- Peščanik - https://pescanik.net -

Razumevanje i opravdanje

This? This is nothing… 
(Wag the Dog)

Dobro je sve što vodi dobru.    
(Makijaveli)

 
Nasilja ima svuda, a tek razbijenih glava. To se zapažanje nudi kao objašnjenje svaki put. Verovatno najkarakterističnija verzija jeste: u svakom ratu ima (još gorih) zločina. Čemu ta zapažanja služe?

Objašnjenja nisu. Uzmimo, recimo, zapažanje da su navijači u mnogim zemljama skloniji nasilju nego prosečni građani. To zapažanje, ako je tačno, nije objašnjenje. Potrebno je utvrditi zašto je tako. Moguće je da su uzroci isti u svim slučajevima i okolnostima, navijači su navijači, ali mi u stvari znamo da nisu. Da uzmem drugi primer. Zviždi se stranoj himni ne samo u Srbiji nego i u drugim zemljama. Da li su razlozi isti? Ili, ako to nije dovljno sugestivno, uzmimo primer razbijanja glava strancima. Da li su razlozi zbog kojih se napadaju stranci, recimo, Amerikanci ili Francuzi ili strani novinari ili strane humanitarne radnice svuda isti? Recimo i u Srbiji i u Pakistanu?

Ukoliko nisu, tada je zapažanje o sveprisutnosti nasilja pristrasno i, pre svega, beskorisno. Bar ako je namera da se objasni zašto se zviždalo francuskoj himni u Beogradu i zašto su polupane glave francuskim navijačima u Beogradu. Kod objašnjenja se ne bi trebalo povesti za onim za šta se ima razumevanje. Nekome može da bude razumljivo da se razbijaju glave navijačima iz čistih, recimo, sportskih, navijačkih razloga. Kako se do tog razumevanja tačno dolazi nije nezanimljivo, ali ovde nije važno. Neki kažu, sport je to; drugi kažu, navijači su to; treći kažu, političke frustracije su to. Kao i uvek kod razumevanja, to više govori o onome ko razume, nego što razjašnjava zašto se pribeglo nasilju. Kada bih ja zviždao francuskoj himni na fudbalskoj utakmici, ja bih to činio zato što su nas oni bombardovali. Pa je razumljivo da navijači zvižde. Ili: kada bih ja nekom francuskom navijaču razbio glavu to je zato što se iz te Evrope širi nemoral koji će od mog grada da napravi Sodomu ili Gomoru (ili i jedno i drugo, mada bi za to bilo potrebno čudo), pa je razumljivo da su glave francuskih navijača razbijene. Takva razumevanja neki iskazuju i za najgore teroriste, što naravno ne govori ništa o razlozima kojima se oni rukovode ni o uzrocima koji dovode do terorizma.

Još je gore kada se neki čin razume, jer se smatra da je opravdan. Zviždanje je izraz slobode i otpora. Budući da su slobodarstvo i otpor opravdani, razumljivo je da se koristi upravo to sredstvo, zviždanje, da bi se stekla sloboda i iskazao otpor. Obično se ne primećuje da je to protivrečno. Jer, oni koji izražavaju razumevanje za jedan ili drugi vid nasilja rukovode se onim što smatraju da su opravdani ciljevi, ali su ređe spremni, bar javno, da opravdaju i upotrebljena sredstva. („Nije mi ga žao“, kako je antologijski izjavio jedan srpski politički lider, mada on sam, trebalo bi da razumemo, to ne bi učinio.) Dobro, jeste nepristojno zviždati kada se svira strana himna i to na sportskom takmičenju (u neskladu je sa sportskim moralom, zapaža se), ali je opravdano iskazati neslaganje sa time da smo bili bombardovani. Dobro, himna nema ništa sa tim; dobro, fudbaleri nemaju ništa sa tim; dobro, to nije sredstvo kojim se postiže navodni cilj – što su sve razlozi zašto se to ne opravdava, ali se razume, jer je cilj opravdan. Isto važi za razbijanje glava francuskim navijačima. Jeste, to je potpuno neprikladno sredstvo, ali oni nas jesu bombardovali (dobro, ne baš ti navijači, ali oni, to jest njihovi, ili već zna se ko), pa je razumljivo… već šta je razumljivo.

