- Peščanik - https://pescanik.net -

Redovno stanje

Odgovornost za pisanu i izgovorenu reč se materijalizovala: dovoljno da se mnogi osete sigurnim, drugi uplašenim, treći, najmalobrojniji, pozvanim da se zapitaju o mogućnim prekoračenjima. Ne mislim, dakako, na grupu koja spominje verbalni delikt svoje mladosti, pre svega stoga što ga se ja vrlo dobro sećam: jako busanje u grudi obično je udruženo sa nadom da ostali koji se sećaju neće smeti ništa da kažu.

Ja smem, ali sam to radila kada herojima nacije nije drhtao glas od straha: sad mi se malo gadi.

Mnogo važnije je to što je sada jasno, kao nikada docnije, da mnogu putanju pjesničke i novinarske reči prati krvavi trag. Najvažnija reč u ovoj rečenici je SADA, jer ukazuje na dubinu i raširenost laži o tome da se dešava nešto posebno, dosada nepoznato, takoreći vanredno. A jedino što se promenilo je odnos snaga, tako brz i iznenadan da je zatekao krilatu pjesničku i novinarsku reč u klupskoj fotelji i sa čašom viskija u ruci. Kako bi i mogli reagovati, kada se nije dešavalo u ubičajenim prostorima odlučivanja, sa žrtvama udaljenim u proseku 200-400 km. u bilo kojem pravcu! Stoga veliki etički značaj vanrednoga stanja ozbiljno ometa trač-zastrašivanje tipa ko se s kim viđao: naravno da su svi koji su u tim vremenima hteli da budu viđeni, i koji su time profitirali, sedeli sa ubicama za koje su znali da su ubice, sa kradljivcima koji su im davali po koju mrvu, sa lažovima čije su im laži pomagale, sa nasilnicima koji su tukli druge, a mogli su i njima da naprave uslugu, sa zvezdama koje su spavale sa zločincima, pa bi možda u očajanju i sa njima, sa domaćinima i domaćicama koji su hranili i pazili zločince, i tako dalje. Šta je u tome svetu značilo napisati stotinjak pisama podrške ubicama ili napada na protivnike? Sića (mislim na honorar), u poređenju sa ozbiljnijim spisateljskim poduhvatima kao što su feljtoni, romani, intervjui sa velikanima, njihove biografije, čitave edicije i glanc-časopisi, izguslane kasete, patriotski sajtovi na Internetu, CD-i!

Granice srpskih svetova beznačajno su se pomerile posle oktobra 2000: ta beznačajnost skupo je plaćena. U društvu u kojem se nije htelo, i još se nećka da se razgovara o odgovornosti za rat, rat je u obliku opšte brutalizacije svakodnevice ušao u svaku glavu i svaki dom. Koliko je duboko brutalizacija prispela, možda najbolje pokazuje Stojan Cerović, koji posle ubistva premijera još uvek krivi Karlu del Ponte za stanje duhova u Srbiji, a Amfilohija šalje crkvenim vlastima: pa one su ga poslale da zatruje (brutalizuje) obred! Možda će ga kolege ukoriti što nije jače zagrmeo o “bratomržnji” koje je “ubila” Đinđića – da smo svi lepo ostali složna srpska braća s eponimskim (nebesnim) Zvezdanom, ništa se ne bi dogodilo…

Socijalna groteska Miloševićevoga doba lepo se nastavila u novome, jer konačno koja će se ozbiljna politika baviti beogradskom i srpskom površnošću. No pod beogradskom i srpskom površnošću uspešno je vrela, bez prodora kiseonika, trulež koja se nagomilala od 1987, tačnije od 18. januara te godine, i humoreske o Vojku i Savlu u Politici, da bi eksplodirala 12. marta, ali ovoga puta u lice sredini u kojoj je nastala. Vanredno stanje moralo je biti redovno mnogo, mnogo ranije. Pošto nije, danas može biti samo redovno, sa punom svešću koliko i kako se grešilo za vreme mnogih vanrednih godina. Vanredni ispadi za vreme toga redovnoga stanja su, umiljato rečeno, pitoreskni: ministar pravde pominje smrtnu kaznu, čime direktno ugrožava jako udaljeni izlaz iz tunela u Evropu, ali što je još mnogo gore, poziva na dalju brutalizaciju; unakaženi leševi pobijenih kriminalaca, uz fotografije provoda istih u Montekarlu, dok su još bili ugledni srpski poduzetnici-patrioti, daju sirotinji lažni utisak da je nešto gotovo (zaslužena kazna), dok istoj sirotinji po kućama još sede, piju, fiksaju se i biju očevi i sinovi koji su ubijali drugu sirotinju; konačno, na sve strane poneko ko bi hteo nekome da podmetne svoj stari račun za isplatu.

