Uloga Beograda u raspadu Jugoslavije
Najveći zločini u poslijeratnoj Evropi su počinjeni u bivšoj Jugoslaviji u devedesetim. Jedan važan dio te strašne istorije je upravo ponovo napisan. Ante Gotovina i Mladen Markač, generali u hrvatskoj vojsci, osuđeni su prošle godine od strane UN-ovog tribunala na duge zatvorske kazne za zločine nad Srbima tokom vojne ofanzive Oluja 1995. godine. Prošle sedmice, međutim, njihove presude su nakon žalbe promijenjene i oni su proglašeni nevinima. Nakon toga su doživjeli euforični doček u Hrvatskoj.
Presuda je osuđena u Srbiji. Hrvatski građani srpske nacionalnosti su zaista bili žrtve ratnih zločina. Ali ispravan odgovor Vlade Srbije bi trebalo da bude prihvaćanje presude suda kao konačne riječi o konfliktu i priznavanje da korijeni raspada Jugoslavije leže u odlukama donesenim u Beogradu.
Hrvatska je, zajedno sa Slovenijom, tražila nezavisnost u junu 1991. Njihovi vođe su se bojali demagogije i žestokog nacionalizma Slobodana Miloševića, predsjednika Srbije. Slovenačko otcjepljenje je završeno nakon 10-odnevnog rata. Jugoslavenska narodna armija je, međutim, pod Miloševićevim pogubnim uticajem, pokrenula sedmomjesečni napad na Hrvatsku u kojem su ubijene hiljade i protjerane stotine hiljada ljudi, i koji je nanio nemjerljivu štetu takvim kulturnim biserima kao što je Dubrovnik.
Milošević je onda okrenuo pažnju ka rasparčavanju multietničke BiH, koja je proglasila nezavisnost nakon referenduma u martu 1992. Boanski rat je trajao tri godine. To je bila teško zamisliva katastrofa. Radovanu Karadžiću i Ratku Mladiću, političkim i vojnim liderima bosanskih Srba, sudi se u Hagu za ratne zločine koji uključuju i opsadu Sarajeva i genocid nad 8.000 muslimanskih muškaraca i dječaka u Srebrenici.
Srpski Svengali (literarni lik koji kontroliše drugu osobu ubjeđivanjem i prevarom radi sopstvenih ciljeva) je bio Milošević, opsjednut nemilosrdnim i fanatičnim ciljem stvaranja etnički “čiste” Velike Srbije. Miloševiću je u ovoj ciničnoj podjeli BiH pomogao Franjo Tuđman, njegov kolega sa hrvatske strane.
Ali vojna operacija hrvatskih snaga u augustu 1995. godine nazvana Operacija Oluja, uspjela je konačno potisnuti srpske snage iz područja Krajine, koja je bila pod srpskom kontrolom od 1991. Za vrijeme te operacije, 200.000 Srba je pobjeglo ili protjerano iz svojih domova; oko 150 ih je bilo ubijeno. To su bili zločini. UN tribunal ih nije dovodio u pitanje i već je bilo presuda o tome na hrvatskim sudovima. Oslobađanje generala je počivalo na procjeni da protjerivanje Srba nije bilo rezultat zločinačkog udruživanja. Nije bilo plana za to. Operacija Oluja se također pokazala ključnom u zaustavljanju Miloševića, spašavanju Bosne od daljnje patnje i osiguravanju dogovora o raspodjeli teritorija u okviru Dejtonskog sporazuma.
Predsjednik Srbije Nikolić je ogorčeno izjavio da je presuda politička i da “otvara stare rane”. U stvarnosti, Međunarodni krivični tribunal za ratne zločine, pred kojim se slučaj i odvijao, nesavršen je ali častan pokušaj zadovoljenja pravde.
Sve strane su počinile zločine u balkanskim ratovima devedestih, ali nisu sve jednako krive. Krvoproliće je bilo ručni rad Miloševića. Njega su zapadni krojači politike dugo i pogrešno smatrali partnerom za pregovore. Loš pokušaj neutralnosti, uključujući i embargo UN-a na oružje, koji je Srbe učinio dominantnim u vojnom pogledu, pobrinuo se da civilne patnje potraju i čak se intenziviraju.
Pomirenje je ključno. Ono zavisi od tačnog prepričavanja istorije.
The Times, 19.11.2012.
Preveo Nedim Dervišbegović
Slobodna Evropa, 19.11.2012.
Peščanik.net, 20.11.2012.
OLUJA