To je, otprilike, smisao stavljanja nasilja u kontekst (to se svuda događa), kako bi se izrazilo razumevanje za sasvim konkretno nasilničko ponašanje, jer se opravdava njegov navodni cilj, mada se od samog posezanja za nasiljem ograđuje.

Ne bi, međutim, trebalo zaboraviti da to ne objašnjava zašto je nešto učinjeno i šta su uzroci takvih ponašanja. Ovde možda ima smisla stvar zaista kontekstualizovati. Šta znamo o tome zašto se koristi nasilje? U najvećem broju slučajeva, razlozi nemaju veze sa onima koje smatraju opravdanim oni koji za nasilne činove imaju razumevanje. Oni koji žele da objasne zašto su, recimo, engleski navijači skloni nasilju – ne traže uzroke ni u karakteru konkretne sportske aktivnosti, koja se za to koristi, niti u nekim univerzalnim društvenim uzrocima. Zato što je, recimo, fudbal nežan u poređenju sa nekim sportovima, pa nasilja u njima svejedno nema. Takođe, koliko god da ima nasilja, još više ima fudbalskih utakmica, i sportskih priredbi uopšte, na kojima nema ni nepristojnosti niti nasilja. Potrebno je, dakle, objasniti upravo to nasilje upravo tih ljudi upravo u tom času i na tom mestu.

Uz to, u beogradskom slučaju, nema smisla pripisivati razloge i opravdavati spontane izlive slobodarstva i otpora prema strancima, kada postoje organizacije za koje se zna da planiraju ta nasilja. Budući da postoje, nije potrebno pripisivati im ciljeve koje one same ne ističu. Kada je, na primer, reč o pretnji nasiljem učesnicima „Povorke ponosa“, organizatori nasilja su istakli da im je cilj „rušenje evropske vlade“. Može crkvi da bude razumljivo, jer to smatra opravdanim, da su nasilnici motivisani željom da zaštite porodične vrednosti, ali to nije cilj organizatora. Što je jasno i zbog toga što je par dana ranije organizovana „Porodična šetnja“, što i jeste adekvatno sredstvo isticanja i propagiranja porodičnih vrednosti.

To je taj problem, recimo ako želite da objasnite neki čin nasilja. Zašto biste vi zviždali himni i tukli navijače da biste izrazili nezadovoljstvo spoljnom politikom neke zemlje? Zašto biste vi hteli da tučete, a ako vam se pruži prilika i da eliminišete, homoseksualce ako želite da propagirate, zaštitite ili veličate porodične vrednosti? Pa to nisu adekvatna sredstva. Ako, pak, želite da pošaljete političku, prevratničku poruku sopstvenoj vlasti ili da izazovete politički sukob, to je već druga stvar. Što je inače i u skladu sa proklamovanim ciljevima organizatora.

Zašto je važno objasniti posezanje za nasiljem? Zato da bi se znalo koja su sredstva pogodna da bi se takvo ponašanje umanjilo ili otklonilo. Uzmimo da neko preti političkim ubistvima, kako to objasniti? Može neko da kaže da je to jedno nesretno bratoubistvo ili da razume da je reč o želji da se kazne izdajnici, kada već država to ne čini. To je empatija kojoj su neki skloni kada je reč o nalogodavcima i izvršiocima Đinđićevog ubistva. Ukoliko se to tako razume, jer se smatra da je opravdano izdajnike identifikovati i uklanjati, ne bi trebalo da čudi ako se sutra oglasi neka organizacija zvana „Crna ruka“ koja ima spisak izdajnika koje je potrebno ukloniti.

