gnjavaža. Celog života mislim da je to gnjavaža, ali nikada nisam smeo to da kažem, jer bi me prisutne žene obesile.

Peščanik je popunio prazninu koja odgovara nekoj potrebi. Pored ovog iracionalnog dela, ta emisija je i deo fenomena jutarnjeg radija, koji se sluša i u automobilu i uz koji može i nešto drugo da se radi. Potreba da posle svega kupite i knjigu Peščanik kod mene nastaje iz želje da se ima neka uspomena, da se to ponovo vidi. Peščanik je potreban i mnogim ljudima iz dijaspore, koji su još usamljeniji nego mi ovde u Beogradu, jer su okruženi onom pravom dijasporom, koja im ne da da žive od ljubavi prema Karadžiću. Oni Peščanik slušaju preko kompjutera. Vratio sam se s puta i tek danas popodne sam na kompjuteru slušao poslednji Peščanik sa Laslom Vegelom. Zaspao sam dok sam to slušao, ali ne zbog Lasla Vegela nego zato što sam bio umoran od puta.

Otpor prema Peščaniku je takav da se istovremeno kaže da je on beznačajan, nevažan, trivijalan, ali i strašno opasan. Gde god sam u poslednje vreme bio u unutrašnjosti zemlje, čuo sam da se Radio B92 ometa baš u vreme kada se emituje Peščanik. Radio ne može da ometa baš svako, što znači da je to neko ko je dovoljno moćan, smatra da je Peščanik opasan, a naglas govori da je beznačajan.  To je jedan od paradoksa sa kojim se suočavaju ljudi koji se od Osme sednice intelektualno bore protiv ove navale gluposti s kojom živimo poslednjih dvadesetak godina – vi ste beznačajni, možete da stanete u kombi, ko vas uopšte šljivi, ali ste istovremeno i opasni izdajnici.

Danas sam imao tu nesreću da vidim pesmu koja je izašla u časopisu koji se zove Lipar, znači po Đuri Jakšiću, je li, a koji izdaje jedno izdavačko preduzeće u zajednici sa Univerzitetom u Kragujevcu. Ta pesma je posvećena Nataši Kandić i u stvari je jedan izliv mržnje, sa ređanjem njenih fizičkih nedostataka, njenog ustašluka i tako dalje. Ta pesma je tako smela i jer je u pitanju žena. Taj koji je napisao tu pesmu verovatno je ne bi napisao o muškarcu, jer u dubini svoje kukavičke duše zna da taj muškarac može sutra da mu kucne na vrata sa svojim drugovima i da ga prebije. I Peščanik je u tom pogledu u nepovoljnijem položaju zato što ga uređuju dve žene.

Peščanik je kultna stvar za veliki broj ljudi. Naravno, mnogo veći broj ljudi nije čuo za njega, ali oni koji se vrte oko nekog kulta predstavljaju neku vrstu sekte. Video sam to na promociji emisije u u Domu omladine. To oduševljenje, naročito prema jednom od najvažnijih prvosveštenika, Teofilu Pančiću, ogromnih je razmera. E sad, čim ste sekta postoji opasnost od sektaštva. Postoji kritika da je Peščanik sektaški. Ja bih na to odgovorio da je bilo sektaša koji su govorili u Peščaniku, ali da sami urednici, oni koji stvaraju Peščanik, nisu sektaši. Nedavno su autorke u emisiji pokrenule, po mom mišljenju nepotrebnu, diskusiju o tome da li Čedomir Jovanović treba ili ne treba da govori u Peščaniku. To su njihove privatne stvari koje ne bi trebalo da izlaze u javnost. Ali generalno, ono što Peščanik misli je samo ono što Ceca Lukić kaže na početku. Ostatalo su gosti koji govore ono što oni misle.

Potpuno se slažem sa Ivanom Čolovićem da se za sagovornike emisije biraju ljudi od kojih se očekuje da kažu sve što misle, na način koji će pokazati njihovu nezavisnost od bilo čega. Ti ljudi će tu verovatno zvučati bolje nego bilo gde drugde. Kada je pozvan da se pojavi u Peščaniku, čovek se oseća počašćenim. Ponekad se neko zapita zašto Pera Luković toliko psuje, ali je činjenica da svi mi učesnici u kontekstu Peščanika drugačije dišemo. Onima koji imaju tu sreću, ušečće u Peščaniku donosi neku vrstu oslobođenja. Zato mislim da će pripadnika kulta Peščanika uvek biti dovoljno da ova stvar opstane.

Peščanik.net, 29.03.2008.

Srodni linkovi:

Sećanja autorki na devedesete

Fotogalerija – žurka Peščanika u junu 2005.

Sofija Mandić – 20 godina