Budimo jasni: mnogo ubedljivije od zabrane ogavnoga lista bilo bi da je postojao deo javnosti u kojem se taj list analizirao i klasirao, sa dobrim razlozima pretpostavljam – u kantu za đubre. Prodani novinari i pjesnici morali su imati kritičare, a dozvolite da podsetim na osnovu svoga primera, većina se uglavnom posvećivala ućutkivanju takvih – na opštu sramotu retkih -kritičara. Mediji još uvek ne bombarduju javnost dokazima o ratnim strahotama, pa će možda neko pomisliti da je sve rešeno. Dijagnoza mora sresti svoju terapiju na grobljima, sa pravilno izvedenim obredima za žrtve, u javnosti, sa overdozom istine bez nacionalnih obeležja, i sa budnom javnom pažnjom da nikoga po zatvorima ne muče, siluju, žeđaju ili izglađuju, pa ni Cecu i Miru.

Peščanik.net, 04.08.2002.


The following two tabs change content below.
Svetlana Slapšak, rođena u Beogradu 1948, gde je završila klasičnu gimnaziju i doktorirala na Odeljenju za antičke studije na Filozofskom fakultetu. Pasoš joj je bio oduzet 1968-73, 1975-76. i 1988-89. Zaposlena u Institutu za književnost i umetnost 1972-88. Predsednica Odbora za slobodu izražavanja UKS 1986-89, sastavila i izdala preko 50 peticija, među njima i za oslobađanje Adema Demaćija. Bila članica UJDI-ja. Preselila se u Ljubljanu 1991, gde je redovna profesorka za antropologiju antičkih svetova, studije roda i balkanologiju (2002-14), koordinatorka studijskih programa i dekanka na ISH (2004-14). Glavna urednica časopisa ProFemina od 1994. Umetnička direktorka Srpskog kulturnoga centra Danilo Kiš i direktorka Instituta za balkanske i sredozemne studije i kulturu u Ljubljani. Predložena, u grupi Hiljadu žena za mir, za Nobelovu nagradu za mir 2005. Napisala je i uredila preko 100 knjiga i zbornika, oko 500 studija, preko 3.000 eseja, nekoliko romana, libreto, putopise, drame; prevodi sa grčkog, novogrčkog, latinskog, francuskog, engleskog i slovenačkog. Neke od novijih knjiga: sa Jasenkom Kodrnja, Svenkom Savić, Kultura, žene, drugi (ur, 2011); Franc Kavčič in antika: pogled iz antropologije antičnih svetov (2011); Mikra theatrika (2011); sa Biljanom Kašić i Jelenom Petrović, Feminist critical interventions [thinking heritage, decolonising, crossings] (ur, 2013); Antička miturgija: žene (2013); Zelje in spolnost (2013); Leon i Leonina, roman (e-izdanje, 2014); Leteći pilav (2014); Kuhinja z razgledom (2015); sa Natašom Kandić, ur. Zbornik: Tranziciona pravda i pomirenje u postjugoslovenskim zemljama (2015); Ravnoteža, roman (2016); Preživeti i uživati: iz antropologije hrane. Eseji i recepti (2016); Kupusara. Ogledi iz istorijske antropologije hrane i seksualnosti (2016); Škola za delikatne ljubavnike, roman (2018); Muške ikone antičkog sveta (2018); Libreto za kamernu operu Julka i Janez, Opera SNG Ljubljana, premijerno izvedena 19.1.2017; Antična miturgija (2017); Muške ikone antičkog sveta (2018); sa Marinom Matešić, Rod i Balkan (2018); Mikra theatrika II: antropološki pogled na antično in sodobno gledališče (2018); Volna in telo: študija iz zgodovinske antropologije (2019); Moj mačkoljubivi život (2021); sa Aleksandrom Hemonom, Mladost (2021); Feminističke inscenacije (2021); Osvetnice, roman (2022); Grožnja in strah: razraščanje sovražnega govora kot orodja oblasti v Sloveniji (2022). Romani su objavljeni na slovenačkom i makedonskom. Dobitnica nagrada Miloš Crnjanski za knjigu eseja 1990, American PEN Award 1993, Helsinki Watch Award 2000, Helen Award, Montreal 2001, nagrade Mirko Kovač za knjigu eseja 2015, nagrade Mira ženskog odbora PEN-a Slovenije 2016, Vitalove nagrade Zlatni suncokret 2017.

Latest posts by Svetlana Slapšak (see all)