- Peščanik - https://pescanik.net -

Rat bez plana

Odesa pre rata, foto: Konstantin Novaković

Nešto je očito krenulo po zlu u ruskoj specijalnoj mirovnoj operaciji u Ukrajini. To uspeva da promakne jedino gluvim i slepim ali lajavim idiotima, poznatijim kao propagandisti federalnih TV kanala. Hajde da probamo da analiziramo informacije koje vlasti uredno dostavljaju podređenom pučanstvu.

Predstavnik ministarstva odbrane, general Konašenkov, u istinitost čijih izjava više niko nema snage da sumnja, izveštava nas svakodnevno o pobedama domaćih oružanih snaga. Prema njegovim rečima, operacija se uspešno razvija baš kako je i planirano. On, drugim rečima, želi da nas ubedi kako je ruski generalštab oformio vojnu formaciju višestruko nadmoćniju od ukrajinskih oružanih snaga, sa ciljem da u prethodnih nedelju dana zauzmu nuklearku u Černobilu i grad Herson, i uznapreduju nekoliko desetina kilometara unutar Donjecke i Luganske oblasti. A takođe i da iskrcaju svoje vazdušno-desantne trupe u Kijevu i Harkovu, e da bi se zaglavili u predgrađima tih gradova.

I tako, da bi se postigli ovi, blago rečeno, skromni vojni rezultati, prema rečima gorepomenutog Konašenkova, poginulo je 498 „naših drugova“. Kada su laži o odsustvu ljudskih gubitaka postale besmislene, vojni izvori stupili su na izuzetno težak put priznavanja očiglednih činjenica – ruska vojska, naime, gine. Isprva su diskretno i kroz zube priznavali da takvi gubici u principu postoje. Zatim su sumorni posao oglašavanja mrtvih prebacili na starešine ruskih oblasti, koji su počeli da navode imena poginulih, rodom iz tih krajeva, uglavnom viših oficira. I na kraju, Rusi su nedvosmisleno i konačno obavešteni da je za nedelju dana ratnih operacija u Ukrajini poginulo pola hiljade naših vojnika. Za to vreme je, naravno, ukrajinskih nacionalista ubijeno pet puta više.

Dodaću da su ruske vlasti učinile sve kako bismo se i prema ovim ciframa odnosili s velikim podozrenjem i rezervom. Ali, ako uzmemo da ovi podaci ipak odgovaraju istini, oni ukazuju na ogromne vojne neuspehe. Primera radi, tokom 10 godina avganistanskog rata poginulo je 15 hiljada sovjetskih vojnika. U dva čečenska rata ubijeno je 11 hiljada ruskih vojnika. Drugim rečima, gubici za ovih nedelju dana iznose 3-5 odsto od ukupnog broja poginulih u prethodnim ratovima koji su trajali 10 godina.

Mojoj računici se može prigovoriti da su tada vođene vojne operacije niskog intenziteta, da su to zapravo bile kontragerilske operacije. U redu, hajde onda da napravimo poređenje sa ciframa iz sličnih konvencionalnih ratova, recimo onih koje su SAD vodile protiv Iraka. Tokom Pustinjske oluje 1990. poginulo je 148 vojnika. Za prve dve godine drugog rata u Iraku – nešto više od 1.300 vojnika. Drugim rečima, evidentno uspešnije operacije, koje su brzo dovele do vojnog poraza neprijatelja, odnosile su mnogo manje žrtava.

Kada analiziramo šta se danas zbiva u Ukrajini, stičemo utisak da je ruski generalštab planirao vojna dejstva na osnovu lažnih premisa. Planovi su izgleda prekopirani iz planova za američke vazdušne napade. Planirano je da se raketnim udarima reše dva međusobno povezana cilja. Prvi je bio da se unište neprijateljski avioni i protivvazdušna odbrana i time obezbedi prevlast u vazduhu. Istovremeno bi se likvidirala centralizovana odbrana. Trupe bi prestale da dobijaju naređenja od najvišeg rukovodstva. Drugi cilj je bio da dođe do momentalne demoralizacije protivničkih snaga, usled kojih bi počela masovna predaja.

Međutim, kao što znamo, u Ukrajini se ništa slično nije dogodilo. Predsednik Zelenski nije pobegao iz zemlje, a lokalno stanovništvo nije dočekalo rusku armiju sa cvećem, hlebom i solju. Štaviše, izgleda da Plan B o tome šta raditi ako ukrajinske trupe nastave da pružaju otpor, a vlada se ne razbeži po sistemu kud koji mili moji – nikada nije postojao. Da bi se realizovao Putinov cilj, smena ukrajinskog režima, čak ni masovno bombardovanje neće biti dovoljno. Biće neophodno jurišati na Kijev i Harkov. A poznato je da su kopnene borbe u milionskim gradovima noćna mora za svakog vojnog komandanta. Tu se čak ne radi ni o humanitarnim razlozima, mada bi takva neprijateljstva prouzrokovala smrt i patnju stotine hiljada ljudi. Ne sumnjamo da bi Konašenkov i Simonjan sve ionako pripisali zverstvima ukrajinskih nacionalista. Stvar je u tome, međutim, da savremena ruska vojna oprema nije projektovana za borbu na gradskim ulicama; ona u tom slučaju postaje laka meta za protivnika sa protivtenkovskim bacačima. Time se u potpunosti potire superiornost visokotehnološke vojske nad ljudima koji su spremni da umru, ali ne i da predaju grad u neprijateljske ruke.

I tu postaje očigledna glavna mana specijalne ratne operacije koju sprovodi ruska armija. Rat naime treba započeti tek kada su ugroženi vitalni interesi države, kada su potpuno iscrpljena sva politička, ekonomska i diplomatska sredstva. Osim toga, neophodno je za svoje ratne planove obezbediti punu podršku u zemlji i u inostranstvu. Ovo je takozvana Vajnberger-Pauel doktrina koju su formulisali američki generali nakon vijetnamske sramote. Objavljujući specijalnu vojnu operaciju, a zapravo rat punog obima Ukrajini, Vladimir Putin je ignorisao ove principe. Kada nečiji povređeni ponos predstavlja glavni povod za rat, u tome neizbežno leži klica budućeg poraza. Jer se zadaci takvog rata ne svode na puku pobedu nad neprijateljem, već podrazumevaju postizanje određenih političkih ciljeva koji se očito vojnim sredstvima ne mogu postići. Upravo zbog toga, po svemu sudeći, ruska armija i nema Plan B.

Ежедневный журнал, 03.03.2022.

Prevela s ruskog Lana Budimlić

Peščanik.net, 11.03.2022.

UKRAJINA