Isto tako, uzmimo da vi izrazite razumevanje za one koji se organizuju da bi sačuvali nacionalni „Obraz“, jer smatrate da je to opravdano. Onda ne bi trebalo da se začudite kada se oni organizuju kao paramilitarna organizacija koja hoće da ukloni strane plaćenike na vlasti, a uz put i drugosrbijance, ljudskopravaše, neoliberale i ostale stanovnike Sodome i Gomore. Kako znamo da je to moguće? Zato što se to dogodilo u Engleskoj ili u Latinskoj Americi? Ne, zato što se to dogodilo ovde, poslednji put kada je dolazio na vlast Slobodan Milošević. To je kontekstualizacija koja ima smisla. Svi koji danas razumeju i opravdavaju ciljeve, sve se ograđujući od sredstava, gotovo doslovno ponavljaju ono što se tada moglo čuti i pročitati. Meni se u ono vreme najviše dopao izraz „ustanička demokratija“ i jedino me čudi da je se niko još nije dosetio (mada ima autora koji su veoma blizu).

Zašto dakle navijači? Zbog masovnosti i vidljivosti. I to znamo, jer je tu svetski uzorak koristan. Ili, da bi bilo jasnije, zašto su masovna okupljanja rizična? Jer masa može da se pretvori u rulju, a poruku dobijaju svi. Zašto razbijanje glava? Jer je simbolička vrednost daleko veća od, recimo, napisa na nekom blogu. Jedni će biti dodatno ohrabreni da razumeju ono što smatraju da je opravdano, dakle da se identifikuju sa nasilnicima, a većina će osetiti povećanu neizvesnost, jer će se identifikovati sa žrtvom. Ovi će drugi, ipak, računati da imaju izglede da se nađu na strani nasilnika, jer se biju stranci, koji su pri tom i bespomoćni, kao homoseksualci, cigani…

Zašto iz političkih motiva? Zato što se autoritarni politički ciljevi ne mogu drukčije ostvariti u demokratskim zemljama. Ako zaista počnu da se poštuju ljudska prava, kako će se obezbediti većina na sledećim izborima? To je jedan razlog. Drugi je njegova druga strana: ako se oformi ljudskopravaška većina, oni koji su uložili sve u obratan ishod će biti na gubitku. Ako valja birati između Sodome i Gomore i pravednog gneva, koji, što je za žaljenje, mora da se iskaže ognjem i mačem, pribegavanje nasilju je razumljivo, jer su ciljevi opravdani.

Makijaveli je u „Umetnosti ratovanja“, možda bolje nego u drugim knjigama, ukazao na činjenicu da je sva politika distributivna i redistributivna. Ovo zato što se ta knjiga bavi nasiljem kao sredstvom. U stvari, svaka upotreba nasilja ima redistributivne ciljeve. U Srbiji, evolutivno, procesom evropeizacije, gube oni koji su mislili da je definitivno dato ono što su stekli nasilnim sredstvima u poslednje dve decenije. Računali su, recimo, da će im nacionalnost obezbediti trajne prednosti, a ne da će morati da budu ravnopravni sa nekakvim građanistima. Evolutivno se, međutim, tope te rente, pa je razumljivo, jer je opravdano, pribegavati nasilju. A ako je nešto nemoguće, što bi rekao Makijaveli, to je nestašica opravdanja sopstvenih, razumljivih, interesa.

 
Peščanik.net, 24.09.2009.


The following two tabs change content below.
Vladimir Gligorov (Beograd, 24. septembar 1945 – Beč, 27. oktobar 2022), ekonomista i politikolog. Magistrirao je 1973. u Beogradu, doktorirao 1977. na Kolumbiji u Njujorku. Radio je na Fakultetu političkih nauka i u Institutu ekonomskih nauka u Beogradu, a od 1994. u Bečkom institutu za međunarodne ekonomske studije (wiiw). Ekspert za pitanja tranzicije balkanskih ekonomija. Jedan od 13 osnivača Demokratske stranke 1989. Autor ekonomskog programa Liberalno-demokratske partije (LDP). Njegov otac je bio prvi predsednik Republike Makedonije, Kiro Gligorov. Bio je stalni saradnik Oksford analitike, pisao za Vol strit žurnal i imao redovne kolumne u više medija u jugoistočnoj Evropi. U poslednje dve decenije Vladimir Gligorov je na Peščaniku objavio 1.086 postova, od čega dve knjige ( Talog za koju je dobio nagradu „Desimir Tošić“ za najbolju publicističku knjigu 2010. i Zašto se zemlje raspadaju) i preko 600 tekstova pisanih za nas. Blizu 50 puta je učestvovao u našim radio i video emisijama. Bibliografija